Beskućništvo, kao ekstremni oblik siromaštva, zauzima mjesto pri samom vrhu socijalnih problema, dok su ljudi koji žive u uvjetima tog ekstremnog siromaštva jedna od najranjivijih društvenih skupina.
Objedinjeni su pod nazivom „beskućnici“, ispred kojeg prvenstveno stoji čvrsta društvena stigma, dok se iza njega nalazi poprilično komplicirana kategorizacija, nemogućnost evidentiranja i točnog sustavnog praćenja njihova broja te, najvažnije od svega, problematično zakonodavstvo i jedva postojan sustav podrške.
Ovaj se niz problema isprva doima kao nepremostiva prepreka koja stavlja problem beskućništva na samu marginu interesa javnih politika, ključnih aktera, ali i društva, no ipak i dalje postoji šačica pojedinaca čiji interes za ovu temu ne jenjava. To su volonteri iz udruga civilnog društva, lokalnih zajednica, humanitarnih i vjerskih organizacija, ali i članovi struke - znanstvenici iz različitih profesija i različitih resora koji svojim istraživanjima doprinose u borbi protiv ovog "nevidljivog" društvenog problema.
Jedna od njih je i predstojnica katedre za teoriju i metode socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, profesorica Olja Družić Ljubotina koja se bavi ovom temom, što profesionalno što volonterski, već dugi niz godina.
Objedinjeni su pod nazivom „beskućnici“, ispred kojeg prvenstveno stoji čvrsta društvena stigma, dok se iza njega nalazi poprilično komplicirana kategorizacija, nemogućnost evidentiranja i točnog sustavnog praćenja njihova broja te, najvažnije od svega, problematično zakonodavstvo i jedva postojan sustav podrške.
Ovaj se niz problema isprva doima kao nepremostiva prepreka koja stavlja problem beskućništva na samu marginu interesa javnih politika, ključnih aktera, ali i društva, no ipak i dalje postoji šačica pojedinaca čiji interes za ovu temu ne jenjava. To su volonteri iz udruga civilnog društva, lokalnih zajednica, humanitarnih i vjerskih organizacija, ali i članovi struke - znanstvenici iz različitih profesija i različitih resora koji svojim istraživanjima doprinose u borbi protiv ovog "nevidljivog" društvenog problema.
Jedna od njih je i predstojnica katedre za teoriju i metode socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, profesorica Olja Družić Ljubotina koja se bavi ovom temom, što profesionalno što volonterski, već dugi niz godina.
"Najbolji način da ublažimo predrasude te da one nestanu je da sebi damo šansu da priđemo osobi prema kojoj imamo neku predrasudu i da ju upoznamo... Ali, doista upoznamo. Tada ćemo imati priliku čuti drugu stranu priče koja će, sigurna sam, doprinijeti tome da omekšamo naš negativni stav."
- Olja Družić Ljubotina
ŠTO SE ZAPRAVO KRIJE iza (ne)stvarnih brojki i statističkih podataka?
Kako to obično biva, godine volontiranja dovode do niza susreta s brojnim ljudima i upoznavanja najrazličitijih ljudskih sudbina nakon kojih malo tko ostane nepromijenjen. Jedan takav susret prije mnogo godina dogodio se i dugogodišnjoj volonterki Olji Družić Ljubotina te je kod nje probudio inspiraciju i želju za istraživanjem teme beskućništva. Životna priča jednog tadašnjeg beskućnika duboko je dotaknula Olju te joj je, kako kaže, otvorila oči i pomogla da sve njezine predrasude o beskućnicima padnu u vodu. Taj joj je sjajan i jedinstven čovjek pomogao da osvijesti da se beskućništvo može dogoditi svakome te da prepozna kako negativne predrasude o beskućnicima nepravedno oblikuju percepciju ovih ljudi. S obzirom na to da dolazi iz svijeta struke, ta je svoja saznanja odmah iskoristila kao temelje za angažman.
Kroz čitavu karijeru Olja je više puta bila suradnica na različitim projektima udruga i organizacija koje se bave područjem beskućništva te je sudjelovala u provođenju nekoliko vrlo važnih istraživanja kojima je dobiven dublji uvid u uzroke, posljedice te potrebe beskućnika u Hrvatskoj. Sudionici tih istraživanja bili su upravo beskućnici, socijalni radnici, stručnjaci koji su u doticaju s problemom beskućništva, ali i „obični“ građani. Tako su obuhvaćene sve perspektive koje je bilo važno dobiti prije pokušaja unaprjeđenja politika prema beskućništvu.
Upravo je to prvo sveobuhvatno istraživanje beskućništva u Hrvatskoj i jedan od najznačajnijih projekata koje je Olja vodila. Ono je nastalo u suradnji Grada Zagreba te Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu na kojem i sama radi. Projekt je nosio naziv „ReStart – podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada“, a rezultati provedenog istraživanja objavljeni u publikaciji „Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj“ iz 2016. godine. Ti su istraživački nalazi i danas najrelevantnije informacije koje imamo za ublažavanje ili potencijalno prevladavanje ovog marginaliziranog društvenog problema.
