|
TEORIJE ZAVJERE |
Koronavirus osim kao znanstvena panika, pojavila se kao i informacijska panika. Od tvrdnji da ne postoji, da je glupa izlika za uništenje ekonomije i držanja ljudi u kućama, do onih da je to stvaran „made-in-China“ virus za biološko ratovanje ili pak da ga uzrokuju 5G mreže. Teorija zavjere oko nemapmćene svjetske pandemije ne jenjevaju, no s druge strane takve reakcije nisu ništa novo.
Zbunjenost je glavni trend danas. Živimo, kako bi se ono reklo, užase postmoderne. Kao da je svijet odustao od znanstvenog optimizma, štovanja činjenica i da je najcjenjenija osoba onaj tko će cijenit svačije mišljenje (neovisno o argumentima i činjenicama) i utvrditi da nitko od nas ne može sto posto biti u pravu. Pored sve aktualnijih lažnih vijesti, teorije zavjere, odnosno priče o skrivenim, zlim namjerama nekih misterioznih grupacija spram običnih ljudi, mogu zabavljati, ali i odvesti društvo u krizno stanje gdje nitko ne zna što je istina i kako je provjeriti.
Ivor Kruljac, Filip Bahun, Ramona Ščuric
Zbunjenost je glavni trend danas. Živimo, kako bi se ono reklo, užase postmoderne. Kao da je svijet odustao od znanstvenog optimizma, štovanja činjenica i da je najcjenjenija osoba onaj tko će cijenit svačije mišljenje (neovisno o argumentima i činjenicama) i utvrditi da nitko od nas ne može sto posto biti u pravu. Pored sve aktualnijih lažnih vijesti, teorije zavjere, odnosno priče o skrivenim, zlim namjerama nekih misterioznih grupacija spram običnih ljudi, mogu zabavljati, ali i odvesti društvo u krizno stanje gdje nitko ne zna što je istina i kako je provjeriti.
Ivor Kruljac, Filip Bahun, Ramona Ščuric
Bespućima novinsko-povijesne zbiljnosti
Vratimo se na sam početak. Pričanje, komunikacija, sastavni je dio čovjekove esencije. Izraelski povjesničar Yuval Noah Harari ističe da ljudi dominiraju svijetom zbog zajedničke suradnje koja se održava pričama kao jednim jedinim ljepilom koje ih drži zajedno. Harari smatra da učinkovito surađujemo sa potpunim strancima, jer si međusobno pričamo priče i jer vjerujemo u stvari koje u biti ne postoje izvan tih priča. "Još od kamenog doba, mitovi su služili ujedinjenju ljudi", kazao je Harari britanskom Guardianu ističući kako pri tome prvenstveno misli na fiktivne priče. Te priče koje su počele u samim počecima ljudskog razvoja, vidljive su i danas (barem dio njih) neandretalci u špiljama preko crteža, Egipćani na papirusu, usmenom predajom priča pa sve do izuma tiskarskog stroja. To su bili prvi mediji, formati prenošenja priča. Informacija, obrazovanje, zabava, isti su to motivi kakve je sir John Reith, ravnatelj britanskog BBC-a postavio za standarde novinarstva jedne od najpoznatijih medijskih kuća na njenom početku. Upravo je novinarstvo produkt čovjekove potrebe za pričama, a njegove prvotne oblike nalazimo puno ranije nego što bismo na prvu pomislili.
Philip Graham, predsjednik Washington Posta, opisao je novinarstvo kao “prvom grubom skicom povijesti”, aludirajući da novinari ne informiraju javnost samo u trenutku aktualnosti, već i za buduće generacije koje dolaze. Važnost informiranja,kao što je zabilježila Britannica, primjetio je i Julije Cezar 59. godine prije Krista. Acta Diurna, što na latinskom znači “dnevni događaji” bila je državna informativna publikacija koju su rimljani mogli uzeti i čitati na javnim mjestima. Osim političkih odluka, tu su se mogle naći i vijesti o gladijatorskim borbama, brakovima istaknutih pojedinaca, astrološkim predviđanjima, suđenjima i pogubljenjima. Slične forme informiranja masa od strane vlasti može se naći skoro pa 560 godina prije u Kini s njihovom BAO publikacijom, rezerviranom za educirane civilne djelatnike. Strasbourški Reducion iz 1609, označuje diljem Europe početak razvijanja rudimentnih novinarskih publikacija čiji će epilog, u vidu masovnog novinarstva, kulminirati u Americi i Britaniji tijekom industrijske revolucije. No, jesu li te prve publikacije doista bile početak novinarstva ili propagande? S obzirom da su bile u vlasništvu država ili privatnih obrta, njihovi sadržaji baš i nisu nudili različite poglede na temu pisanja. Je li se katkada tu provukla i kakva sitna laž radi boljeg “imidža” ili zanimljivije priče?
Philip Graham, predsjednik Washington Posta, opisao je novinarstvo kao “prvom grubom skicom povijesti”, aludirajući da novinari ne informiraju javnost samo u trenutku aktualnosti, već i za buduće generacije koje dolaze. Važnost informiranja,kao što je zabilježila Britannica, primjetio je i Julije Cezar 59. godine prije Krista. Acta Diurna, što na latinskom znači “dnevni događaji” bila je državna informativna publikacija koju su rimljani mogli uzeti i čitati na javnim mjestima. Osim političkih odluka, tu su se mogle naći i vijesti o gladijatorskim borbama, brakovima istaknutih pojedinaca, astrološkim predviđanjima, suđenjima i pogubljenjima. Slične forme informiranja masa od strane vlasti može se naći skoro pa 560 godina prije u Kini s njihovom BAO publikacijom, rezerviranom za educirane civilne djelatnike. Strasbourški Reducion iz 1609, označuje diljem Europe početak razvijanja rudimentnih novinarskih publikacija čiji će epilog, u vidu masovnog novinarstva, kulminirati u Americi i Britaniji tijekom industrijske revolucije. No, jesu li te prve publikacije doista bile početak novinarstva ili propagande? S obzirom da su bile u vlasništvu država ili privatnih obrta, njihovi sadržaji baš i nisu nudili različite poglede na temu pisanja. Je li se katkada tu provukla i kakva sitna laž radi boljeg “imidža” ili zanimljivije priče?
