Nakon smjene trodecenijske vlasti na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine nacionalne i etničke podjele u Crnoj Gori su dostigle vrhunac.
Umjesto da se priča o poboljšanju ekonomskog života u zemlji u kojoj je on na granici pristojnog, javnosti su najčešće od strane različitih političkih struktura nametnute teme koje su duboko podijelile društvo.
Tako je život običnog građanina ostao u drugom planu, dok je fokus nametnut na identitetske teme, koje su se najčešće provlačile kroz položaj vjerskih zajednica u Crnoj Gori.
Ovo je priča o Crnoj Gori koju je Lord Bajron opisao: "na rođenju naše planete, najljepši susret kopna i mora desio se sigurno na crnogorskom primorju".
Umjesto da se priča o poboljšanju ekonomskog života u zemlji u kojoj je on na granici pristojnog, javnosti su najčešće od strane različitih političkih struktura nametnute teme koje su duboko podijelile društvo.
Tako je život običnog građanina ostao u drugom planu, dok je fokus nametnut na identitetske teme, koje su se najčešće provlačile kroz položaj vjerskih zajednica u Crnoj Gori.
Ovo je priča o Crnoj Gori koju je Lord Bajron opisao: "na rođenju naše planete, najljepši susret kopna i mora desio se sigurno na crnogorskom primorju".
Kako je sve počelo - povratak u 1918.
Odnosi Crne Gore i Srbije datiraju kroz vjekove, no jedna od značajnijih stvari koja će predodrediti budućnost saradnje ove dvije zemlje desila se 1918. godine.
Nakon što su se po završetku Prvog svjetskog rata stvorili uslovi za ujedinjenje svih slovenskih država na Balkanu sporovi su ostali oko načina na koje bi državno uređenje buduće države trebalo napraviti.
Konkretno, u Crnoj Gori je od 24. do 29. novembra 1918. zasijedala "Podgorička skupština". Dvije ključne odluke koje je skupština usvojila bile su:
1. Svrgavanje kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i njegove dinastiju sa crnogorskog prijestola i
2. ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u jedinstvenu državu pod dinastijom Karađorđevića koja će u takvom entitetu ući u zajedničku državu sa tri naroda - Srbima, Hrvatima i Slovencima.
Nakon što su se po završetku Prvog svjetskog rata stvorili uslovi za ujedinjenje svih slovenskih država na Balkanu sporovi su ostali oko načina na koje bi državno uređenje buduće države trebalo napraviti.
Konkretno, u Crnoj Gori je od 24. do 29. novembra 1918. zasijedala "Podgorička skupština". Dvije ključne odluke koje je skupština usvojila bile su:
1. Svrgavanje kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i njegove dinastiju sa crnogorskog prijestola i
2. ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u jedinstvenu državu pod dinastijom Karađorđevića koja će u takvom entitetu ući u zajedničku državu sa tri naroda - Srbima, Hrvatima i Slovencima.
Izvor fotografije: wikipedia.org
Naime, nakon što je Austrougarska 1916. godine uspostavila kontrolu nad Crnom Gorom crnogorski kralj Nikola Petrović I je pošao u egzil u Italiju, pa u Francusku i nije se više nikada mogao vratiti u Crnu Goru. Kada su nakon dvije godine, savezničke trupe oslobodile Crnu Goru, u zemlju su po nalogu vojnog vrha Srbije postavljene vojničke trupe, koje bi radile na ideji sjedinjivanja Crne Gore i Srbije.
Po njihovom ulasku u Crnu Goru formiran je i Centralni izvršni odbor za ujedinjenje, koji će propisati pravila za biranje narodnih poslanika na "Podgoričkoj skupštini". Glasalo se na javnim zborovima bez biračkih spiskova i identifikacionih dokumenata. Neka udaljenija mjesta u Crnoj Gori nisu bila ni obaviještena da će se izbori održati. Nakon što su poslanici izabrani, skupština se sastala i usvojila pomenute odluke koje su već bile unaprijed propisane, bez aklamacije. Crna Gora je nakon "Podgoričke skupštine" faktički prestala da postoji kao nezavisna država.
