Pandemija koja je ove godine potresla svijet nije poštedjela ni jednu industriju pa tako ni onu koja je i bez nje na ovim prostorima bila u nepovoljnoj situaciji. Primanja su nedostatna i neredovita, ali ljubav prema onome što rade slobodne umjetnike je uvijek vodila naprijed usprkos svim preprekama. Tijekom prvotnog zatvaranja kulturnih objekata, rad slobodnih umjetnika stavljen je na čekanje. Rad od kuće nije bio moguć, već je dio njih za to vrijeme stvarao nove projekte za koje nisu znali kad će se i hoće li se uopće moći realizirati. Nakon ljeta koje je donijelo poboljšanje epidemiološke situacije, hladniji dani i nove mjere ograničili su broj posjetitelja u kazalištima, galerijama i drugim kulturnim prostorima.
Kako su umjetnici i njihovi suradnici uspjeli održati kulturu na životu tijekom pandemije prikazat će Vam Nika Konecki, Lucija Ropret, Dora Taslak i Laura Hana Uremović.
Kako su umjetnici i njihovi suradnici uspjeli održati kulturu na životu tijekom pandemije prikazat će Vam Nika Konecki, Lucija Ropret, Dora Taslak i Laura Hana Uremović.
Unazad više od pola godine slušamo priče o propadanju gospodarstva i raznih poduzeća, no rijetko se govori o sektoru koji se iz problema nije izvukao ni po završetku recesije koja je zatresla svijet 2008. godine. Od sniženog koeficijenta za uplatu doprinosa koji se i nakon izlaska iz krize nije povisio do problema koje je uzrokovala pandemija, kulturni sektor je u stalnom čekanju promjena koje će značajno utjecati na boljitak umjetnika koji u njemu djeluju. Prema Članku 2. Zakona o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva samostalni umjetnik je umjetnik izvan radnog odnosa kojem je umjetničko stvaralaštvo i djelovanje jedino i glavno zanimanje te isti taj zakon, koji vrijedi i danas, nije promijenjen od 1996. godine. Slobodni umjetnici često žive u neizvjesnosti ne znajući odakle će doći njihova iduća plaća, a u Republici Hrvatskoj takvim životom danas živi nešto više od 1300 osoba registriranih u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. 2019. godine Ministarstvo kulture predstavilo je svoj prijedlog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva koji je donio samo dodatne prijepore između državnih tijela i umjetnika, no pandemija je diskusiju o njemu stavila u drugi plan stoga su promjene u kulturnom sektoru i dalje na čekanju.
Radom na više projekata istodobno i izvođenjem većeg broja repriza slobodni umjetnici su se kroz sve ove godine uspjeli održati na životu zbog ljubavi prema izvođenju i stvaranju, no nakon izbijanja pandemije COVID-19 virusa i to im je oduzeto. Ne samo da je širenje virusa tijekom proljeća dovelo do pogoršanja već ionako loše financijske situacije u kulturnom sektoru zatvaranjem svih kulturno umjetničkih ustanova, već je izravno utjecalo i na rad umjetnika koji u njemu djeluju. S obzirom na to da njihov rad ovisi o publici, smjenski rad ili rad od kuće tijekom zatvaranja nije bio opcija. Predviđene izvedbe su otkazane, kao i novi projekti koji su trebali ugledati svijetlo dana. No, bez obzira na lošu novčanu situaciju koja ih prati, umjetnici iz raznih područja odlučili su pronaći način na koji će ljudima pružiti ono što im nedostaje tijekom zatvaranja u vlastite domove. Od snimki predstava do internetskog live prijenosa svirki, umjetnici su pokazali da čak i u najtežim vremenima umjetnost i dalje živi, dok oni koji je stvaraju jedva preživljavaju.
Radom na više projekata istodobno i izvođenjem većeg broja repriza slobodni umjetnici su se kroz sve ove godine uspjeli održati na životu zbog ljubavi prema izvođenju i stvaranju, no nakon izbijanja pandemije COVID-19 virusa i to im je oduzeto. Ne samo da je širenje virusa tijekom proljeća dovelo do pogoršanja već ionako loše financijske situacije u kulturnom sektoru zatvaranjem svih kulturno umjetničkih ustanova, već je izravno utjecalo i na rad umjetnika koji u njemu djeluju. S obzirom na to da njihov rad ovisi o publici, smjenski rad ili rad od kuće tijekom zatvaranja nije bio opcija. Predviđene izvedbe su otkazane, kao i novi projekti koji su trebali ugledati svijetlo dana. No, bez obzira na lošu novčanu situaciju koja ih prati, umjetnici iz raznih područja odlučili su pronaći način na koji će ljudima pružiti ono što im nedostaje tijekom zatvaranja u vlastite domove. Od snimki predstava do internetskog live prijenosa svirki, umjetnici su pokazali da čak i u najtežim vremenima umjetnost i dalje živi, dok oni koji je stvaraju jedva preživljavaju.
Lucija Ropret
Dora Taslak
Izvan okvira – Pročelja kao galerije
Izložbe i performansi na otvorenom umjetnicima nikad nisu bili strani, no danas oni nose posebnu vrijednost. Grad Zagreb je osim pandemije pogodio i snažan potres koji je oštetio mnoge kulturno umjetničke ustanove, a većina njih i dalje čeka svoju obnovu. Umjetnici su i u ovoj dvostruko teškoj situaciji pokazali veliku želju u dijeljenju umjetnosti sa svojim sugrađanima pa je jedan takav projekt pod nazivom Izvan okvira zaživio krajem listopada 2020. godine. Seljenjem izložbe iz zatvorenog prostora na ulicu, umjetnost se nastoji približiti ljudima s obzirom na to da je dio muzeja zatvoren zbog obnove, dok je u onima koji su otvoreni broj posjetitelja ograničen. Tako svaki slučajni ili namjerni prolaznik ima mogućnost čak i u epidemiološki ograničenim uvjetima postati dio umjetničke izložbe.
Lucija Ropret
Novinarka: Anja Kadoić
Snimatelj: Lovre Gracin
Produkcija: Televizija Student
Snimatelj: Lovre Gracin
Produkcija: Televizija Student
Suvremeni cirkus u doba epidemije
Cirkuski umjetnici nisu u potpunosti priznati kao dio kulturnog sektora te je njihovo djelovanje marginalizirano. Samim time, ne uživaju određene financijske ili socijalne potpore kao "ostali“ umjetnici. Pandemija koronavirusa i mnoge restriktivne mjere utjecale su na život i rad svih umjetnika, tako i onih cirkuskih, koji se i u normalnim uvjetima teže snalaze. Zatvaranjem kulturnih centara i izvedbenih prostora, većina je angažmana otkazana, što za sobom povlači manjak prihoda i nedostatak resursa za planiranje budućeg rada. Uslijed svih ovih okolnosti, pronalaze se alternativni načini održavanja određenih manifestacija, kako bi kultura u svojim mnogim oblicima pronašla put do svoje široke publike. Tako je, unatoč nedaćama, kolektiv Cirkorama organizirao od 13. do 15. studenog 2020. godine "Noć cirkusa“ u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo. Predstavili su prvi dio trilogije "House Horror Project“ nazvan "Salto Mortale“ kroz koji progovaraju o cirkuskom umjetniku i o problemima s kojima se on svakodnevno susreće.
Dora Taslak i Laura Hana Uremović
Izložba Salon mladih - millennial
U organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika održano je 35. izdanje Salona mladih, koja se ove godine bavi problematikom generacije milenijalaca i digitalnog doba.
Ovo je jedan od najvećih izložbenih događaja na kojem su svoje radove predstavili vizualni umjetnici do 35 godina, a ovogodišnje 35. izdanje obuhvaća djela više od stotinu mladih umjetnika koji djeluju u mediju slikarstva; kiparstva; grafike; animacije; instalacije; multimedije; performansa; fotografije; videa i filma, uz bogati popratni program.
Salon mladih tradicionalno se održava svake dvije godine te prikazuje presjek scene nadolazeće generacije i omogućuje mladim umjetnicima izlaganje u reprezentativnom galerijskom prostoru. Nakon 50 godina postojanja, Salon mladih s istim ciljem, nastavlja i danas, u vremenu kada smo suočeni s ,,novim normalnim’’ i dosad nepoznatim iskušenjima uzrokovanim pandemijom korona virusa koja utječe na sve aspekte našega života, a naročito na područje kulture i umjetnosti. Posebno teško su pogođeni nezavisni umjetnici, skupina koja je ionako već zapostavljena, a svaka vrsta pomoći, bilo da je riječ o financijskoj potpori ili besplatnoj promociji, mladim nezavisnim umjetnicima u ovo doba, više je nego dobrodošla.
Ovo je jedan od najvećih izložbenih događaja na kojem su svoje radove predstavili vizualni umjetnici do 35 godina, a ovogodišnje 35. izdanje obuhvaća djela više od stotinu mladih umjetnika koji djeluju u mediju slikarstva; kiparstva; grafike; animacije; instalacije; multimedije; performansa; fotografije; videa i filma, uz bogati popratni program.
Salon mladih tradicionalno se održava svake dvije godine te prikazuje presjek scene nadolazeće generacije i omogućuje mladim umjetnicima izlaganje u reprezentativnom galerijskom prostoru. Nakon 50 godina postojanja, Salon mladih s istim ciljem, nastavlja i danas, u vremenu kada smo suočeni s ,,novim normalnim’’ i dosad nepoznatim iskušenjima uzrokovanim pandemijom korona virusa koja utječe na sve aspekte našega života, a naročito na područje kulture i umjetnosti. Posebno teško su pogođeni nezavisni umjetnici, skupina koja je ionako već zapostavljena, a svaka vrsta pomoći, bilo da je riječ o financijskoj potpori ili besplatnoj promociji, mladim nezavisnim umjetnicima u ovo doba, više je nego dobrodošla.
Nika Konecki
Laura Hana Uremović
Dora Taslak
Laura Hana Uremović
Izložba Potreseni MUO: od potresa do potresa 1880. – 2020.
Uz koronavirus, sektor za umjetnost i kulturu 2020. godine ,,uzdrmao“ je i potres.
Izložba Potreseni MUO održala se povodom obilježavanja 140 godina rada MUO, a donosi priču o povijesti, sadašnjosti i pogledu u budućnost praćenu stradanjima, nadom i uzdizanjem najvećeg hrvatskog i zagrebačkog umjetničkog i kulturno-povijesnoga muzeja, omeđenu dvama zagrebačkim potresima 1880. i 2020. godine.
