Kako turizam uništava klimu?
Ako turizam stavimo u kontekst globalnih klimatskih promjena, upravo je on krivac za 8% ukupne emisije CO2, pri čemu najveći udio u tih 8% čine prijevoz, shopping i hrana. Također, brzi porast turističke potražnje nadmašuje dekarbonizaciju tehnologije povezane s turizmom. Zato se predviđa da će, zbog svog visokog intenziteta ugljika i kontinuiranog rasta, turizam činiti sve veći dio svjetske emisije stakleničkih plinova.
Međutim, za trenutnu krvnu sliku klimatskih promjena ne bi bilo pošteno okriviti turizam kao takav, nego globalno prakticiranje masovnog turizma.
Međutim, za trenutnu krvnu sliku klimatskih promjena ne bi bilo pošteno okriviti turizam kao takav, nego globalno prakticiranje masovnog turizma.
Masovni turizam nekad i sad
Jedan od uzroka tome svakako je i njegova sezonalnost, koja podrazumijeva ponavljanje identičnog ili sličnog uzorka svake godine u isto vrijeme. Ona predstavlja privremenu neravnotežu u turističkoj aktivnosti koja se manifestira kroz broj posjetitelja, njihovu potrošnju, promet na autocestama i drugim oblicima prijevoza te kroz zaposlenost i stupanj posjećenosti atrakcija.
Profesorica Bučar objasnila je začetak masovnog turizma. Ovaj oblik turizma posljedica je neplanskog razvoja turizma na svjetskoj razini, koji se počeo događati još tijekom razdoblja industrijalizacije i urbanizacije, a kojem su pogodovali i ostali čimbenici tehničkog-tehnološkog napretka. Ubrzani razvoj krenuo je još 1950-ih kada se na svjetskoj razini radilo o 25 milijuna turističkih noćenja. Ljudi su se nakon Drugog svjetskog rata osjećali slobodnije, a poboljšali su se i tehnički uvjeti putovanja te se krenulo više putovati. Tijekom ’70-ih i ’80-ih godina prošloga stoljeća turizam na svjetskoj razini već počeo je rasti po stopi 10 do 12% godišnje, čemu je zasigurno pridonio i pad cijena avionskih karata u tom razdoblju. Ako ubrzamo i premotamo na 2012. godinu, takav nas je tempo doveo do milijardu turističkih noćenja, a u manje do 10 godina, ta se brojka 2019. godine popela na milijardu i 300 milijuna.
Danas, jedan od ekonomskih pokazatelja masovnog turizma upravo je broj turističkih noćenja.
Kada pomislimo na masovni turizam, uglavnom nam na pamet padaju velike grupe turista koje se nalaze na istom mjestu u isto vrijeme. Plaže i skijališta na vrhuncu sezone, ili nacionalni i tematski parkovi, dobri su primjeri o kolikom se broju ljudi radi i kako to izgleda u stvarnom vremenu i prostoru. Jednom riječju – krcato. Osim toga, karakteriziraju ga urbanost i niske cijene. Upravo zahvaljujući niskim cijenama masovni turizam generira velike količine novca, što ga automatski čini najpopularnijim turističkim oblikom – i turistima, i turističkim destinacijama.
Jedan od uzroka tome svakako je i njegova sezonalnost, koja podrazumijeva ponavljanje identičnog ili sličnog uzorka svake godine u isto vrijeme. Ona predstavlja privremenu neravnotežu u turističkoj aktivnosti koja se manifestira kroz broj posjetitelja, njihovu potrošnju, promet na autocestama i drugim oblicima prijevoza te kroz zaposlenost i stupanj posjećenosti atrakcija.
Sve navedeno uključuje negativne posljedice za okoliš, poput premašivanja ekološkog nosivog kapaciteta turističkog odredišta u sezonskim mjesecima, što u većini slučajeva rezultira pretjeranim zagađivanjem okoline te narušavanjem ekološke ravnoteže flore i faune.
