Koronavirus u umjetnosti

Ivana Buljan, Marijana Daničić, Lea Medica, Vanja Spasovska
Kada se koronavirus pojavio u Lijepoj Našoj, kao da je sve stalo. Razmak, maske na licu, dezinfekcija ruku, dezinfekcija trgovina, zatvaranje restorana, kafića, zabrane okupljanja… neke su od mjera koje je Stožer civilne zaštite donio. Zatvorilo se gotovo sve i kao da su svi vapili za otvaranjem kafića i klubova. Kazališta, pak, gotovo da su prošla ispod radara za mnoge. Ali ne i za one koji za kazališta žive i koji od kazališta žive.

- Što se mene konkretno tiče, prekinuto mi je snimanje serije mjesec dana ranije nego što je trebalo biti. Nekako smo skrojili posljednju epizodu i tu je sve stalo, priča nam Elizabeta Brodić, mlada perspektivna glumica koju su mnogi zavoljeli u ulozi Lole u seriji 'Drugo ime ljubavi', a iza sebe ima brojne uloge te nagradu 'Zlatni studio' za najbolje Novo lice u kazalištu.
​
Slično nam govori i Josip Ledina, student pete godine glume na Akademiji dramske umjetnosti s nekoliko kazališnih i filmskih 'utakmica u nogama'. U lipnju je položio diplomski ispit iz glume. Pripreme su trajale još od prosinca, a sve bi se ranije završilo da svoje prste u cijelu priču nije upleo virus. Josip ističe kako su i njegovi angažmani otkazani. Stvari su se sada polagano počele vraćati u normalu, no već se strepi što bi se moglo promijeniti s porastom zaraženih i donošenjem novih mjera. Međutim, u izolaciji nije sjedio prekriženih ruku.


Picture
Elizabeta Brodić i Josip Ledina
- Kolegica Josipa Anković i ja smo stvorili jedan autorski projekt koji smo sam smislili, sami napisali, samo ćemo izrežirati i vjerovali ili ne i glumiti. Iako su nam neki projekti odgođeni za kasnije, neki prekinuti, nisam sjedio i tugovao nego sam se pokušao održati na životu, nadodaje Josip.

Unatoč početnom poboljšanju i relaksaciji mjera, Elizabeta strepi zbog razvoja situacije i nepredvidivosti virusa.

- Kazalište je počelo. Imam probe u varaždinskom HNK, radimo na predstavi kao da će premijeru doživjeti u rujnu, ali nitko ne zna hoće li je biti, kada će biti i što će se sa svim tim dogoditi. Radimo opet, ali svi se pravimo kao da taj drugi val nije tu. Nedostaje motivacije, ali ako sve ostane po starom, kazališta i kina opet neće raditi, zabrinuto govori. 

Osim što umjetnici ne mogu bez umjetnosti, ne mogu ni bez prihoda. A upravo su se u takvoj situaciji mnogi našli zbog virusa.

- Slobodni umjetnici imaju nekakav status. Njima se uplaćuje mirovinsko, zdravstveno.. i oni su u koroni kao privatnici dobili mjesečne naknade, smiješne mjesečne naknade, ali su ih ipak dobili. Mi smo se pak za jednokratnu naknadu izborili tek nakon tri mjeseca u iznosu od pet do 10 tisuća kuna, ovisno o prihodima u 2019. godini. Imam kolege koji su doslovno 13. ožujka ostali na zadnjih tisuću kuna i otada nisu dobili ništa. Gadno, priča nam Elizabeta.

Srećom za nju, kada su striktne mjere počele popuštati, a u kazalištu i dalje nije bilo moguće igrati, angažman je dobila na radiju. No, glumu i kazalište, kaže, nikada ne bi mijenjala za radio, iako u njemu uživa. 
​
- Jako mi je zabavno, ali baš zato što mi to nije primarni posao i zato što stječem neku novu vještinu i uživam, ali ne bih se mogla odreći glume zbog radija i nadam se da mi se to neće dogoditi, priča nam u nadi da pripreme za premijeru predstave neće biti uzaludne.

Normalnost kazališta u nenormalnim uvjetima
​​

Picture
Josip će ljeto, ako se situacija s virusom ne pogorša, također provesti radno. Neće, ističe, imati previše slobodnog vremena, ali nakon duže pauze, ne buni se. Bit će zauzet snimanjem kratkometražnog filma, snimanjem serije, predstavama… Pauzu je prekinuo igranjem diplomskog ispita, odnosno predstave 'O miševima i ljudima ' redatelja Krešimira Dolenčića 11. srpnja na Ljetnim večerima teatra Exit. 

Da provode sve propisane mjere te da im je važno zdravlje djelatnika i posjetitelja potvrdio nam je i Matko Raguž, redatelj te umjetnički ravnatelj Teatra Exit.