Izložba Potreseni MUO održala se povodom obilježavanja 140 godina rada MUO, a donosi priču o povijesti, sadašnjosti i pogledu u budućnost praćenu stradanjima, nadom i uzdizanjem najvećeg hrvatskog i zagrebačkog umjetničkog i kulturno-povijesnoga muzeja, omeđenu dvama zagrebačkim potresima 1880. i 2020. godine.
Nika Konecki
Lucija Ropret i Laura Hana Uremović
Virtualne i online izložbe
Ovakvo iskustvo posjete izložbe svakako je korisno i vrijedno i u situaciji bez pandemije – Ivor Igrec, povjesničar umjetnosti
Zasigurno ste u posljednjih nekoliko mjeseci više puta vidjeli kako kruži članak s popisom svjetskih muzeja koje možete virtualno razgledati. Da ne bi sve ostalo na svijetu, mnogi hrvatski muzeji i galerije također su uveli tu opciju.
Do kraja veljače 2021. godine, u okolnostima globalne krize izazvane pandemijom korona-virusa, sukladno s epidemiološkim mjerama i nakon teških stradanja muzeja u potresu, većina kulturnih događanja preseljena su na digitalne kanale komuniciranja i prijenosa sadržaja kako bi slobodni umjetnici i dalje imali priliku dijeliti svoje radove. Prvo je zatvaranje u ožujku 2020. godine većinu dočekalo nespremnima, ali je bilo poticaj na razmišljanje o novim idejama i projektima.
Na portalu Zagrebački likovni umjetnici i njihovoj Facebook stranici, Udruga HDLU Zagreb je redovito postavljala virtualne izložbe svojih članova i prije pandemije korona-virusa, sve u želji da se likovna umjetnost domaćih stvaralaca predstavi u širem medijskom prostoru. Neke od do dostupnih virtualni izložbi su: Život pod koronom, skupna virtualna izložba umjetnika i prijatelja HDLU Zagreb, slike i crteži iz ciklusa Anima mundi Krešimira Gojanović te Zapisi u akvarelu umjetnika i prijatelja HDLU Zagreb.
Za neke je galerije pandemija zatvaranjem omogućila dovoljno vremena za rad na novim projektima koji uključuju zadiranje u virtualni svijet. Primjer kreativnosti, truda i ulaganja su umjetnici iz galerija Omnibus i HULU Split koji su svojim virtualnim izložbama predstavili budućnost umjetnosti dostupne svima, u svakom trenutku.
Bilo je potrebno da nas netko zaključa u kuće i stanove. Cijela galerija nacrtana je u vrijeme prvog totalnog lockdowna. Osobno mi je dobro došla potpuna posvećenost projektu u to vrijeme – objašnjava Siniša Uštulica, profesionalni fotograf koji s Igorom Šelerom čini polovicu osnivačkog tima Omnibusa.
Razvoj ovakvih projekata podrazumijeva kreativno sagledavanje galerijskih mogućnosti, nova tehnološka znanja i iskustva u kreiranju novih sadržaja ili prilagodbu postojećih, a što je sve potrebno za realizaciju virtualnih izložbi u galeriji opisao nam je Siniša:
Igor i ja smo fotografi, a ovdje smo ozbiljno zašli u programiranje, web stranice, servere i sve to. Naime, prvotno cijela galerija bila je izrađena na Unreal engine platformi i zamišljena otprilike kao multiplayer „frame per second“ igrica. Trebala je koristiti najnoviju tehnologiju Pixell streaminga, ali ista se naplaćuje po minuti i po korisniku pa smo brzo izračunali da nema smisla imati tako veliki trošak za nešto što smo inicijalno htjeli da bude besplatno. To je bio svojevrsni kineski zid za nas jer znanja za dalje nije bilo dovoljno, a problem je bio previše advanced za učenje preko tutorijala. Tada smo otkrili ovu fenomenalnu 3d platformu koja je nudila upravo to što nam treba na puno jednostavniji način. Iako, kad se sjetim na kojoj je grafičkoj razini to bilo u Unreal enginu suza mi na oko dođe.
Jednakim putem, kreiranjem 3D sadržaja u Unreal Engineu, krenuo je i Ivor Igrec, dizajner izložbi HULU Splita i jedan od njihovih voditelja.
Proces se znatno pojednostavio uz novu tehniku snimanja 360° kamerom te postavljanjem obrađenih okvira u VR ture koje je moguće prenijeti u HTML, no i tu nam je bio izazov pogoditi pravi omjer kvalitete izrade i dobrih performansi, pogotovo na mobilnim uređajima. Što je viša kvaliteta izložbe, time ona zna biti sporija za pokretanje i korištenje, ovisno o konfiguraciji i perfomansama uređaja.
S obzirom na to da digitalni medij podrazumijeva brže kreiranje i izmjenu sadržaja koji je plasiran, od umjetnika se očekivalo da se u kratkom vremenu prilagode novim okolnostima te ponude digitalne galerijske sadržaje javnosti koja je na njih pozitivno reagirala.
Reakcije su uglavnom pozitivne. Starijoj generaciji bez gaming iskustva će se biti teže koordinirati u 3d prostoru, ali ni pisati SMSove na starim mobitelima nije bilo lako pa smo svi na kraju ovladali tom vještinom. Izložba Matee Senčar Smolčić je zapravo prva s vjetrom u leđa što se tiče PR-a pa je ostvarila, za sada, oko 900 posjeta. Rekao bih da je to dosta velika posjećenost – kaže Siniša.
Kao što ističe Siniša, ovakvi projekti često su pristupačniji mlađoj publici zbog tehnologije koja se koristi, a s time se slaže i Ivor:
Nismo ciljali na određenu publiku, dapače, cilj nam je otpočetka bio pojednostaviti cijeli proces pristupa izložbi, da on bude što lakši i brži svima. Dakako, unatoč tome svjesni smo činjenice da će mlađim generacijama biti i dalje lakše korištenje zbog prethodnog znanja - govori Ivor naglašavajući da su upravo zbog onih koji nisu vješti u služenju tehnologijom na početnom ekranu stavili upute.
S pozornica u virtualni svijet
Osim galerija i njenih djelatnika koji su pokazali veliku angažiranost dijeljenu izložba virtualnim putem, nove online formate možemo vidjeti i u ostalim područjima umjetnosti poput kazališta, muzeja i plesa.
Kazališne predstave poput Cigle iz Gavelle koju je u sklopu Noći kazališta 2020. godine pregledalo gotovo tisuću ljudi te predstave Zagrebačkog kazališta mladih i HNK Varaždin u suradnji s Večernjim listom pod hashtagom #Ostanidoma mogu se i dalje pronaći na YouTube-u. Kazalište Kerempuh je također sudjelovalo u online izvedbama u suradnji s Jutarnjim listom te prema podacima s njihove službene stranice u manje od mjesec dana više od 150 000 gledatelja pogledalo je tri predstave koje su bile tada dostupne. O samoj veličini ovog i sličnih projekata govori činjenica da pregledi nisu rezervirani samo za one koji su nadomak kazališta, već su se izvedbe gledale diljem svijeta, primjerice u Americi, Kanadi i Australiji. Još jedno kazalište koje je omogućilo prijenos predstava te i dalje na tome radi jest Planet Art o kojem možete više pročitati ovdje.
Što se muzeja tiče, virtualna šetnja je u nekim muzejima bila dostupna i prije pandemije, no sad se veći broj muzeja uključio u razvoj novih tehnologija kako bi približili stalne postave i aktualne izložbe publici. Također, šesnaesta Noć muzeja je ove godine premještena u digitalni svijet kako jedno od najvećih kulturnih događanja u Hrvatskoj ne bi bilo odgođeno te je tako okupilo više od 146 tisuća posjetitelja.
Bez obzira na zatvaranje uzrokovano pandemijom i oštećenja zgrada u potresu, izložbe su nam bliže nego ikada. Hrvatski muzeji nude virtualne izložbe dostupne svim zainteresiranim građanima koji imaju pristup internetu. Bez izlaska iz vlastitog doma uz par klikova možemo prošetati muzejima i vidjeti njihove stalne postave, ali i neke ranije realizirane izložbe.
Uz šetnju zagrebačkim ulicama do muzeja, zavirite i u Muzej vučedolske kulture, Muzej krapinskih neandertalaca, Dvorac Trakošćan, Muzej antičkog stakla te Muzej Apoksiomena.
Uz šetnju zagrebačkim ulicama do muzeja, zavirite i u Muzej vučedolske kulture, Muzej krapinskih neandertalaca, Dvorac Trakošćan, Muzej antičkog stakla te Muzej Apoksiomena.
Uspjeh koji su ostvarila kazališta i muzeji u online sferi ne vidi se i na hrvatskoj glazbenoj sceni na kojoj se pojavio dosta malen broj koncerata, a za njihovu praksu ne možemo reći da je zaživjela. No, u plesnoj umjetnosti SABMARINE produkcija predstavila je kazalište budućnosti, odnosno novi način gledanja plesne predstave koji omogućuje izvođačima da nakon skoro godinu dana dobe dojam punog gledališta. Plesna predstava Individue(t) prototip je digitalne publike pri čemu su publiku činila prijenosna računala i njihovi vlasnici.
Financiranje virtualnih izložbi
Od virtualnih izložbi do kazališta budućnosti vidimo da su hrvatski umjetnici pokazali kreativnost, ne samo u stvaranju radova, nego i u načinu na koji ih dijele. Što se financiranja tiče Ivor kaže da su njihove izložbe financirane iz različitih izvora, iz vlastitih sredstava te nekoliko natječaja Ministarstva kulture poput Razvoja publike u kulturi 2020. godine i Programa digitalne prilagodbe i kreiranja novih kulturnih i edukativnih sadržaja 2021. godine. U galeriji Omnibus slična je situacija, dok Siniša dodaje da iako je honorar umjetnika uvijek dio troškovnika na nekom natječaju, gotovo nikad se ne ostvari puni iznos poticaja pa je najčešće iznos dovoljan da pokrije troškove bez kojih se ne može. Honorari umjetnika su na zadnjem mjestu. Ministarstvo kulture i medija 2020. godine objavilo je Javni poziv za Programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja gdje su se potpore dodijelile za financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa te kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima. Potpore su dodijeljene u prosincu iste godine te je od 401 prijave, 283 projekata dobilo ukupno više od 8 milijuna kuna. U veljači 2021. godine objavljen je Javni poziv za poticanje stvaralaštva vizualnih umjetnika koji uključuje projekte virtualnog bilježenja i korištenje digitalnih tehnologija, stoga vidimo da su ovakvi projekti vrijedni daljnjeg razvoja bez obzira na nadu u kraj širenja pandemije i povratak publike u kulturno-umjetničke prostore.