Fikcija- najefikasniji alat čovječanstva
Homo sapiens je pokorio ovaj planet zahvaljujući jedinstvenoj mogućnosti stvaranja i širenja fikcije - Uporan je Harari. Preko priča ljudi davaju značenja i formiraju vrijednosti i zajedništvo. No, zanimljivo, smatra Harari, ljudi priče vole slušati, ali ne i propitivati, za što kao primjer Harari uzima religije i kako su upravo one bile veliki povezivatelj među ljudima koji su vjerovali u istu. Jesu li teorije zavjere religije novog doba? Jesu li te teorije, većinom o nekakvom groznom zlu planu moćnih i skrivenih prema običnim ljudima novi način povezivanja ljudi?
© Fakultet političkih znanosti u Zagrebu |
|
Krajem 19. stoljeća točnije negdje u veljači 1875. se pojavljuju određeni novinski napisi o specifičnoj teoriji zavjere odnosno teoriji o zavjeri koja se zvala Beacher Trial - započeo je Dr. Nebojša Blanuša, profesor socijalne i političke psihologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, svoje je proučavanje teorija zavjera iskazao u doktoratu koje je naposljetku sročeno i u knjigu „Teorije zavjera i hrvatska politička zbilja 1980. - 2007“.
"Riječ je o jednoj teoriji koju je uspostavio tužitelj u jednome sudskom procesu za koji je pretpostavio da se radi o zavjeri određenog broja ljudi protiv nekoga“, nastavio je Blanuša ukazujući na jednu posve drukčiju uporabu pojma od onog kakvim ga koristimo danas.
Anglosaksonsko pravo počinje prepoznavati teorija zavjere već u šestom stoljeću, a ima prilično niske standarde dokazivanja zavjere.
„Čak u nekim slučajevima vi ne morate dokazati da su se članovi za koje pretpostavljate da su zavjerenici međusobno poznavali, ali morate uspostaviti određenu jasnu vezu među njihovim ponašanjima koja ukazuje na nekakvo zajedničko zajedničko djelovanje“, kazuje Blanuša i dodaje da su kriteriji tako niski zbog prijetnje sustavu koje teorije zavjere predstavljaju. „Kada se udruži veći broj ljudi u nekakvo kriminalno djelo tada je zapravo veća vjerojatnost da će oni, prva stvar, uspjeti, a druga stvar je da to kriminalno djelo može biti opsežnije i štetnije nego kada to čini jedna osoba. Samo udruživanje u grupu ima još jednu zanimljivu psihosocijalnu posljedicu, a to je da oni koji su se udružili će manje vjerojatno odustati od takvoga djela“.
"Riječ je o jednoj teoriji koju je uspostavio tužitelj u jednome sudskom procesu za koji je pretpostavio da se radi o zavjeri određenog broja ljudi protiv nekoga“, nastavio je Blanuša ukazujući na jednu posve drukčiju uporabu pojma od onog kakvim ga koristimo danas.
Anglosaksonsko pravo počinje prepoznavati teorija zavjere već u šestom stoljeću, a ima prilično niske standarde dokazivanja zavjere.
„Čak u nekim slučajevima vi ne morate dokazati da su se članovi za koje pretpostavljate da su zavjerenici međusobno poznavali, ali morate uspostaviti određenu jasnu vezu među njihovim ponašanjima koja ukazuje na nekakvo zajedničko zajedničko djelovanje“, kazuje Blanuša i dodaje da su kriteriji tako niski zbog prijetnje sustavu koje teorije zavjere predstavljaju. „Kada se udruži veći broj ljudi u nekakvo kriminalno djelo tada je zapravo veća vjerojatnost da će oni, prva stvar, uspjeti, a druga stvar je da to kriminalno djelo može biti opsežnije i štetnije nego kada to čini jedna osoba. Samo udruživanje u grupu ima još jednu zanimljivu psihosocijalnu posljedicu, a to je da oni koji su se udružili će manje vjerojatno odustati od takvoga djela“.
Teorija zavjere - svaka interpretacija koja uključuje dvoje ili više ljudi koji su se udružili (najčešće tajno) kako bi postigli određeni cilj najčešće na štetu druge osobe ili čak određene grupa osoba.
Ti ciljevi i sredstva mogu biti nezakoniti ali mogu biti samo i isto tako i nemoralni - pojašnjava Blanuša. No, zašto ljudi vjeruju u takve priče?
Mozak na paši
Pri proučavanju teorija zavjere bitno je osvrnuti se na Dunning Kruegerov efekt. Eefekt promatra tendenciju ljudi da svoje vještine i znanja smatraju boljima i većima nego li što u stvari jesu. Na primjeru vozačkih sposobnosti, većina ljudi za sebe vjeruje da vozi bolje od prosjeka, ali to jednostavno nije moguće. Zdrava logika nameće da većina jednostavno mora biti prosječna. Spoznajne predrasude (cognitive bias) jedan su od mehanizama građenja zdravog samopouzdanja, ali često mogu imati i pogrešan utjecaj. Ljudi zbog neznanja o nekoj temi počinju vjerovati kako zapravo nešto znaju te da su njihova razmišljanja i stavovi utemeljeni, usprkos činjenici da proizlaze iz neznanja.
Ako promatramo Gaussovu krivulju osjećaja sigurnosti u poznavanju neke teme, ona je najviša na samom početku i kraju - što se odnosi na situacije u kojima osoba ne zna koliko ne zna i zna koliko zna. Vjerovanje u vlastitu moć ispravnog i argumentiranog promišljanja o nekoj znanstvenoj temi najniže je u trenu kada osoba počne učiti, to jest shvaćati koliko toga još mora naučiti kako bi znala dovoljno. Stoga mnogi ljudi, kako bi se osjećali sigurnije u raspravi i promišljanju o određenim nerijetko kompleksnim i teško shvatljivim temama nesvjesno biraju ustrajati u svom neznanju zbog osjećaja sigurnosti koji im takvo razmišljanje pruža. Na tragu toga je i fenomen, koji je primjetan najočitije kod djece, koji karakterizira vrlo često repetitivno konzumiranje određenog sadržaja kao što je npr. određeni crtani film jer im osjećaj predvidljivosti daje kontrolu i sigurnost. Još jedan od načina nošenja s velikom količinom socijalnih informacija su i heuristike u prosuđivanju, ili mentalni prečaci. Koristimo ih kako bi poučeni iskustvom donijeli brzu i efikasnu prosudbu. Koliko god ti mentalni prečaci bili korisni u svakodnevici, vrlo lako mogu dovesti do pogrešnih zaključaka. Jedan od faktora u takvom zaključivanju je i činjenica da ćemo se češće i brže sjetiti emotivnih situacija te situacija povezanih s nečime o čemu volimo razmišljati pa nam se može učiniti da se neki događaji ponavljaju ili možemo početi uočavati obrasce koji zapravo ne postoje. Isto tako tendencija je da za ishode koje nam je teže zamisliti vjerujemo kako je manja vjerojatnost da će se obistiniti.