Glavno pitanje tog perioda, oko kojeg se i danas vode diskusije, je bio način na koji je Crna Gora trebala do uđe u Kraljevinu SHS. Stvorila su se dva tabora: zelenaši i bjelaši (objašnjeno na interaktivnim slikama).
Po njihovom ulasku u Crnu Goru formiran je i Centralni izvršni odbor za ujedinjenje, koji će propisati pravila za biranje narodnih poslanika na "Podgoričkoj skupštini". Glasalo se na javnim zborovima bez biračkih spiskova i identifikacionih dokumenata. Neka udaljenija mjesta u Crnoj Gori nisu bila ni obaviještena da će se izbori održati. Nakon što su poslanici izabrani, skupština se sastala i usvojila pomenute odluke koje su već bile unaprijed propisane, bez aklamacije. Crna Gora je nakon "Podgoričke skupštine" faktički prestala da postoji kao nezavisna država.
Glavno pitanje tog perioda, oko kojeg se i danas vode diskusije, je bio način na koji je Crna Gora trebala do uđe u Kraljevinu SHS. Stvorila su se dva tabora: zelenaši i bjelaši (objašnjeno na interaktivnim slikama).
Izvor fotografije: wikipedia.org
Izvor fotografije: wikipedia.org
Način na koji je organizovana "Podgorička skupština" prema dijelu istoričara bio je presedan u dotadašnjoj balkanskoj istoriji. Smatrali su nelegalnim i nelegitimnim to da jedna nezavisna država bude sjedinjena sa drugom, bez obzira na njenu nezavisnost i njen međunarodno - pravni legitimitet i kontinuitet. U doba tih događanja postojala je crnogorska vlada, crnogorska skupština (birana na izborima 1914. godine), crnogorski dvor pri kojem su djelovali akreditovani predstavnici velikih sila, crnogorski Ustav i zakoni.
Sa druge strane vojska kraljevine Crne Gore je 1916. godine, zbog nemogućnosti da odstupi, raspuštena. Ovo je po nekima tumačeno kao kapitulacija, čime je politički vrh kraljevine Crne Gore izgubio dozu kredibiliteta, pa smatraju da je samim time skupština bila legalna, dok legitimitet odluka crpe na navodnoj volji većinskog stanovništva.
Podjele koje su 1918. godine nastale u Crnoj Gori aktuelne su i danas. Na protestnim skupovima koji su u posljednje vrijeme organizovali Crnogorci (pripadnici Crnogorske pravoslavne crkve - CPC), sebe su nazivali "zelenašima" ili "komitama". U javnosti se i nakon vijeka i dalje govori o odlukama te skupštine. Dio opozicije često upoređuje događanje tog vremena sa sadašnjim, te vide novu Vladu i ponašanje političkog vrha Srbije kao "novu okupaciju Crne Gore". Nova Vlada i partije na vlasti takve komentare vide uglavnom kao manipulaciju kroz koju opozija želi dobiti političke poene bazirane na podjelama u društvu.
Sa druge strane vojska kraljevine Crne Gore je 1916. godine, zbog nemogućnosti da odstupi, raspuštena. Ovo je po nekima tumačeno kao kapitulacija, čime je politički vrh kraljevine Crne Gore izgubio dozu kredibiliteta, pa smatraju da je samim time skupština bila legalna, dok legitimitet odluka crpe na navodnoj volji većinskog stanovništva.
Podjele koje su 1918. godine nastale u Crnoj Gori aktuelne su i danas. Na protestnim skupovima koji su u posljednje vrijeme organizovali Crnogorci (pripadnici Crnogorske pravoslavne crkve - CPC), sebe su nazivali "zelenašima" ili "komitama". U javnosti se i nakon vijeka i dalje govori o odlukama te skupštine. Dio opozicije često upoređuje događanje tog vremena sa sadašnjim, te vide novu Vladu i ponašanje političkog vrha Srbije kao "novu okupaciju Crne Gore". Nova Vlada i partije na vlasti takve komentare vide uglavnom kao manipulaciju kroz koju opozija želi dobiti političke poene bazirane na podjelama u društvu.