Očekujemo da će stabilizirati epidemiološka situacija i da ćemo vrlo brzo opet funkcionirati „po starom“, a s virtualnim izložbama definitivno idemo dalje. VR je neminovno dio naše budućnosti i smatramo da je to nešto što vrijedi razvijati – optimistično govori Siniša.
Financiranje virtualnih izložbi
Od virtualnih izložbi do kazališta budućnosti vidimo da su hrvatski umjetnici pokazali kreativnost, ne samo u stvaranju radova, nego i u načinu na koji ih dijele. Što se financiranja tiče Ivor kaže da su njihove izložbe financirane iz različitih izvora, iz vlastitih sredstava te nekoliko natječaja Ministarstva kulture poput Razvoja publike u kulturi 2020. godine i Programa digitalne prilagodbe i kreiranja novih kulturnih i edukativnih sadržaja 2021. godine. U galeriji Omnibus slična je situacija, dok Siniša dodaje da iako je honorar umjetnika uvijek dio troškovnika na nekom natječaju, gotovo nikad se ne ostvari puni iznos poticaja pa je najčešće iznos dovoljan da pokrije troškove bez kojih se ne može. Honorari umjetnika su na zadnjem mjestu. Ministarstvo kulture i medija 2020. godine objavilo je Javni poziv za Programe digitalne prilagodbe i kreiranje novih kulturnih i edukativnih sadržaja gdje su se potpore dodijelile za financiranje digitalne produkcije postojećih umjetničkih formi upotrebom novih tehnologija koje pružaju mogućnosti dodatnog sadržaja kulturnih programa te kreiranje novih sadržaja kulturnog i edukativnog karaktera šire dostupnosti u skladu s novonastalim epidemiološkim okolnostima. Potpore su dodijeljene u prosincu iste godine te je od 401 prijave, 283 projekata dobilo ukupno više od 8 milijuna kuna. U veljači 2021. godine objavljen je Javni poziv za poticanje stvaralaštva vizualnih umjetnika koji uključuje projekte virtualnog bilježenja i korištenje digitalnih tehnologija, stoga vidimo da su ovakvi projekti vrijedni daljnjeg razvoja bez obzira na nadu u kraj širenja pandemije i povratak publike u kulturno-umjetničke prostore.
Očekujemo da će stabilizirati epidemiološka situacija i da ćemo vrlo brzo opet funkcionirati „po starom“, a s virtualnim izložbama definitivno idemo dalje. VR je neminovno dio naše budućnosti i smatramo da je to nešto što vrijedi razvijati – optimistično govori Siniša.
Nika Konecki i Lucija Ropret
Od punih dvorana do online kanala: 'Ništa ne zamjenjuje nastup i poglede publike, momente neopisivog zajedništva i ceremonije'
Pandemija prouzročena bolešću COVID-19 imala je značajan utjecaj na sve umjetničke sektore, uključujući i glazbenu industriju. Brojni glazbeni događaji, poput koncerata, glazbenih festivala, turneja i dodjela nagrada, otkazani su ili odgođeni do daljnjeg. Dok se svijet još uvijek pokušava priviknuti na ,,novo normalno'', brojni glazbenici i bendovi povezuju se sa svojim obožavateljima na platformama za prijenos uživo kako bi ublažili neizvjesnost i strah potaknutim pandemijom. No, hoće li trenutni trend virtualnih koncerata postati uobičajeni način izvođenja koncerata ili će u potpunosti nestati čim se opet dopuste velika okupljanja?
Za nezavisne glazbenike, virtualni koncerti postaju vrijedan dio njihovog poslovnog portfelja, donoseći im dovoljan prihod te angažirajući i privlačeći zemljopisno udaljenu bazu obožavatelja dok za mainstream glazbenike trošak virtualnih koncerata neće imati financijskoga smisla kad se koncerti uživo ponovo odobre. No, nekoliko takvih izvedbi svake godine, moglo bi otvoriti velik dio neiskorištenog potencijalnog prihoda od obožavatelja koji ne mogu prisustvovati njihovim uobičajenim koncertima.
Jedan od onih koji je izvedbe prebacio na online platformu je flautist Dani Bošnjak, inače zaposlen u Zagrebačkoj filharmoniji. Ujedinjen s pijanisticom Terezijom Cukrov u Umjetničku organizaciju glazbeni studio "Ca Ku Do" pokrenuo je koncerte na YouTubeu koji se, od 8. prosinca, održavaju svakog utorka. Različiti glazbenici koji se na tom kanalu mogu vidjeti, nastupaju bez honorara, a gledatelji su ih mogu podržati simboličnom kupnjom „ulaznica".
- Live stream nikada ne može zamijeniti izvedbu uživo. Ne tražimo svoje mjesto u virtualnom svijetu, već smo pokušali naći neki modus da kao muzičari ostanemo živi. Imamo radni prostor s koncertnim klavirom. Tko ima potrebu, može nastupati. Prijenos je tu da se vidi da postojimo i da sviramo. Puno mi je lakše pozvati nekoga da posluša izvedbu na YouTubeu, nego da ga pozovem na koncert gdje se prvo mora upisati kao potencijalni "superširitelj", zatim mu mjere temperaturu, kad dođe u dvoranu mora sjediti distanciran, maskiran, iz moje perspektive, govorim o prizoru sa scene, ponižen. Tehničku podršku i troškove organizacije financiramo sami od svojih sredstava. Svi mi možemo raditi nešto drugo da bi preživjeli, ali glazba nije samo posao. To je život, to je poziv, rekao nam je te dodao kako je u vrijeme pandemije imao i nekoliko izvedbi uživo, kada je iz Zagreba otišao u Istru. Kako bi se to ostvarilo, pomoglo mu je Pučko otvoreno učilište u Poreču koje mu je omogućilo prostor za probe te nastupe.
Mogućnosti online platforme za vrijeme pandemije uočili su i iz nedavno zatvorenog najstarijeg zagrebačkog kluba Jabuke. No, dok je budućnost fizičke lokacije kluba u kojem su partijale brojne generacije alternativaca i dalje neizvjesna, ekipa koja stoji iza realizacije projekta Virtualna Jabuka ne miruje. Nakon uspješne realizacije virtualne šetnje kroz klub, koja je bila osmišljena s namjerom očuvanja vizualno-auditivnog identiteta Jabuke, pokretaču i realizatoru ovog projekta, Stjepanu Lučiću, postalo je očito kako bi iduća faza u izgradnji potpuno funkcionalnog VR klupskog prostora trebala biti mogućnost druženja posjetitelja u VR prostoru. Također, uključena bi bila i mogućnosti odabira avatara sa skenom lica osobe koja želi posjetiti VR Jabuku. Na taj način, u ovom virtualnom klubu bit će se moguće sresti i s avatarima ostalih posjetitelja, te i pričati s njima putem mikrofona. S obzirom na to da će ovakvi eventi biti u stvarnom vremenu, za njih se planiraju i real time streamovi DJ svirki.
Za nezavisne glazbenike, virtualni koncerti postaju vrijedan dio njihovog poslovnog portfelja, donoseći im dovoljan prihod te angažirajući i privlačeći zemljopisno udaljenu bazu obožavatelja dok za mainstream glazbenike trošak virtualnih koncerata neće imati financijskoga smisla kad se koncerti uživo ponovo odobre. No, nekoliko takvih izvedbi svake godine, moglo bi otvoriti velik dio neiskorištenog potencijalnog prihoda od obožavatelja koji ne mogu prisustvovati njihovim uobičajenim koncertima.
Jedan od onih koji je izvedbe prebacio na online platformu je flautist Dani Bošnjak, inače zaposlen u Zagrebačkoj filharmoniji. Ujedinjen s pijanisticom Terezijom Cukrov u Umjetničku organizaciju glazbeni studio "Ca Ku Do" pokrenuo je koncerte na YouTubeu koji se, od 8. prosinca, održavaju svakog utorka. Različiti glazbenici koji se na tom kanalu mogu vidjeti, nastupaju bez honorara, a gledatelji su ih mogu podržati simboličnom kupnjom „ulaznica".
- Live stream nikada ne može zamijeniti izvedbu uživo. Ne tražimo svoje mjesto u virtualnom svijetu, već smo pokušali naći neki modus da kao muzičari ostanemo živi. Imamo radni prostor s koncertnim klavirom. Tko ima potrebu, može nastupati. Prijenos je tu da se vidi da postojimo i da sviramo. Puno mi je lakše pozvati nekoga da posluša izvedbu na YouTubeu, nego da ga pozovem na koncert gdje se prvo mora upisati kao potencijalni "superširitelj", zatim mu mjere temperaturu, kad dođe u dvoranu mora sjediti distanciran, maskiran, iz moje perspektive, govorim o prizoru sa scene, ponižen. Tehničku podršku i troškove organizacije financiramo sami od svojih sredstava. Svi mi možemo raditi nešto drugo da bi preživjeli, ali glazba nije samo posao. To je život, to je poziv, rekao nam je te dodao kako je u vrijeme pandemije imao i nekoliko izvedbi uživo, kada je iz Zagreba otišao u Istru. Kako bi se to ostvarilo, pomoglo mu je Pučko otvoreno učilište u Poreču koje mu je omogućilo prostor za probe te nastupe.
Mogućnosti online platforme za vrijeme pandemije uočili su i iz nedavno zatvorenog najstarijeg zagrebačkog kluba Jabuke. No, dok je budućnost fizičke lokacije kluba u kojem su partijale brojne generacije alternativaca i dalje neizvjesna, ekipa koja stoji iza realizacije projekta Virtualna Jabuka ne miruje. Nakon uspješne realizacije virtualne šetnje kroz klub, koja je bila osmišljena s namjerom očuvanja vizualno-auditivnog identiteta Jabuke, pokretaču i realizatoru ovog projekta, Stjepanu Lučiću, postalo je očito kako bi iduća faza u izgradnji potpuno funkcionalnog VR klupskog prostora trebala biti mogućnost druženja posjetitelja u VR prostoru. Također, uključena bi bila i mogućnosti odabira avatara sa skenom lica osobe koja želi posjetiti VR Jabuku. Na taj način, u ovom virtualnom klubu bit će se moguće sresti i s avatarima ostalih posjetitelja, te i pričati s njima putem mikrofona. S obzirom na to da će ovakvi eventi biti u stvarnom vremenu, za njih se planiraju i real time streamovi DJ svirki.