Kroz čitavu karijeru Olja je više puta bila suradnica na različitim projektima udruga i organizacija koje se bave područjem beskućništva te je sudjelovala u provođenju nekoliko vrlo važnih istraživanja kojima je dobiven dublji uvid u uzroke, posljedice te potrebe beskućnika u Hrvatskoj. Sudionici tih istraživanja bili su upravo beskućnici, socijalni radnici, stručnjaci koji su u doticaju s problemom beskućništva, ali i „obični“ građani. Tako su obuhvaćene sve perspektive koje je bilo važno dobiti prije pokušaja unaprjeđenja politika prema beskućništvu.
Upravo je to prvo sveobuhvatno istraživanje beskućništva u Hrvatskoj i jedan od najznačajnijih projekata koje je Olja vodila. Ono je nastalo u suradnji Grada Zagreba te Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu na kojem i sama radi. Projekt je nosio naziv „ReStart – podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada“, a rezultati provedenog istraživanja objavljeni u publikaciji „Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj“ iz 2016. godine. Ti su istraživački nalazi i danas najrelevantnije informacije koje imamo za ublažavanje ili potencijalno prevladavanje ovog marginaliziranog društvenog problema.
KLJUČNI NALAZI ISTRAŽIVANJA
Istraživanje pruža dublji uvid u životne okolnosti i potrebe beskućnika u Hrvatskoj, a prema njemu jedno od ključnih saznanja jest da im društvo ne pruža dovoljnu podršku da izađu iz sustava beskućnika. Uz to, objašnjava Olja, imaju značajno narušen osjećaj dostojanstva te osjećaj da se ljudi prema njima odnose kao prema osobama „drugog reda“.
SOCIODEMOGRAFSKA OBILJEŽJA SUDIONIKA
Istraživanje donosi i detaljnu dobnu strukturu beskućnika koja pokazuje da su to uglavnom osobe u zrelijoj životnoj dobi. To je izuzetno specifična populacija koja je teško zapošljiva, opterećena zdravstvenim problemima i često u manjkavim socijalnim vezama. To su ujedno čimbenici koji se mogu smatrati i uzrocima beskućništva, ali i faktorima koji onemogućuju izlazak iz tog socijalnog statusa.
Značajno i, kako Olja objašnjava, zanimljivo otkriće je to što većina beskućnika ima završeno srednje strukovno obrazovanje te je prije beskućništva imala konvencionalan život, s prosječnim radnim stažem od 14 godina i iskustvom braka te djecom. Upravo je to potvrda da bilo koga bilo kada može zadesiti slična životna situacija.
|
FAKTORI RIZIKA
Jedno od bitnijih pitanja istraživanja jest i put ulaska u beskućništvo, odnosno definiranje okolnosti i uzroka koji vode do beskućništva. Sudionici u istraživanju imali su mogućnost navesti specifične situacije koje su u njihovom slučaju bile presudne. Prema njihovim odgovorima, jedan od ključnih faktora rizika svakako je život u podstanarstvu. Uz nesiguran način stanovanja postoji još nekoliko izuzetno rizičnih uzroka - primjerice gubitak posla ili zdravstveni problemi te kombinacija više faktora. |
|
POVJERENJE U INSTITUCIONALNU PODRŠKU
Istraživanje također ističe da beskućnici većinom imaju više povjerenja u institucionalnu podršku nego u neformalnu podršku poput obitelji i prijatelja. Naime, liječnike i socijalne radnike ističu kao one na čiju se podršku mogu osloniti, iako smatraju da postoji prostor za poboljšanje kvalitete i te podrške.
SVIJEST I STAVOVI GRAĐANA
Zanimljivo je da javnost u Hrvatskoj pokazuje visoku svijest o beskućništvu, s čak 77% građana koji vjeruju da se beskućništvo može dogoditi svakome. Unatoč tome, gotovo 70% nije upoznato s pravima i uslugama dostupnim beskućnicima. Većina građana spremna je pružiti pomoć putem donacija i ne krivi beskućnike za svoju situaciju, već vidi uzroke beskućništva u širem društvenom kontekstu.
MIŠLJENJE STRUČNJAKA
Ključni problem u skrbi za beskućnike, prema stručnjacima koji su u kontaktu s njima, je nedostatak međuresorne suradnje. Nedostatak jasnog protokola postupanja između različitih pružatelja usluga i institucija stvara poteškoće u pružanju kvalitetne i učinkovite pomoći beskućnicima. Brojna su otvorena pitanja, a svi stručnjaci slažu se da je za njihovo rješavanje neophodno da se uspostavi kvalitetnija međusobna suradnja kako bi postupanja prema ovoj ranjivoj skupini bila što kvalitetnija i učinkovitija.
Istraživanje također ističe da beskućnici većinom imaju više povjerenja u institucionalnu podršku nego u neformalnu podršku poput obitelji i prijatelja. Naime, liječnike i socijalne radnike ističu kao one na čiju se podršku mogu osloniti, iako smatraju da postoji prostor za poboljšanje kvalitete i te podrške.
SVIJEST I STAVOVI GRAĐANA
Zanimljivo je da javnost u Hrvatskoj pokazuje visoku svijest o beskućništvu, s čak 77% građana koji vjeruju da se beskućništvo može dogoditi svakome. Unatoč tome, gotovo 70% nije upoznato s pravima i uslugama dostupnim beskućnicima. Većina građana spremna je pružiti pomoć putem donacija i ne krivi beskućnike za svoju situaciju, već vidi uzroke beskućništva u širem društvenom kontekstu.