Bez predstava Teatar je bio gotovo četiri mjeseca. Posljednju su izveli 14. ožujka, a sljedeću tek 5. srpnja na otvorenju Ljetnih noći Teatra EXIT. Pokušavaju, kaže nam, ostati normalni u nenormalnim uvjetima.
​
- Gotovo četiri mjeseca imali smo podbačaj od čistih 100%, odnosno Teatar EXIT nije uprihodio ni jednu lipu do početka Ljetnih noći Teatra EXIT. Nismo dali nijedan otkaz, a HZZ nam je djelomično pomogao sa svojim mjerama pomoći za očuvanje radnih mjesta. Ove mjere su značajne, ali naši troškovi su puno veći i čeka nas vrlo neizvjesna bliska budućnost, govori nam Raguž.
Sada pak mogu primiti samo trećinu gledatelja, što znači da svjesno rade s gubicima jer su im rashodi veći od prihoda.

kako su se financirala nezavisna kazališta U vrijeme koronakrize?

“Nezavisna kazališna scena u Hrvatskoj, iako ju se opisuje pojmom "nezavisna", jako ovisi o javnim financijskim sredstvima”, komentira Tim Hrvaćanin, kazališni kritičar i student diplomskog studija Dramaturgija izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

​Osnovni izvori prihoda nezavisnih kazališta sredstava su koja dodjeljuju Ministarstvo kulture te jedinice lokalne i regionalne samouprave. Da bi nezavisna kazališta ostvarila pravo na potporu moraju se prijaviti na javne godišnje pozive za potrebe u kulturi. Sredstva se dodjeljuju nositeljima nacionalne festivalske kulture, redovnom programu i gostovanju javnih kazališta, kao i nezavisnim kazalištima za sufinanciranje produkcije predstava te gostovanja.
Daljnja sredstva osiguravaju se izvedbama, odnosno u slučaju nezavisne scene, prodajom predstava iz čega se pokrivaju troškovi honorara izvođača, nadodaje Hrvaćanin. Kaže kako glumci za rad na nekoj takvoj produkciji mogu dobiti manji iznos od objektivno zasluženog, no taj se manjak može nadoknaditi izvedbama i reprizama predstave. Na taj se način smanjuju troškovi produkcije, odnosno udruge i umjetničke organizacije uspijevaju producirati predstave i s relativno skromnim sredstvima.

Stoga nezavisnim glumcima svaka prodana karta, svako novo gostovanje znači neku sigurnost za daljni rad. Prema zakazanim predstavama, dakle, nezavisni umjetnici planiraju okvirni budžet za isplatu honorara glumcima i ostalim zaposlenicima, kao i dodatne troškove. Međutim, Nacionalni stožer donio je mjere za sprječavanje širenja zaraze koronavirusom koje su, između ostalog, izravno utjecale na kazališni sektor. Tako 13. ožujka na snagu stupa odredba prema kojoj kazališta zatvaraju svoja vrata. Ali nisu s radom prestala samo kazališta, nego svi oblici kulturnih događanja. Predstave se nisu mogle igrati, a to je značilo da neće biti ni honorara za nezavisne glumce. 

U neizvjesnoj situaciji, s kojom se do sada nismo susreli, Ministarstvo kulture reagiralo je pravovremeno. No, ono što je uslijedilo nije bilo jednako za sve sektore kulture. Nakon zatvaranja kazališta, profesionalni glumci koji su svakako i prije pandemije bili na stalnoj plaći iz proračuna RH, početkom travnja dobili su poziv od Ministarstva za prijavu „Potpore samostalnim umjetnicima koji profesionalno obavljaju samostalnu umjetničku djelatnost“.

​Nedugo zatim, potpore su im isplaćene u iznosu od 1. 625 kuna mjesečno, odnosno sveukupno za tri mjeseca dobili su dodatnih 3. 250 kuna. Nezavisni, samostalni umjetnici koji nemaju stalne prihode, već rade honorarno, digli su se na noge, jer su odjednom ostali bez jedinog izvora prihoda. Na taj način im je već neizvjesna situacija dodatno otežana. Na manjkavost sustava upozorio je i Hrvaćanin koji smatra kako se na neke mislilo, a druge se izostavilo kada se radio ustroj radnika kulturnog sektora. Dodaje kako je sustav dobro postavljen za one koji imaju status slobodnog umjetnika, koji su članovi strukovnih udruga, ali dio kulturnih radnika tu je ostao zanemaren.  Samostalni umjetnici tako nisu mogli dobiti mjere pomoći zato što u sistematizaciji Porezne uprave oni kao umjetnici treće kategorije nisu uvedeni pod zasebnu kategoriju, pa ih sustav jednostavno ne prepoznaje.