Virtualna šetnja klubom. FOTO: screenshot/Virtualnajabuka
Međutim, najfascinantnija inovacija su virtualni koncerti u Jabuci, od kojih su održana već tri. Virtualne svirke su realizirane u virtual reality (VR) formatu od 360 stupnjeva, i to uz virtualno prisustvo publike, na način da bend može vidjeti publiku oko sebe na LED ekranima koji okružuju stage, a publika je na svojim ekranima smještena u središte pozornice, virtualno okružena bendom. Realizacija ovog projekta zasigurno je velika inovacija za domaću klupsku scenu, pogotovo s obzirom na trenutačnu onemogućenost kretanja gradom te obustavljanje poslovanja klubova zbog pandemije.
Virtualni koncert. FOTO: screenshot/YouTube
Kombinaciju online izvedbi i onih uživo, iako u smanjenom kapacitetu, imao je saksofonist i skladatelj iz Zagreba Mak Murtić. On je, inače, osnivač Mimika orkestra, jedan od autora i organizatora benda Truth ≠ Tribe i sastava Živa Voda, a svira i u sastavu Antenat. Za njega i njegov orkestar je, kako nam je rekao, 2020. godina trebala biti jedna od najboljih.
- Većina nacionalnih i internacionalnih nastupa i suradnji automatski je odgođena te kasnije otkazana. Ono što smo uspjeli napraviti je bilo pod strogim epidemiološkim mjerama ili je bilo prebačeno na druge platforme, primjerice Live Stream Koncert na Jazz is Back festivalu u Grožnjanu, koncert sa smanjenim kapacitetima u Kaštelu Frankopan na Krku i koncert u sklopu EPK u Rijeci ili s bendom Truth Tribe u Laubi. Smatram da ovo što je održano, održano s najboljom voljom i najboljim mogućim ishodom. Zahvalan sam što su se na kraju održali i koncerti s grupom Doringo unatoč svim najavama, ali opet u smanjenom broju nastupa i sa smanjenim kapacitetima. Žao mi je što mnoge stvari nisu održane, naveo je dodajući da s Mimika orkestrom nije u potpunosti moguće prenijeti energiju nastupa uživo online. Zbog toga je provodio vrijeme pišući novu glazbu za orkestar.
- Nemam ništa suštinski protiv online nastupa, možda je onda ipak konkretnije snimati pa editirati da zvuk i slika budu što bliži živom, ali ništa ne zamjenjuje nastup i poglede publike, momente neopisivog zajedništva i ceremonije. Čekamo, zaključio je.
Iako su neki glazbenici i skladatelji mogli iskoristiti ovo vrijeme za stvaranje novih djela, u glazbenoj je industriji zaposleno mnogo osoba koje zbog ograničenja nisu radile. Upravo zbog toga je, kao mjera potpore kulturnom i kreativnom sektoru, osmišljen projekt „Jer svirati se mora“. Nastao je u suradnji Hrvatske glazbene unije te Ministarstva kulture i medija, a njime dodijeljena financijska potpora bila je namijenjena organizaciji koncerata tijekom pandemije koronavirusa.
Sredstva namijenjena natječaju osiguralo je Ministarstvo, a ukupno su iznosili 5.226.000 kuna. Pravo podnošenja prijava imali su samostalni umjetnici, umjetničke organizacije, ustanove u kulturi kojima osnivač nije tijelo javne vlasti, pravne i fizičke osobe koje obavljaju izvođačku ili s izvođačkim aktivnostima povezanu djelatnost u kulturi te pravne i fizičke osobe koje raspolažu koncertnim prostorima, a sredstva su, od 259 zaprimljenih, raspoređena na 91 prijavu.
S obzirom na to da su neki pripadnici medija i javnosti pogrešno protumačili da će sredstva dodijeljena natječajem ići direktno i isključivo izvođačima, Hrvatska glazbena unija pojasnila je kako se njima sufinancira održavanje koncerata u doba krize. Naime, državnom se potporom sufinanciraju troškovi neophodni za realizaciju koncerata – najam produkcije, angažman tehničara, ton majstora, majstora rasvjete, zaštitara, vozača i drugih.
- Većina nacionalnih i internacionalnih nastupa i suradnji automatski je odgođena te kasnije otkazana. Ono što smo uspjeli napraviti je bilo pod strogim epidemiološkim mjerama ili je bilo prebačeno na druge platforme, primjerice Live Stream Koncert na Jazz is Back festivalu u Grožnjanu, koncert sa smanjenim kapacitetima u Kaštelu Frankopan na Krku i koncert u sklopu EPK u Rijeci ili s bendom Truth Tribe u Laubi. Smatram da ovo što je održano, održano s najboljom voljom i najboljim mogućim ishodom. Zahvalan sam što su se na kraju održali i koncerti s grupom Doringo unatoč svim najavama, ali opet u smanjenom broju nastupa i sa smanjenim kapacitetima. Žao mi je što mnoge stvari nisu održane, naveo je dodajući da s Mimika orkestrom nije u potpunosti moguće prenijeti energiju nastupa uživo online. Zbog toga je provodio vrijeme pišući novu glazbu za orkestar.
- Nemam ništa suštinski protiv online nastupa, možda je onda ipak konkretnije snimati pa editirati da zvuk i slika budu što bliži živom, ali ništa ne zamjenjuje nastup i poglede publike, momente neopisivog zajedništva i ceremonije. Čekamo, zaključio je.
Iako su neki glazbenici i skladatelji mogli iskoristiti ovo vrijeme za stvaranje novih djela, u glazbenoj je industriji zaposleno mnogo osoba koje zbog ograničenja nisu radile. Upravo zbog toga je, kao mjera potpore kulturnom i kreativnom sektoru, osmišljen projekt „Jer svirati se mora“. Nastao je u suradnji Hrvatske glazbene unije te Ministarstva kulture i medija, a njime dodijeljena financijska potpora bila je namijenjena organizaciji koncerata tijekom pandemije koronavirusa.
Sredstva namijenjena natječaju osiguralo je Ministarstvo, a ukupno su iznosili 5.226.000 kuna. Pravo podnošenja prijava imali su samostalni umjetnici, umjetničke organizacije, ustanove u kulturi kojima osnivač nije tijelo javne vlasti, pravne i fizičke osobe koje obavljaju izvođačku ili s izvođačkim aktivnostima povezanu djelatnost u kulturi te pravne i fizičke osobe koje raspolažu koncertnim prostorima, a sredstva su, od 259 zaprimljenih, raspoređena na 91 prijavu.
S obzirom na to da su neki pripadnici medija i javnosti pogrešno protumačili da će sredstva dodijeljena natječajem ići direktno i isključivo izvođačima, Hrvatska glazbena unija pojasnila je kako se njima sufinancira održavanje koncerata u doba krize. Naime, državnom se potporom sufinanciraju troškovi neophodni za realizaciju koncerata – najam produkcije, angažman tehničara, ton majstora, majstora rasvjete, zaštitara, vozača i drugih.
Dani Bošnjak zaposlen je u orkestru te zbog toga, iako mu je propalo oko 20 koncerata, nije imao pravo na naknadu. Ipak, smatra kako je Ministarstvo i kulture i medija znatno doprinijelo zaštiti domaćih umjetnika.
- Supruga koja je nezavisni profesionalac, odlučila je ne tražiti jednokratnu pomoć koju je nudilo Ministarstvo kulture iz razloga što joj je bilo neugodno da je plaćaju da doma besposleno sjedi, a i sam natječaj je izašao kad smo već lagano počeli dogovarati realizaciju odgođenih projekata. Ministarstvo kulture i medija je jedina institucija u ovoj zemlji koja je zaštitila državne festivale i velik broj manjih festivala u različitim regijama, nastojeći prvenstveno zaštititi domaće umjetnike. Također je inzistiralo na održavanju odobrenih programa, pa i onih prilagođenih novonastaloj situaciji, koji su se održali bez publike, putem live streama, ustvrdio je.
Na financijske se gubitke osvrnuo i Mak Murtić koji je istaknuo drugog inicijatora natječaja „Jer svirati se mora", Hrvatsku glazbenu uniju.
- Nakon inicijalnog kaosa reagirala je Hrvatska glazbena unija i za nas koji još nemamo status slobodnih umjetnika dogovarajući na kraju i nekakvu minimalnu mjesečnu isplatu s Ministarstvom, doduše mislim da je to bio kratki period u kojemu je postojala predodžba da čim je otvoren prostor da će automatski ponovno svima biti omogućena i normalna ili barem minimalna zarada, rekao je Murtić dodajući kako smatra da su potpore dobre zbog opticaja novca te nade koju mogu pružiti.
U situaciji u kojoj za privatni komercijalni sektor koncerti predstavljaju samo neisplativi trošak, a javnih sredstava je premalo, glazbenicima koji su i prije krize živjeli od angažmana do angažmana, na blisku budućnost ne gledaju optimistično. No, iako se budućnost glazbene industije ne čini tako svijetla, ne smijemo zaboraviti kako je upravo ona ujedinila i ohrabrila ljude za vrijeme pandemije i potresa u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Tek kada shvatimo utjecaj i potrebu za glazbom u ovim teškim trenutcima, znat ćemo ju više cijeniti, štiti i održavati u budućnosti.
- Supruga koja je nezavisni profesionalac, odlučila je ne tražiti jednokratnu pomoć koju je nudilo Ministarstvo kulture iz razloga što joj je bilo neugodno da je plaćaju da doma besposleno sjedi, a i sam natječaj je izašao kad smo već lagano počeli dogovarati realizaciju odgođenih projekata. Ministarstvo kulture i medija je jedina institucija u ovoj zemlji koja je zaštitila državne festivale i velik broj manjih festivala u različitim regijama, nastojeći prvenstveno zaštititi domaće umjetnike. Također je inzistiralo na održavanju odobrenih programa, pa i onih prilagođenih novonastaloj situaciji, koji su se održali bez publike, putem live streama, ustvrdio je.
Na financijske se gubitke osvrnuo i Mak Murtić koji je istaknuo drugog inicijatora natječaja „Jer svirati se mora", Hrvatsku glazbenu uniju.
- Nakon inicijalnog kaosa reagirala je Hrvatska glazbena unija i za nas koji još nemamo status slobodnih umjetnika dogovarajući na kraju i nekakvu minimalnu mjesečnu isplatu s Ministarstvom, doduše mislim da je to bio kratki period u kojemu je postojala predodžba da čim je otvoren prostor da će automatski ponovno svima biti omogućena i normalna ili barem minimalna zarada, rekao je Murtić dodajući kako smatra da su potpore dobre zbog opticaja novca te nade koju mogu pružiti.
U situaciji u kojoj za privatni komercijalni sektor koncerti predstavljaju samo neisplativi trošak, a javnih sredstava je premalo, glazbenicima koji su i prije krize živjeli od angažmana do angažmana, na blisku budućnost ne gledaju optimistično. No, iako se budućnost glazbene industije ne čini tako svijetla, ne smijemo zaboraviti kako je upravo ona ujedinila i ohrabrila ljude za vrijeme pandemije i potresa u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Tek kada shvatimo utjecaj i potrebu za glazbom u ovim teškim trenutcima, znat ćemo ju više cijeniti, štiti i održavati u budućnosti.
