Potreba i nagon za preživljavanjem postoje otkad je svijeta. Od jednostavnih biljaka i životinja koji su se u vodama borili za opstanak i dominaciju, preko prvih oblika na kopnu pa sve do prvih kralježaka, sisavaca te na kraju i samog čovjeka. Obraniti se od predatora i utažiti glad bile su dvije ključne strategije za preživljavanja. Obje su strategije itekako obilježile povijest svijeta, a mi ćemo se u ovom radu pozabaviti onom koja se odnosi na utaživanje gladi.
Kako su to ljudi u početcima radili?
Prvi su stočari pripitomljavali divlje životinje, držali ih u krdima i brinuli o njima, a kasnije ih koristili za prehranu te izradu odjeće i raznog oružja. Nomadski stočari su se, pak, neprestano premještali i išli ''trbuhom za kruhom''.
Prvi usjevi
Prva revolucija, takozvana neolitska, dogodila se oko osam tisuća godina prije nove ere, a njeno glavno obilježje je početak uzgoja usjeva. Revolucionari su shvatili da tako mogu prehraniti deset puta više gladnih ustiju nego lovom i skupljanjem plodova. Ubrzo nakon toga, dnevni egipatski ratari shvatili su da je za uspjeh usjeva potrebna voda, stoga su razvili različite sustave navodnjavanja u dolinama rijeka.
Metode obrađivanja zemlje i korištenja poljoprivrede polako su se razvijala tisućljećima, neovisno o tome jesu li se vodili ratovi ili je vladao mir – poljoprivreda je bila ključna za preživljavanje.
Uzgoj naveliko
Od 1750. niz velikih promjena najavio je eru moderne poljoprivrede. Ključne novine agrarne revolucije bile su uzgoj naveliko, intenzivan uzgoj životinja i poboljšanje poljoprivrednih tehnika kao što je četverogodišnja izmjena kulture a sve su se najprije počele primjenjivati u Britaniji.
Izumom visokorodnih vrsta zbog povećanja proizvodnje pšenice i riže, došlo do treće, zelene revolucije u poljoprivredi. 1960-ih godina počela su se upotrebljavati umjetna gnojiva i razni pesticidi, a ubrzo nakon toga došlo je i do izuma poljoprivredne mehanizacije koja je uvelike smanjila potrebnu radnu snagu, a povećala proizvodnju.
I evo nas u 2023. godini kada je osnovni cilj konvencionalne poljoprivrede, odnosno one najraširenije, maksimiziranje prinosa po jedinici poljoprivredne proizvodnje.
Kako su to ljudi u početcima radili?
Prvi su stočari pripitomljavali divlje životinje, držali ih u krdima i brinuli o njima, a kasnije ih koristili za prehranu te izradu odjeće i raznog oružja. Nomadski stočari su se, pak, neprestano premještali i išli ''trbuhom za kruhom''.
Prvi usjevi
Prva revolucija, takozvana neolitska, dogodila se oko osam tisuća godina prije nove ere, a njeno glavno obilježje je početak uzgoja usjeva. Revolucionari su shvatili da tako mogu prehraniti deset puta više gladnih ustiju nego lovom i skupljanjem plodova. Ubrzo nakon toga, dnevni egipatski ratari shvatili su da je za uspjeh usjeva potrebna voda, stoga su razvili različite sustave navodnjavanja u dolinama rijeka.
Metode obrađivanja zemlje i korištenja poljoprivrede polako su se razvijala tisućljećima, neovisno o tome jesu li se vodili ratovi ili je vladao mir – poljoprivreda je bila ključna za preživljavanje.
Uzgoj naveliko
Od 1750. niz velikih promjena najavio je eru moderne poljoprivrede. Ključne novine agrarne revolucije bile su uzgoj naveliko, intenzivan uzgoj životinja i poboljšanje poljoprivrednih tehnika kao što je četverogodišnja izmjena kulture a sve su se najprije počele primjenjivati u Britaniji.
Izumom visokorodnih vrsta zbog povećanja proizvodnje pšenice i riže, došlo do treće, zelene revolucije u poljoprivredi. 1960-ih godina počela su se upotrebljavati umjetna gnojiva i razni pesticidi, a ubrzo nakon toga došlo je i do izuma poljoprivredne mehanizacije koja je uvelike smanjila potrebnu radnu snagu, a povećala proizvodnju.
