Tog jutra, u 6 sati i 24 minute, život se promijenio desecima tisuća Zagrepčana, posebice roditeljima djevojčice koja je izgubila život pod teškim ciglama u Đorđićevoj. Potres koji je pogodio metropolu 22. ožujka 2020. godine bio je drugi najgori u povijesti ovoga grada, a tisuće je ljudi ostalo bez krova nad glavom, tople vode i grijanja.
Priču o tome kako su se stanovnici Zagreba osjećali tog kobnog jutra, gdje su oni sada, kako izgleda mukotrpan i dugotrajan oporavak nakon zemljotresa, kakve je sve posljedice ostavio te tko se sve bori s ljudima i za ljude, donose Karla Vidović, Hana Ivković i Mateja Ježovita.
Priču o tome kako su se stanovnici Zagreba osjećali tog kobnog jutra, gdje su oni sada, kako izgleda mukotrpan i dugotrajan oporavak nakon zemljotresa, kakve je sve posljedice ostavio te tko se sve bori s ljudima i za ljude, donose Karla Vidović, Hana Ivković i Mateja Ježovita.
Dan koji je stao u 6:24
Nedjelja, 22. ožujak – datum koji će građani metropole i okolice zauvijek pamtiti. 5,5 po Richteru – broj zbog kojeg su mnogi od njih ostali bez svojih domova. Potres te jačine tog je dana zatresao Zagreb, a deset mjeseci nakon toga još se uvijek osjećaju posljedice. Ruševine na ulicama glavnoga grada, vatrogasne sirene, razrušene zgrade, ljudi uplašenih lica koji bježe iz svojih domova, automobili parkirani nasred ceste ili usred parkova i livada… Sve su to prizori koji su obilježili to jutro, taj dan, a isti su potrajali i sljedećih nekoliko dana. A ovo je samo djelić te atmosfere kada je sve stalo u 6 sati i 24 minute.
Trenutke potresa kamerom je uhvatio i student Fakulteta političkih znanosti Mislav Pislak, za Televiziju Student.
Autorica: Karla Vidović
GODINU DANA TRAUMATIZIRANI Građani SLUŠAJU OBEĆANJA I ČEKAJU 'FAMOZNU' OBNOVU
Pukotine, hrpe žbuke, fasada, rasuti dimnjaci, ruševine, dim, prašina… Ovi armagedonski prizori, koje su neki uspoređivali i s bombardiranim stanjem metropole u poratnim vremenima, mogli su se zateći u hrvatskoj prijestolnici kada je udarilo 5.5. po Richteru. A i dan danas situacija u pojedinim dijelovima grada nije bolja, a po pitanju obnove nije se učinilo još uvijek ništa konkretno.
Dok Grad i Vlada prebacuju kockice odgovornosti i slalomski izbjegavaju krucijalna pitanja koja muče Zagrepčane, stanovnici velegrada sami se snalaze kako znaju. Neki su već sami obnovili svoje stanove i zgrade ili pak kuće. Drugi su ih srušili a, nažalost, ima još na desetke njih koji, ostavši bez krova nad glavom, svakodnevno ovu agoniju proživljavaju u hostelu Arena, nakon što su je prvo mjesecima na koži osjećali u studentskom domu u Cvjetnom naselju.
IZNOSI OBNOVE BROJE SE U STOTINAMA TISUĆA KUNA
Od kuće obitelji Šušković na Medvedskom bregu, odmah pokraj epicentra su, primjerice, ostali samo temelji. Njihov je dom odmah dobio crvenu naljepnicu, a uz pomoć obitelji i susjeda, uspjeli su spasiti dio stolarije, namještaja i svega što se je dalo. Nekoliko mjeseci nakon potresa, srušili su je do kraja, a do kraja godine, nadaju se supružnici Marina i Ivica Šušković, uselit će se u novi dom.
- Da ovisim samo o Zakonu o obnovi, nikad više ne bih kuću imao. Prema njemu, država će mi tek sufinancirati 80 posto u trećini gradnje, odnosno konstrukciji, dok si sve ostalo moram pokriti sam – kaže Šušković.
Izvor fotografija: Privatna arhiva obitelji Šušković
Time će ga, kaže nam, sve ispasti mnogo skuplje negoli prema prvotnom prijedlogu zakona, a dok se uračuna u sve to fasada, instalacije, ostatak namještaja i stolarije, iznos će narasti i do nekoliko stotina tisuća kuna.
- Zeznuta je stvar što, ako ne uplatim svoj dio za sanaciju štete do određenog roka, najvjerojatnije do početka gradnje, u proračun, država mi ima pravo „sjesti“ na kuću. Još ćemo na kraju ostati i bez zemljišta, i nekretnine – objašnjava Šušković.
Trenutačno se snalazi i boravi s obitelji kod rođaka, a od stresa je lani doživio i srčani udar pa mu je situacija s obnovom pala još i teže.
- Nije dovoljno što proživljavamo traume od zemljotresa, nego mjesecima slušamo obećanja i čekamo tu famoznu obnovu – kaže. Da nije dobrih ljudi, dodaje, poput njegovih suboraca i prijatelja iz udruge veterana specijalne policije Alfa, koji su mu u svemu pružili ruku pomoći, ne zna kako bi izgurao kroz ovu situaciju.
- Zeznuta je stvar što, ako ne uplatim svoj dio za sanaciju štete do određenog roka, najvjerojatnije do početka gradnje, u proračun, država mi ima pravo „sjesti“ na kuću. Još ćemo na kraju ostati i bez zemljišta, i nekretnine – objašnjava Šušković.
Trenutačno se snalazi i boravi s obitelji kod rođaka, a od stresa je lani doživio i srčani udar pa mu je situacija s obnovom pala još i teže.
- Nije dovoljno što proživljavamo traume od zemljotresa, nego mjesecima slušamo obećanja i čekamo tu famoznu obnovu – kaže. Da nije dobrih ljudi, dodaje, poput njegovih suboraca i prijatelja iz udruge veterana specijalne policije Alfa, koji su mu u svemu pružili ruku pomoći, ne zna kako bi izgurao kroz ovu situaciju.