Nika Konecki i Dora Taslak
Ulična umjetnost od početka do procvata: „Scena danas jako dobro stoji, možda nikad bolje“
Prisutna gotovo u svakom kutku svijeta, ulična umjetnost od svojih se početaka znatno razvila - uz dozu bunta i protivljenja sistemu, evoluirala je u formu umjetnosti. Od grafita, šablona i murala preko instalacija, performansa i video umjetnosti, ulična umjetnost ušla je u srž suvremene umjetnosti i postala njezin neizostavni element. Brojni stilovi unutar same umjetnosti omogućili su autorima prostor za kreativno izražavanje te razvijanje vlastitog „potpisa“, kao i širenje stavova i poruka na upečatljiv način. Pokret širenja ulične umjetnosti u svijetu nije zaobišao ni Hrvatsku u kojoj se danas mogu pronaći brojni istaknuti umjetnici i radovi, kao i oni koji će to tek postati.
Vandalizam ili umjetnost? (R)evolucija ulične umjetnosti
Danas prihvaćena i cijenjena, od svojih je početaka ulična umjetnost morala proći dug put. Kao jedan od najranijih izraza ulične umjetnosti, ističu se grafiti koji su uzlet doživjeli u New Yorku, dok su se u Latinskog Americi pojavljivali oslikani murali. Kako piše Widewalls, portal o umjetnicima, njihovim djelima i umjetničkim događanjima, ulična umjetnost doživjela je prekretnicu kroz sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća. Mladi su ljudi uzeli „stvar u svoje ruke“ i stvorili pokret, reagirajući na društveno-političko okruženje. Ubrzo nakon toga, ovaj subkulturni fenomen privukao je pozornost šire mase. U početku ilegalan i percipiran kao „uništenje“ i „šaranje“, evoluirao je u brojne oblike umjetničkog izričaja te pronašao put do galerija i komercijalnog tržišta.
Povijest koja je oblikovala današnju uličnu umjetnost seže u dvadesete godine prošloga stoljeća u Meksiko gdje je započeo pokret muralizma. Jedna od najvažnijih figura pokreta i umjetnosti slikanja murala na zidovima u javnim prostorima bio je Diego Rivera, jedan od najpoznatijih meksičkih slikara. Njegova je umjetnost često sadržavala nacionalističke poruke jer je nastala u dogovoru s meksičkom vladom, no ostavila je značajan trag jer se murali danas mogu pronaći na gotovo svakoj zgradi u Meksiku, navodi Deutsche Welle.
Vandalizam ili umjetnost? (R)evolucija ulične umjetnosti
Danas prihvaćena i cijenjena, od svojih je početaka ulična umjetnost morala proći dug put. Kao jedan od najranijih izraza ulične umjetnosti, ističu se grafiti koji su uzlet doživjeli u New Yorku, dok su se u Latinskog Americi pojavljivali oslikani murali. Kako piše Widewalls, portal o umjetnicima, njihovim djelima i umjetničkim događanjima, ulična umjetnost doživjela je prekretnicu kroz sedamdesete i osamdesete godine 20. stoljeća. Mladi su ljudi uzeli „stvar u svoje ruke“ i stvorili pokret, reagirajući na društveno-političko okruženje. Ubrzo nakon toga, ovaj subkulturni fenomen privukao je pozornost šire mase. U početku ilegalan i percipiran kao „uništenje“ i „šaranje“, evoluirao je u brojne oblike umjetničkog izričaja te pronašao put do galerija i komercijalnog tržišta.
Povijest koja je oblikovala današnju uličnu umjetnost seže u dvadesete godine prošloga stoljeća u Meksiko gdje je započeo pokret muralizma. Jedna od najvažnijih figura pokreta i umjetnosti slikanja murala na zidovima u javnim prostorima bio je Diego Rivera, jedan od najpoznatijih meksičkih slikara. Njegova je umjetnost često sadržavala nacionalističke poruke jer je nastala u dogovoru s meksičkom vladom, no ostavila je značajan trag jer se murali danas mogu pronaći na gotovo svakoj zgradi u Meksiku, navodi Deutsche Welle.
Murale, grafite i radove koji su obilježili povijest ulične umjetnosti te utjecali na njezin razvoj, pogledajte u videu u nastavku. Uz fotografije, predstavljen je i kratki povijesni pregled umjetnika koji su obilježili povijest ulične umjetnosti i bili dio njezina razvoja.
Ilegalno oslikavanje zidova od 1964. do 1985. razvilo se u Sao Paulu, u Brazilu, u kontekstu pokreta Pixação. U vrijeme diktature, prosvjedni oblik izražavanja označavao je ispisivanje slogana i oznaka na visokim zgradama na kriptičan, odnosno nejasan način. Jedan od izazova bio je penjati se po visokim zgradama, no pokret je znatno utjecao na scenu ulične umjetnosti.
Grad je koji je umjetnost grafita učinio popularnom i uveo je u mainstream zasigurno jest New York. Suvremeni grafiti datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća, a katalizirani su izumom aerosolnog spreja. Autorima grafita bio je cilj da ih što veći broj ljudi vidi na što više mjesta pa su, nakon gradskih površina, meta njujorških umjetnika postali vlakovi i vagoni koji su prelazili velike udaljenosti. Također, populariziralo se crtanje u podzemnoj željeznici i na zidovima visokih zgrada, navodi The Art Story, portal o umjetnosti koji je nastoji približiti svima, ne samo umjetničkim stručnjacima. Osamdesetih godina, grafiti su se smatrali vandalizmom i njihova količina predstavljala je problem za grad. Policija je lovila umjetnike, postavljale su se ograde, no to je predstavljao samo dodatni izazovi za one koji su se takvom umjetnošću htjeli baviti. Razvili su vlastiti oblik umjetnosti, a osamdesetih godina počeli su u svoje radove, osim teksta, uključivati slike, šablone i postere. Kako piše Deutsche Welle, portal njemačkog javnog medija, odlučujući korak prema prihvaćanju grafita bila je knjiga sa slikama „Subway Art“ iz 1984. godine, a tu umjetničku formu s hip hop kulturom spojio je i popularizirao film „Wild Style“.
Grad je koji je umjetnost grafita učinio popularnom i uveo je u mainstream zasigurno jest New York. Suvremeni grafiti datiraju iz 60-ih godina prošlog stoljeća, a katalizirani su izumom aerosolnog spreja. Autorima grafita bio je cilj da ih što veći broj ljudi vidi na što više mjesta pa su, nakon gradskih površina, meta njujorških umjetnika postali vlakovi i vagoni koji su prelazili velike udaljenosti. Također, populariziralo se crtanje u podzemnoj željeznici i na zidovima visokih zgrada, navodi The Art Story, portal o umjetnosti koji je nastoji približiti svima, ne samo umjetničkim stručnjacima. Osamdesetih godina, grafiti su se smatrali vandalizmom i njihova količina predstavljala je problem za grad. Policija je lovila umjetnike, postavljale su se ograde, no to je predstavljao samo dodatni izazovi za one koji su se takvom umjetnošću htjeli baviti. Razvili su vlastiti oblik umjetnosti, a osamdesetih godina počeli su u svoje radove, osim teksta, uključivati slike, šablone i postere. Kako piše Deutsche Welle, portal njemačkog javnog medija, odlučujući korak prema prihvaćanju grafita bila je knjiga sa slikama „Subway Art“ iz 1984. godine, a tu umjetničku formu s hip hop kulturom spojio je i popularizirao film „Wild Style“.
Izvor: IMDb
Europske ulične umjetnike smještali u zatvor, danas u muzeje
Što se tiče Europe, grafiti su se mogli pronaći na ulicama Pariza već tridesetih godina prošlog stoljeća, no značajnu ulogu u razvoju i popularizaciji imao je Švicarac Harald Naegeli krajem sedamdesetih godina. Otkriven i procesuiran 1984. godine, pobjegao je u Njemačku, no ubrzo je izručen pa je u Švicarskoj odslužio šestomjesečnu zatvorsku kaznu. Unatoč tome, svojom je politički motiviranom uličnom umjetnošću bio jedan od začetnika tog oblika umjetnosti u Europi. Europljanima je kao idealno „platno“ za grafite poslužio i Berlinski zid. Skice na zidu pretvorene su u umjetničke grafite nakon ujedinjenja Njemačke kada je 118 međunarodnih umjetnika pozvano da ga oslikaju.
Na grafiti scenu u Londonu utjecala je činjenica što je grad konstantno bio pod video nadzorom. Oznake i grafiti često su se doimali brzo i nesavršeno napravljenima, no oko 2000. godine umjetnik Banksy stječe široku popularnost i priznanje na sceni. Njegova djela predstavljaju neovisni politički sadržaj, a napravio je prekretnicu u komercijalizaciji ulične umjetnosti. Popularnost cijele umjetnosti zbog njega je postala još veća, a njegova su djela pronašla svoj put i u muzeje. Uz Banksyja, u videu koji slijedi navedeni su vrhunski ulični umjetnici koji su svojim djelima imali velik utjecaj ne samo na uličnu umjetnost, već i na svijet.
Što se tiče Europe, grafiti su se mogli pronaći na ulicama Pariza već tridesetih godina prošlog stoljeća, no značajnu ulogu u razvoju i popularizaciji imao je Švicarac Harald Naegeli krajem sedamdesetih godina. Otkriven i procesuiran 1984. godine, pobjegao je u Njemačku, no ubrzo je izručen pa je u Švicarskoj odslužio šestomjesečnu zatvorsku kaznu. Unatoč tome, svojom je politički motiviranom uličnom umjetnošću bio jedan od začetnika tog oblika umjetnosti u Europi. Europljanima je kao idealno „platno“ za grafite poslužio i Berlinski zid. Skice na zidu pretvorene su u umjetničke grafite nakon ujedinjenja Njemačke kada je 118 međunarodnih umjetnika pozvano da ga oslikaju.
Na grafiti scenu u Londonu utjecala je činjenica što je grad konstantno bio pod video nadzorom. Oznake i grafiti često su se doimali brzo i nesavršeno napravljenima, no oko 2000. godine umjetnik Banksy stječe široku popularnost i priznanje na sceni. Njegova djela predstavljaju neovisni politički sadržaj, a napravio je prekretnicu u komercijalizaciji ulične umjetnosti. Popularnost cijele umjetnosti zbog njega je postala još veća, a njegova su djela pronašla svoj put i u muzeje. Uz Banksyja, u videu koji slijedi navedeni su vrhunski ulični umjetnici koji su svojim djelima imali velik utjecaj ne samo na uličnu umjetnost, već i na svijet.