Izvor fotografije: Ivan Ivanović
ustoličenje - eskalacija podjela
U gotovo ratnoj atmosferi mitropolit crnogorski-primorski Joanikije 5. septembra ustoličen je u Cetinjskom manastiru.
Razlozi sukoba
Sukob između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) traje godinama. CPC je kanonski nepriznata zajednica, koja traži vlasništvo nad mnogim crkvama i manastirima koje trenutno pripadaju SPC. Sukob je produbljen donošenjem spornog Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojim je bilo predviđeno da država postaje vlasnik svih vjerskih objekata koji su izgrađeni do decembra 1918. godine - ukoliko vjerske zajednice ne dokažu vlasništvo.
Taj zakon je podržala CPC, dok je SPC održavala protestne litije. Nakon smjene vlasti taj zakon se promijenio u korist SPC. Demonstranti koji su se okupili tih dana na Cetinju u kojem dominantno žive Crnogorci čin ustoličenja u njihovom gradu su vidjeli kao okupaciju i provokaciju. Po njihovom mišljenju Cetinjski manastir, koji je jedan od zaštitnih vjerskih objekata u zemlji, pripada crnogorskoj, a ne srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Joanikije je na ustoličenju između ostalog rekao da će nam "trebati dosta vremena da prevaziđemo ove podjele" i kazao da se na Cetinju moglo vidjeti dosta podjela koje su, kako kaže vještački izazvane.
U incidentima je lakše povrijeđeno desetak policajaca i preko 30 demonstranata, a nekoliko osoba ja uhapšeno. Pojedini demonstranti su trvrdili i da su pogođeni gumenim mecima iako policija tvrdi da njihove upotrebe nije bilo.
Razlozi sukoba
Sukob između Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) traje godinama. CPC je kanonski nepriznata zajednica, koja traži vlasništvo nad mnogim crkvama i manastirima koje trenutno pripadaju SPC. Sukob je produbljen donošenjem spornog Zakona o slobodi vjeroispovjesti kojim je bilo predviđeno da država postaje vlasnik svih vjerskih objekata koji su izgrađeni do decembra 1918. godine - ukoliko vjerske zajednice ne dokažu vlasništvo.
Taj zakon je podržala CPC, dok je SPC održavala protestne litije. Nakon smjene vlasti taj zakon se promijenio u korist SPC. Demonstranti koji su se okupili tih dana na Cetinju u kojem dominantno žive Crnogorci čin ustoličenja u njihovom gradu su vidjeli kao okupaciju i provokaciju. Po njihovom mišljenju Cetinjski manastir, koji je jedan od zaštitnih vjerskih objekata u zemlji, pripada crnogorskoj, a ne srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Joanikije je na ustoličenju između ostalog rekao da će nam "trebati dosta vremena da prevaziđemo ove podjele" i kazao da se na Cetinju moglo vidjeti dosta podjela koje su, kako kaže vještački izazvane.
U incidentima je lakše povrijeđeno desetak policajaca i preko 30 demonstranata, a nekoliko osoba ja uhapšeno. Pojedini demonstranti su trvrdili i da su pogođeni gumenim mecima iako policija tvrdi da njihove upotrebe nije bilo.
Političari iz vrha DPS-a bili prisutni na protestima
Dan prije ustoličenja, kada su demonstranti zauzeli svoje položaje na Cetinju, u prijestonici se pojavio i predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović. On je pružio podršku okupljenom narodu. Iako sljedećeg dana njega nije bilo dok su trajali neredi sa policijom, u njima su aktivno učestvovali njegovi najbliži saradnici iz perioda prethodne vlasti: bivši ministar odbrane, bivši ministar policije i nekoliko poslanika koji čine opoziciju u parlamentu Crne Gore. Jedan od prvih napada na policiju je izvršio njegov politički savjetnik i bivši direktor policije, Veselin Veljović, koji je krenuo da probije policijski kordon, nakon čega je uhapšen.