Nagli razvoj interneta i socijalnih mreža uvelike pridonosi češćem pojavljivanju takvih prečaca u razmišljanju. Količina informacija koju svakodnevno primamo nikada prije nije bila toliko velika te su mehanizmi za filtraciju i potreba za stvaranjem osjećaja sigurnosti sve češći. Suvremena znanstvena struka nerijetko nailazi na poteškoće u komuniciranju s javnošću jer većina znanstvenih i medicinskih podataka nije razumljiva laiku te ih je često teško simplicirati.
U takvim situacijama ljudi koriste mentalnim prečacima i Dunning Kruegerovim efektom kako bi problem zadržali u svojoj razini shvaćanja.
Ako promatramo Gaussovu krivulju osjećaja sigurnosti u poznavanju neke teme, ona je najviša na samom početku i kraju - što se odnosi na situacije u kojima osoba ne zna koliko ne zna i zna koliko zna. Vjerovanje u vlastitu moć ispravnog i argumentiranog promišljanja o nekoj znanstvenoj temi najniže je u trenu kada osoba počne učiti, to jest shvaćati koliko toga još mora naučiti kako bi znala dovoljno. Stoga mnogi ljudi, kako bi se osjećali sigurnije u raspravi i promišljanju o određenim nerijetko kompleksnim i teško shvatljivim temama nesvjesno biraju ustrajati u svom neznanju zbog osjećaja sigurnosti koji im takvo razmišljanje pruža. Na tragu toga je i fenomen, koji je primjetan najočitije kod djece, koji karakterizira vrlo često repetitivno konzumiranje određenog sadržaja kao što je npr. određeni crtani film jer im osjećaj predvidljivosti daje kontrolu i sigurnost. Još jedan od načina nošenja s velikom količinom socijalnih informacija su i heuristike u prosuđivanju, ili mentalni prečaci. Koristimo ih kako bi poučeni iskustvom donijeli brzu i efikasnu prosudbu. Koliko god ti mentalni prečaci bili korisni u svakodnevici, vrlo lako mogu dovesti do pogrešnih zaključaka. Jedan od faktora u takvom zaključivanju je i činjenica da ćemo se češće i brže sjetiti emotivnih situacija te situacija povezanih s nečime o čemu volimo razmišljati pa nam se može učiniti da se neki događaji ponavljaju ili možemo početi uočavati obrasce koji zapravo ne postoje. Isto tako tendencija je da za ishode koje nam je teže zamisliti vjerujemo kako je manja vjerojatnost da će se obistiniti.
Nagli razvoj interneta i socijalnih mreža uvelike pridonosi češćem pojavljivanju takvih prečaca u razmišljanju. Količina informacija koju svakodnevno primamo nikada prije nije bila toliko velika te su mehanizmi za filtraciju i potreba za stvaranjem osjećaja sigurnosti sve češći. Suvremena znanstvena struka nerijetko nailazi na poteškoće u komuniciranju s javnošću jer većina znanstvenih i medicinskih podataka nije razumljiva laiku te ih je često teško simplicirati.
U takvim situacijama ljudi koriste mentalnim prečacima i Dunning Kruegerovim efektom kako bi problem zadržali u svojoj razini shvaćanja.
izvor:
Makar iz poštenja ne možemo apsolutno potvrditi taj cognitive bias kao neosporivu činjenicu, stvarno smo takav dojam dobili anketirajući ljude po ulicama Zagreba. Imali smo papire sa sljedećim tvrdnjama: Tito je bio ruski špijun, engleska kraljica jede ljude, svijetom vladaju gmazovi među kojima je i Justin Bieber, Hrvati su najstarija narod na svijetu. Pored izjave dali smo im i kratko objašnjenje svake od tih teorija, te ih zamolili da nam kratko prokomentiraju, smatraju li je točnom ili netočnom. Više o tome možete pogledati u videuu, ali zbilja se čini kako su njihova mišljenja bila pod utjecajem vrijednosnih stavova koje su imali otprije.
prof. Blanuša: do 90% svjetske populacije vjeruje u teorije zavjere
U Hrvatskoj sam primjetio da se u različitim kriznim vremenima, pojavljuju različite teorije vezana uz traumatska iskustva. U tom smislu, teorije zavjere predstavljaju jedan oblik objašnjena - kazao je Blanuša razloge pisanja svoje knjige o teorijama zavjere u Hrvatskoj. Uzroci tih trauma nalaze se upravo u događajima koji su se odvijali od osamdesetih preko rata u devedesetima te sve do 2007. godine. Tome se naravno, dodaje Blanuša, pridružuju općeniti teorijski problemi definiranja teorija zavjera koje smo već spomenuli.
Prema Hrvatskom leksikonu, trauma je objašnjena kao “težak doživljaj (duševni šok) koji duže ili kraće vrijeme ometa normalno odvijanje psihološke djelatnosti”. Povijest nam donosi cijeli niz priča, poglavito vezanih uz rat, gdje su veterani uslijed traume dobili psihološke probleme poput PTSP-a ili paranoidnog poremećaja, do drugih tegoba zbog kojih su, kako bi se to reklo svakodnevnim rječnikom “poludjeli”. Čak i kad zamišljamo teoretičara zavjera, većina ljudi zamisli upravo paranoika koji je prestrašen svega i na rubu ludila. Međutim Blanuša nas odmah upozorava da je to pogrešno viđenje i da postoji vrlo očita razlika između teoretičara zavjere i klinički dijagnosticiranog paranoika.
“Mi zapravo dolazimo na polje zlouporabe nekih psihijatrijskih kategorija od strane određenih društvenih znanstvenika. Pri tome mislim prije svega na poznatog američkog povjesničara Richarda Hofstadtera koje su korištene kako bi se objasnilo šire društveno ponašanje”, izravan je bio Blanuša. Dodaje kako je govoreći o masovnim pokretima koristio termine iz područja jedne znanosti vezane uz individualca, kako bi objasnio ponašanje masa, što je pogrešno. koristio i govorio o paranoidnom stilom mišljenja koji je vezan uz masovne pokrete.