MIŠLJENJE STRUČNJAKA
Ključni problem u skrbi za beskućnike, prema stručnjacima koji su u kontaktu s njima, je nedostatak međuresorne suradnje. Nedostatak jasnog protokola postupanja između različitih pružatelja usluga i institucija stvara poteškoće u pružanju kvalitetne i učinkovite pomoći beskućnicima. Brojna su otvorena pitanja, a svi stručnjaci slažu se da je za njihovo rješavanje neophodno da se uspostavi kvalitetnija međusobna suradnja kako bi postupanja prema ovoj ranjivoj skupini bila što kvalitetnija i učinkovitija.
trenutni sustav podrške beskućnicima u hrvatskoj
Sustav podrške beskućnicima u Hrvatskoj još uvijek se oslanja na organizacije civilnog društva, humanitarne i vjerske zajednice i lokalne jedinice, dok država još nije razvila sustavan pristup rješavanju problema beskućništva. Primjerice, država je spustila problem osnivanja prihvatilišta i prenoćišta i tome slično na lokalnu razinu te se ovisno o fiskalnim kapacitetima ili prioritetima nekih lokalnih zajednica vodi (ili ne vodi) briga o problemu ljudi koji su u statusu beskućnika na tom području.
"Ono što smatram da je neophodno je da i država preuzme značajniji dio svoje odgovornosti u odnosu na ovu skupinu korisnika u sustavu socijalne skrbi jer se radi o jednoj od najranjivijih skupina ljudi kojoj se može pomoći jedino ako joj se priđe na sustavan način, a toga nema. Naime, moje je mišljenje da trebaju postojati univerzalne ključne mjere koje donosi država i za koje ona preuzima odgovornost", govori gospođa Olja.
U skladu s tim, donesen je prijedlog odnosno smjernica za unaprjeđenje politika prema beskućnicima, koji je proizašao iz projekta Nova perspektiva za beskućništva, da se na državnoj razini donese strategija socijalnog stanovanja koja bi sadržavala mjere stambene politike kojima bi se promoviralo održivo i priuštivo stanovanje za različite ranjive društvene skupine, a osobito za beskućnike.
"Nadam se da će zagovaračke aktivnosti koje sada slijede, a podloga su im istraživanja koje smo proveli i iskustva praktičara, doprinijeti osvještavanju države da treba preuzeti veći dio odgovornosti. I to se ne odnosi samo na sustav socijalne skrbi, već i na sustav zdravstva, rada, unutarnjih poslova, pravosuđa i drugih. Bez međuresorne suradnje i preuzimanja svog dijela odgovornosti unutar navedenih sustava, pomaka neće biti", zaključuje Olja.
Mnoge zemlje Europske unije znatno su naprednije od Hrvatske u politikama prema beskućništvu s obzirom na javne politike koje donose sustavnost u pristupu i radu. Primjerice, jedna od ključnih usluga koja se odnosi na sigurno stanovanje beskućnika je usluga stanovanje prvo (eng. housing first) koja djeluje tako da se ljudima prvo omogući siguran krov nad glavom odnosno stan, a onda im se pružaju i ostali oblici podrške i pomoći kako bi došlo do resocijalizacije odnosno njihovog izlaska iz statusa beskućnika.
"Istraživanja su pokazala da je takva usluga dovela do toga da je 90% beskućnika koji su bili uključeni u takvu vrstu socijalne usluge uspješno resocijalizirano. Kod nas prvi takav oblik usluge uvodi Crveni križ Pula koji ovom prilikom imam potrebu posebno istaknuti kao inovatore i entuzijaste koji ne odustaju lako, unatoč svim preprekama su prisutne u radu s beskućnicima", naglašava Olja te dodaje kako je to inovacija za nas, dok je u drugim članicama EU to već odavno uvriježen način rada.
"Ono što smatram da je neophodno je da i država preuzme značajniji dio svoje odgovornosti u odnosu na ovu skupinu korisnika u sustavu socijalne skrbi jer se radi o jednoj od najranjivijih skupina ljudi kojoj se može pomoći jedino ako joj se priđe na sustavan način, a toga nema. Naime, moje je mišljenje da trebaju postojati univerzalne ključne mjere koje donosi država i za koje ona preuzima odgovornost", govori gospođa Olja.
U skladu s tim, donesen je prijedlog odnosno smjernica za unaprjeđenje politika prema beskućnicima, koji je proizašao iz projekta Nova perspektiva za beskućništva, da se na državnoj razini donese strategija socijalnog stanovanja koja bi sadržavala mjere stambene politike kojima bi se promoviralo održivo i priuštivo stanovanje za različite ranjive društvene skupine, a osobito za beskućnike.
"Nadam se da će zagovaračke aktivnosti koje sada slijede, a podloga su im istraživanja koje smo proveli i iskustva praktičara, doprinijeti osvještavanju države da treba preuzeti veći dio odgovornosti. I to se ne odnosi samo na sustav socijalne skrbi, već i na sustav zdravstva, rada, unutarnjih poslova, pravosuđa i drugih. Bez međuresorne suradnje i preuzimanja svog dijela odgovornosti unutar navedenih sustava, pomaka neće biti", zaključuje Olja.