Institucije napokon osluškuju financijske potrebe umjetnika trećeg sektora
​

Ministrica kulture, Nina Obuljen Koržinek u travnju je sudjelovala na UNESCO-voj videokonferenciji "ResiliArt" rasprave u partnerstvu s Međunarodnom konfederacijom društava autora i skladatelja (CISAC). Cilj rasprave bio je pronaći zajednički dijalog kako bi se na globalnoj razini spasila kultura kao iznimno bitan segment društva.

Upravo je na ovoj raspravi ministrica istaknula kao je jedan od većih problema u hrvatskoj kulturi taj što postoji veliki broj umjetnika koji djeluju samostalno i bez stalnih angažmana, stoga nedostatak reguliranog statusa Ministarstvu otežava primjenu mjera pomoći. Borba za jednaka prava financijske pomoći, na relaciji nezavisnih umjetnika i Ministarstva, trajala je sve do 15. svibnja kada je Ministarstvo kulture objavilo natječaj za treću skupinu umjetnika.

Za potpore su se mogli prijaviti oni koji su „članovi umjetničkih strukovnih udruga, nemaju reguliran status, nisu u registru poreznih obveznika, ne uplaćuju samostalno doprinose ili nisu stekli pravo na uplatu doprinosa iz sredstava državnog proračuna“ stoji u javnom pozivu Ministarstva. Također, morali su zadovoljiti kriterije u kojima stoji, između ostalog, da se umjetničkom djelatnošću bave najmanje dvije godine, prethodno nisu ostvarili nikakve pomoći Vladinih mjera, niti Ministarstva, ukupni dohodak u 2019. godini nije im bio veći od 200.000 kuna, a iste godine ostvarili su ukupne prihode temeljem umjetničke djelatnosti veće od 1.625 kn.

Temeljem toga, 4. lipnja Ministarstvo je dodijelilo 31 umjetničkoj strukovnoj udruzi isplatu od 6.715.000 jednokratnih potpora za 751 člana. Jednokratne potpore iznosile su minimalno 5. 000 kuna, dok je najviši iznos bio 10. 000 kuna- ovisno o ukupnim prihodima protekle godine. Time su donekle zadovoljene osnovne financijske potrebe umjetnika trećeg sektora.
No, Grad Zagreb u cijeloj je toj situaciji reagirao sa zakašnjenjem. Na jednoj od sjednica gradske skupštine izglasana je odredba u korist nezavisnoj sceni prema kojoj će Grad, u idućih šest mjeseci (od stupanja na snagu), pokrivati troškove prostora svim nezavisnim kulturnim organizacijama. Konačno, početkom lipnja usvojene su mjere pa se tako krenulo s isplatom planiranih jednokratnih financijskih potpora udrugama, pod koje spadaju i kulturne djelatnosti.

Planirani iznos za kulturu u 2020. godini je 43.275.000,00 kn, dok je za kazališnu djelatnost ovog područja planirano ukupno 7.700.000,00 kn. Osim toga, kao dodatnu pomoć nezavisnoj sceni, Grad Zagreb osigurao je suradnju sa zagrebačkim kulturnim centrima koji će biti otvoreni za sve umjetnike koji nemaju prostor za provođenje proba i programa. O koprodukciji s institucionalnim kazalištima kao olakotnoj okolnosti govori i Hrvaćanin. Ističe kako u ovim teškim vremenima olakšava umjetničkim organizacijama time što im pruža prostor za probe i izvedbu, tehničku podršku te izvođače odnosno glumce, a o podmirenju tih troškova udruge ne moraju brinuti. 

​Na kraju, Hrvaćanin zaključuje kako je „ova lockdown kriza pokazala prednosti institucionalnog oblika kazališta sa stalnim ansamblom, ali i kako se sustav treba prilagoditi novim uvjetima, današnjoj situaciji. Sustav treba postati inkluzivan i otvoren za sve njegove dionike te ne dopustiti da oni moraju vući nekoga za rukav kako ne bi ostali „u mraku“.
Iz svega možemo zaključiti da je koronavirus uvelike utjecao na sve aspekte naših života pa tako i na umjetnost. O tome su nam posvjedočili i akteri naše priče. Do izražaja je, sada više no ikad prije, došla kreativnost i to u domišljatim načinima približavanja umjetnosti publici. Tako je Elizabeta s početka naše priče sreću pronašla na radiju, a Josip vrijeme uložio u stvaranje autorskog komada jer umjetnici bez kreativnog ‘ispušnog ventila’ ne mogu. Kriza je ukazala i na (ne)postojanje sluha i (ne)razumijevanje institucija, ali i želju umjetnika da u 'nenormalnim uvjetima' funkcioniraju na normalan način, čak i ako to za njih znači financijske gubitke.
Smisao umjetnosti ostao je isti i svoju svrhu ispunjava tek onda kada se dijeli i u drugima 'budi život'.