I evo nas u 2023. godini kada je osnovni cilj konvencionalne poljoprivrede, odnosno one najraširenije, maksimiziranje prinosa po jedinici poljoprivredne proizvodnje.
'' Treba prekinuti ovaj rat protiv malih farmera. Zdravlje plodnog zemljišta, biljaka, životinja i ljudi su neraskidivo povezani.''
- A. Howard
- A. Howard
Zelena, a uništava prirodu?
Već je dobro poznato da čovjek svojim djelatnostima uvelike pridonosi klimatskim promjenama. Jedna od tih djelatnosti je i ovakva poljoprivreda, a uz nju tu su i energetika, industrijski procesi i gospodarenje otpadom, ali i prekomjerno korištenje prirodnih dobara poput šuma. Poljoprivreda, zajedno sa šumarstvom, ima gotovo najveći utjecaj na stakleničke plinove, odmah nakon energetike.
Osim što iskorištava zemljišta i troši fosilna goriva, poljoprivreda izravno pridonosi emisiji stakleničkih plinova kroz, primjerice, proizvodnju riže i uzgoj stoke. I Međunarodna komisija o klimatskim promjenama (IPCC) prepoznala je poljoprivredu kao jedan od tri glavna uzroka povećanja stakleničkih plinova u posljednjih 250 godina.
Klimatske promjene i poljoprivreda veoma su povezani procesi. Ako malo zavirimo u povijest, vidjet ćemo da su velike promjene na površini planeta Zemlje nakon 1750. proizašle upravo iz deforestacije u umjerenim regijama. Naime, tada su neke šume „izbrisane“ u svrhu stvaranja polja i pašnjaka.
Aktivnosti povezane sa stočarstvom, također mogu negativno utjecati na zemljišta. U 2010. fermentacija u ishrani goveda činila je 43 posto ukupnih emisija stakleničkih plinova iz svih poljoprivrednih aktivnosti u svijetu.
Dakle, konvencionalna poljoprivreda velik je izvor emisija stakleničkih plinova te je ovisna o fosilnim gorivima – za tešku mehanizaciju i proizvodnju pesticida i mineralnih gnojiva. Sve to čini ju neodrživom, a posljedice su smanjivanje mogućnosti tla da kontinuirano proizvodi hranu, narušavanje stabilnosti ekosustava, doprinošenje klimatskim promjenama i teškim zdravstvenim posljedicama za ljude.
Vrijeme za promjene
Održiva poljoprivreda ima ulogu u ublažavanju klimatskih promjena ili na prilagodbu na njih. Poljoprivreda prilagođena klimatskim promjenama primjenjuje direktne i indirektne mjere i postupke, a neke od najvažnijih su konzervacijska poljoprivreda, održivi sustav uzgoja biljaka i životinja, održivo šumarstvo, plodoredi, uzgoj međuusjeva, uzgoj cover, catch, cash usjeva, pravilno gospodarenje vodom, praćenje vremenskih prognostičkih modela, protupoplavne mjere, uzgoj otpornijih usjeva i introdukcija stranih kultivara.
Je li onda možda vrijeme za četvrtu poljoprivrednu revoluciju? Ili se ona već odvija širenjem održive poljoprivrede?
Već je dobro poznato da čovjek svojim djelatnostima uvelike pridonosi klimatskim promjenama. Jedna od tih djelatnosti je i ovakva poljoprivreda, a uz nju tu su i energetika, industrijski procesi i gospodarenje otpadom, ali i prekomjerno korištenje prirodnih dobara poput šuma. Poljoprivreda, zajedno sa šumarstvom, ima gotovo najveći utjecaj na stakleničke plinove, odmah nakon energetike.
Osim što iskorištava zemljišta i troši fosilna goriva, poljoprivreda izravno pridonosi emisiji stakleničkih plinova kroz, primjerice, proizvodnju riže i uzgoj stoke. I Međunarodna komisija o klimatskim promjenama (IPCC) prepoznala je poljoprivredu kao jedan od tri glavna uzroka povećanja stakleničkih plinova u posljednjih 250 godina.
Klimatske promjene i poljoprivreda veoma su povezani procesi. Ako malo zavirimo u povijest, vidjet ćemo da su velike promjene na površini planeta Zemlje nakon 1750. proizašle upravo iz deforestacije u umjerenim regijama. Naime, tada su neke šume „izbrisane“ u svrhu stvaranja polja i pašnjaka.