Mnoge zemlje Europske unije znatno su naprednije od Hrvatske u politikama prema beskućništvu s obzirom na javne politike koje donose sustavnost u pristupu i radu. Primjerice, jedna od ključnih usluga koja se odnosi na sigurno stanovanje beskućnika je usluga stanovanje prvo (eng. housing first) koja djeluje tako da se ljudima prvo omogući siguran krov nad glavom odnosno stan, a onda im se pružaju i ostali oblici podrške i pomoći kako bi došlo do resocijalizacije odnosno njihovog izlaska iz statusa beskućnika.
"Istraživanja su pokazala da je takva usluga dovela do toga da je 90% beskućnika koji su bili uključeni u takvu vrstu socijalne usluge uspješno resocijalizirano. Kod nas prvi takav oblik usluge uvodi Crveni križ Pula koji ovom prilikom imam potrebu posebno istaknuti kao inovatore i entuzijaste koji ne odustaju lako, unatoč svim preprekama su prisutne u radu s beskućnicima", naglašava Olja te dodaje kako je to inovacija za nas, dok je u drugim članicama EU to već odavno uvriježen način rada.
PREGLED MAPIRANJA PRUŽATELJA USLUGA
U sklopu publikacije "Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj" nalazi se i prilog naslova "Pregled mapiranja pružatelja usluga", odnosno istraživanje sustava socijalne skrbi i usluga koje pružaju beskućnicima na razini cijele Hrvatske te sa sažetkom dostupnih usluga. Taj je sažetak napravljen prema izjavama predstavnika pružatelja usluga i razini pruženih usluga korisnicima, a ne prema uvidu u službene dokumente organizacija.
Na tridesetak stranica istraživačkog rada detaljno su prikazane mape usluga, kao i razjašnjeni detalji što pojedina usluga predstavlja. Status pružatelja za neke organizacije koje su navedene u radu nije služben, jer je većina njih tek u postupku dobivanja licence.
Na mrežnim stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike također se nalazi mapa pružatelja usluga koja je puno sažetija od one u istraživačkom radu, no na njoj se nalaze samo licencirani pružatelji usluga.
Na tridesetak stranica istraživačkog rada detaljno su prikazane mape usluga, kao i razjašnjeni detalji što pojedina usluga predstavlja. Status pružatelja za neke organizacije koje su navedene u radu nije služben, jer je većina njih tek u postupku dobivanja licence.
Na mrežnim stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike također se nalazi mapa pružatelja usluga koja je puno sažetija od one u istraživačkom radu, no na njoj se nalaze samo licencirani pružatelji usluga.
MAPA PRUŽATELJA SOCIJALNIH USLUGA ZA BESKUĆNIKE, autor: Zita Treščec
ŠTO JE POTREBNO ZA RESOCIJALIZACIJU I JE LI ONA UOPĆE MOGUĆA?
"Ishođenje dokumenata, poput osobnih iskaznica, često je prvi korak u resocijalizaciji beskućnika jer dokumenti omogućuju pristup mnogim socijalnim uslugama i pravima, ali sami po sebi nisu dovoljni", tvrdi gospođa Olja, no naglašava da je resocijalizacija itekako moguća.
Prema njezinom mišljenju, ključno je da beskućnici prvenstveno imaju podršku stručnjaka i sustava. Jedan od načina pružanja podrške bilo bi uvođenje socijalnog mentora, odnosno stručnjaka koji bi radio s beskućnicima na tome da oni ponovno "stanu na svoje noge".
"To bi uključivalo svu moguću podršku ljudima koje je potrebno osnažiti i pomoći im da se uključe u društvo. Primjerice, povratak na tržište rada, ukoliko se radi o radno sposobnoj osobi, osiguranje psihološke podrške i tome slično", objašnjava te dodaje da je nužno i da se država posveti rješavanju problema stambene politike za ranjive skupine.
U resocijalizaciji je neophodna i međuresorna suradnja jer "bez suradnje sustava zdravstva, rada, socijalne skrbi i drugih – do resocijalizacije neće doći", tvrdi Olja.
Nadalje, ono što beskućnicima najviše nedostaje, govori Olja, je topla ljudska riječ, te da se prema njima ostali građani odnose s dostojanstvom i uvažavanjem. Prihvaćanje, to jest prvenstveno ne osuđivanje, ponekad im je vrijednije od materijalne pomoći.
"Kad je riječ o društvu odnosno o ljudima koji žive oko nas, bilo bi važno da se osobe koje su u statusu beskućnika ne ignorira i ne osuđuje a priori. Važno je da se djecu odgaja na način da budu empatični i solidarni prema osobama koje su u ranjivom položaju, ali i da kod sebe prizovemo te vrijednosti i angažiramo se u pomoći tim ljudima", govori Olja.
Prema njezinom mišljenju, ključno je da beskućnici prvenstveno imaju podršku stručnjaka i sustava. Jedan od načina pružanja podrške bilo bi uvođenje socijalnog mentora, odnosno stručnjaka koji bi radio s beskućnicima na tome da oni ponovno "stanu na svoje noge".
"To bi uključivalo svu moguću podršku ljudima koje je potrebno osnažiti i pomoći im da se uključe u društvo. Primjerice, povratak na tržište rada, ukoliko se radi o radno sposobnoj osobi, osiguranje psihološke podrške i tome slično", objašnjava te dodaje da je nužno i da se država posveti rješavanju problema stambene politike za ranjive skupine.