ŠTO TO „ŠKRIPI“ NA DASKAMA HRVATSKE NEZAVISNE KAZALIŠNE SCENE ?

Marijana Daničić i Vanja Spasovska
Razgovarali smo s glumcima nezavisnih kazališta koji svoj posao rade iz ljubavi te, iako se tome nisu nadali, danas imaju svoja kazališta zahvaljujući trudu i hrabrim potezima u mladosti. Iako su vrlo uspješni glumci te posluju vrlo dobro, s nama su podjelili razloge zbog kojih nisu zadovoljni kako funkcionira nezavisna kazališna scena u Hrvatskoj. Počevši od dodjela potpora i financija do spoznaje da manje vrijediš kao glumac, ako nisi iz većeg grada poput Zagreba.
Picture
Privatna arhiva/Jan Kerekeš
Jan Kerekeš mladi je varaždinski glumac i zadnjih godina najviše je fokusiran na vlastito kazalište u Varaždinu, Kerekesh Teatar koji je pokrenuo 2014. godine zajedno s ocem Ljubomirom Kerekešom, dugogodišnjim kazališnim i televizijskim glumcem.

​Danas je na poziciji umjetničkog voditelja u Kerekesh Teatru otkad je 2019. godine dao otkaz u HNK Varaždinu. Prije no što je utočište pronašao u svome kazalištu, čiju vrijednost su prepoznali i publika i mnogi partneri ovog kazališta, Jan Kerekeš je radio u varaždinskom HNK. "Došao sam u to kazalište kao “dijete varaždinskog HNK” u nadi da vratim malo pozitivne, mlade energije u ansambl, no ubrzo me progutalo nezadovoljstvo, jal, nerad i neka vrsta odrađivanja posla bez onog veselja i igre zbog koje sam i krenuo u glumačke vode. U Kerekesh Teatru sam od 2014.-2018. bio izvršni producent, a zadnjih godinu dana sam umjetnički voditelj, kaže Jan.  Kerekesh Teatar je umjetnička organizacija, koja godišnje i organizira i odigra više od 230 predstava. Svi su glumci anagažirani honorarno i nema glumaca na plaći. Puno putuju, rade isključivo komedije i uživaju u onome što stvaraju, a publika uživa u načinu na koji stvaraju, ispričao nam je Jan.
Vlastito kazalište, Kazalište Moruzgva, koje je u svojim početcima bilo bez prihoda pokrenula je i kazališna glumica i redateljica, Ecija Ojdanić. Kako kaže, kazalište joj je bilo hobi, a ne izvor profita. Kazalište Moruzgva osnovala je prije 11 godina uz pomoć svojih prijatelja umjetnika, koji su pristali ući u avanturu s njom. U slučaju Moruzgve jest dobro i pozitivno to, što se ondje radi sa srcem i iz ljubavi, a to se uvijek na kraju i vidi, kaže Ecija. S druge strane, ima ljudi koji nemaju takav luksuz. Naprosto nemaju od čega živjeti i onda ne mogu ulagati. Ja sam mogla sav zarađeni novac investirati u predstave, ali ima ljudi koji nemaju taj luksuz da krenu u avanturu nezavisnog kazališta da mogu smatrati privatno kazalište hobijem, kaže glumica Ecija Ojdanić. Ispričala nam je kako se nikada nije nadala da će jednog dana imati svoje kazalište, no spletom okolnosti to se dogodilo, pa danas Moruzgva slovi za ozbiljno kazalište koje radi ozbiljne i kvalitetne predstave. Međutim, kako navodi, u početku nije bilo lako jer su punih 7 godina morali naporno raditi da bi se uspjeli dokazati i proći platni razred Ministarstva kulture i Grada Zagreba.
Picture
Privatna arhiva/Sanja Nikčević
Činjenica koja bi danas mogla utjecati na smanjenje ionako niskog postotka hrvatskog BDP-a za kulturu jest pojava koronavirusa, zbog kojeg je cjelokupna situacija u kulturi te finacijama u kulturi dodatno pogoršana. Poslovanje nezavisnih kazališta je u padu, pa tako i ono malenog nezvisnog kazališta na zagrebačkoj Trešnjevci, Kunstteatra te ujedno projekta producentice Romane Brajše, glumca Domagoja Jankovića i  redatelja Ivana Planinića. U ovom trenutku,  osnivačica Kunstteatra, Romana Brajša kaže, da se nada povoljnijoj epidemiološkoj situaciji na jesen, kako bi se predstave ipak održavale za veći broj publike od trenutnog.
Picture
Privatna arhiva/Ecija Ojdanić