Etnička struktura kroz istoriju
Knjaževina Crna Gora realizovala je svoj prvi popis stanovništva 1909. godine. Tada je Crna Gora imala 371.865 stanovnika, popisivanih jedino po religiji: Pravoslavni hrišćani: 94,38% a ostatak su činjeli Sunitski Muslimani. Tvrdnja da se 1909. g. na popisu u Crnoj Gori niko nije izjasnio kao Crnogorac, a da se 95 odsto izjasnilo kao Srbi jeste jedna od mnoštva laži koje se iznose o Crnogorcima i crnogorskoj istoriji. Sve do popisa 1948. godine u Crnoj Gori nijesu prikupljani podaci o nacionalnoj (etničkoj) pripadnosti.
Kroz godine pokazalo se da je uvijek bilo najviše onih koji su se izjašnjavali kao Crnogorci, iako je broj polako padao. Iako nije bilo tako od 1953. pa sve do otprilike 2003, u posljednjih 15ak godina broj Srba se povećao i došao na drugom mjestu. Broj muslimana, Hrvata i Albanaca se uglavnom smanjivao kroz godine, dok su Bosanci na trećem mjestu.
Kroz godine pokazalo se da je uvijek bilo najviše onih koji su se izjašnjavali kao Crnogorci, iako je broj polako padao. Iako nije bilo tako od 1953. pa sve do otprilike 2003, u posljednjih 15ak godina broj Srba se povećao i došao na drugom mjestu. Broj muslimana, Hrvata i Albanaca se uglavnom smanjivao kroz godine, dok su Bosanci na trećem mjestu.
Posljednji zvaničan popis je bio 2011. godine. Po Zakonu, popis se održava svakih 10 godina, te je po tome sljedeći popis trebao biti 2021. Zbog pandemije koronavirusa, popis je otkazan, ali je ova tema, zbog političke situacije u Crnoj Gori, izazvala razne kontroverze. Demokratski front je najavio da će srušiti Vladu ako se popis ne održi, a razlog njihovog insistiranja je mišljenje da će ovo biti prvi slobodan popis te da će se pokazati pravi broj Srba u Crnoj Gori.
Suprotno DF-u, mnoge NVO su tražile da popis ne sadrži pitanja o nacionalnosti, kako bi se smanjile podjele i tenzije koje već neko vrijeme potresaju Crnu Goru. Međutim, to nije uslišeno.
Skupština je krajem prethodne godine usvojila Zakon o popisu i on će biti održan na proljeće 2022. godine.
Suprotno DF-u, mnoge NVO su tražile da popis ne sadrži pitanja o nacionalnosti, kako bi se smanjile podjele i tenzije koje već neko vrijeme potresaju Crnu Goru. Međutim, to nije uslišeno.
Skupština je krajem prethodne godine usvojila Zakon o popisu i on će biti održan na proljeće 2022. godine.
Politička igranka
Istorijski izbori u Crnoj Gori održani su 30. avgusta 2020. godine. Na njima je po prvi put na demokratski način smijenjena jedna vlada, te je tako prekinuta do tada trodecenijska vlast predvođena Demokratskom partijom socijalista (DPS) na čijem se čelu gotovo uvijek nalazio sadašnji predsjednik države, Milo Đukanović.
Građani su u rekordnom broju izašli na izbore (76,46%). Prvi pobjednik izbora je bio DPS sa 30 mandata od ukupno 81, pa su sa njihovim tradicionalnim partnerima imali skupa 40 mandata. Zanimljivo da je bez svojih predstavnika u parlamentu zbog osnivanja drugih manjinskih stranaka ostala hrvatska manjina, koja je tradicionalno do sada pravila postkoalicijske aranžmane sa DPS-om.