“Prvo, osoba koja je paranoična neće najčešće to razglašavati po svijetu, odnosno neće tu svoju teoriju komunicirati drugima i vezati je prije svega uz nekakvo društveno stanje. Dakle da nam neki ljudi, određene grupacije rade o glavi. Nego će biti najčešće zabrinuta, uplašena i paranoična imati će osjećaj proganjanja”, precizan je bio Blanuša.
U Hrvatskoj, prema Blanušinim istraživanjima, gotovo 90% ljudi vjeruje u teorije zavjere. No, isti takav postotak se može naći i u državama poput Danske. Unatoč tome što je načelno vidimo kao uspješnu i razvijenu državu, Blanuša ističe da je taj veliki postotak vezan uz tekuću politiku, što se i kod nas, uvjeren je može napraviti zanimljivo istraživanje. Međutim, držimo se onoga što je istraženo. Zapitajte se o teorijama koje je Blanuša istraživao (podjela Bosne između Miloševića i Tuđmana, privatizacija kao sprega politike i kriminala). Koja vam ima smisla? Koja se čini mogućim? I još bitnije, zašto mislite da je baš ta jedna moguća?
Prema Hrvatskom leksikonu, trauma je objašnjena kao “težak doživljaj (duševni šok) koji duže ili kraće vrijeme ometa normalno odvijanje psihološke djelatnosti”. Povijest nam donosi cijeli niz priča, poglavito vezanih uz rat, gdje su veterani uslijed traume dobili psihološke probleme poput PTSP-a ili paranoidnog poremećaja, do drugih tegoba zbog kojih su, kako bi se to reklo svakodnevnim rječnikom “poludjeli”. Čak i kad zamišljamo teoretičara zavjera, većina ljudi zamisli upravo paranoika koji je prestrašen svega i na rubu ludila. Međutim Blanuša nas odmah upozorava da je to pogrešno viđenje i da postoji vrlo očita razlika između teoretičara zavjere i klinički dijagnosticiranog paranoika.
“Mi zapravo dolazimo na polje zlouporabe nekih psihijatrijskih kategorija od strane određenih društvenih znanstvenika. Pri tome mislim prije svega na poznatog američkog povjesničara Richarda Hofstadtera koje su korištene kako bi se objasnilo šire društveno ponašanje”, izravan je bio Blanuša. Dodaje kako je govoreći o masovnim pokretima koristio termine iz područja jedne znanosti vezane uz individualca, kako bi objasnio ponašanje masa, što je pogrešno. koristio i govorio o paranoidnom stilom mišljenja koji je vezan uz masovne pokrete.
“Prvo, osoba koja je paranoična neće najčešće to razglašavati po svijetu, odnosno neće tu svoju teoriju komunicirati drugima i vezati je prije svega uz nekakvo društveno stanje. Dakle da nam neki ljudi, određene grupacije rade o glavi. Nego će biti najčešće zabrinuta, uplašena i paranoična imati će osjećaj proganjanja”, precizan je bio Blanuša.
U Hrvatskoj, prema Blanušinim istraživanjima, gotovo 90% ljudi vjeruje u teorije zavjere. No, isti takav postotak se može naći i u državama poput Danske. Unatoč tome što je načelno vidimo kao uspješnu i razvijenu državu, Blanuša ističe da je taj veliki postotak vezan uz tekuću politiku, što se i kod nas, uvjeren je može napraviti zanimljivo istraživanje. Međutim, držimo se onoga što je istraženo. Zapitajte se o teorijama koje je Blanuša istraživao (podjela Bosne između Miloševića i Tuđmana, privatizacija kao sprega politike i kriminala). Koja vam ima smisla? Koja se čini mogućim? I još bitnije, zašto mislite da je baš ta jedna moguća?
Blanuša: "postoji veza između nekakvog političkog svjetonazora i vjerovanja u određene
određene političke teorije zavjere koje se slažu s vašim svjetonazorom"
Svjetonazor tu funkcionira kao svojevrsni filter u kojem bi ovisno o izvorima tipu interpretaciji koliko se to slaže s nekom vašom interpretacijom zbivanja u devedesetima dvijetisućitima i kasnije”, potvrdio je Blanuša. “Zapravo se te dvije stvari međusobno slažu ne u potpunosti ali imate zapravo vrlo značajnu korelaciju između ideološkog opredjeljenja i isto tako vjerovanje u specifične mogli bismo reći lijeve ili desne teorije teorije zavjere mada nikada ta korelacija nije potpuna”, precizirao je te dodao kako ljudi u svakom slučaju mogu imati kritički osvrt.
Eto, teorije zavjere su priče, koje su možda nastale kao zamjena u vremenu pada religija. U njih vjeruju luđaci (koji ipak nisu paranoični, da budemo precizni sa stajališta psihologije i ne propadnemo sami u zamku Donning-Kruegerovog efekta), a neke zavjere nećete percipirati moguće kao zavjere jer ste i sami zatrovani vašim političkim uvjerenjem. Bilo bi super kada bi tu mogli zaključiti cijelu priču, ali stvari tek postaju problematične.
Eto, teorije zavjere su priče, koje su možda nastale kao zamjena u vremenu pada religija. U njih vjeruju luđaci (koji ipak nisu paranoični, da budemo precizni sa stajališta psihologije i ne propadnemo sami u zamku Donning-Kruegerovog efekta), a neke zavjere nećete percipirati moguće kao zavjere jer ste i sami zatrovani vašim političkim uvjerenjem. Bilo bi super kada bi tu mogli zaključiti cijelu priču, ali stvari tek postaju problematične.