Kultura ima samo 0,5% hrvatskog BDP-a

Prema mišljenju kazališne kritičarke i profesorice na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, Sanje Nikčević, danas smo svjedoci dvaju temeljnih problema na nezavisnoj kazališnoj sceni, a to su upravo financijski i programski problem. Nezavisna scena trebala bi biti ona koja ima misiju i viziju različitu od glavne struje, odnosno bolju, snažniju i novu viziju; no čini se da je danas nezavisna scena ona koja dobiva manje novaca za svoje projekte, smatra prof. Nikčević. S druge strane, glavna struja je ona koja je potpuno financirana, od zgrade i plaće do novca za različite projekte. Kazališna glumica i ravnateljica Ecija Ojdanić navodi da kultura ima samo 0,5% hrvatskog BDP-a, a da bi trebala imati minimalno 1%. Iz tog je razloga kazalištu Moruzgvi trebalo 7 godina da bi prošli jedan platni razred te da im Ministarstvo kulture i Grad Zagreb omogući da proizvode i ulažu u produkciju predstave i rade opušteno.
​

"Politika je odlučujući faktor dobivanja financijske potpore za predstavu“

Sudbinu nalik Kazališta Moruzgva dijeli i Kerekesh Teatar. Jan Kerekeš problem dobivanja potpora, kada su u pitanju nezavisna kazališta, ne pripisuje tematici predstave, već kaže da je u pitanju politika i činjenica da nije iz Zagreba. Iako ih financije, kaže, ne sprječavaju u izvođenju predstava, činjenica je da Kerekesh Teatar od Ministarstva kulture dobiva 3 do 5 puta manje novaca nego slične umjetničke organizacije ili kazališta. Naime, u Varaždinu i Varaždinskoj županiji, nisu važni rezultati, broj programa, broj publike ili dobro poslovanje. Politika je takva, da se više financiraju oni koji posluju lošije i rade sve manje iz godine u godinu, kaže Jan. Politika je ključan faktor. Iskreno, ne da mi se više pronalaziti razloge, tješiti samoga sebe i nadati se boljim vremenima. Kada bi itko razumio koliko truda i energije treba za dobar autorski tekst, autorsku predstavu koja odigra više od 200 puta, siguno bi nas puno više cijenili, iskren je Jan. No, svakako postotak koji se izdvaja za kulturu je poražavajuć s obzirom da kazalište Moruzgva proizvodi kulturni proizvod koji putuje svuda po Hrvatskoj i regiji i pokazuje hrvatsku kulturu, a uz to je samoodrživi za razliku od velikih sustava. Ne kažem da velike sustave treba ukinuti, ali da bi trebalo puno više poticati ovakve male sustave poput ovih, što je višestruka korist, a kažem, ne košta ništa u konačnici, tvrdi Ecija.
Picture
Privatna arhiva/Jan Kerekeš

Zagreb vrijedi puno više
​

Picture
Privatna arhiva/Jan Kerekeš
​Kao mogući razlog zbog kojeg se nezavisna kazališta manje financiraju od glavne struje, Ecija navodi strah od kontrole. Kultura je statična kada su u pitanju veliki gradovi i centri. Kazalište Moruzgva je od 150 izvedbi u 2019. godini, sve skupa odigralo oko 30 predstava u Zagrebu, dok je sve ostalo bilo u manjim mjestima, gdje je kultura puno manje dostupna. S Ecijom se slaže i Jan Kerekeš, koji tvrdi da činjenica da si iz Zagreba igra važnu ulogu. Dodatan problem je i manjak audicija i manjak glumaca. Dodaje kako je puno teže onima koji ne žive u Zagrebu, koji nisu iz Zagreba te se ne druže s redateljima i producentima. Svi bi trebali biti jednako informirani kaže, što bi trebala biti još jedna zadaća HDDU-a i Sindikata. Sve je u Zagrebu. 90% svega više vrijedi samo zato, jer je u Zagrebu ili iz Zagreba. Zvuči grubo, ali zaista imam bezbroj primjera. Ne samo kod financiranja, nego i kod interesa medija, ažurnosti administracije i organizacije, predrasuda zbog neke vrste provincije, kaže nam Jan. Ispričao nam je jednu od brojnih neugodnih situacija koje je doživio (a doživljavaju ih i drugi glumci), jer nije iz Zagreba. Ta percepcija danas igra važnu ulogu prilikom zapošljavanja i prepoznavanja talenata. Zbog te percepcije, jedan novinar je, kao kritiku našeg filma, upotrijebio rečenicu: Film je sniman u Varaždinu, a Varaždin uopće nije filmski grad, te kao takav ne znam koliko je zahvalan za snimanje, zaključuje Kerekeš.