Djela Shepard Fairleyja se također mogu pronaći u poznatim svjetskim galerijama i muzejima. Jedno od njegovih najpoznatijih djela uključuje njegov crveno-bijelo-plavi plakat Hope, za predsjedničku kampanju Baracka Obame u SAD -u 2008. godine. Fairey se od samih početaka bavio kontroverznim društvenim i političkim temama te često stvara i donira umjetnička djela kako bi promicao svijest o društvenim pitanjima.
Još jedan društveni aktivist među američkim uličnim umjetnicima bio je i Keith Haring, kojeg je njegov prepoznatljivi pop-art stil uvrstio među jedne od vodećih osoba njujorške ulične grafiti scene 1980-ih. Haring je prvi put privukao pažnju javnosti svojom crtežima u podzemnim željeznicama, gdje bi bijelom kredom stvarao crteže na crnoj, neiskorištenoj oglasnoj ploči. Većina njegovih radova sadrži seksualne aluzije, koje se i dan danas koriste u svrhu promicanja sigurnog seksa i svijesti o AIDSu.
Haringov dobar prijatelj i kolega, Jean-Michel Basquiat, također je prvotno pripadao neformalnoj skupini umjetnika koji su oslikavali postaje njujorške podzemne željeznice kasnih 70-tih. Basquiat je ubrzo postao jedan od najutjecajnijih i najskupljih grafiti umjetnika s kraja 20. stoljeća. Japanski milijarder Ysaku Maezawa 2017. godine otkupio je Basquiatovo djelo Untitled za 110 milijuna dolara i time postavio novi rekord za najveću cijenu ikada plaćenu na aukciji za djelo američkog umjetnika. Kako piše ArtWizard, digitalna platforma za virtualne izložbe, Basquiatova djela su razlog uzdizanja ulične umjetnosti na području njujorške galerijske scene.
No, nije Basquiat jedini ulični umjetnik koji na aukcijama zarađuju velike novce. Vienna, djelo francuskoga umjetnika Invadera, prodano je za 356. 200 eura na aukciji u Parizu 2019. godine.
Još jedan društveni aktivist među američkim uličnim umjetnicima bio je i Keith Haring, kojeg je njegov prepoznatljivi pop-art stil uvrstio među jedne od vodećih osoba njujorške ulične grafiti scene 1980-ih. Haring je prvi put privukao pažnju javnosti svojom crtežima u podzemnim željeznicama, gdje bi bijelom kredom stvarao crteže na crnoj, neiskorištenoj oglasnoj ploči. Većina njegovih radova sadrži seksualne aluzije, koje se i dan danas koriste u svrhu promicanja sigurnog seksa i svijesti o AIDSu.
Haringov dobar prijatelj i kolega, Jean-Michel Basquiat, također je prvotno pripadao neformalnoj skupini umjetnika koji su oslikavali postaje njujorške podzemne željeznice kasnih 70-tih. Basquiat je ubrzo postao jedan od najutjecajnijih i najskupljih grafiti umjetnika s kraja 20. stoljeća. Japanski milijarder Ysaku Maezawa 2017. godine otkupio je Basquiatovo djelo Untitled za 110 milijuna dolara i time postavio novi rekord za najveću cijenu ikada plaćenu na aukciji za djelo američkog umjetnika. Kako piše ArtWizard, digitalna platforma za virtualne izložbe, Basquiatova djela su razlog uzdizanja ulične umjetnosti na području njujorške galerijske scene.
No, nije Basquiat jedini ulični umjetnik koji na aukcijama zarađuju velike novce. Vienna, djelo francuskoga umjetnika Invadera, prodano je za 356. 200 eura na aukciji u Parizu 2019. godine.
Izvor: Graffitistreet
Ovaj anonimni francuski umjetnik (koji je svoj pseudonim dobio po video igrici Space Invaders) razlikuje se po svom stilu od ostalih uličnih umjetnika. Naime, on za svoje kreacije koristi pločice umjesto boje, koje slaže u mozaik. Od kasnih 90-tih pa do danas, Invader ulice pretvara u svojevrsni urbani hommage video igrama iz 80-ih, čineći ,,invaziju'' nad javnim prostorom pomoću ostarjele digitalizirane stvarnosti.
Njegova ,,invazija'' nije zaobišla ni Hrvatsku. Kako piše Dubrovački vjesnik, mladi je umjetnik 20. kolovoza u Korčuli, na zidu postavljao mozaik popularnog lika iz igrice Super Mario, koji neodoljivo podsjeća na umjetnički rad svjetski poznatog umjetnika Invadera.
Njegova ,,invazija'' nije zaobišla ni Hrvatsku. Kako piše Dubrovački vjesnik, mladi je umjetnik 20. kolovoza u Korčuli, na zidu postavljao mozaik popularnog lika iz igrice Super Mario, koji neodoljivo podsjeća na umjetnički rad svjetski poznatog umjetnika Invadera.
Fotografija: Ivana Pačić Unković
Drugo lice zagrebačke ulice
Svi oblici ulične umjetnosti koje danas možemo vidjeti po zagrebačkim ulicama proizašli su s jedne matične scene – riječ je o grafiti sceni. Grafiti se u Zagrebu pojavljuju relativno rano u odnosu na ostatak Europe te je Zagreb prvi grad u bivšoj Jugoslaviji u kojem se stvara grafiti scena. Sve je počelo od kvartovskih ekipa koje su po zidovima i fasadama ostavljale svoje „taggove“ i tako označavale svoj kvart, tako se znalo „tko tu vlada“. Ti se momenti mogu povezati sa scenama koje smo viđali u američkim filmovima kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina 20. stoljeća. Ekipe koje crtaju po raznim zidovima, plešu breakdance, dogovaraju nalaženja na određenim mjestima te na njima rade grafiti jamove i odmjeravaju snage u plesnim vještinama. Takva je scena postojala i u Zagrebu, a u jednom se trenutku na njoj našao i Krešimir Golubić, grafiti umjetnik i suosnivač jedne od prvih grafiti grupa u Zagrebu, GSK Crew. Krešimir je prve grafite u Zagrebu promatrao kao osnovnoškolac između 1983. i 1987. godine. Grafiti su često bili pisane poruke raznim vladajućim moćnicima, svojevrsni politički komentar. Svi radovi nastali u tih nekoliko godina svrstavaju se pod prvu generaciju grafita u Zagrebu. Najviše ih je bilo na Velesajmu, u Gajnicama i području Novog Zagreba. Uoči Univerzijade 1987., koja će se održati u Zagrebu, tadašnja gradska vlast odlučuje urediti grad te prebojati sve zidove i fasade koje su „pošarane“ raznim grafitima. Tako je velik broj prve generacije grafita nestao. No iste godine, nakon brisanja kratke povijesti koja je postojala, otvaraju se vrata za pisanje nove. Zid u Branimirovoj ulici 1987. godine postaje prvi „legalno“ oslikani zid u Zagrebu. Grad Zagreb ponudio je tada već afirmiranim umjetnicima u Hrvatskoj i izvan nje da oslikaju zid koji se pruža uz Branimirovu ulicu te doprinesu uljepšavanju grada. Taj trenutak u povijesti grafita u Zagrebu ključan je za budući razvoj street art scene: grafiti su postali više od škrabotine na zidu. Oni sadrže određenu estetsku vrijednost koja se poigrava s umom promatrača. Nakon oslikavanja zida u Branimirovoj, grafiti scena u Zagrebu mirovala je nekoliko godina. Tek se sredinom 90.-ih ponovno počinje „taggirati“ po zidovima te se tako otvara komunikacija između raznih i međusobno neznanih grafiti umjetnika.
Svi oblici ulične umjetnosti koje danas možemo vidjeti po zagrebačkim ulicama proizašli su s jedne matične scene – riječ je o grafiti sceni. Grafiti se u Zagrebu pojavljuju relativno rano u odnosu na ostatak Europe te je Zagreb prvi grad u bivšoj Jugoslaviji u kojem se stvara grafiti scena. Sve je počelo od kvartovskih ekipa koje su po zidovima i fasadama ostavljale svoje „taggove“ i tako označavale svoj kvart, tako se znalo „tko tu vlada“. Ti se momenti mogu povezati sa scenama koje smo viđali u američkim filmovima kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina 20. stoljeća. Ekipe koje crtaju po raznim zidovima, plešu breakdance, dogovaraju nalaženja na određenim mjestima te na njima rade grafiti jamove i odmjeravaju snage u plesnim vještinama. Takva je scena postojala i u Zagrebu, a u jednom se trenutku na njoj našao i Krešimir Golubić, grafiti umjetnik i suosnivač jedne od prvih grafiti grupa u Zagrebu, GSK Crew. Krešimir je prve grafite u Zagrebu promatrao kao osnovnoškolac između 1983. i 1987. godine. Grafiti su često bili pisane poruke raznim vladajućim moćnicima, svojevrsni politički komentar. Svi radovi nastali u tih nekoliko godina svrstavaju se pod prvu generaciju grafita u Zagrebu. Najviše ih je bilo na Velesajmu, u Gajnicama i području Novog Zagreba. Uoči Univerzijade 1987., koja će se održati u Zagrebu, tadašnja gradska vlast odlučuje urediti grad te prebojati sve zidove i fasade koje su „pošarane“ raznim grafitima. Tako je velik broj prve generacije grafita nestao. No iste godine, nakon brisanja kratke povijesti koja je postojala, otvaraju se vrata za pisanje nove. Zid u Branimirovoj ulici 1987. godine postaje prvi „legalno“ oslikani zid u Zagrebu. Grad Zagreb ponudio je tada već afirmiranim umjetnicima u Hrvatskoj i izvan nje da oslikaju zid koji se pruža uz Branimirovu ulicu te doprinesu uljepšavanju grada. Taj trenutak u povijesti grafita u Zagrebu ključan je za budući razvoj street art scene: grafiti su postali više od škrabotine na zidu. Oni sadrže određenu estetsku vrijednost koja se poigrava s umom promatrača. Nakon oslikavanja zida u Branimirovoj, grafiti scena u Zagrebu mirovala je nekoliko godina. Tek se sredinom 90.-ih ponovno počinje „taggirati“ po zidovima te se tako otvara komunikacija između raznih i međusobno neznanih grafiti umjetnika.
Koje su godine iznimno važne u razvoju ulične umjetnosti u Zagrebu, istaknule smo u kratkom timelineu. Uz svaku je godinu izdvojen i događaj koji je bio ključan za širenje i napredak scene.