Aktivnosti povezane sa stočarstvom, također mogu negativno utjecati na zemljišta. U 2010. fermentacija u ishrani goveda činila je 43 posto ukupnih emisija stakleničkih plinova iz svih poljoprivrednih aktivnosti u svijetu.
Dakle, konvencionalna poljoprivreda velik je izvor emisija stakleničkih plinova te je ovisna o fosilnim gorivima – za tešku mehanizaciju i proizvodnju pesticida i mineralnih gnojiva. Sve to čini ju neodrživom, a posljedice su smanjivanje mogućnosti tla da kontinuirano proizvodi hranu, narušavanje stabilnosti ekosustava, doprinošenje klimatskim promjenama i teškim zdravstvenim posljedicama za ljude.
Vrijeme za promjene
Održiva poljoprivreda ima ulogu u ublažavanju klimatskih promjena ili na prilagodbu na njih. Poljoprivreda prilagođena klimatskim promjenama primjenjuje direktne i indirektne mjere i postupke, a neke od najvažnijih su konzervacijska poljoprivreda, održivi sustav uzgoja biljaka i životinja, održivo šumarstvo, plodoredi, uzgoj međuusjeva, uzgoj cover, catch, cash usjeva, pravilno gospodarenje vodom, praćenje vremenskih prognostičkih modela, protupoplavne mjere, uzgoj otpornijih usjeva i introdukcija stranih kultivara.
Je li onda možda vrijeme za četvrtu poljoprivrednu revoluciju? Ili se ona već odvija širenjem održive poljoprivrede?
Tekst o tome kako se Europska unija snašla u održivoj poljoprivredi
Izrael istovremeno ima lošije uvjete i održiviju poljoprivredu nego Hrvatska
Kad bismo u obzir uzeli samo informacije poput broja obradivih površina i nestašice vode, mogli bismo pomisliti da je Izrael zemlja koja nema nikakvu, a pogotovo ne održivu poljoprivredu. Ipak, oni su u ovom aspektu dosta napredniji od nas.
Za početak, Izrael koristi sustav navodnjavanja „kap po kap“ ,čime „štede vodu koja se cijevima dovodi do svake biljke i vlaži mali dio zemljišta. Također, time su smanjeni troškovi energije, pojava korova i bolesti. Takav je sustav prikladan za sve tipove tla, manje se narušava njegova struktura, a navodnjavati je moguće i po vjetru. Sastoji se od pogonskog dijela s filtrom, cijevi koje su uglavnom od polietilena i kapaljki. Ovaj sustav ima visoke troškove ugradnje, korištenja i održavanja pa je prikladan za dohodovne kulture. No, troškovi rada i korištenja kapanja manji su nego kod ostalih načina, jer se troši manje vode i energije“.
Država Izrael danas proizvodi najveći dio potrebne hrane za svoje potrebe, a uvozi samo žitarice, uljarice, kavu, kakao i šećer. Uvoz je višestruko pokriven izvozom drugih poljoprivrednih proizvoda. Uzgajaju se mnoge vrste cvijeća, voća i povrća, naročito u područjima s toplijom klimom, što daje uzgajivačima prednost na europskim tržištima.
Izrael se smatra zemljom s „apsolutnom“ nestašicom vode (<500 m3 godišnje po stanovniku). Gospodarenje vodama u Izraelu karakteriziraju ograničeni izvori slatke vode, loša prirodna raspodjela tih resursa te raspoređena i rastuća populacija. Jedna je od zemalja na svijetu koja je uložila impresivne napore i resurse kako bi se nosila s nestašicom vode. Tijekom godina su prikupili značajno znanje i razvili učinkovite strategije za poticanje produktivne poljoprivrede u kontekstu nedostatka vode.
Osim što su u Izraelu izumili sustav navodnjavanja „kap po kap“, tu su i solarizacija tla, korištenje otpadnih voda u svrhu navodnjavanja i različiti projekti biotehnologije. Čak 50 posto poljoprivredne površine se navodnjava, za razliku od Hrvatske u kojoj je to manje od dva posto.
Za početak, Izrael koristi sustav navodnjavanja „kap po kap“ ,čime „štede vodu koja se cijevima dovodi do svake biljke i vlaži mali dio zemljišta. Također, time su smanjeni troškovi energije, pojava korova i bolesti. Takav je sustav prikladan za sve tipove tla, manje se narušava njegova struktura, a navodnjavati je moguće i po vjetru. Sastoji se od pogonskog dijela s filtrom, cijevi koje su uglavnom od polietilena i kapaljki. Ovaj sustav ima visoke troškove ugradnje, korištenja i održavanja pa je prikladan za dohodovne kulture. No, troškovi rada i korištenja kapanja manji su nego kod ostalih načina, jer se troši manje vode i energije“.