TOP 5 NAJLUDJIH TEORIJA ZAVJERE |
Iako ljudi danas sve više izbjegavaju meso i okreću se vegetarijanstvu radi zdravijeg i dužeg života, možda je ipak ljudsko meso tajna dugoročnosti? Ako tražite ozbiljne savjete o prehrani ili se pitate zašto avioni lete tako visoko, molim vas preskočite ovaj video. Ali, ako ste znatiželjni dokle kreativnost u pričanju priča može ići, bacite oko na pet najšašavijih teorija zavjere.
|
Otkrića Deklasifikacije
Židovi, masoni, neki narod ili skupina koji se zamjerio vašoj zajednici u nekom prošlom ratu, grupe su koje su vrlo često glavni protagonisti teorija zavjera diljem svijeta. No, tu je također još jedna skupina: tajne službe. U prirodi je tajnih službi da njihov rad bude tajan, te kao takav pobuđuje sumnje i strahove. Što konkretno rade? Rade li u našem interesu? Ili koriste tu tajnovitost da nam rade iza leđa? Upravo kako bi se takva pitanja razriješila, bitno je zalagati se za transparentniji uvid u podatke obavještajnih službi.
izvor: youtube screenshot
|
|
Mehanizam se počeo razvijati u SAD-u tijekom Vijetnamskog rata, pri čemu se posebno ističe donošenje zakona o slobodi informacija 1966. tijekom administracije predsjednika Lyndona B. Johnsona, a puni intenzitet je dobila u sedamdesetima, nakon afere Watergate u kojoj se pokazalo da je predsjednik Nixon špijunirao svojeg protukandidata na predsjedničkim izborima. Iako je sa napadima na Svjetski trgovački centar 2001. opet došlo do ograničenja u dostupnosti podataka, ono i dalje ostaje bitan mehanizam razvijenih demokracija. „Danas u svijetu oko 90 zemalja zakonski priznaje pravo pristupa povjerljivim informacijama, jer je pravo na informacije po završetku hladnog rata postalo pravna osnova za postizanje transparentnosti na području nacionalne sigurnosti, što je preduvjet za osnivanje bilo kakvog sustava nadzora obavještajne zajednice“ kazao je Barić. Pritom dodaje da pri definiranju uvjeta potrebnih za deklasifikaciju podataka SAD i dalje najbolje definiran i razrađen u zakonskom smislu. Nakon brojnih međunarodnih rasprava, deklasifikacija podataka je ušla i u međunarodno pravo, pri
čemu Barić ističe pet ključnih stavaka međunarodnih deklaracija i aktova. Zanimljivo je primjetiti kako Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Afrička povelja o pravima ljudi i naroda za razliku od ostalih tri konvencija, nema dodatke na ograničenja prava na slobodu i pristup informacijama.
čemu Barić ističe pet ključnih stavaka međunarodnih deklaracija i aktova. Zanimljivo je primjetiti kako Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Afrička povelja o pravima ljudi i naroda za razliku od ostalih tri konvencija, nema dodatke na ograničenja prava na slobodu i pristup informacijama.
|
Upravo se na te stavke pozivaju brojne nevladine organizacije i udruge pri traženju razotkrivanja podataka i temelj su procjene valjanosti takvih zahtjeva, kako na međunarodnim, tako i na nacionalnim sudovima.Dok su SAD, Australija, Novi Zeland, Velika Britanija, Švedska, pet najvećih prvaka po količini objavljenih podataka, ipak i unatoč zahtjevima nevladinih udruga, konkretne brojke o količini takvih objava nije poznat niti otkriven. Što se tiče ostalih država, njihovi uvjeti o deklasifikaciji varivaju od države do države, bilo po vremenskom ograničenju, bilo po uvjetima koji su potrebni za takav zahtjev. Tako Meksiko ima najkraći vremenski period za objavu podataka (12 godina), dok u zemljama poput Češke nema vremenskog ograničenja već samo provjeru sigurnosnog rizika. Podaci se objavljuju, ali što nam pokazuju? Dok nijedan od objavljenih dokumenata nije dokazao da je slijetanje na mjesec lažno, da su u Roswellu uhvatili vanzemaljce, ili da farmaceutske kompanije imaju neku veliku zavjeru protiv jadnog naroda, neke krajnje zabrinjavajuće prakse su se ipak potvrdile stvarnima, a ne maštom kakvog SF pisca. |
|
DEFINICIJA DEKLASIFIKACIJE
„Deklasificirani podaci u cijelom nizu slučajeva jasno ukazuju na opasnost politizacije obavještajnog djelovanja i zloupotrebe obavještajnih službi radi ostvarivanja političkih, ekonomskih ili čisto privatnih ciljeva određenih skupina ili pojedinaca, ili dugoročnih posljedica nepromišljenih planova i operacija pojedinih država“, upozorava Barić.
Prisjećajući se političke bitke koju je 2016. bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, vodila s tadašnjim Tomislavom Karamarkom oko smjene ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića, nameće se pitanje, kakvo je stanje u Hrvatskoj.
„Jedini dokument koji se bavi ovim pitanjem je dopunjeni Zakon o tajnosti podataka iz 2007. godine, koji u čl. 16 samo naznačuje kako državne institucije koje su vlasnici povjerljivih podataka u slučaju javnog interesa same odlučuju da li će provesti deklasifikaciju povjerljivih podataka ili zadržati njihov dotadašnji status“, objašnjava Barić.“ Ukoliko se odluče na takav korak, Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost daje samo prethodno mišljenje“. Takva nerazvijenost sustava stavlja pod upitnik transparentnost i odgovornost javnog sektora glede nacionalne sigurnosti. A dobro razvijena deklasifikacija, iako ima svojih mana i u mnogo razvijenijim državama, neizbježno je za društvo i države koje žele sa svojim građanima održavati povjerenje i sigurnost. Dok Hrvatskoj nedostaje jasni zakonski okvir i praksa, prvak deklasifikacija, SAD javni pristup deklasificiranim materijalima ima čak i na webu njihove obavještajne agencije.
Barić: „Bez obzira na sve probleme povezane sa deklasifikacijom, bez nje nije moguće postići transparentnost i odgovornost državnih institucija koje djeluju na području nacionalne sigurnosti“
Kome vjerovati?
Deklasifikacije su potvrdile da neke teorije zavjere doista jesu bile stvarne. Naposljetku, zar jedan od najslavnijih podviga istraživačkog novinarstva, Watergate stvarno ne zvuči kao neka luda teorija zavjere? Ali ne može biti kad je dokazana. Ili?
“Tada ljudi smatraju da je to istina ali mi ne možemo to kao kao znanstvenici prihvatiti na takav način.
ako analiziramo to kao oblik interpretacije, ona je i dalje teorija zavjere”, objasnio je Blanuša, potvrdivši da je ovaj problem daleko od razriješenja.