Za svoju će novu kuću od 58 kvadrata i na tri etaže, veli Šušković, morati dati još oko 500 eura po kvadratu
- U kuću ćemo se moći useliti tek najranije krajem godine. Problem je trenutačno i nedostatak radne snage, sve su građevinske firme bukirane. Možda ću ići na drugu opciju pa se prijaviti za novac koji imam pravo dobiti od države umjesto pomoći u gradnji. Još nisam siguran koliki je iznos u pitanju, ali prema svemu sudeći, bit će to jako malo – tvrdi Šušković. Čini mu se kao da, kako kaže, država ide na ruku onima koji će nekretnine za rušenje moći kupiti po jeftinoj cijeni pa na kraju izgraditi nove ili zaraditi od prodaje zemljišta.
- Imam osjećaj kao da nas vladajuće institucije lažu za svih strana i obmanjuju. Nemam ništa protiv da se obnavljaju bolnice i ostalo, dapače, treba to biti prioritet, ali zašto su ona obiteljske kuće zadnje na popisu obnove? Zašto se ne bi sve to istovremeno odvijalo? – pita se bivši branitelj.
U svoju će novu kuću, pak, od 58 kvadrata i na tri etaže, prema procjenama struke, morati dati još oko 500 eura po kvadratu, a dom će ga u idućih nekoliko mjeseci stajati možda i do pola milijuna kuna.
- Obnova će prije prestati, negoli ikad završiti. Na kraju će najbolje proći oni koji će si sami preko tvrtki sanirati štetu jer će im država vratiti dio novaca – zaključuje Šušković.
- Imam osjećaj kao da nas vladajuće institucije lažu za svih strana i obmanjuju. Nemam ništa protiv da se obnavljaju bolnice i ostalo, dapače, treba to biti prioritet, ali zašto su ona obiteljske kuće zadnje na popisu obnove? Zašto se ne bi sve to istovremeno odvijalo? – pita se bivši branitelj.
U svoju će novu kuću, pak, od 58 kvadrata i na tri etaže, prema procjenama struke, morati dati još oko 500 eura po kvadratu, a dom će ga u idućih nekoliko mjeseci stajati možda i do pola milijuna kuna.
- Obnova će prije prestati, negoli ikad završiti. Na kraju će najbolje proći oni koji će si sami preko tvrtki sanirati štetu jer će im država vratiti dio novaca – zaključuje Šušković.
Izvor videa: Privatna arhiva obitelji Šušković
KUĆE I DALJE PODRHTAVAJU
Nekoliko kilometara južnije, u Kačićevoj ulici, u samom srcu metropole, dolazimo do stana legendarnog novinara Voje Šiljka i njegove supruge. On je u samo pola minute ostao bez mjesta u kojem je živio od 1979. godine i u kojem se nalazilo sve ono što je njegovom srcu bilo milo - naslijeđeni obiteljski namještaj, umjetničke slike, blizu dvije tisuće dobrih knjiga s posvetama svjetskih autora, stotine obiteljskih fotografija – a s obzirom na to da u svojoj osamdesetoj godini više nije mlad i spreman graditi svoj život ispočetka, brine se što njega i obitelj čeka u budućnosti.
- Ovo što se nama dogodilo neusporedivo je s tragedijom, katastrofom, tugom koja se dogodila u Petrinji, Glini, Sisku i okolici, ali činjenica je da nemam stan. Svi me tješe, važno je da je glava na ramenu. Da, to je istina. Problem je i u tome što moja supruga i ja nismo na početku života, pa ne možemo npr. ni kredit podići – objašnjava nam Šiljak. Trenutno stanuje u tuđem stanu, kod prijateljice koja živi u inozemstvu i do daljnjeg se ne namjerava vraćati u Zagreb. U svoj se stan, vjeruje, neće vratiti barem idućih pet, šest godina, kao ni svi drugi stanari, jer je zgrada unatoč žutoj, a ne crvenoj naljepnici, posve neupotrebljiva za normalan život. A moglo bi to, veli, potrajati i još duljee, s obzirom na to da obnova trenutno prolazi glacijalnim tempom.
Nekoliko kilometara južnije, u Kačićevoj ulici, u samom srcu metropole, dolazimo do stana legendarnog novinara Voje Šiljka i njegove supruge. On je u samo pola minute ostao bez mjesta u kojem je živio od 1979. godine i u kojem se nalazilo sve ono što je njegovom srcu bilo milo - naslijeđeni obiteljski namještaj, umjetničke slike, blizu dvije tisuće dobrih knjiga s posvetama svjetskih autora, stotine obiteljskih fotografija – a s obzirom na to da u svojoj osamdesetoj godini više nije mlad i spreman graditi svoj život ispočetka, brine se što njega i obitelj čeka u budućnosti.
- Ovo što se nama dogodilo neusporedivo je s tragedijom, katastrofom, tugom koja se dogodila u Petrinji, Glini, Sisku i okolici, ali činjenica je da nemam stan. Svi me tješe, važno je da je glava na ramenu. Da, to je istina. Problem je i u tome što moja supruga i ja nismo na početku života, pa ne možemo npr. ni kredit podići – objašnjava nam Šiljak. Trenutno stanuje u tuđem stanu, kod prijateljice koja živi u inozemstvu i do daljnjeg se ne namjerava vraćati u Zagreb. U svoj se stan, vjeruje, neće vratiti barem idućih pet, šest godina, kao ni svi drugi stanari, jer je zgrada unatoč žutoj, a ne crvenoj naljepnici, posve neupotrebljiva za normalan život. A moglo bi to, veli, potrajati i još duljee, s obzirom na to da obnova trenutno prolazi glacijalnim tempom.
Izvor fotografija: Privatna arhiva Voje Šiljka
NEKI I DALJE ŽIVE U SOBICAMA
A u koži onih koji su mjesecima živjeli u studentskom domu u Cvjetnom naselju vjerujemo da se nitko ne bi volio naći. Tamo su obitelji, od su kojih neke imale po četiri ili pet članova, morali dijeliti sobice od svega petnaestak kvadrata. Svaka soba imala je po svega dva kreveta i kupaonicu, a topla voda jedini im je bio luksuz. Bili su emocionalna i psihička potpora jedni drugima, dane su provodili pijući kavu na klupicama u kompleksu doma, razglabajući o proživljenom i sudbini koja je svakog dana bila neizvjesna.