Kerekesh Teatar prodaje oko  95% predstava
​

Bez obzira na situaciju, Kerekesh Teatar i Kazalište Moruzgva dobro posluju i organiziraju razne festivale. Kereksh Teatar je cijenjen i uvijek pun, publika je prepoznala rad i trud umjetnika, kaže nam Jan. Sve što rade, rade od srca. Kereksh Teatar tako organizira najveći i najposjećeniji kazališni festival u Hrvatskoj – Tjedan Smijeha, nekoliko ljetnih manifestacija, turneje, a ove godine je izašao i naš prvi dugometražni igrani film “Ufuraj se i pukni”. Tako smo recimo, za 11. Tjedan smijeha u 2020. ( 61 predstavu i izložbu karikaturista u 10 dana, koje će posjetiti više od 17. 000 ljudi ) od Ministarstva kulture RH dobili 5.000 kn. Troškovi festivala su 740.000 kn, kaže Jan. Ta ih činjenica ne sprječava u realizaciji cilja i ostvarenju dobiti od predstava, jer 95% predstava bude rasprodano i svi troškovi festivala pokriveni svake godine. Jedan od razloga uspjeha Kazališta Moruzgva jest u tome što su se odmah odredili da će raditi hrvatske dramske tekstove, praizvedbe i samim tim biti aktualni i moderni. Odgovarat će na one teme koje tište društvo, ali kroz autentičnu i prepoznatljivu komunikaciju s publikom.

NAJVRJEDNIJE PREDSTAVE NA NEZAVISNOJ SCENI DANAS

Picture
Privatna arhiva/Sanja Nikčević
Nezavisna kazališna scena neophodna je te igra veliku ulogu u društvu, jer je slobodnija i drugačija. Baš zato što mislim da je slobodnija u mišljenju, u kreaciji, da je mobilnija, da progovara kritički o nekim temama i da je to potrebno za društvo. Koliko su potrebne institucije, koliko je potreban HNK Zagreb, koliko je potrebno gledati Mozarta, Krležu, dakle, velika kazališta postoje da rade velike teme, velike scene, a mi smo tu da radimo ostalo, zaključuje Ecija. Prof. Sanja Nikčević smatra da je najveći problem nezavisne scene u tome što ona nije nezavisna na način koji bi trebala biti i na koji je to bila ranijih godina. Pandurov Michelangelo iz 2013.  inspiriran je  dramskim tekstom Miroslava  Krleže, ali u predstavi nema mnogo teksta. Cijelo vrijeme razgolićeni Livijo Badurina (u naslovnoj ulozi) sjedi na skelama, zalijeva sebe bojom i ima indijansku  perjanicu na glavu, dok se golišavi dečki oko njega  penju po skelama! To bi se u osamdesetima zvalo alternativa, danas to igra na sceni HNK  Zagreb, kaže prof. Nikčević. Prema tome, najvrjednijim na nezavisnoj sceni danas, smatra predstave koje se temelje na tekstu u profesionalnoj produkciji, odnosno onome što je, kako kaže, protjerano s glavne scene. Od Cirano de Bergeraca u režiji Kunčevića  (Teatar Više je manje), Moj obračun s njima Dragana Despota i projekti Marije Sekelz poput Oscar i dama u ružičastom E.E. Schmita, predstave na Ribnjaku (Dnevnik jednog luđaka u izvedbi Ozrena Grabarića, Krležina drama - U agoniji), projekti bivših osječkih studenata, koji uključuju i lutkarstvo poput Prva priča (lutkarska priča o Adamu i Evi) Antonije Šašo (Teatar Mjesec i Točka na „i“), Pekel na Zemli varaždinskog teatra Gllugl navodi prof. Sanja Nikčević.
​Zagrebačko Kazalište Moruzgva i varaždinski Kerekesh Teatar dobro posluju i organiziraju fesitvale, no često se bore s politikom, koja kako sami kažu, određuje tko će dobiti potporu te s poražavajućom činjenicom da kultura ima samo 0,5% hrvatskog BDP-a. No, s druge strane odabrali su svoj poziv i pokrenuli posao koji vole i koji ih ispunjava, pa su se spremni uhvatiti ukoštac s različitim problemima koji im se nađu na putu. Kada radiš ono što voliš, sve je mnogo jednostavnije, a ovi su hrabri glumci hrvatsku nezavisnu kazališnu scenu učinili  bogatijom za dva kazališta koja publika voli i cijeni.

UMJETNICI U VRIJEME KORONAVIRUSA

Ivana Buljan i Lea Medica
Nije ih zaustavila slaba financijska situacija, neće ni pandemija koronavirusa. Mladi nezavisni glumci unatoč nedaćama koje su svih zadesile, nisu stali sa svojim umjetničkim angažmanom. To su vrijeme iskoristili kako bi se okušali u  novim poslovnim izazovima, ali i radili na novim projektima.