U resocijalizaciji je neophodna i međuresorna suradnja jer "bez suradnje sustava zdravstva, rada, socijalne skrbi i drugih – do resocijalizacije neće doći", tvrdi Olja.
Nadalje, ono što beskućnicima najviše nedostaje, govori Olja, je topla ljudska riječ, te da se prema njima ostali građani odnose s dostojanstvom i uvažavanjem. Prihvaćanje, to jest prvenstveno ne osuđivanje, ponekad im je vrijednije od materijalne pomoći.
"Kad je riječ o društvu odnosno o ljudima koji žive oko nas, bilo bi važno da se osobe koje su u statusu beskućnika ne ignorira i ne osuđuje a priori. Važno je da se djecu odgaja na način da budu empatični i solidarni prema osobama koje su u ranjivom položaju, ali i da kod sebe prizovemo te vrijednosti i angažiramo se u pomoći tim ljudima", govori Olja.
ŽIVOT NAKON BESKUĆNIŠTVA
NJIHOVA UDRUGA NOSI ZNAKOVITO IME 'FAJTER' JER SVE ŠTO RADE ZAPRAVO JE JEDNA VELIKA BORBA
Mile i Antonella propagiraju prava beskućnika, pomažu im pri borbi sa sustavom i društvom koje ih odbacuje
Možete proći pored tisuće ljudi i tisuće ljudi mogu proći pored vas, bez da primijete kako izgledate, kako ste raspoloženi u tom trenu i koje je boje majica koju nosite. No, prije ili kasnije, zaustavit ćete se negdje, u nekom okruženju i među određenim ljudima koji će i vas i sve te vaše specifičnosti vidjeti i primijetiti. Prema procjenama, u Hrvatskoj živi oko 2000 ljudi pored kojih svakodnevno prolazimo, vidimo njihove izraze lica i odjeću koju nose, ali ih zapravo uopće ne primjećujemo.
„Ti su ljudi nevidljivi i ne postoje. Ja sam tri i pol godine bio nevidljiv i nisam postojao. Nisu me primjećivali kao čovjeka i nisam postojao kao osoba, nisam imao identitet“, objašnjava 63-godišnji Sarajlija Mile Mrvalj, čime započinje svoju, ali i priču koju trenutno živi na tisuće drugih beskućnika.
Nitko si ne može pomoći sam
Iako je život na ulici za njega prošlost, Mile je svoj život posvetio upravo temi beskućništva i bezuvjetnom pomaganju ljudima koji se nalaze u situaciji iz koje je on uspješno isplivao. Tijekom tri i pol godine kopanja po kontejnerima, spavanja u ruševinama i „života u svakodnevnom strahu“, ali i nakon cijelog puta koji je prošao kako bi ponovno 'stao na noge', Mile je stekao i više nego dovoljno iskustva za pomoć onima koji se nađu u toj nezavidnoj situaciji te to nesebično čini.
„Nitko si ne može pomoći sam. Nitko se iz tako teške situacije ne može izvući sasvim sam i to ne bih uspio ni ja da nisam upoznao neke divne ljude poput Kristine Bokanić ili Antonelle Šantek. Njima dugujem svoju vidljivost“, govori Mile ne skrivajući beskrajnu zahvalnost koju i danas osjeća prema novinarki koja je prva objavila priču o tome koliko dugo Mile čeka svoju osobnu iskaznicu i prema mladoj umjetnici s kojom je pokrenuo svoju udrugu Fajter.
'Pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život'
Bez osobne iskaznice, tog „komada plastike koji vam mijenja život“, kako ga naziva Mile, beskućnik nema pravo na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, nema pravo glasa, čak ni pravo na obrok u nekim pučkim kuhinjama. Beskućnici su zbog toga, osim što su nevidljivi društvu, nepostojeći u sustavu.
„Kada je 2012. godine donesen zakon da beskućnici mogu prijaviti adresu centra za socijalnu skrb kao svoju adresu na osobnoj iskaznici, odmah sam to pokušao napraviti“, prisjeća se Mile i objašnjava kako je od dokumenata tada imao samo domovnicu, a kako svi Hrvati iz BiH imaju dvojno državljanstvo, time je imao uvjete za dobivanje osobne iskaznice.
I premda je u njega snaga volje bila neizmjerna, sustav je i u tom slučaju zakazao pa je tako Mile dobivanje osobne iskaznice čekao čak osam mjeseci. Za to je vrijeme uporno i tvrdoglavo posjećivao Centar za socijalnu skrb i raspitivao se o svojoj osobnoj iskaznici. Zbog čestih posjeta, kaže, nazvali su ga i napornim, no upravo je ta njegova upornost, tvrdoglavost, komunikativnost i vedrina ono što ga je držalo na životu.
Tek nakon dvije objave u medijima, onih osam prijašnjih mjeseci palo je u zaborav, a Mile je u roku od samo dva dana, po žurnom postupku, dobio svoju osobnu iskaznicu. Tako je postao prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je taj dokument dobio preko Centra za socijalnu skrb.