Ljutiti su bili oko Zakona o obnovi, zasićeni pustim obećanjima te što im nitko mjesecima nije ništa konkretno govorio, a naposljetku je, za neke barem, stigao prijelomni trenutak. Nekolicina je dobila gradske i državne stanove, dok je dio sam se snašao, a preostalih 275 unesrećenih potresu, preseljeno je u hostel Arena.
A u koži onih koji su mjesecima živjeli u studentskom domu u Cvjetnom naselju vjerujemo da se nitko ne bi volio naći. Tamo su obitelji, od su kojih neke imale po četiri ili pet članova, morali dijeliti sobice od svega petnaestak kvadrata. Svaka soba imala je po svega dva kreveta i kupaonicu, a topla voda jedini im je bio luksuz. Bili su emocionalna i psihička potpora jedni drugima, dane su provodili pijući kavu na klupicama u kompleksu doma, razglabajući o proživljenom i sudbini koja je svakog dana bila neizvjesna.
Ljutiti su bili oko Zakona o obnovi, zasićeni pustim obećanjima te što im nitko mjesecima nije ništa konkretno govorio, a naposljetku je, za neke barem, stigao prijelomni trenutak. Nekolicina je dobila gradske i državne stanove, dok je dio sam se snašao, a preostalih 275 unesrećenih potresu, preseljeno je u hostel Arena.
Izvor videa: Privatna arhiva Voje Šiljka
Adresu Remetinečki gaj 28 još uvijek preko 150 ljudi u ovom trenutku zove domom, a ondje su, sjedinjeni u nesreći koja ih je snašla, postali kao prava mala obitelj. Kako i ne bi kad su zajedno prošli kroz suze i smijeh, proslavili rođendane, Uskrs, Božić… I ne znaju kad će ponovno jednog dana imati mjesto koje bi mogli nazvati svojim domom.
Ovih dana “vrti” se priča o izgradnji barem 30 zgrada za stradale u potresu na području Svete Klare, gradio bi se ondje i vrtić i ostala prateća infrastruktura ali, ističu stanari, nije to to. Djeca su im, govore, u školama na drugom kraju grada, zauvijek bi napustili svoje stare kvartove i stanove, od kojih se neki mogu s vremenom i obnoviti. Hoće li se to i kad ostvariti, nitko od njih ne može znati, no svi u mislima imaju samo jednu želju – da jednog dana mogu ponovno živjeti kao i sve druge obitelji.
Ovih dana “vrti” se priča o izgradnji barem 30 zgrada za stradale u potresu na području Svete Klare, gradio bi se ondje i vrtić i ostala prateća infrastruktura ali, ističu stanari, nije to to. Djeca su im, govore, u školama na drugom kraju grada, zauvijek bi napustili svoje stare kvartove i stanove, od kojih se neki mogu s vremenom i obnoviti. Hoće li se to i kad ostvariti, nitko od njih ne može znati, no svi u mislima imaju samo jednu želju – da jednog dana mogu ponovno živjeti kao i sve druge obitelji.
Izvor fotografija: Privatna arhiva Sanje Pilić
Autorice: Hana Ivković i Mateja Ježovita
I DALJE U STRAHU OD novih podrhtavanja
Strah, tjeskoba, panika - sve su to osjećaji koje su Zagrepčani osjećali dok su proživljavali potres prije više od deset mjeseci. Nekima od njih prvi je nagon bio zaštiti svoju djecu, a drugima kako se skloniti od komada zidova i namještaja koji su padali na njih. I kao da im nije bilo dosta, ponovno su kroz to prošli 29. prosinca. Kako su točno proživjeli trenutak potresa i kakve je to posljedice na njih ostavilo, pitali smo ih u anketi.
Autorica: Hana Ivković
MJESECI SU PROLAZILI, OBNOVA SE ODGAĐALA...
Gotovo devet mjeseci od tog dana, 7000 ljudi kućanstava još uvijek je bez tople vode i grijanja. I taman kad su stvari krenule na bolje, regiju je samim krajem 2020. pogodio novi, još razorniji potres, a metropola nije ostala pošteđena. Evo što se dogodilo do danas.
Autorica: Hana Ivković
Mini vrt u preradovićevoj dignuo zagrepčane, ali i gradske birokrate na noge
Posljedice, što emocionalne, što materijalne, kad je usred pandemije koronvirusa streslo u ožujku 5,5 po Richteru, osjećaju se još i sada. Da se grad koji je u proteklo vrijeme obavijen u crno, malo razveseli i da se ulice, koje su izgledale kao da su granatirane, malo ulickaju, bila je namjera vlasnice slastičarne "Torte i to", Martine Živković. Ova je stanarka Preradovićeve, naime, ispred zgrade u travnju zasadila mali vrt, a neugodno se iznenadila kada joj je, unatoč obećanjima gradonačelnika Milana Bandića da će proći bez sankcija, zbog njenog 'prekršaja' stigla kazna od 350 kuna zbog neovlaštene sadnje bilja na javnoj površini.
ČEKA SE ROČIŠTE
- Zatim je stiglo 700 kuna jer ju nisam platila na vrijeme i trenutačno se taj trošak popeo na 900 kuna. Rok za žalbu bio je osam dana te sam, naravno, poslala svu potrebu dokumentaciju. Sada čekam poziv na sud koji još nisam dobila – govori M. Živković.
Njezin je susjed, Boris Novković, s njom također sadio vrt, no on je već imao ročište te je oslobođen krivnje. Njihova je „zelena inicjativa“, usto, potaknula i stanovnike metropole diljem grada da se odvaže i učine istu stvar pa je tako „niknulo“ nekoliko zelenih „oaza“ diljem Zagreba.
- To je uzaludno trošenje resursa jer do suda nije trebalo ni doći. Očito se dogodila neka pogreška u komunikaciji između komunalnog redarstva i gradonačelnika – objašnjava stanovnica Preradovićeve. Apsurdno je, dodaje, što se sada „provlači“ po sudovima zbog vrta kojeg ionako danas više nema i površina izgleda kao da nikada nije ni postojao.
- Nije mi žao što sam vrt napravila. Žao mi je jedino što grad i država preko toga zarađuju jer sudski postupak košta – veli Martina Živković.