Očito ima nečega u proučavanju teorija zavjera, a u Hrvatskoj to vjerojatno neće nitko bolje razumjeti od Krešimira Mišaka. Najpoznatiji kao voditelj emisije “Na rubu znanosti”,
“Tada ljudi smatraju da je to istina ali mi ne možemo to kao kao znanstvenici prihvatiti na takav način.
ako analiziramo to kao oblik interpretacije, ona je i dalje teorija zavjere”, objasnio je Blanuša, potvrdivši da je ovaj problem daleko od razriješenja.
Očito ima nečega u proučavanju teorija zavjera, a u Hrvatskoj to vjerojatno neće nitko bolje razumjeti od Krešimira Mišaka. Najpoznatiji kao voditelj emisije “Na rubu znanosti”,
© Roberta F.
|
|
Mišak je sa svojim gostima, što domaćim, što stranim, u 18 godina emitiranja prošao obilje tema koje su na rubu, o kojima se ne priča toliko puno. Vanzemaljci, paranormalne pojave, pa i raznorazne teorije zavjere. Iako su i Mišaku u početku bile nebitne, s vremenom je promijenio mišljenje.
“Negdje 2006-2007. počele su se na cijelom svijetu kolektivno, ne samo u mom slučaju, događati prvi put te poveznice. Ja sam se prije pitao kako bi te misterije, kad sam jednom ustanovio njihovu stvarnost i svoju stvarnost u glavi, mogle oslikavati svijet. To je bila jedna komplicirana priča koju nisam mogao zamislit”, prisjetio se Mišak objasnivši da se radi o svjetonazoru koji svijet gleda povezanije.
Mišak ističe kako je to sve u cjelinu prvi povezao David Icke, inače kontroverzni teoretičar zavjere, najpoznatiji po tvrdnji kako su članovi engleske kraljevske obitelji ustvari vanzemaljci reptili. Mišak je s njime tada prvi put snimio intervju skypeom, a idućih godina, David Icke je bio gost emisije i uživo “I u principu tu se prvi put dogodilo da je teorija zavjere ili teorija urote izašla iz spektra zbirki nekih urota u nešto što odjednom povezuje svijet”. kazao je Mišak. Pritom dodaje kako je sam izraz teorije zavjere “ CIA skovala krajem 60tih kako bi objasnili sve one teorije poput one kako je metak koji je išao kroz Kennedyja išao naprijed”. “To je dobar izraz koji ništa ne govori, kao euroskeptik, koji kao ima nekakvu negativnu konotaciju”, zaključuje Mišak. Za njega teorije zavjere ostaju kako govori “sustavna priča o tome kako se sustavno gradi ljudski vijek i civilizacija u korist nevidljive, a nekad davno u prošlosti ne tako nevidljive elite”.
Blanuša također upozorava na negativnu konotaciju teorija zavjere. “Imamo uvriježeno mišljenje da su teorije zavjere a priori netočne teorije i tu imamo vrlo dugačku tradiciju takvoga poimanja koje su vezane uz Karla Poppera, također niz drugih kritičkih autora i isto tako i povjesničara koji su povezivali teorije zavjere s paranoidnim stilom mišljenja”, kazao je.
“Međutim, njihov je problem to što su zapravo promatrali samo dio toga fenomena odnosno samo jedan dio teorija zavjera koje bismo mogli navesti odnosno okarakterizirati kao neopravdane teorije zavjere koje su u njihovo vrijeme, to govorimo o dvadesetom stoljeću koje je prepuno katastrofa iskustava totalitarnih režima”, objasnio je Blanuša pogreške spomenutih autora.
Dok je za Mišaka proučavanje teorija zavjere sagledavanje cjeline, Blanuša upozorava kako postoje teorije zavjere koje mogu biti točne i one koje stvarno odmah možete otpisati kao krive, po vrlo jednostavnoj strukturi priče. “pokazuje zapravo da su neopravdane teorije zavjere najčešće one koje pokušavaju pojednostavljeno objasniti nekakva globalna događanja tipa teorije o novom svjetskom poretku, koje cijeli niz zapravo anonimnih procesa svode na ljudsko djelovanje. U tom smislu i same institucije kada ih opisuju opisuju ih zapravo na jedan personalizirani način.
Dakle riječ je o jednom pojednostavljivanju”, upozorio je Blanuša. Što se tiče opravdanih teorija zavjere, ističe da se one uvijek fokusiraju na jedan događaj, jedan dio povijesti, a ne pokušavaju objasniti cijeli svijet i povijest.
S obzirom na ranije danu definiciju “udruženja najmanje dvoje ljudi u tajno djelovanje”, Blanuša ističe kako teorija zavjere, čak i potvrđena opet ostaje teorija zavjere, samo dokazana. Kao najjednostavniji primjer daje pljačku banke, što je teorija dvoje ili više pojedinaca u tajnom djelovanju. Štete banki, društvu, a sve za svoju korist, a na isti način se može gledati i na korupciju “Korupcija može postojati samo ako su uključene dvije ili više osoba. Ona uključuje isto tako tajno djelovanje koje je nezakonito” ističe Blanuša naglašavajući kako su opravdane teorije zavjere najčešće su puno lokaliziranije, konkretnije, te naravno, vrlo jasno ukazuju na dokaze, bez preskakanja na zaključke.
“Holokaust je zapravo sam po sebi bio zavjera[2] koju su pokrenuli nacisti jer su
vjerovali u teoriju zavjere koja je iznesena u ‘Protokolima Sionskih mudraca’ a koja je jedna od onih neopravdanih teorija zavjere”[3] , nastavlja Blanuša. “Ono što znamo zapravo i ono što možemo pretpostaviti o tome kako je to izvedeno s kakvim namjerama je zapravo određena pretpostavka, odnosno teorija”.
Knjiga “Protokoli Sionskih mudraca”, objavljena je 1903, a radi se o antisemitskom spisu, koji tvrdi da je sav njegov sadržaj zapis sa sastanaka židovskih masona koji planiraju svjetsku dominaciju. Teorije zavjere pa i lažne vijesti nisu ništa novo. Jedna od najpoznatijih, ona da je zemlja ravna ploča i da nas lažu da je okrugla, ponovno je postala vrlo popularna krajem prošlog desetljeća, ali daleko od toga da se nije o tome pričalo, dapače, baš suprotno.