„To je pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život. Naravno da sam bio sretan i zahvalan kada sam ju konačno dobio, no prije svega sam se osjećao tupavo i glupo. To je toliko mala stvar za koju sam se ja morao toliko boriti“, prisjeća se Mile i napominje koliko je bizarno što čovjek mora biti sretan i zadovoljan zbog dobivanja osobne iskaznice i na to gledati kao na uspjeh.
Tako je Mile za vraćanje svog identiteta i svoje vidljivosti zahvalan Kristini, no ističe i činjenicu da nikada, dok je bio na cesti, nije izgubio nadu i da je znao da će se izvući iz situacije u kojoj se našao. Zamislite osobu koja kopa po kontejnerima, ali svejedno je vesela, pozdravlja prolaznike i, najvažnije, uspijeva pronaći nadu da će sutra biti bolje.
„Shvatio sam da su nada i veselje jedino što ne smijem izgubiti i da me samo one mogu održati na životu. Kako sam po prirodi komunikativan, nisam se ustručavao razgovarati s ljudima koji su željeli razgovarati sa mnom. Tako sam upoznao i ostvario kontakte s toliko divnih ljudi koji su mi pomogli“, prisjeća se Mile.
Sutradan su zaista popili kavu, a sve ostalo je povijest
Upravo slučajnim i kratkim razgovorom na ulici, pored kontejnera, Mile je ostvario prvi kontakt s Antonellom Šantek. Mladom umjetnicom s kojom je 2014. godine, nedugo nakon tog susreta pored kontejnera, pokrenuo udrugu Fajter.
„Antonellin i moj prvi susret dogodio se slučajno. Ona se tužna vraćala s fakulteta i prošla pored mene dok sam ja kopao po nekoj kanti za smeće. Primijetio sam da je tužna i pitao ju zašto, na što mi je ona odgovorila da je pala ispit na fakultetu. Nastojao sam ju utješiti riječima da Bill Gates nema fakultet, da ni Spielberg ni Orson Welles nemaju fakultet, no ona je samo gledala u mene. Nakon toga me zagrlila i rekla da ćemo sutra popiti kavu“, prepričava Mile.
Antonella se i do tada učestalo bavila volonterskim radom, što s osobama s invaliditetom, životinjama ili pak kroz projekte vezane uz umjetnost. Za nju je, kako kaže, bilo prirodno i sasvim logično ući u tu tematiku te dati podršku Mili kada joj je ispričao da želi pokrenuti udrugu.
„Ništa nije u životu slučajno, pa ni naš susret. Odmah smo kliknuli na početku. Svidio mi se njegov duh, pozitivni stav, humor i autentičnost! I dalje učim od njega, a od tada sam definitivno naučila puno o nekim životnim vrijednostima čovjeka koji živi svoju veličanstvenu prirodnost“, objašnjava Antonella te dodaje da nikada prije susreta s Milom nije razmišljala o pokretanju vlastite udruge, no to ju nije spriječilo da pristane biti djelom priče o udruzi Fajter.
Prvi, a ujedno i najbitniji korak za resocijalizaciju
Udruga Fajter – kako joj i samo ime kaže – fokusirana je na borbu za prava beskućnika i pomoć pri borbi sa sustavom i društvom koje ih odbacuje. Osnovali su je 2014. godine, a sve do danas iza sebe imaju mnoštvo edukacija javnosti, provedenih humanitarnih akcija i izložbi te časopis Ulični Fajteri. Ipak, najvažnija zadaća i prioritet udruge jest pomoć beskućnicima pri dobivanju vlastitih dokumenata.
„To je, prema mom iskustvu u ovome, najveći problem jer uglavnom uvijek birokracija stane na put lakšem i bržem izlasku iz teških ili ekstremnih situacija kao što je beskućništvo. Ljudi često odustanu od traženja pomoći jer se brzo razočaraju u socijalne radnike“, komentira Antonella, a njezinu tvrdnju potvrđuje i Mile koji je sve te boljke osjetio na vlastitoj koži.
Da bi neki beskućnik dobio dokumente mora proći postupak koji ponekad traje i po nekoliko mjeseci. Zato su tu članovi Udruge, ali i sam Mile, da im pomognu i, što je više moguće, pojednostave cijeli taj proces.
„Ako je, primjerice, neki beskućnik iz ruralne sredine, a trenutno prebiva u Zagrebu, on se za potrebe izrade svoje osobne mora vratiti u mjesto odakle dolazi, odnosno u mjesto u kojem je posljednji puta imao prijavljenu adresu“, započinje Mile te nastavlja o tome kako ponekad ljudi moraju i po četiri puta dolaziti zbog raznorazne birokracije da bi njihov zahtjev za dobivanje osobne bio odobren, odnosno da bi naposljetku i dobili osobnu.
„Sve to iscrpi čovjeka, sve mu to oduzme i vrijeme i novac koji i ovako – nema. No, zato smo tu mi. Da im pomognemo pri tom prvom koraku. Situacija je takva da moja Udruga, sve i da ima milijune i želi pomoći svima koji su u potrebi, ona to ne može ako ti ljudi nemaju osobne iskaznice“, pojašnjava Mile.
„Pomažemo im u prikupljanju i popunjavanju papira i formulara, pomažemo im i financijski ili samim činom što to odemo obaviti s njima. Dobivanje dokumenata, a time i socijalne pomoći, mirovine ili invalidnine, definitivno je prvi i najbitniji korak u resocijalizaciji beskućnika!“, zaključuje Antonella.