CILJ KAZALIŠTA JE DA PROBUDI ŽIVOT U PUBLICI

Ivana Buljan
​Kazališta pričaju priče, potiču na razmišljanje i na svojstven način progovaraju o često zanemarenim temama u društvu, a najuspješnije predstave su upravo one koje probude život u publici. Tako ih opisuje studentica druge godine studija glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Anđela Žužul. 
Bili smo na ispitu glume druge godine na klasi profesora Renea Medvešeka i provjerili kako Anđela i njezini kolege bude život u publici, a ona nam je ispričala kako izgledaju pripreme za ispit te s kojim se preprekama ona i njezini kolege susreću, a na koje elemente na akademiji posebno obraćaju pažnju.

'NAJBOLJE JE IGRATI OTVORENOG SRCA' 

Ivana Buljan i Lea Medica
Sloboda izražavanja na kazališnim daskama, putovanja i interakcija sa zadivljenom publikom- to je ono što nezavisnu glumicu i redateljicu Anu Merlin pokreće posljednjih dvadesetak godina. Iako postoje teški trenuci na nezavisnoj sceni, Ana u tome pronalazi dodatnu motivaciju za daljnji rad.

AKTUALNO STANJE NEZAVISNE KAZALIŠNE SCENE U HRVATSKOJ

Marijana Daničić i Vanja Spasovska
Redatelj i umjetnički ravnatelj Teatra Exit, Matko Raguž govorio nam je o stanju nezavisnih kazališta u Hrvatskoj u pogledu njihova financiranja, položaju u odnosu na početak njegove redateljske karijere te o situaciji u Exitu, kada je osnivanje kazališta više bio hrabar nego uobičajen potez. Više saznajte u videu.

Koliko (ne) poznajemo nezavisnu kazališnu scenu?

Vanja Spasovska
Nezavisna kazališta su samostalna, ponekad provokativna, te razrađuju marginalizirane teme. Pitali smo građane Zagreba da nam nabroje tri nezavisna kazališta. Pogledajte naš video i sami zaključite koliko (ne) poznajemo nezavisnu kazališnu scenu.

FINANCIRANJE NEZAVISNE KAZALIŠNE SCENE

Lea Medica
Nezavisna kazališna scena iznova oduševljava svojim dramskim djelima koji izlaze iz okvira i razrađuju često marginalizirane teme. No, ponekad ljubav i strast prema onome što radimo nisu dovoljne ako ne postoji dovoljno financija i adekvatnih uvjeta. Financiranje nezavisne kazališne scene odvija se preko potpora- gradskih i onih Ministarstva kulture, a često su one nedostatne za pokrivanje svih troškova pripreme predstava i gostovanja.

STOTA IZVEDBA PREDSTAVE "BALON" U TEATRU EXIT DOKAZ JE ZAŠTO MORAMO ČUVATI NEZAVISNU KAZALIŠNU SCENU

Marijana Daničić


​
​
​Kazališna predstava „Balon“ doživjela je svoju 100. izvedbu. Riječ je o predstavi koja na nezavisnoj kazališnoj sceni živi gotovo 10 godina. Prema riječima glumice Branke Trlin, za uspjeh je, prije svega zaslužan autor teksta, Mate Matišić. No, vrijednosti predstave svakako su doprinijeli i glumci, čemu svjedoče brojne nagrade glumaca. „S njom smo obišli zapravo cijelu Hrvatsku i puno festivala u regiji. Ne sjećam se da smo bili na jednom festivalu, a da nismo pokupili nagradu. Vrlo dobro prolazimo na festivalima.“, dodala je Trlin.
Picture
Pohvale publike za izvedbu "Balona" 2017. godine
„Balon“ se bavi istraživanjem glumca, njegova identiteta i poziva. Uloge svih četiriju glumaca (Vilim Matula, Branka Trlin, Krešimir Mikić, Judita Franković) izmjenjuju se odmicanjem radnje čiji zadaci su transformacija u brižnog supruga, prestrašenog svećenika, policijskog inspektora ili pak razmetljivog kriminalca i građevinara. Taj glumački zadatak prilično je kompleksan, jer o političkim i društvenim događanjima i stereotipima imamo određen stav koji su jednim dijelom oblikovali mediji. „Živimo u medijskom vremenu, gdje ljudi gledaju pet dnevnika, politike i ne znam što ne. Svi svugdje nešto izvode, glume, glumataju...sve je neka predstava“ komentirao je glumac Vilim Matula, koji u „Balonu“ igra glavnu ulogu.
Picture
Krešimir Mikić, Judita Franković i Vilim Matula
Matulin lik, Filip Štengl ima zadatak nasmijati i zabaviti svoju susjedu, koja se psihički razboljela otkad je izgubila dijete, a tumači ju Branka Trlin. „To je žena koja je proživjela strašnu traumu i mislim da veća trauma ne postoji. Muž ju pokušava na bilo koji način vratiti u život na način da angažira susjeda glumca, pa da je koliko je to moguće, zabavi jer se sjeća njihove mladosti kada su odlazili u kazalište, gdje ona jako dobro zabavila“ opisala je Branka Trlin ulogu Susjede.
Picture
Vilim Matula
Važno je naglasiti kako je „Balon“ veliki uspjeh za nezavisnu kazališnu scenu. Matula kaže da je nezavisna kazališna scena potrebna hrvatskom društvu. Dodaje i da su potrebni kritičari koji prate scenu, a nisu samo zaljubljenici u glumu, jer i glumci moraju od nečega živjeti. Međutim, kao problem navodi nejasno žanrovsko određenje scene. „Nezavisna kazališna scena nam je prevažna, no žanrovski bi trebala biti jasnije podijeljena. Problem je u tome, što gradska kulturna politika kao ni državna, ne traži da kazališta budu žanrovski velikim dijelom određena. Tako da znamo zašto smo kao grad, kao društvo nešto ustanovili. Satiru za satiru, komediju za komediju, dramsku za dramu.“
Picture
Teatar Exit
Sličnog je mišljenja i glumica Branka Trlin. “Mislim da su zapravo najvrjednije predstave u zadnjih nekoliko sezona potekle sa nezavisne scene i to mi je jako drago. Ja se divim Matku Ragužu kao i ostalim pokretačima nezavisne scene. Mislim da je to veliko, veliko odricanje i velika muka trenutno u Zagrebu.“ Najveći problem s kojim se susreću glumci, redatelji i ravnatelji nezavisnih kazališta jest glumački prostor. „Oni, koji nemaju prostor u još su većim problemima, jer moraju iznajmljivati prostor da bi odigrali to što su osmislili“, zaključila je glumica.
​
Dugovječni „Balon“ živi je primjer koliko su nezavisna kazališta potrebna hrvatskom društvu. Imamo izvrsne glumce koji se trude osvijestiti svakodnevne društvene probleme - i u tome uspijevaju. No, treba nam više ovakvih uspjeha kako se nezavisna kazališna scena ne bi pretvorila u ispuhani balon.