“Negdje 2006-2007. počele su se na cijelom svijetu kolektivno, ne samo u mom slučaju, događati prvi put te poveznice. Ja sam se prije pitao kako bi te misterije, kad sam jednom ustanovio njihovu stvarnost i svoju stvarnost u glavi, mogle oslikavati svijet. To je bila jedna komplicirana priča koju nisam mogao zamislit”, prisjetio se Mišak objasnivši da se radi o svjetonazoru koji svijet gleda povezanije.
Mišak ističe kako je to sve u cjelinu prvi povezao David Icke, inače kontroverzni teoretičar zavjere, najpoznatiji po tvrdnji kako su članovi engleske kraljevske obitelji ustvari vanzemaljci reptili. Mišak je s njime tada prvi put snimio intervju skypeom, a idućih godina, David Icke je bio gost emisije i uživo “I u principu tu se prvi put dogodilo da je teorija zavjere ili teorija urote izašla iz spektra zbirki nekih urota u nešto što odjednom povezuje svijet”. kazao je Mišak. Pritom dodaje kako je sam izraz teorije zavjere “ CIA skovala krajem 60tih kako bi objasnili sve one teorije poput one kako je metak koji je išao kroz Kennedyja išao naprijed”. “To je dobar izraz koji ništa ne govori, kao euroskeptik, koji kao ima nekakvu negativnu konotaciju”, zaključuje Mišak. Za njega teorije zavjere ostaju kako govori “sustavna priča o tome kako se sustavno gradi ljudski vijek i civilizacija u korist nevidljive, a nekad davno u prošlosti ne tako nevidljive elite”.
Blanuša također upozorava na negativnu konotaciju teorija zavjere. “Imamo uvriježeno mišljenje da su teorije zavjere a priori netočne teorije i tu imamo vrlo dugačku tradiciju takvoga poimanja koje su vezane uz Karla Poppera, također niz drugih kritičkih autora i isto tako i povjesničara koji su povezivali teorije zavjere s paranoidnim stilom mišljenja”, kazao je.
“Međutim, njihov je problem to što su zapravo promatrali samo dio toga fenomena odnosno samo jedan dio teorija zavjera koje bismo mogli navesti odnosno okarakterizirati kao neopravdane teorije zavjere koje su u njihovo vrijeme, to govorimo o dvadesetom stoljeću koje je prepuno katastrofa iskustava totalitarnih režima”, objasnio je Blanuša pogreške spomenutih autora.
Dok je za Mišaka proučavanje teorija zavjere sagledavanje cjeline, Blanuša upozorava kako postoje teorije zavjere koje mogu biti točne i one koje stvarno odmah možete otpisati kao krive, po vrlo jednostavnoj strukturi priče. “pokazuje zapravo da su neopravdane teorije zavjere najčešće one koje pokušavaju pojednostavljeno objasniti nekakva globalna događanja tipa teorije o novom svjetskom poretku, koje cijeli niz zapravo anonimnih procesa svode na ljudsko djelovanje. U tom smislu i same institucije kada ih opisuju opisuju ih zapravo na jedan personalizirani način.
Dakle riječ je o jednom pojednostavljivanju”, upozorio je Blanuša. Što se tiče opravdanih teorija zavjere, ističe da se one uvijek fokusiraju na jedan događaj, jedan dio povijesti, a ne pokušavaju objasniti cijeli svijet i povijest.
S obzirom na ranije danu definiciju “udruženja najmanje dvoje ljudi u tajno djelovanje”, Blanuša ističe kako teorija zavjere, čak i potvrđena opet ostaje teorija zavjere, samo dokazana. Kao najjednostavniji primjer daje pljačku banke, što je teorija dvoje ili više pojedinaca u tajnom djelovanju. Štete banki, društvu, a sve za svoju korist, a na isti način se može gledati i na korupciju “Korupcija može postojati samo ako su uključene dvije ili više osoba. Ona uključuje isto tako tajno djelovanje koje je nezakonito” ističe Blanuša naglašavajući kako su opravdane teorije zavjere najčešće su puno lokaliziranije, konkretnije, te naravno, vrlo jasno ukazuju na dokaze, bez preskakanja na zaključke.
“Holokaust je zapravo sam po sebi bio zavjera[2] koju su pokrenuli nacisti jer su
vjerovali u teoriju zavjere koja je iznesena u ‘Protokolima Sionskih mudraca’ a koja je jedna od onih neopravdanih teorija zavjere”[3] , nastavlja Blanuša. “Ono što znamo zapravo i ono što možemo pretpostaviti o tome kako je to izvedeno s kakvim namjerama je zapravo određena pretpostavka, odnosno teorija”.
Knjiga “Protokoli Sionskih mudraca”, objavljena je 1903, a radi se o antisemitskom spisu, koji tvrdi da je sav njegov sadržaj zapis sa sastanaka židovskih masona koji planiraju svjetsku dominaciju. Teorije zavjere pa i lažne vijesti nisu ništa novo. Jedna od najpoznatijih, ona da je zemlja ravna ploča i da nas lažu da je okrugla, ponovno je postala vrlo popularna krajem prošlog desetljeća, ali daleko od toga da se nije o tome pričalo, dapače, baš suprotno.
Gdje si bio 1956.?
Iako su još drevni Grci, nakon prvotne zabune ispravno zaključili da je Zemlja okrugla, ideja da je zemlja ustvari ravna ploča vratila se na velika vrata. I to još uz objašnjenje da je, okrugla zemlja zavjera babilonaca koji nas žele odvratiti od Boga. Kod nas je dobila ozbiljnu medijsku pozornost objavom knjige “Krug zemaljski” Elvisa Duspare 2017, ali ozbiljne ponovne rasprave o njoj krenule su još u 19. Stoljeću. Propagirale su je apostolske crkve na temelju pisanja engleskog izumitelja Samuela Birleya Rowbothama koji ju je temeljio na svojim interpretacijama biblijskih zapisa. Od jedne takve crkve u američkom gradu Zion u Illinoisu, teorija se proširila diljem Amerike da bi se crkva postepeno raspala, a ideja zadržala samo u Zionu oko jedne radikalno vjerske grupacije koja je ostala iza spomenute crkve. Međutim, 1956, Samuel Shenton član Kraljevskog astronomskog i Kraljevskog geografskog društva osniva Ravnozemaljsko društvo kojemu je cilj ponovno aktivirati raspravu o ravnoj zemlji i prezentirati dokaze koji joj idu u prilog. Nakon Shentonove smrti, posao n predsjedničko mjesto dolazi umirovljeni zrakoplovni mehaničar Charles K. Johnson koji je svojom karizmom društvu osigurao članstvo od 3000 i više ljudi. Kako piše na web stranici samog društva, vatra je 1995. progutala Johnsonovu kuću i knjižnicu ravnozemljaških spisa. Johnson je želio ponovno obnoviti društvo, ali je preminuo 2001. Da bi samo društvo se uspjelo oporaviti 2004. i otvoriti novim članovima 2009. Potom se razvio internet, brojni forumi, društvene mreže i mogućnosti promocije te je ono što je trebala ostati povijest pogrešnih dojmova neupućenih prvih civilizacija, postalo jednom od najvrućih debata današnjice.