Država Izrael danas proizvodi najveći dio potrebne hrane za svoje potrebe, a uvozi samo žitarice, uljarice, kavu, kakao i šećer. Uvoz je višestruko pokriven izvozom drugih poljoprivrednih proizvoda. Uzgajaju se mnoge vrste cvijeća, voća i povrća, naročito u područjima s toplijom klimom, što daje uzgajivačima prednost na europskim tržištima.
Izrael se smatra zemljom s „apsolutnom“ nestašicom vode (<500 m3 godišnje po stanovniku). Gospodarenje vodama u Izraelu karakteriziraju ograničeni izvori slatke vode, loša prirodna raspodjela tih resursa te raspoređena i rastuća populacija. Jedna je od zemalja na svijetu koja je uložila impresivne napore i resurse kako bi se nosila s nestašicom vode. Tijekom godina su prikupili značajno znanje i razvili učinkovite strategije za poticanje produktivne poljoprivrede u kontekstu nedostatka vode.
Osim što su u Izraelu izumili sustav navodnjavanja „kap po kap“, tu su i solarizacija tla, korištenje otpadnih voda u svrhu navodnjavanja i različiti projekti biotehnologije. Čak 50 posto poljoprivredne površine se navodnjava, za razliku od Hrvatske u kojoj je to manje od dva posto.
Tekst o održivoj poljoprivredi u Hrvatskoj + povijest
Trenutno stanje i trendovi
I u aspektu proizvodnje hrane posljednjih se godina susrećemo s nekim trendovima. Jedan od njih su genetski modificirani (GMO) proizvodi na policama naših trgovina. Članstvo u Europskoj uniji, kojoj je Hrvatska pristupila 1. srpnja 2013., donijelo je mogućnost plasiranja genetski modificirane hrane na hrvatsko tržište. Sve u skladu s europskim regulativama, među kojima je i direktiva uvođenja GMO proizvoda, uz poštivanje odredbi provedenih propisa.
Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravlja provela je istraživanja i otkrila je uzorke GMO-a u vrijednosti do 0,9 posto u proizvodima na hrvatskom tržištu. Ipak, pokazalo se da se njihova prisutnost bilježi nenamjernom tehnološkom kontaminacijom. Koliko je GMO hrana raširena u Hrvatskoj pratimo od 2007. i najvažniji zaključak je da nisu uočeni štetni utjecaji po čovjekovo zdravlje.
Kad je riječ o broju ekoloških poljoprivrednih proizvođača, u godinama od 2013. do 2017. bilježimo stalni rast.
Sanitarna inspekcija Ministarstva zdravlja provela je istraživanja i otkrila je uzorke GMO-a u vrijednosti do 0,9 posto u proizvodima na hrvatskom tržištu. Ipak, pokazalo se da se njihova prisutnost bilježi nenamjernom tehnološkom kontaminacijom. Koliko je GMO hrana raširena u Hrvatskoj pratimo od 2007. i najvažniji zaključak je da nisu uočeni štetni utjecaji po čovjekovo zdravlje.
Kad je riječ o broju ekoloških poljoprivrednih proizvođača, u godinama od 2013. do 2017. bilježimo stalni rast.
U skladu s tim podacima, možemo zaključiti da ekološka poljoprivreda u Republici Hrvatskoj napreduje iz godine u godinu, ali još uvijek nije ni blizu svog vrhunca. Važno je istaknuti da bi zahvaljujući članstvu u EU hrvatski poljoprivrednici imaju mogućnost izvlačenja potpora i fondova.
Također, Hrvatska se može pohvaliti brojem oranica, vrtova, trajnih travnjaka i nasada, a upravo su to površine koje najbolje odgovaraju ekološkoj poljoprivredi. Stoga možemo reći da imamo resurse i potencijal da bi se ovakva vrsta poljoprivrede nastavila razvijati i kod nas.
Također, Hrvatska se može pohvaliti brojem oranica, vrtova, trajnih travnjaka i nasada, a upravo su to površine koje najbolje odgovaraju ekološkoj poljoprivredi. Stoga možemo reći da imamo resurse i potencijal da bi se ovakva vrsta poljoprivrede nastavila razvijati i kod nas.