šTO SU NEZAVISNA KAZALIŠTA?

Vanja Spasovska
Nezavisna kazališna scena oduvijek je imala svoje mjesto kod publike zbog karaktera svojeg repertoara. Nerijetko privlači pozornost publike spojem raznih umjetničkih stilova, koji na zanimljiv i ponekad satiričan način prikazuju trenutnu sliku društva, obrađuju marginalizirane teme, ali nekad i već dobro poznate književne komade, ali na svjež način.

Nezavisna kazališta, odnosno glumačke družine su kazališta koja djeluju samostalno i koja su u Ministarstvu kulture registrirana kao umjetničke organizacije. Iz financijskih razloga često nemaju svoja fizička sjedišta i dvorane pa unajmljuju prostore kako bi pripremali i izvodili predstave. Većina nezavisnih kazališta dobiva određeni budžet po predstavi s kojim može raspolagati, te im to ponekad može biti dosta financijski izazovno. Može se reći da ih ljubav prema kazalištu i umjetničkom izričaju, kao i potražnja publike motivira da nastave s djelovanjem i stvaranjem novih sadržaja.
​
U Hrvatskoj nezavisna kazališna scena djeluje niz godina, a trenutno je u Očevidniku kazališta Ministarstva kulture registrirano 155 nezavisnih kazališta. ​
Picture
Kazalište Mala Scena
Jedno od najstarijih nezavisnih kazališta, Mala scena, 1986. godine osnovali su Vitomira Lončar, Ivica Šimić i Zvjezdana Ladika. Kazalište nije imalo vlastiti prostor do 1988. godine kada na Medveščaku u Zagrebu dobiva dio prostora Mjesne zajednice, i sve do danas nalazi se na istoj lokaciji. Dobitnici su brojnih nagrada, među kojima i za najbolje nezavisno kazalište u Hrvatskoj 2013. godine.
Picture
Kazalište Mala Scena
Picture
Kazalište Mala Scena
Teatar EXIT osnovan je 1994. godine i slovi za jedno od najpoznatijih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj. Pored domaće scene, gostovali su na brojnim međunarodnim pozornicama, osvojili su preko 170 nagrada, te su dva puta osvojili nagradu Grada Zagreba za doprinos kazališnom i kulturnom životu grada.

Picture
Teatar EXIT
Tetar EXIT
Kad govorimo o spoju više umjetničkih stilova moramo spomenuti kazalište Luda kuća.

​Kazalište, ili ,,Ludilište” Luda kuća jedino je privatno kazalište sa vlastitom zgradom i pozornicom u Hrvatskoj. Kazališna se dvorana može iskoristiti na više načina: kao kazališna pozornica, koncertna dvorana i kabaretski postav sa stolovima i stolicama.

Picture
Kazalište Luda Kuća

ISTRAŽI JOŠ TEMA