ČEKA SE ROČIŠTE
- Zatim je stiglo 700 kuna jer ju nisam platila na vrijeme i trenutačno se taj trošak popeo na 900 kuna. Rok za žalbu bio je osam dana te sam, naravno, poslala svu potrebu dokumentaciju. Sada čekam poziv na sud koji još nisam dobila – govori M. Živković.
Njezin je susjed, Boris Novković, s njom također sadio vrt, no on je već imao ročište te je oslobođen krivnje. Njihova je „zelena inicjativa“, usto, potaknula i stanovnike metropole diljem grada da se odvaže i učine istu stvar pa je tako „niknulo“ nekoliko zelenih „oaza“ diljem Zagreba.
- To je uzaludno trošenje resursa jer do suda nije trebalo ni doći. Očito se dogodila neka pogreška u komunikaciji između komunalnog redarstva i gradonačelnika – objašnjava stanovnica Preradovićeve. Apsurdno je, dodaje, što se sada „provlači“ po sudovima zbog vrta kojeg ionako danas više nema i površina izgleda kao da nikada nije ni postojao.
- Nije mi žao što sam vrt napravila. Žao mi je jedino što grad i država preko toga zarađuju jer sudski postupak košta – veli Martina Živković.
Apsurdno je povlačiti se po sudovima zbog vrta kojeg danas ionako više nema, zaključuje Martina Živković
GDJE JE TU PRAVDA?
Nije joj ni jasno, ističe, što je njezin slučaj dobio status žurnog postupka, a mnogi važniji i veći „prekršaji“ te kazneni slučajevi čekaju za suđenje godinama.
- Mi smo to, zapravo, u nekoliko mjeseci sve obavili pa me zanima gdje je tu pravda i ravnoteža sustava? Čini se da je ipak nema – zaključuje poduzetnica.
A dok se u Hrvatskoj vladajuća elita bori protiv toga da građani sami sređuju zelene površine gradova, u drugim se metropolama Europe takvi potezi i te kako potiču. Zadnjih je godina, primjerice, Beč odvojio čak osam milijuna eura za sadnju drveća te se kod njih posebice potiče trend gradnje zelenih krovova, vrtova i zidova. Pariz je usto prije nekoliko godina pokrenuo inicijativu da se Francuzima dozvoli da sade koliko god žele i gdje god žele. Berlin, pak, potiče urbano biovrtlarstvo te potiče svoje stanovnike da sami, na površinama koje su označene za to, posade svoju biljku.
Nije joj ni jasno, ističe, što je njezin slučaj dobio status žurnog postupka, a mnogi važniji i veći „prekršaji“ te kazneni slučajevi čekaju za suđenje godinama.
- Mi smo to, zapravo, u nekoliko mjeseci sve obavili pa me zanima gdje je tu pravda i ravnoteža sustava? Čini se da je ipak nema – zaključuje poduzetnica.
A dok se u Hrvatskoj vladajuća elita bori protiv toga da građani sami sređuju zelene površine gradova, u drugim se metropolama Europe takvi potezi i te kako potiču. Zadnjih je godina, primjerice, Beč odvojio čak osam milijuna eura za sadnju drveća te se kod njih posebice potiče trend gradnje zelenih krovova, vrtova i zidova. Pariz je usto prije nekoliko godina pokrenuo inicijativu da se Francuzima dozvoli da sade koliko god žele i gdje god žele. Berlin, pak, potiče urbano biovrtlarstvo te potiče svoje stanovnike da sami, na površinama koje su označene za to, posade svoju biljku.
IZVOR FOTOGRAFIJA: Martina Živković/Andrija Zelmanović
Autorica: Mateja Ježovita
POGLED KROZ OBJEKTIV: Zagreb nakon 10 mjeseci
Glavni grad će uskoro obilježiti čak godinu dana od snažnog potresa koji je mnoge Zagrepčane ostavio bez njihovih domova. O obnovi se ovih mjeseci mnogo pričalo, no izgleda da je planirana sanacija ostala tek slovo na papiru. Posljedice 5,5 po Richteru i dalje su vidljive, a pukotine koje krase zgrade ostaju kao podsjetnik na taj svima tragičan 22. ožujka. Evo kako je Zagreb izgledao tada, a kako izgleda gotovo deset mjeseci kasnije i što je sve dosad učinjeno po pitanju obnove ovog razrušenog (i zaboravljenog) grada.
Autorica: Karla Vidović
Obnova škola: RODITELJI ZAHTIJEVAJU VEĆU TRANSPARENTNOST
U posljednjih 145 ljeta, koliko broji, osnovna je škola Petra Zrinskog u Krajiškoj preživjela nebrojeno tragedija: Najmanje dva velika potresa – onaj 1880., kao i onaj koji je zadrmao Zagreb 1905. godine, a prošla je i kroz dva svjetska rata, kao i jedan domovinski. Djelovala je kroz nekoliko državnih poredaka, ali i monarhija. Ukratko, malo je toga što nije “vidjela”. No, potres koji je zadesio glavni grad Hrvatske u ožujku 2020. godine - bio je onaj koji ju je dotukao.
Osnovna škola Petra Zrinskog netom nakon potresa:
Izvor fotografija: Privatna arhiva
Među najviše je stradalima od svih obrazovnih objekata na području grada, pa je tako “zaradila” crvenu naljepnicu, i među 13 je osnovnih i srednjih škola koja je toliko oštećena da su njeni učenici ove godine bili primorani nastavu provoditi u “podstanarskim” školama diljem grada. Obnova će, kaže ravnateljica Mirjana Jermol, biti toliko ekstenzivna da će konačan rezultat biti zgrada koja izvana izgleda identično onoj staroj, no iznutra će biti toliko čvrsta da je ni 9 po Richteru neće moći srušiti.
Gimnazija Tituša Brezovačkog u Habdelićevoj dobila je žutu, a ne crvenu naljepnicu, no bilo je to, kaže ravnatelj Damir Jelenski, “za dlaku”
'PREŽIVJELI' ZAHVALJUJUĆI OBNOVI U 19. STOLJEĆU
- Škola ide na protupotresno pojačanje na stupanj 4, i osim toga što će biti ojačana dodatno će se urediti pa će tako biti prilagođena invalidima, nova će biti i školska oprema, imat će lift, požarno stubište. Zapravo, jedino što će od škole u “originalu” ostati je sam kostur škole – zadovoljno će ravnateljica škole. Prva faza uređenja upravo je pri kraju, a uskoro će početi radovi i na drugoj fazi, i ako se sve nastavi trenutnim tempom, njeni učenici na jesen bi se trebali vratiti u svoje stare školske klupe.