Jednom kada ih dobiju, za njih se otvara čitav niz drugih mogućnosti, odnosno koraka prema toliko željenoj resocijalizaciji. Primjerice, ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, pravo na zdravstvenu skrb, pravo glasa ili neko drugo, nama banalno, pravo. Sve su to sitnice koje, kada ih imamo, uzimamo zdravo za gotovo. Ne pridajemo im značaj ili jednostavno ni ne primjećujemo njihov značaj. Identična je situacija i s tisućama beskućnika pored kojih svakodnevno prolazimo, a ne primjećujemo ih ili im ne pridajemo nikakav značaj.
„Ti su ljudi nevidljivi i ne postoje. Ja sam tri i pol godine bio nevidljiv i nisam postojao. Nisu me primjećivali kao čovjeka i nisam postojao kao osoba, nisam imao identitet“, objašnjava 63-godišnji Sarajlija Mile Mrvalj, čime započinje svoju, ali i priču koju trenutno živi na tisuće drugih beskućnika.
Nitko si ne može pomoći sam
Iako je život na ulici za njega prošlost, Mile je svoj život posvetio upravo temi beskućništva i bezuvjetnom pomaganju ljudima koji se nalaze u situaciji iz koje je on uspješno isplivao. Tijekom tri i pol godine kopanja po kontejnerima, spavanja u ruševinama i „života u svakodnevnom strahu“, ali i nakon cijelog puta koji je prošao kako bi ponovno 'stao na noge', Mile je stekao i više nego dovoljno iskustva za pomoć onima koji se nađu u toj nezavidnoj situaciji te to nesebično čini.
„Nitko si ne može pomoći sam. Nitko se iz tako teške situacije ne može izvući sasvim sam i to ne bih uspio ni ja da nisam upoznao neke divne ljude poput Kristine Bokanić ili Antonelle Šantek. Njima dugujem svoju vidljivost“, govori Mile ne skrivajući beskrajnu zahvalnost koju i danas osjeća prema novinarki koja je prva objavila priču o tome koliko dugo Mile čeka svoju osobnu iskaznicu i prema mladoj umjetnici s kojom je pokrenuo svoju udrugu Fajter.
'Pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život'
Bez osobne iskaznice, tog „komada plastike koji vam mijenja život“, kako ga naziva Mile, beskućnik nema pravo na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, nema pravo glasa, čak ni pravo na obrok u nekim pučkim kuhinjama. Beskućnici su zbog toga, osim što su nevidljivi društvu, nepostojeći u sustavu.
„Kada je 2012. godine donesen zakon da beskućnici mogu prijaviti adresu centra za socijalnu skrb kao svoju adresu na osobnoj iskaznici, odmah sam to pokušao napraviti“, prisjeća se Mile i objašnjava kako je od dokumenata tada imao samo domovnicu, a kako svi Hrvati iz BiH imaju dvojno državljanstvo, time je imao uvjete za dobivanje osobne iskaznice.
I premda je u njega snaga volje bila neizmjerna, sustav je i u tom slučaju zakazao pa je tako Mile dobivanje osobne iskaznice čekao čak osam mjeseci. Za to je vrijeme uporno i tvrdoglavo posjećivao Centar za socijalnu skrb i raspitivao se o svojoj osobnoj iskaznici. Zbog čestih posjeta, kaže, nazvali su ga i napornim, no upravo je ta njegova upornost, tvrdoglavost, komunikativnost i vedrina ono što ga je držalo na životu.
Tek nakon dvije objave u medijima, onih osam prijašnjih mjeseci palo je u zaborav, a Mile je u roku od samo dva dana, po žurnom postupku, dobio svoju osobnu iskaznicu. Tako je postao prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je taj dokument dobio preko Centra za socijalnu skrb.
„To je pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život. Naravno da sam bio sretan i zahvalan kada sam ju konačno dobio, no prije svega sam se osjećao tupavo i glupo. To je toliko mala stvar za koju sam se ja morao toliko boriti“, prisjeća se Mile i napominje koliko je bizarno što čovjek mora biti sretan i zadovoljan zbog dobivanja osobne iskaznice i na to gledati kao na uspjeh.
Tako je Mile za vraćanje svog identiteta i svoje vidljivosti zahvalan Kristini, no ističe i činjenicu da nikada, dok je bio na cesti, nije izgubio nadu i da je znao da će se izvući iz situacije u kojoj se našao. Zamislite osobu koja kopa po kontejnerima, ali svejedno je vesela, pozdravlja prolaznike i, najvažnije, uspijeva pronaći nadu da će sutra biti bolje.
„Shvatio sam da su nada i veselje jedino što ne smijem izgubiti i da me samo one mogu održati na životu. Kako sam po prirodi komunikativan, nisam se ustručavao razgovarati s ljudima koji su željeli razgovarati sa mnom. Tako sam upoznao i ostvario kontakte s toliko divnih ljudi koji su mi pomogli“, prisjeća se Mile.
Sutradan su zaista popili kavu, a sve ostalo je povijest
Upravo slučajnim i kratkim razgovorom na ulici, pored kontejnera, Mile je ostvario prvi kontakt s Antonellom Šantek. Mladom umjetnicom s kojom je 2014. godine, nedugo nakon tog susreta pored kontejnera, pokrenuo udrugu Fajter.