Krešimir nam govori kako ga je promatranje izrazito žive grafiti scene u Berlinu potaknulo da počne crtati u Zagrebu. Pisanjem i crtanjem po zidovima Krešimir 1992. godine upoznaje Genea, još jednog crtača grafita iz Zagreba. Tu počinje njihovo prijateljstvo i suradnja koja traje i dan danas. Godinu dana kasnije upoznaju i trećeg grafiti umjetnika te osnivaju GSK graffiti Crew, jednu od prvih grafiti grupa druge generacije zagrebačkih grafiti umjetnika. Nedugo nakon GSK nastaje još jedna grafiti grupa - YCP. Ove dvije grupe čine drugu generaciju grafiti umjetnika koja je ključna za stvaranje svih generacija crtača grafita koje su uslijedile. Ono što je pridonijelo povećanju interesa za grafiti scenu i potaknulo buđenje ljubavi za grafitima u mnogima jest i pojava prvog hrvatskog grafiti časopisa, ZGBKAOS. Časopis je pokrenuo GSK Crew, a prvi broj izlazi 15. prosinca 1995. godine. U časopisu su objavljivane fotografije grafita iz Zagreba i još par hrvatskih gradova te fotografije s raznih graffiti jamova na kojima se crtalo po zidovima, vlakovima i napuštenim javnim prostorima.
Zid u Branimirovoj ulici predstavlja najveće platno zagrebačkih grafiti umjetnika. Prolaskom godina te utjecajem vanjskih faktora poput vremenskih (ne)prilika, grafiti su dotrajali i više ne blistaju. Stoga je 1999. godine, 12 godina nakon njegovog otvaranja, zid u Branimirovoj ponovno oslikan šarenim i bogatim grafitima. Početak 21. stoljeća znači početak nove ere i za grafiti scenu. Odnosno, ranih 2000.-ih godina postupno se počinje širi post-grafiti scena u Zagrebu te se transformira u „street art“ scenu. Pojavljuje se novi niz umjetnika koji na ulicama počinje crtati, stvarati i raditi, a pojavljuju se i prvi veliki murali i crteži koji nisu nabijeni nezadovoljstvom i potrebom za komentiranjem društveno-političke situacije. Naglasak prelazi na estetiku te se svaki mural unaprijed pomno promišlja: gdje će se nacrtati, zašto baš tamo, kako će on pridonijeti toj lokaciji i kako će utjecati na one koji ga gledaju. Dok jedan dio novih umjetnika čine oni koji su proizašli iz grafiti scene, drugi dio čine ljudi koji su u tom trenutku završili Akademiju likovnih umjetnosti te su imali volju i želju intervenirati na ulice i stvarati na njima. Nekolicina mladih umjetnika tako se pronašla u programu imena Muzej ulične umjetnosti. MUU je činio niz projekata te je nekoliko godina intervenirao muralima i crtežima u napuštenim javnim prostorima, davao im novi život i ponovno ih ispunio ljudima. MUU je organizirao i treće oslikavanje zida u Branimirovoj 2010. godine. Neki su radovi dotrajali pa zid sporadično oslikavaju razni pojedinci kako ne bi izgubio svojih tisuću boja i šara. Uz jedan od murala iz Branimirove pogledajte i druge iz centra grada Zagreba u virtualnoj šetnji gradom koja slijedi.
Kv(art) kao galerija- Murali grada Zagreba
U užurbanom načinu života gdje se velik broj ljudi kreće gradom kako bi došao od točke A do točke B, trebali bismo nekada stati i bolje pogledati oko sebe jer ćemo naići na pravo blago koje grad nudi. Od skulptura do murala, ulice grada Zagreba mjesto su mnogih umjetničkih intervencija. Grad zahvaljujući svojim i gostujućim umjetnicima dobiva novo ruho, njegove ulice postaju galerije na otvorenom, dok su slučajni prolaznici njihovi posjetitelji.
Mural je slika oslikana na javnoj površini koja može nositi neku poruku ili isključivo umjetničku vrijednost. Šetnjom kroz centar grada možemo uočiti velik broj murala različitih autora i stilova, ali i ako zavirimo u druge zagrebačke kvartove, nećemo ostati razočarani. U vrijeme kad se ljude poziva na boravak na otvorenom, murali zbog svoje pozicije napokon dobivaju vrijednost koju su zaslužili i prije početka same pandemije.
U užurbanom načinu života gdje se velik broj ljudi kreće gradom kako bi došao od točke A do točke B, trebali bismo nekada stati i bolje pogledati oko sebe jer ćemo naići na pravo blago koje grad nudi. Od skulptura do murala, ulice grada Zagreba mjesto su mnogih umjetničkih intervencija. Grad zahvaljujući svojim i gostujućim umjetnicima dobiva novo ruho, njegove ulice postaju galerije na otvorenom, dok su slučajni prolaznici njihovi posjetitelji.
Mural je slika oslikana na javnoj površini koja može nositi neku poruku ili isključivo umjetničku vrijednost. Šetnjom kroz centar grada možemo uočiti velik broj murala različitih autora i stilova, ali i ako zavirimo u druge zagrebačke kvartove, nećemo ostati razočarani. U vrijeme kad se ljude poziva na boravak na otvorenom, murali zbog svoje pozicije napokon dobivaju vrijednost koju su zaslužili i prije početka same pandemije.
Danas se u Zagrebu održava nemali broj različitih festivala koji slave uličnu umjetnost u svim njezinim oblicima. Cest is d'Best najstariji je ulični festival u Hrvatskoj koji na ulice dovodi brojne performere, cirkusante i zabavljače. Razni umjetnici kroz projekt OKOLO, čije radove možete pogledati u fotogaleriji, svoje radove postavljaju na nekolicinu mjesta u gradu te ih tako pretvaraju u mjesta gdje se svakodnevica susreće s umjetnošću. Najdugovječnija grafiti manifestacija u gradu već je pet godina Art Park. Projekt svakog ljeta okuplja raznoliko društvo umjetnika pa zidovi zagrebačkog parka Ribnjak postaju pravi muzej na otvorenom prepuni nevjerojatno šarenih i kreativnih crteža. Manifestacija je još puno i svake godine grad je bogatiji za barem jednu. A sve je počelo s nekolicinom neustrašivih koja je htjela crtati po zidovima i tako ostaviti svoj trag u voljenom gradu.
Dobra strana pandemije
Velika je većina djelatnosti, pa tako i onih umjetničkih, osjetila posljedice pandemije Covid-19 virusa, no postoje neke kojima je na određeni način i pogodovala. Tijekom prvog vala pandemije naglasak je bio stavljen na ostanku doma s ukućanima, stoga su se i ulični umjetnici povukli s ulica u svoje domove. Krešimir Golubić jedan je od tih umjetnika i kaže: Svi su povukli u stanove i što su radili? Počeli crtati, skicirati ponovno. Ja sam isto ne znam koliko skica napravio. Nakon kreativne eksplozije u vlastitim domovima veliki broj uličnih umjetnika prebacio se na ulice i nastavio svoj proces na otvorenom. O veličini kreativnog zanosa uličnih umjetnika govori i činjenica da je tijekom 2020. godine došlo do nestašice boja koje su potrebne za oslikavanje javnih površina, a ona ni dan danas nije u potpunosti riješena.
Još uvijek ponestaje boja, još uvijek nema svih nijansi koje možda jedan umjetnik treba, kaže Krešimir.
Nakon vrhunca pandemije, smanjenjem broja zaraženih osoba u javnom prostoru sve se više govori o boravku na otvorenom. Takav pristup potiče one željne umjetnosti da izađu na ulice, kad već ne mogu u galerijske i muzejske prostore, i upiju ono što im je dostupno.
Čini mi se da su ljudi možda ipak malo više otvorili oči nakon sveg tog lošeg što se desilo, dobili su potrebu da više budu vani te samim time počeli obraćati pozornost na svoju okolinu, govori ulični umjetnik Mario Miličić, umjetničkog imena Mane Mei.
Jedan od projekata koji je pokrenut upravo tom mišlju jest Ulični triptih u organizaciji street art udruge Preuredi moju pumpu i Turističke zajednice grada Zagreba. Projekt je pokrenut 2021. godine te okuplja tri umjetnika, na tri lokacije, u razmaku od tri mjeseca. Organizatorima projekta cilj je osvježiti zagrebačke ulice i učiniti umjetnost pristupačnijom građanima. Uz Ulični triptih te ostale grupne i individualne projekte street art umjetnika možemo vidjeti da današnje stanje na sceni pokazuje nastavak kreativnog kaosa koji je proizašao iz pandemije. Vide se nova lica i njihovi osobni stilovi, ne samo u Zagrebu, već i po ostatku Hrvatske.
Postoji broj X festivala po Hrvatskoj, da li je to Bjelovar, Vukovar, Bol na Braču, Pula, Rijeka, Vodnjan, Karlovac, Sisak, mislim posvuda se crta, dodaje Krešimir.
Ako danas prošećemo ulicama gradova možemo uočiti razne forme street arta, a to nam potvrđuje i Mario: Na ulici se može vidjeti stvarno svašta, od naljepnica (stickera), šablona, paste upova, grafita, murala te nekih drugih pristupa koji nisu sasvim uobičajeni u uličnoj umjetnosti. Također, naglašava da iako se često pojavljuju nova lica, ne ostaju svi jednako dugo u tom području stvaranja, nekad samo godinu do dvije dok se ne krenu baviti nečime drugim, no smatra da to nije ni bitno dokle je god ulica živa, odnosno dok je poprište raznih događanja.
Legalni veliki zidovi, mali zidovi, grafiti scena, street art scena, ilegalni dijelovi scene, legalni dijelovi scene, sve cvate. Kao da je proljeće najljepše nastalo. I to mi je, zapravo, jako drago vidjeti. Tako da scena danas jako dobro stoji, možda nikad bolje, govori Krešimir uz komentar da je pandemija zasigurno ta koja je dala sceni vjetar u leđa.
Naravno, nije sve uvijek savršeno, stoga se i ovdje potkradaju problemi koje umjetnicima zadaje država. Za oslikavanje javne površine potrebne su dozvole i suglasnosti koje umjetnici sami moraju financirati. Neke od njih dobivaju od samih vlasnika i stanara zgrade, dok se za druge moraju uputiti u Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Gradski ured za prostorno uređenje i Gradski ured za kulturu. Nakon potresa u Zagrebu gdje je velik broj zgrada i dalje oštećen, njihovo oslikavanje može se vidjeti kao pozitivno rješenje prije same sanacije, no Krešimir govori da je ono dovelo do neugodnih i problematičnih situacija zbog nedostatka potrebnih dozvola.