Zbog neplanskog razvoja masovnog turizma, još uvijek nikome nije jasno koje bi korake točno trebalo poduzeti da bi se turizam sveo na neku normalnu mjeru održivosti. Za razliku od njegovih vidljivih i opipljivih posljedica, njegovi su parametri nedorečeni.
Održivi razvoj turizma
Održivost se danas smatra glavnim sredstvom u borbi protiv negativnog utjecaja masovnih svjetskih industrija na prirodne resurse pa joj se, nastojeći spasiti ono što nam je ostalo, iz istog razloga okrećemo i u turizmu.
Više nego ikada danas se govori o održivosti, njezinim načelima i potencijalnim učincima. 'Sve' su strategije razvoja 'održive', 'svi' su planovi i aktivnosti prožeti 'održivošću'. No, u većini slučajeva – samo u teoriji. Praksa pokazuje kako se pred nama nalazi iskušavajuće vrijeme u kojemu bi se, s obzirom na nedostatak ulaganja u promicanje važnosti održivog razvoja, taj pojam mogao svesti na ispraznu parolu.
Iako pojam održivog razvoja u turizmu zvuči neodoljivo, ne postoji dovoljno zemalja, ni destinacija, koje su to uspjele postići.
Međutim, kao jedan od pozitivnih primjera može se uzeti Švicarska. S obzirom na svoje generalno visoke ekološke standarde, ona ne dopušta gradnju novih kapaciteta te je na taj način, zahvaljujući jakoj industriji, izbjegla zamku neplanskog i brzog razvoja turizma. Kao uzor mogu nam poslužiti i susjedi, tj. Slovenija i Austrija, koje se promiču kao zelene države. Njihovi primjeri mogu poslužiti kao činjenica da turizam može biti veoma razvijen i bez mora te da se dio turističke potražnje može uspješno preusmjeriti na kontinent.
Karakteristike održivog turizma pritom bi bile:
1) Optimalno iskoristiti resurse okoliša koji su ključni element u razvoju turizma, održavajući bitne ekološke procese i pomažući u očuvanju prirodne baštine i biološke raznolikosti.
2) Poštivati socio-kulturnu autentičnost domaćinskih zajednica, čuvati njihovu izgrađenu i živu kulturnu baštinu i tradicijske vrijednosti te doprinositi međukulturnom razumijevanju i toleranciji.
3) Osigurati održivo, dugoročno gospodarsko poslovanje, pružajući socio-ekonomske koristi koje su pravedno raspodijeljene svim dionicima, uključujući stabilno zapošljavanje i prilike za stjecanje dohotka i socijalne usluge za zajednice domaćina, doprinoseći smanjenju siromaštva.
Konkretno, ozelenjivanje turizma može se provoditi na razne načine, s naglaskom na razliku između hard i soft spektra djelovanja:
„Hard spektar bi bio da idemo kroz infrastrukturu – energetski samo održiva gradnja ili obnova, ovisi o kakvim se vrstama objekata radi, onda korištenje obnovljivih izvora energije, dobre prakse gospodarenja otpadom, ne samo očekivat što će komunalno poduzeće reć, nego da mi budemo kao ne znam hotelsko poduzeće oni koji će kroz oporabu, recikliranje otpadom itd. pružit dobre primjere, a s druge strane, taj soft smjer bi bio zapravo kroz upravljanje posjetiteljima, kroz razvoj turističkih proizvoda malih, najpoznatiji birdwatching, ali može to bit speleoturizam, geoturizam, različiti suboblici turizma koji imaju svoju potražnju, koji mogu imati zbog vrlo malih utjecaja na okoliš s jedne strane, a s druge strane, ti oblici turizma su usmjereni na gradnju svijesti samih posjetitelja koji će tu onda puno naučiti, i ne samo o lokalnom okolišu, nego će osvijestiti važnost okoliša, prirode u kojoj borave, i načina na koji bi se trebali u budućnosti odnositi, to su neki primjeri.“
Ne čudi da razvijene zemlje poput Švicarske, ili bližih nam Austrije i Slovenije, ulažu više o održivi turizam.