Gimnazija Tituša Brezovačkog u Habdelićevoj dobila je žutu, a ne crvenu naljepnicu, no bilo je to, kaže ravnatelj Damir Jelenski, “za dlaku”. A njena obnova jednako je opsežna kao i ona u Krajiškoj ulici.
- Zanimljivo je to što je prilikom onog velikog potresa 1880. godine škola bila obnavljana punih 16 godina. I zahvaljujući obnovi kroz koju je prošla prije toliko mnogo godina, šteta nije bila onako strašna kako je mogla biti. Taj se dio zgrade odlično očuvao – kaže Jelenski. I njegov će objekt, dodaje, izvana izgledati identično kao i ranije, no iznutra će to biti posve nova škola.
- Škola ide na protupotresno pojačanje na stupanj 4, i osim toga što će biti ojačana dodatno će se urediti pa će tako biti prilagođena invalidima, nova će biti i školska oprema, imat će lift, požarno stubište. Zapravo, jedino što će od škole u “originalu” ostati je sam kostur škole – zadovoljno će ravnateljica škole. Prva faza uređenja upravo je pri kraju, a uskoro će početi radovi i na drugoj fazi, i ako se sve nastavi trenutnim tempom, njeni učenici na jesen bi se trebali vratiti u svoje stare školske klupe.
Gimnazija Tituša Brezovačkog u Habdelićevoj dobila je žutu, a ne crvenu naljepnicu, no bilo je to, kaže ravnatelj Damir Jelenski, “za dlaku”. A njena obnova jednako je opsežna kao i ona u Krajiškoj ulici.
- Zanimljivo je to što je prilikom onog velikog potresa 1880. godine škola bila obnavljana punih 16 godina. I zahvaljujući obnovi kroz koju je prošla prije toliko mnogo godina, šteta nije bila onako strašna kako je mogla biti. Taj se dio zgrade odlično očuvao – kaže Jelenski. I njegov će objekt, dodaje, izvana izgledati identično kao i ranije, no iznutra će to biti posve nova škola.
- To je baš prava temeljita obnova. Statičko učvršćenje, novi temelji, a postavit će se novi i bolji tip žbuke. Zadnja faza će biti nabavka nove opreme poput klupa, stolica, ploča i ostalih potrepština – kaže ravnatelj kojeg, kako kaže, ne muči što obnova nakon tolike štete traje samo godinu dana.
U potresu je, inače oštećeno ukupno 175 zagrebačkih škola i vrtića, a u zagrebačkoj gradskoj upravi kažu da je većina njih do sada ipak uspješno obnovljena.
- Do 1. rujna 2020. godine od 175 oštećenih objekata obnovljeno je njih čak 161, a završetak obnove 162. objekta očekuje se u narednih nekoliko dana – napisali su nedavno na svojim web stranicama, a od 14 škola koje se još obnavljaju, velika većina njih ponovo bi otvorena trebala biti do ovog rujna. Dvije će škole – Gornjogradska gimnazija koja je također u “crvenom” te Škola primijenjene umjetnosti i dizajna – kroz radove prolaziti sve do 2022. godine, a OŠ Bukovac, koja će umjesto obnove biti podignuta iznova, dovršena bi trebala biti do kraja prosinca ove godine.
U potresu je, inače oštećeno ukupno 175 zagrebačkih škola i vrtića, a u zagrebačkoj gradskoj upravi kažu da je većina njih do sada ipak uspješno obnovljena.
- Do 1. rujna 2020. godine od 175 oštećenih objekata obnovljeno je njih čak 161, a završetak obnove 162. objekta očekuje se u narednih nekoliko dana – napisali su nedavno na svojim web stranicama, a od 14 škola koje se još obnavljaju, velika većina njih ponovo bi otvorena trebala biti do ovog rujna. Dvije će škole – Gornjogradska gimnazija koja je također u “crvenom” te Škola primijenjene umjetnosti i dizajna – kroz radove prolaziti sve do 2022. godine, a OŠ Bukovac, koja će umjesto obnove biti podignuta iznova, dovršena bi trebala biti do kraja prosinca ove godine.
Jesu li sve ove škole u konačnici sigurne za učenike?
GRADONAČELNIK NOVAC ZA OBNOVU 'PREBACIO' NA ODRŽAVANJE SKIJAŠKOG NATJECANJA
Pitanje obnove s mjesecima nakon potresa pretvorilo se u svojevrsnu tempiranu bombu, koja je konačno “eksplodirala” krajem veljače, odnosno početkom drugog polugodišta nastave. Pitanje je to, naime, koje su neprestano pratili problemi i sve važnija pitanja oko njene kvalitete i transparentnosti, a koja su uglavnom ostajala bez adekvatnih odgovora. Jesu li se škole obnavljale po proceduri, je li postojala prateća projektna i druga važna dokumentacija, je li konačan rezultati bilo samo “ušminkavanje” ili se zaista radilo na pravim radovima – ukratko, jesu li sve ove škole u konačnici uistinu sigurni za učenike – pitanje je koji su zagrebački roditelji neprestano ponavljali još od početka nove školske godine.
Zbog tih je strahova u nekim zagrebačkim školama došlo do ispisivanja određenog broja učenika, a ništa “pomogao” nije ni novi veliki potres koji je zadesio Petrinju, a s njom i cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku, kao i činjenica koja je u početkom siječnja izašla na vidjelo, a koja je dokazala da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić novac predviđen za obnovu – oko 3,5 milijuna kuna “prebacio” u fond za održavanje skijaškog natjecanja Snježna kraljica.
Pitanje obnove s mjesecima nakon potresa pretvorilo se u svojevrsnu tempiranu bombu, koja je konačno “eksplodirala” krajem veljače, odnosno početkom drugog polugodišta nastave. Pitanje je to, naime, koje su neprestano pratili problemi i sve važnija pitanja oko njene kvalitete i transparentnosti, a koja su uglavnom ostajala bez adekvatnih odgovora. Jesu li se škole obnavljale po proceduri, je li postojala prateća projektna i druga važna dokumentacija, je li konačan rezultati bilo samo “ušminkavanje” ili se zaista radilo na pravim radovima – ukratko, jesu li sve ove škole u konačnici uistinu sigurni za učenike – pitanje je koji su zagrebački roditelji neprestano ponavljali još od početka nove školske godine.