Novu vlast po broju osvojenih mandata predvodila je velika koalicija okupljena oko Demokratskog fronta (Za budućnost Crne Gore) koja je osvojila 32,55%, Demokrate su osvojile oko 12%, dok je URA imala nešto više od pet procenata.
Građani su u rekordnom broju izašli na izbore (76,46%). Prvi pobjednik izbora je bio DPS sa 30 mandata od ukupno 81, pa su sa njihovim tradicionalnim partnerima imali skupa 40 mandata. Zanimljivo da je bez svojih predstavnika u parlamentu zbog osnivanja drugih manjinskih stranaka ostala hrvatska manjina, koja je tradicionalno do sada pravila postkoalicijske aranžmane sa DPS-om.
Novu vlast po broju osvojenih mandata predvodila je velika koalicija okupljena oko Demokratskog fronta (Za budućnost Crne Gore) koja je osvojila 32,55%, Demokrate su osvojile oko 12%, dok je URA imala nešto više od pet procenata.
Ove tri partije su u toku izbora jasno stavile do znanja da neće praviti post izbornu koaliciju sa DPS-om. Formirali su novu izbornu većinu uprkos tome što im se ideološki i programski principi partija znatno razlikuju. Koalicija oko Demokratskog fronta zalaže se za bliske veze sa Rusijom i bratske odnose sa Srbijom. Razlog njihovog velikog skoka u broju glasova može se pripisati uticaju SPC koja je tokom cijele godine organizovala molitvene litije u znak protesta protiv usvojenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, ali i tome što su se njihovi lideri, koji imaju blisku saradnju sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, tokom izborne kampanje povukli u totalno drugi plan, između ostalog, zbog percepcije koju javnost ima prema njima.
Kako su kasnije mnogobrojni politički akteri priznali na čelu liste, od strane SPC-a, u Crnoj Gori je postavljen do tada javnosti gotovo nepoznat profesor sa Mašinskog fakulteta u Podgorici, Zdravko Krivokapić.
Demokrate predstavljaju partiju centra koja je imala izborni slogan „Mir je naša nacija“, koja je programski okrenuta Evropskoj uniji i koja takođe gaji bliske odnose sa SPC. Pretpostavka je da za njih u podjednakom broju glasaju i Srbi i Crnogorci. Njihov lider, Aleksa Bečić, je predsjednik crnogorskog parlamenta.
Treća stranka je građanski pokret (GP) URA, čiji je najistaknutiji član Dritan Abazović. Stranka čiji program je baziran na socio-ekonomskim temama, kao i oblastima ekologije. Zalažu se za potpuni suverenitet Crne Gore usmjeren ka evropskim integracijama i članstvu u NATO savezu.
Pored poziva te tri partije da se Vladi priključe i manjine, to se po prvi put u istoriji nije dogodilo, jer su smatrale da nova većina ne baštini multikulturalne vrijednosti.
Kako su kasnije mnogobrojni politički akteri priznali na čelu liste, od strane SPC-a, u Crnoj Gori je postavljen do tada javnosti gotovo nepoznat profesor sa Mašinskog fakulteta u Podgorici, Zdravko Krivokapić.
Demokrate predstavljaju partiju centra koja je imala izborni slogan „Mir je naša nacija“, koja je programski okrenuta Evropskoj uniji i koja takođe gaji bliske odnose sa SPC. Pretpostavka je da za njih u podjednakom broju glasaju i Srbi i Crnogorci. Njihov lider, Aleksa Bečić, je predsjednik crnogorskog parlamenta.
Treća stranka je građanski pokret (GP) URA, čiji je najistaknutiji član Dritan Abazović. Stranka čiji program je baziran na socio-ekonomskim temama, kao i oblastima ekologije. Zalažu se za potpuni suverenitet Crne Gore usmjeren ka evropskim integracijama i članstvu u NATO savezu.