„Antonellin i moj prvi susret dogodio se slučajno. Ona se tužna vraćala s fakulteta i prošla pored mene dok sam ja kopao po nekoj kanti za smeće. Primijetio sam da je tužna i pitao ju zašto, na što mi je ona odgovorila da je pala ispit na fakultetu. Nastojao sam ju utješiti riječima da Bill Gates nema fakultet, da ni Spielberg ni Orson Welles nemaju fakultet, no ona je samo gledala u mene. Nakon toga me zagrlila i rekla da ćemo sutra popiti kavu“, prepričava Mile.
Antonella se i do tada učestalo bavila volonterskim radom, što s osobama s invaliditetom, životinjama ili pak kroz projekte vezane uz umjetnost. Za nju je, kako kaže, bilo prirodno i sasvim logično ući u tu tematiku te dati podršku Mili kada joj je ispričao da želi pokrenuti udrugu.
„Ništa nije u životu slučajno, pa ni naš susret. Odmah smo kliknuli na početku. Svidio mi se njegov duh, pozitivni stav, humor i autentičnost! I dalje učim od njega, a od tada sam definitivno naučila puno o nekim životnim vrijednostima čovjeka koji živi svoju veličanstvenu prirodnost“, objašnjava Antonella te dodaje da nikada prije susreta s Milom nije razmišljala o pokretanju vlastite udruge, no to ju nije spriječilo da pristane biti djelom priče o udruzi Fajter.
Prvi, a ujedno i najbitniji korak za resocijalizaciju
Udruga Fajter – kako joj i samo ime kaže – fokusirana je na borbu za prava beskućnika i pomoć pri borbi sa sustavom i društvom koje ih odbacuje. Osnovali su je 2014. godine, a sve do danas iza sebe imaju mnoštvo edukacija javnosti, provedenih humanitarnih akcija i izložbi te časopis Ulični Fajteri. Ipak, najvažnija zadaća i prioritet udruge jest pomoć beskućnicima pri dobivanju vlastitih dokumenata.
„To je, prema mom iskustvu u ovome, najveći problem jer uglavnom uvijek birokracija stane na put lakšem i bržem izlasku iz teških ili ekstremnih situacija kao što je beskućništvo. Ljudi često odustanu od traženja pomoći jer se brzo razočaraju u socijalne radnike“, komentira Antonella, a njezinu tvrdnju potvrđuje i Mile koji je sve te boljke osjetio na vlastitoj koži.
Da bi neki beskućnik dobio dokumente mora proći postupak koji ponekad traje i po nekoliko mjeseci. Zato su tu članovi Udruge, ali i sam Mile, da im pomognu i, što je više moguće, pojednostave cijeli taj proces.
„Ako je, primjerice, neki beskućnik iz ruralne sredine, a trenutno prebiva u Zagrebu, on se za potrebe izrade svoje osobne mora vratiti u mjesto odakle dolazi, odnosno u mjesto u kojem je posljednji puta imao prijavljenu adresu“, započinje Mile te nastavlja o tome kako ponekad ljudi moraju i po četiri puta dolaziti zbog raznorazne birokracije da bi njihov zahtjev za dobivanje osobne bio odobren, odnosno da bi naposljetku i dobili osobnu.
„Sve to iscrpi čovjeka, sve mu to oduzme i vrijeme i novac koji i ovako – nema. No, zato smo tu mi. Da im pomognemo pri tom prvom koraku. Situacija je takva da moja Udruga, sve i da ima milijune i želi pomoći svima koji su u potrebi, ona to ne može ako ti ljudi nemaju osobne iskaznice“, pojašnjava Mile.
„Pomažemo im u prikupljanju i popunjavanju papira i formulara, pomažemo im i financijski ili samim činom što to odemo obaviti s njima. Dobivanje dokumenata, a time i socijalne pomoći, mirovine ili invalidnine, definitivno je prvi i najbitniji korak u resocijalizaciji beskućnika!“, zaključuje Antonella.
Jednom kada ih dobiju, za njih se otvara čitav niz drugih mogućnosti, odnosno koraka prema toliko željenoj resocijalizaciji. Primjerice, ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, pravo na zdravstvenu skrb, pravo glasa ili neko drugo, nama banalno, pravo. Sve su to sitnice koje, kada ih imamo, uzimamo zdravo za gotovo. Ne pridajemo im značaj ili jednostavno ni ne primjećujemo njihov značaj. Identična je situacija i s tisućama beskućnika pored kojih svakodnevno prolazimo, a ne primjećujemo ih ili im ne pridajemo nikakav značaj.
"Moja vizija udruge nije bila da se hvale Mile i Antonella, nego da inspiriramo i motiviramo i ukažemo našoj zajednici da trebamo mijenjati temelje našeg društva. Mi smo primjer običnih ljudi koji ne pristaju na manje nego što zaslužuju, kako za sebe tako i za svakoga oko sebe. I ako nam se nešto ne sviđa u društvu da nađemo zajedničko rješenje za dobrobit svih. Sustav čine ljudi, a ljudi imaju mogućnost izbora mijenjati se!"
- Antonella Šantek