Zapravo, počelo je unatrag možda godinu dana u tom kreativnom boomu. Još je uvijek 90% zgrada, pogotovo u centru, u poluruševnom, ruševnom stanju i zguljenih fasada. I sad je odjedanput problem što netko nešto crta. Svi bi htjeli imati dio kolača. Znači, aha, trebaš dozvolu, plati dozvolu, kaže Krešimir te naglašava da bi takav pristup mogao imati obrnuti učinak na scenu i vratiti je pod ilegalno svjetlo.
Velika je većina djelatnosti, pa tako i onih umjetničkih, osjetila posljedice pandemije Covid-19 virusa, no postoje neke kojima je na određeni način i pogodovala. Tijekom prvog vala pandemije naglasak je bio stavljen na ostanku doma s ukućanima, stoga su se i ulični umjetnici povukli s ulica u svoje domove. Krešimir Golubić jedan je od tih umjetnika i kaže: Svi su povukli u stanove i što su radili? Počeli crtati, skicirati ponovno. Ja sam isto ne znam koliko skica napravio. Nakon kreativne eksplozije u vlastitim domovima veliki broj uličnih umjetnika prebacio se na ulice i nastavio svoj proces na otvorenom. O veličini kreativnog zanosa uličnih umjetnika govori i činjenica da je tijekom 2020. godine došlo do nestašice boja koje su potrebne za oslikavanje javnih površina, a ona ni dan danas nije u potpunosti riješena.
Još uvijek ponestaje boja, još uvijek nema svih nijansi koje možda jedan umjetnik treba, kaže Krešimir.
Nakon vrhunca pandemije, smanjenjem broja zaraženih osoba u javnom prostoru sve se više govori o boravku na otvorenom. Takav pristup potiče one željne umjetnosti da izađu na ulice, kad već ne mogu u galerijske i muzejske prostore, i upiju ono što im je dostupno.
Čini mi se da su ljudi možda ipak malo više otvorili oči nakon sveg tog lošeg što se desilo, dobili su potrebu da više budu vani te samim time počeli obraćati pozornost na svoju okolinu, govori ulični umjetnik Mario Miličić, umjetničkog imena Mane Mei.
Jedan od projekata koji je pokrenut upravo tom mišlju jest Ulični triptih u organizaciji street art udruge Preuredi moju pumpu i Turističke zajednice grada Zagreba. Projekt je pokrenut 2021. godine te okuplja tri umjetnika, na tri lokacije, u razmaku od tri mjeseca. Organizatorima projekta cilj je osvježiti zagrebačke ulice i učiniti umjetnost pristupačnijom građanima. Uz Ulični triptih te ostale grupne i individualne projekte street art umjetnika možemo vidjeti da današnje stanje na sceni pokazuje nastavak kreativnog kaosa koji je proizašao iz pandemije. Vide se nova lica i njihovi osobni stilovi, ne samo u Zagrebu, već i po ostatku Hrvatske.
Postoji broj X festivala po Hrvatskoj, da li je to Bjelovar, Vukovar, Bol na Braču, Pula, Rijeka, Vodnjan, Karlovac, Sisak, mislim posvuda se crta, dodaje Krešimir.
Ako danas prošećemo ulicama gradova možemo uočiti razne forme street arta, a to nam potvrđuje i Mario: Na ulici se može vidjeti stvarno svašta, od naljepnica (stickera), šablona, paste upova, grafita, murala te nekih drugih pristupa koji nisu sasvim uobičajeni u uličnoj umjetnosti. Također, naglašava da iako se često pojavljuju nova lica, ne ostaju svi jednako dugo u tom području stvaranja, nekad samo godinu do dvije dok se ne krenu baviti nečime drugim, no smatra da to nije ni bitno dokle je god ulica živa, odnosno dok je poprište raznih događanja.
Legalni veliki zidovi, mali zidovi, grafiti scena, street art scena, ilegalni dijelovi scene, legalni dijelovi scene, sve cvate. Kao da je proljeće najljepše nastalo. I to mi je, zapravo, jako drago vidjeti. Tako da scena danas jako dobro stoji, možda nikad bolje, govori Krešimir uz komentar da je pandemija zasigurno ta koja je dala sceni vjetar u leđa.
Naravno, nije sve uvijek savršeno, stoga se i ovdje potkradaju problemi koje umjetnicima zadaje država. Za oslikavanje javne površine potrebne su dozvole i suglasnosti koje umjetnici sami moraju financirati. Neke od njih dobivaju od samih vlasnika i stanara zgrade, dok se za druge moraju uputiti u Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, Gradski ured za prostorno uređenje i Gradski ured za kulturu. Nakon potresa u Zagrebu gdje je velik broj zgrada i dalje oštećen, njihovo oslikavanje može se vidjeti kao pozitivno rješenje prije same sanacije, no Krešimir govori da je ono dovelo do neugodnih i problematičnih situacija zbog nedostatka potrebnih dozvola.
Zapravo, počelo je unatrag možda godinu dana u tom kreativnom boomu. Još je uvijek 90% zgrada, pogotovo u centru, u poluruševnom, ruševnom stanju i zguljenih fasada. I sad je odjedanput problem što netko nešto crta. Svi bi htjeli imati dio kolača. Znači, aha, trebaš dozvolu, plati dozvolu, kaže Krešimir te naglašava da bi takav pristup mogao imati obrnuti učinak na scenu i vratiti je pod ilegalno svjetlo.
Grafiti umjetnik i suosnivač jedne od prvih grafiti grupa u Zagrebu Krešimir Golubić opisao je svoje početke na sceni te otkrio što smatra o percepciji grafita i ulične umjetnosti.
Što se financiranja radova tiče, dio umjetnika radi „regularni“ posao puno radno vrijeme i zarađenim novcem financira svoje radove. Drugi dio, uz street art kao glavni posao, spaja nekoliko manjih poslova vezanih uz umjetnost i time uspijeva prehraniti sebe, dok Krešimira kod kuće čeka i dvoje djece: Nisam jedini u tom smislu da se samo time bavim, ali ovi ostali dečki nemaju djecu i to je već nebo i zemlja. Ne trebaš ti svaki dan na stol staviti ručak, možeš jedan dan stisnut zube pa otić kod frenda ili nekaj, a ovak s klincima nemreš to napraviti.
Kao i Krešimir, Mario tvrdi da je moguće živjeti od ulične umjetnosti, ali ako se čovjek posveti samo i isključivo tome. Unazad tri godine uspijeva gotovo besplatno crtati tako što boje dobije na poklon, pronađe ih ili mu ostanu od prethodnog rada. No, prije nego što se krenuo snalaziti na takav način uložio je veliku svotu novaca na sprejeve, boje i ostale potrepštine za izradu radova. Oba umjetnika dokaz su, svaki na svoj način, da baviti se ovom vrstom umjetnosti nije lak posao, ali predanost radu daje velike rezultate.
Ja sam odlučio voditi umjetničku karijeru i živjeti te svoje grafite koji su mi nekad stvarno bili hobi, još su uvijek hobi i velika ljubav, ali sad su mi i posao, govori Krešimir.
Trenutna pozitivna situacija na sceni, ali i predviđanja njenih umjetnika, šalje ohrabrujuću poruku postojećim uličnim umjetnicima i onima koji to tek žele postati.
Rekao bih da će biti sve više i više ljudi koji će se naći u tom mediju. On je sve popularniji i sve prihvaćeniji te pruža ljudima priliku da svoje radove izlažu bez obzira na galerije i kustose. Tako da vidim vrlo svijetlu budućnost što se toga tiče, ustvrdio je Mario.
Ljudi poput Krešimira nastoje dodatno približiti uličnu umjetnost građanima, ali i turistima, stoga je ovo ljeto organizirao besplatne Street art ture na kojima je govorio o povijesti svjetskog i hrvatskog street arta, vlastitim iskustvima i pričama koje je čuo od velikih svjetskih imena ulične umjetnosti. Uz ture, organizira grafiti radionicama, primjerice za odrasle na team building druženjima, ali mnogo radi i s djecom. Za dječje radionice kaže da su pun pogodak jer se djeca susreću s nečim novim, drugačijim i kreativnim te se upravo tako možda stvaraju i novi ulični umjetnici.
Stvaramo u konačnici neku novu kreativnu grupu ljudi mladih koji će danas, sutra nas zamijeniti. Mislim da to nema bolje priče, entuzijastično zaključuje Krešimir.
Kao i Krešimir, Mario tvrdi da je moguće živjeti od ulične umjetnosti, ali ako se čovjek posveti samo i isključivo tome. Unazad tri godine uspijeva gotovo besplatno crtati tako što boje dobije na poklon, pronađe ih ili mu ostanu od prethodnog rada. No, prije nego što se krenuo snalaziti na takav način uložio je veliku svotu novaca na sprejeve, boje i ostale potrepštine za izradu radova. Oba umjetnika dokaz su, svaki na svoj način, da baviti se ovom vrstom umjetnosti nije lak posao, ali predanost radu daje velike rezultate.
Ja sam odlučio voditi umjetničku karijeru i živjeti te svoje grafite koji su mi nekad stvarno bili hobi, još su uvijek hobi i velika ljubav, ali sad su mi i posao, govori Krešimir.
Trenutna pozitivna situacija na sceni, ali i predviđanja njenih umjetnika, šalje ohrabrujuću poruku postojećim uličnim umjetnicima i onima koji to tek žele postati.
Rekao bih da će biti sve više i više ljudi koji će se naći u tom mediju. On je sve popularniji i sve prihvaćeniji te pruža ljudima priliku da svoje radove izlažu bez obzira na galerije i kustose. Tako da vidim vrlo svijetlu budućnost što se toga tiče, ustvrdio je Mario.
Ljudi poput Krešimira nastoje dodatno približiti uličnu umjetnost građanima, ali i turistima, stoga je ovo ljeto organizirao besplatne Street art ture na kojima je govorio o povijesti svjetskog i hrvatskog street arta, vlastitim iskustvima i pričama koje je čuo od velikih svjetskih imena ulične umjetnosti. Uz ture, organizira grafiti radionicama, primjerice za odrasle na team building druženjima, ali mnogo radi i s djecom. Za dječje radionice kaže da su pun pogodak jer se djeca susreću s nečim novim, drugačijim i kreativnim te se upravo tako možda stvaraju i novi ulični umjetnici.
Stvaramo u konačnici neku novu kreativnu grupu ljudi mladih koji će danas, sutra nas zamijeniti. Mislim da to nema bolje priče, entuzijastično zaključuje Krešimir.
Nika Konecki, Lucija Ropret, Dora Taslak i Laura Hana Uremović