Zbog tih je strahova u nekim zagrebačkim školama došlo do ispisivanja određenog broja učenika, a ništa “pomogao” nije ni novi veliki potres koji je zadesio Petrinju, a s njom i cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku, kao i činjenica koja je u početkom siječnja izašla na vidjelo, a koja je dokazala da je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić novac predviđen za obnovu – oko 3,5 milijuna kuna “prebacio” u fond za održavanje skijaškog natjecanja Snježna kraljica.
Radovi na obnovi gimnazije Tituša Brezovačkog:
Autorica fotografija: Karla Vidović
I iako su iz Grada neprestano uvjeravali da su sve škole i dalje u izvrsnom stanju, mnogi roditelji nisu u to bili uvjereni. Rezultat? Na tisuće zabrinutih Zagrepčana te nekoliko roditeljskih inicijativa, koje su se na kraju spojile u jednu. A ono što žele je jednostavno: konkretan dokaz o sigurnosti škola, te statički elaborati za sve one građevine koje su starije od 50 godina. A takvih je u Zagrebu više od 70 posto.
I dok su roditelji iz OŠ Frana Krsta Frankopana i Jure Kaštelana, među ostalima, po društvenim mrežama objavljivali fotografije i videa vidnih oštećenja nakon oba lanjska potresa, u Gradskom uredu za obrazovanje, kao i od samog gradonačelnika, dolazile su poruke da je u stvari sve u redu. Pročelnik Ivica Lovrić pohvalio se da se u suradnji s Ministarstvom graditeljstva radi ne samo na statičkim provjerama zagrebačkih, već i svih hrvatskih javnih ustanova. No, unatoč tome, mnogi se i dalje pitaju je li sigurno slati svoje mališane u škole u centru grada.
STATIČKI ELABORATI TREBAJU SVIMA
O obnovama drugih škola u Zagrebu ravnatelji i Zrinskog i Tituša ne usuđuju se previše komentirati jer ipak nisu upućeni u cjelokupan proces koje one uključuju no slažu se, kažu, s apelima roditelja da bi sve zagrebačke odgojno-obrazovne ustanove trebale imati nekakav dokaz o njihovoj sigurnosti.
I dok su roditelji iz OŠ Frana Krsta Frankopana i Jure Kaštelana, među ostalima, po društvenim mrežama objavljivali fotografije i videa vidnih oštećenja nakon oba lanjska potresa, u Gradskom uredu za obrazovanje, kao i od samog gradonačelnika, dolazile su poruke da je u stvari sve u redu. Pročelnik Ivica Lovrić pohvalio se da se u suradnji s Ministarstvom graditeljstva radi ne samo na statičkim provjerama zagrebačkih, već i svih hrvatskih javnih ustanova. No, unatoč tome, mnogi se i dalje pitaju je li sigurno slati svoje mališane u škole u centru grada.
STATIČKI ELABORATI TREBAJU SVIMA
O obnovama drugih škola u Zagrebu ravnatelji i Zrinskog i Tituša ne usuđuju se previše komentirati jer ipak nisu upućeni u cjelokupan proces koje one uključuju no slažu se, kažu, s apelima roditelja da bi sve zagrebačke odgojno-obrazovne ustanove trebale imati nekakav dokaz o njihovoj sigurnosti.
OŠ Petra Zrinskog u tijeku obnove:
Autorica fotografija: Karla Vidović
- Moja škola nikad nije imala statički elaborat, ali mi u 100 godina nikad nismo očekivali da bi se ovakvo nešto moglo dogoditi. Sad, doduše, imamo sve potrebne dokumente, a vjerujem da je pitanje vremena kad će se isto moći reći za sve škole – kaže ravnatelj Jelenski iz Tituša, a isto nam kaže i ravnateljica Jermol.
- Naravno da bi sve škole dokazano trebale biti sigurne, i razumijem roditelje i njihove strahove. Vjerujem da su s jedne strane i opravdano. No, razmišljam da nitko nije dovoljno neozbiljan da stavi svoje ime i prezime iza izjave da su škole dovoljno sigurne, ako to nije istina – zaključuje Mirjana Jermol.
- Naravno da bi sve škole dokazano trebale biti sigurne, i razumijem roditelje i njihove strahove. Vjerujem da su s jedne strane i opravdano. No, razmišljam da nitko nije dovoljno neozbiljan da stavi svoje ime i prezime iza izjave da su škole dovoljno sigurne, ako to nije istina – zaključuje Mirjana Jermol.
Autorice: Karla Vidović i Hana Ivković
POTRES U BROJKAMA
Ako bi se razornost podzemnog podrhtavanja zemlje u ožujku 2020. godine pretočila u brojke, izgledalo bi to poput podataka Odjela za statističke i analitičke poslove Ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada te Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine.
Autorica: Mateja Ježovita
'APSURDNO JE DA GRAĐANI NEĆE DOBITI NI LIPE IZ europskog FONDA ZA SOLIDARNOST'
Potres se ne može predvidjeti, a malo je vjerojatno da će se to ikad moći, pa čak i najnaprednijom tehnologijom. A kad smo kod tehnologije, po pitanju toga i dostatne opreme za seizmologe koji se bave proučavanjem zemljotresa i njihovih popratnih pojava, Hrvatska je, složili su se stručnjaci, kaskala dugo godina za nekim drugim zemljama Europe. No, prije gotovo mjesec dana Seizmološkoj službi stigla je nova aparatura, a sve bi se to još odgađalo da se nije dogodio prosinački potres kod Petrinje. Naljutilo je to struku jer je Vlada na neki način preuzela zasluge, a usto je Gradska skupština i između dva velika potresa u Hrvatskoj upozoravala da spomenuta služba treba ljudstva i opreme. No treba se, nažalost, kažu stručnjaci, dogoditi zlo da bi se stvari počele mijenjati.