Pored poziva te tri partije da se Vladi priključe i manjine, to se po prvi put u istoriji nije dogodilo, jer su smatrale da nova većina ne baštini multikulturalne vrijednosti.
|
|
Izvor fotografije: Google images
Paradoksi
Nakon održanih izbora održani su mukotrpni pregovori oko formiranja Vlade. Poslije punih tri mjeseca skupština je izglasala Vladu baziranu na ekspertsko-nestranačkom modelu. Broj ministarstava je smanjen na 12, premijer je postao nosilac liste Demokratskog fronta, a Dritan Abazović iz URE je postavljen za potpredsjednika. On je ujedno i jedini političar u novoizabranoj Vladi.
Način na koji je zamišljena Vlada (ekspertski model) je prvobitna ideja građanskog pokreta URE, koji je na izborima osvojio nešto više od pet odsto. To je bio kopromis koji su oni ponudili kako bi prema njihovim zamislima premostili ideološke i programske razlike među partijama koje bi činile novu vlast.
Od prvog dana formiranja Vlade na njen račun kritike su, osim od opozicije, stizale u pojedinim momentima i u većoj mjeri od najbrojnije vladajuće partije u parlamentu – Demokratskog fronta. Njihovi lideri, koji su se nakon rezultata izbora ponovo aktivirali u medijima, su bili nezadovoljni time što se na ministarskim mjestima nisu našli upravo oni, smatrajući da je to narod zahtijevao. Optuživali su lidera svoje liste i sadašnjeg premijera da je tajno, bez njihovog znanja pregovarao sa ostalim partijama. Nezadovoljni načinom na koji ona funkcioniše i rezultatima koje isporučuje u nekoliko navrata su bojkotavali rad parlamenta, blokirali su usvajanja nekoliko zakona, a nerijetko su i najavljivali da će srušiti Vladu, što se i dalje nije dogodilo.
Tako Crna Gora živi svojevrsan politički paradoks, jer teško da postoji slučaj na svijetu gdje se nosilac jedne liste (Zdravko Krivokapić) našao na meti iste te liste neposredno nakon izbora.
Način na koji je zamišljena Vlada (ekspertski model) je prvobitna ideja građanskog pokreta URE, koji je na izborima osvojio nešto više od pet odsto. To je bio kopromis koji su oni ponudili kako bi prema njihovim zamislima premostili ideološke i programske razlike među partijama koje bi činile novu vlast.
Od prvog dana formiranja Vlade na njen račun kritike su, osim od opozicije, stizale u pojedinim momentima i u većoj mjeri od najbrojnije vladajuće partije u parlamentu – Demokratskog fronta. Njihovi lideri, koji su se nakon rezultata izbora ponovo aktivirali u medijima, su bili nezadovoljni time što se na ministarskim mjestima nisu našli upravo oni, smatrajući da je to narod zahtijevao. Optuživali su lidera svoje liste i sadašnjeg premijera da je tajno, bez njihovog znanja pregovarao sa ostalim partijama. Nezadovoljni načinom na koji ona funkcioniše i rezultatima koje isporučuje u nekoliko navrata su bojkotavali rad parlamenta, blokirali su usvajanja nekoliko zakona, a nerijetko su i najavljivali da će srušiti Vladu, što se i dalje nije dogodilo.
Tako Crna Gora živi svojevrsan politički paradoks, jer teško da postoji slučaj na svijetu gdje se nosilac jedne liste (Zdravko Krivokapić) našao na meti iste te liste neposredno nakon izbora.
Vlada (ni)je ispunila očekivanja
Opšti utisak javnosti, a to pokazuju i ankete je da nova vlada nije ispunila očekivanja građana. Ocjena mnogobrojnih nevladinih organizacija, analitičara i političara je da su i dalje prisutne prakse naslijeđene od prethodne vlasti. Ako vladajuće partije nisu zadovoljile svoje apetite postavljanjem svojih ljudi na ministarskim mjestima, onda su to nadomjestili tzv. kadriranjem „po dubini“, odnosno raspoređivanjem sebi bliskih ljudi i partijskih kolega na direktorskim pozicijama u državnim firmama. Kritike su stizale