Nismo pametniji
Dakle, teorije zavjere i ove momentalno pogrešne, imaju dugu povijest, no je li njih znači popularizirala tehnologija. Mišak u svojoj novoj knjizi biva izrazito kritičan prema tehnologiji. Zazire od riječi transhumanizam i teoretizira kako razvoj tehnologije uništava esenciju naše ljudskosti. Nije siguran koliko je generalno tehnologija jasnije predstavila teorije zavjere, jer one i dalje ostaju nejasne, ali svakako ih je popularizirala.
Mišak: “Tehnologija je omogućila neslučajnu razmjenu informacija što je postalo odlično, ali isto tako ti kanali su se počeli hakirati. Da je netko nekad davno rekao vjerovat ću u NLO ako ga vidim, sada ga možeš vidjeti na stotinama tisuća slika, ali ne znaš jesu li slike prave ili nisu.”
Razvoj tehnologije svakako jest progurao teorije zavjere na dnevni plan i medija, a pritom se čini kako novinari teorijama zavjere pristupaju u samim krajnostima: ili posve vjeruju teoretičarima ili ih ismijavaju. S obzirom da neke teorije zavjere i imaju potencijal biti točnima, kako pronaći zdravi balans u izvještavanju.
Blanuša ističe da sami voditelji kada se nose s pogrešnim teorijama zavjere idu prema ismijavanju, a kod onih opravdanih u biti ne pomišljaju da se bave teorijama zavjere, što ponovno upućuje na nepoznavanje definicije. Također, ismijavanje teoretičara zavjera, koji su antisistemski, upozorava, još više komplicira stvar jer ljudi koji im vjeruju smatraju da je to samo jedan mehanizam sustava za suzbijanje istine.
“Mislim da je istraživačko novinarstvo u tom smislu izrazito bitno. Sve informacije treba nekoliko puta provjeriti baš kao i argumentaciju. Koliko vam se ona čini opravdanom racionalnom, koliko postoje određeni tragovi ili dokazi koji upućuju je li nešto opravdano ili neopravdano”, ističe Blanuša.
Emisiji kao što je “Na rubu znanosti”, iznimni je izazov imati svaki tjedan novu temu, a Mišak kao novinar i urednik emisije, postavio je svoje kriterije. “ S nečim što mislim da je potpuno pogrešno, neću uopće raditi jer me zapravo ne zanima, a niti je moja emisija prostor za to. Ono što mislim da je jedino mjerilo, jest taj nekakav tu osjećaj zanimljivosti ili uzbuđenosti, jer ako ga ti imaš onda će ga imati svatko, tako da teme često puno češće nalaze i biraju mene.”
I dok se za novinare podrazumijeva nekakva veća sklonost ka provjeravanju činjenica i općenite skeptičnosti, kako se običan čovjek treba postaviti prema teoriji zavjere”
Blanuša agnosticizam uvijek smatra najboljim odgovorom i kako se uvijek treba prema svemu postaviti sa skepsom.
”Međutim ljudi najčešće ne funkcioniraju tako. Ljudi, to je još ona stara Spinozina, koju je dokazala i psihologija, ljudi prvo kad vide onda vjeruju u to, a to tek onda kasnije propituju i to je dakako problem”, smatra Blanuša.
Stati, saslušati i razmisliti uvijek zvuči kao dobra opcija, ali da većina nas to doista i prakticira, bismo li se doista toliko mučili razlučivanjem istine od laži?
Blanuša ističe da sami voditelji kada se nose s pogrešnim teorijama zavjere idu prema ismijavanju, a kod onih opravdanih u biti ne pomišljaju da se bave teorijama zavjere, što ponovno upućuje na nepoznavanje definicije. Također, ismijavanje teoretičara zavjera, koji su antisistemski, upozorava, još više komplicira stvar jer ljudi koji im vjeruju smatraju da je to samo jedan mehanizam sustava za suzbijanje istine.
“Mislim da je istraživačko novinarstvo u tom smislu izrazito bitno. Sve informacije treba nekoliko puta provjeriti baš kao i argumentaciju. Koliko vam se ona čini opravdanom racionalnom, koliko postoje određeni tragovi ili dokazi koji upućuju je li nešto opravdano ili neopravdano”, ističe Blanuša.
Emisiji kao što je “Na rubu znanosti”, iznimni je izazov imati svaki tjedan novu temu, a Mišak kao novinar i urednik emisije, postavio je svoje kriterije. “ S nečim što mislim da je potpuno pogrešno, neću uopće raditi jer me zapravo ne zanima, a niti je moja emisija prostor za to. Ono što mislim da je jedino mjerilo, jest taj nekakav tu osjećaj zanimljivosti ili uzbuđenosti, jer ako ga ti imaš onda će ga imati svatko, tako da teme često puno češće nalaze i biraju mene.”
I dok se za novinare podrazumijeva nekakva veća sklonost ka provjeravanju činjenica i općenite skeptičnosti, kako se običan čovjek treba postaviti prema teoriji zavjere”
Blanuša agnosticizam uvijek smatra najboljim odgovorom i kako se uvijek treba prema svemu postaviti sa skepsom.
”Međutim ljudi najčešće ne funkcioniraju tako. Ljudi, to je još ona stara Spinozina, koju je dokazala i psihologija, ljudi prvo kad vide onda vjeruju u to, a to tek onda kasnije propituju i to je dakako problem”, smatra Blanuša.
Stati, saslušati i razmisliti uvijek zvuči kao dobra opcija, ali da većina nas to doista i prakticira, bismo li se doista toliko mučili razlučivanjem istine od laži?
Provjerite u našem kvizu svoje znanje o tome koje su od ovih tvrdnji istinite, a koje ne!