Potres se ne može predvidjeti i nikad se najvjerojatnije neće moći, kaže seizmolog
Što se, pak, dugoiščekivanog Zakona o obnovi tiče, njegovo provođenje još nije počelo, a uskoro će godišnjica razornog potresa. Ljudi su se u međuvremenu sami snalazili, odnosno obnavljali svoju imovinu, neki su dobili gradske i državne stanove, a ima još uvijek onih koji nemaju nikakav krov nad glavom pa svoje dane provode u hostelu Arena. Koje je rješenje za njih, pitaju se građani, jer imaju osjećaj kao da se tapka po mraku i prebacuje odgovornost s jedne institucije na drugu, a država je ta koja, u vrijeme katastrofa, treba pružiti potporu i sigurnost svojim građanima.
Suludo je što novac iz europskog Fonda za solidarnost sjedi na računu države, no iz tog “tanjura” ni jedan "zalogaj" neće dobiti privatni vlasnici kuća i stanova, odnosno građani, već je ta pomoć namijenjena popravku institucija i građevina u javnom vlasništvu.
Sve su to za naš portal prokomentirali gosti podcasta - doktorica arhitekture, ekonomistica i kandidatkinja za gradonačelnicu Grada Zagreba, Marina Pavković, i seizmolog iz Seizmološke službe geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Snježan Prevolnik.
Suludo je što novac iz europskog Fonda za solidarnost sjedi na računu države, no iz tog “tanjura” ni jedan "zalogaj" neće dobiti privatni vlasnici kuća i stanova, odnosno građani, već je ta pomoć namijenjena popravku institucija i građevina u javnom vlasništvu.
Sve su to za naš portal prokomentirali gosti podcasta - doktorica arhitekture, ekonomistica i kandidatkinja za gradonačelnicu Grada Zagreba, Marina Pavković, i seizmolog iz Seizmološke službe geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Snježan Prevolnik.
Autorice: Karla Vidović i Mateja Ježovita
KADA SE ŽIVOT SRUŠI U JEDNOM TRENU: uspomene su nam ostale ispod šute do koljena
Jedan dan lakiraš nokte, okupaš se, složiš kremšnite, mariniraš meso dan ranije za nedjeljni ručak.... Radiš sve iz navike ni ne sluteći da drugi dan toga više, odnosno tvoje rutine, neće biti. Točno je tako meni protekla subota prije potresa i onda iduće ujutro, u skoro pola sedam sati, u deset sekundi nam se sve srušilo. Cijeli život. Bol i agonija gotovo godinu dana nakon potresa osjeća se i dalje u riječima te priči stanovnice metropole, Zlate Šala. Ona je, naime, sa suprugom u lanjskom ožujku ostala bez svoja 62 četvorna metara u Kačićevoj ulici gdje su u 38 godina odgojili djecu i proživjeli kako najljepše, tako i najgore trenutke života.
Izvor fotografija: Privatna arhiva Zlate Šala
- Nikad nećemo zaboraviti taj dan koji nam je preokrenuo život. Kako je počelo tresti, tako je i sve po stanu počelo padati. Krov, žbuka, zidovi su popucali, a stvari su nam i uspomene ostale zakopane ispod do koljena visoke šute – govori Z. Šala.
Dok su se ona i suprug, dodaje, smirili od prvotnog šoka, smješteni su bili, zajedno sa stotinama drugih Zagrepčana, u studentski dom u Cvjetnom naselju.
- Dane smo kratili kartajući, pijući kavu na klupicama ispred paviljona u kojem smo bili smješteni i čekali svaki dan u neizvjesnosti ne bi li čuli štogod o našoj sudbini koja je bila neizvjesna. Na dane kad je padala kiša, trčali smo do starog stana ne bi li sakupljali i otklanjali vodu, jer nam je krov prokišnjavao – veli uskoro umirovljena Zlata Šala.
Dok su se ona i suprug, dodaje, smirili od prvotnog šoka, smješteni su bili, zajedno sa stotinama drugih Zagrepčana, u studentski dom u Cvjetnom naselju.
- Dane smo kratili kartajući, pijući kavu na klupicama ispred paviljona u kojem smo bili smješteni i čekali svaki dan u neizvjesnosti ne bi li čuli štogod o našoj sudbini koja je bila neizvjesna. Na dane kad je padala kiša, trčali smo do starog stana ne bi li sakupljali i otklanjali vodu, jer nam je krov prokišnjavao – veli uskoro umirovljena Zlata Šala.
I tako su živjeli punih šest mjeseci, sve dok se nisu preselili na Trešnjevku, gdje su podstanari. A čekali su do tada, dakako, kad će se i što će se konkretno donijeti u sklopu Zakona o obnovi. Uzgredno rečeno, konačna verzija zakona je bila spremna već u travnju i najavljivalo se kako preostaje da se on uputi u proceduru. Kako se isprva računalo da će biti izglasan već između 20. i 24. travnja, mislilo se i da će prvi izvođači radova na posao krenuti krajem lipnja, ali ni dan danas još nije 'u pogon' stavljena ni prva lopata. U svibnju se također raspustio Sabor zbog ljetne stanke i, na nezadovoljstvo oštećenih, zakon nije bio donesen sve do rujna.
- Sad jest donesen, ali se svi gubimo u raljama birokracije. Sve ono što nam je uslijedilo nakon 22. ožujka je puno gore od samog potresa. Budući da se prema zakonu sufinancira obnova zgrade, a ne i privatnih stanova, moramo ga obnoviti o vlastitom trošku koliko god možemo i onda ćemo ga prodati. Nemamo snage boriti se sa sustavom. Toliko je nepotrebne dokumentacije, a da ne govorim kako smo jednu te istu papirologiju morali predavati i po pet puta. Mislim da je, primjerice, sasvim dovoljno da im jednom donesemo potvrdu o prebivalištu ili boravištu – kaže nam sugovornica.
- Sad jest donesen, ali se svi gubimo u raljama birokracije. Sve ono što nam je uslijedilo nakon 22. ožujka je puno gore od samog potresa. Budući da se prema zakonu sufinancira obnova zgrade, a ne i privatnih stanova, moramo ga obnoviti o vlastitom trošku koliko god možemo i onda ćemo ga prodati. Nemamo snage boriti se sa sustavom. Toliko je nepotrebne dokumentacije, a da ne govorim kako smo jednu te istu papirologiju morali predavati i po pet puta. Mislim da je, primjerice, sasvim dovoljno da im jednom donesemo potvrdu o prebivalištu ili boravištu – kaže nam sugovornica.
'Nemamo snage boriti se sa sustavom. Toliko je nepotrebne dokumentacije, a da ne govorim kako smo jednu te istu papirologiju morali predavati i po pet puta'
Sve je zakomplicirao i potres u prosincu, također uvršten u spomenuti zakon koji definira „način i postupak obnove, odnosno uklanjanja zgrada oštećenih odnosno uništenih uslijed prirodne nepogode ili katastrofe proglašene na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske, Zagrebačke, Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije, a koje je pogođeno potresima 22. ožujka te 28. i 29. prosinca 2020.“
Tu, dakle, spada, kako stoji u odredbama, gradnja zamjenskih obiteljskih kuća i stambeno zbrinjavanje osoba pogođenih tim nepogodama, određuju se nadležna tijela, rokovi za postupanje i druga pitanja s tim u vezi, a radi zaštite života i zdravlja ljudi, životinja, imovine, okoliša, prirode i kulturne baštine te stvaranja uvjeta za uspostavu normalnoga života na pogođenim područjima.
- Zakon je otvorio više pitanja, negoli je na njih odgovorio. Vjerujem da mnogi, kao i ja, ne znaju odakle krenuti i što će biti s tim u budućnosti – zaključuje Zlata Šala dodajući kako je tu izgubila povjerenje u sustav i institucije.
Tu, dakle, spada, kako stoji u odredbama, gradnja zamjenskih obiteljskih kuća i stambeno zbrinjavanje osoba pogođenih tim nepogodama, određuju se nadležna tijela, rokovi za postupanje i druga pitanja s tim u vezi, a radi zaštite života i zdravlja ljudi, životinja, imovine, okoliša, prirode i kulturne baštine te stvaranja uvjeta za uspostavu normalnoga života na pogođenim područjima.
- Zakon je otvorio više pitanja, negoli je na njih odgovorio. Vjerujem da mnogi, kao i ja, ne znaju odakle krenuti i što će biti s tim u budućnosti – zaključuje Zlata Šala dodajući kako je tu izgubila povjerenje u sustav i institucije.
Nakon prirodne katastrofe, činilo se kako sve ide u smjeru vraćanja povjerenja u institucije nadležne za sigurnost i regulaciju odnosa u državi, kaže sociolog
A prema svemu sudeći, nije jedina. No to će, objašnjava sociolog Dragan Bagić, biti sve učestalija pojava u društvu.
- Nakon prirodne katastrofe, činilo se kako sve ide u smjeru vraćanja povjerenja u institucije nadležne za sigurnost i regulaciju odnosa u državi. Oni su slali poruku da će sve biti brzo i efikasno, ulijevali su povjerenje – kaže Bagić. Međutim, sada je, pak, obrnuta situacija.
- Ljudi su nesigurni i pomalo u strahu jer mnogo toga oko situacije s obnovom još ne znamo. To su odgovori koje su nam trebale pružiti odgovarajuće ustanove, a njih trenutačno nema – navodi sociolog.
- Nakon prirodne katastrofe, činilo se kako sve ide u smjeru vraćanja povjerenja u institucije nadležne za sigurnost i regulaciju odnosa u državi. Oni su slali poruku da će sve biti brzo i efikasno, ulijevali su povjerenje – kaže Bagić. Međutim, sada je, pak, obrnuta situacija.
- Ljudi su nesigurni i pomalo u strahu jer mnogo toga oko situacije s obnovom još ne znamo. To su odgovori koje su nam trebale pružiti odgovarajuće ustanove, a njih trenutačno nema – navodi sociolog.
TKO TU KOGA FARBA? |
|
A potres, ili bolje reći kako se reagiralo neposredno nakon, ali i sad, bit će i jedna od glavnih tema predstojećih lokalnih izbora. Je li Grad učinio sve što je mogao, kako je mogao bolje reagirati, zašto Zagreb još uvijek nije krenuo s obnovom i zbog čega još uvijek stotine stanovnika hostela Arena žive na korak od toga da postanu beskućnici – sve su to pitanja s kojim su aktualnog gradonačelnika Milana Bandića već počeli "rešetati" njegovi izazivači. Kako objašnjava politolog i profesor na Fakultetu političkih znanosti dr. sc. Goran Čular, to će se u sljedećim mjesecima i nastaviti.
- Oni koji su na vlasti potrudit će se objasniti da su poduzeli sve što su mogli, a oni koji ih napadaju govorit će da to nije tako, da se moglo i bolje. Tako je uvijek i teško je zamisliti da bude drugačije – objašnjava Čular i dodaje da će tu vjerojatno biti i nekoliko jeftinih trikova.
- Oni koji su na vlasti potrudit će se objasniti da su poduzeli sve što su mogli, a oni koji ih napadaju govorit će da to nije tako, da se moglo i bolje. Tako je uvijek i teško je zamisliti da bude drugačije – objašnjava Čular i dodaje da će tu vjerojatno biti i nekoliko jeftinih trikova.
Politolog ipak napominje da potres neće biti glavna tema predstojećih izbora, niti jedino oružje kojim će se političke stranke služiti da bi "srušile" gradonačelnika
- Bit će tu i onih koji će napadati tako da koriste neznanje građana oko toga što je u ingerenciji gradonačelnika, a što nekog drugog – ističe Čular. One stranke koje će koristiti potres i njegovu obnovu kao svoju okosnicu pokušat će, govori dalje, prikazati sebe kao one koji će znati riješiti ovaj gorući problem, no pitanje hoće li to biti zaista u stanju napraviti ipak je "drugi par opanaka". No, ovaj politolog ipak napominje da potres neće biti glavna tema predstojećih izbora, niti jedino oružje kojim će se političke stranke služiti da bi "srušile" gradonačelnika.
- Ipak je tu još dugi niz drugih stvari. Imamo i žičaru pa upravljanje otpadom, a imate i sve ove optužbe za niz korupcijskih afera i klijentelističkog tipa upravljanja – kaže naš sugovornik.
- Ipak je tu još dugi niz drugih stvari. Imamo i žičaru pa upravljanje otpadom, a imate i sve ove optužbe za niz korupcijskih afera i klijentelističkog tipa upravljanja – kaže naš sugovornik.
Autorice videa, infografike, teksta i fotografija: Karla Vidović, Hana Ivković i Mateja Ježovita