No stvar je puno dublja od samog ulaganja u održivi turizam, kod njih se radi o kompletnim javnim politikama. Na primjerima Austrije i Njemačke pokazalo se kako je potrebno do 15 godina da bi se usvojile održive navike. Dakle, to nije nešto što se događa preko noći, a još manje nešto što se može odnositi na samo jedan gospodarski sektor.
S obzirom na to da trenutno abnormalno brzamo prema ekološkoj katastrofi, upravo bi zato održivost trebala biti norma, a ne nastojanje.
Do floskulativnosti samoga pojma održivosti dolazi i zbog njezine raznolikosti, što otežava shvaćanje njezinog područja djelovanja i uspješnu implementaciju u, konkretno, turističkoj politici. Pritom je bitno uzeti u obzir i koncept samoga razvoja, koji podrazumijeva dugoročnost i stabilnost, a ne strelovit rast. Po nekima su održivost i razvoj istoznačnice.
„Zemlja će procvjetati kad stari ljudi počnu saditi drveće znajući da se u njegovu hladu nikada neće odmarati. Grčka poslovica“
Više nego ikada danas se govori o održivosti, njezinim načelima i potencijalnim učincima. 'Sve' su strategije razvoja 'održive', 'svi' su planovi i aktivnosti prožeti 'održivošću'. No, u većini slučajeva – samo u teoriji. Praksa pokazuje kako se pred nama nalazi iskušavajuće vrijeme u kojemu bi se, s obzirom na nedostatak ulaganja u promicanje važnosti održivog razvoja, taj pojam mogao svesti na ispraznu parolu.
Iako pojam održivog razvoja u turizmu zvuči neodoljivo, ne postoji dovoljno zemalja, ni destinacija, koje su to uspjele postići.
Međutim, kao jedan od pozitivnih primjera može se uzeti Švicarska. S obzirom na svoje generalno visoke ekološke standarde, ona ne dopušta gradnju novih kapaciteta te je na taj način, zahvaljujući jakoj industriji, izbjegla zamku neplanskog i brzog razvoja turizma. Kao uzor mogu nam poslužiti i susjedi, tj. Slovenija i Austrija, koje se promiču kao zelene države. Njihovi primjeri mogu poslužiti kao činjenica da turizam može biti veoma razvijen i bez mora te da se dio turističke potražnje može uspješno preusmjeriti na kontinent.
Karakteristike održivog turizma pritom bi bile:
1) Optimalno iskoristiti resurse okoliša koji su ključni element u razvoju turizma, održavajući bitne ekološke procese i pomažući u očuvanju prirodne baštine i biološke raznolikosti.
2) Poštivati socio-kulturnu autentičnost domaćinskih zajednica, čuvati njihovu izgrađenu i živu kulturnu baštinu i tradicijske vrijednosti te doprinositi međukulturnom razumijevanju i toleranciji.
3) Osigurati održivo, dugoročno gospodarsko poslovanje, pružajući socio-ekonomske koristi koje su pravedno raspodijeljene svim dionicima, uključujući stabilno zapošljavanje i prilike za stjecanje dohotka i socijalne usluge za zajednice domaćina, doprinoseći smanjenju siromaštva.
Konkretno, ozelenjivanje turizma može se provoditi na razne načine, s naglaskom na razliku između hard i soft spektra djelovanja:
„Hard spektar bi bio da idemo kroz infrastrukturu – energetski samo održiva gradnja ili obnova, ovisi o kakvim se vrstama objekata radi, onda korištenje obnovljivih izvora energije, dobre prakse gospodarenja otpadom, ne samo očekivat što će komunalno poduzeće reć, nego da mi budemo kao ne znam hotelsko poduzeće oni koji će kroz oporabu, recikliranje otpadom itd. pružit dobre primjere, a s druge strane, taj soft smjer bi bio zapravo kroz upravljanje posjetiteljima, kroz razvoj turističkih proizvoda malih, najpoznatiji birdwatching, ali može to bit speleoturizam, geoturizam, različiti suboblici turizma koji imaju svoju potražnju, koji mogu imati zbog vrlo malih utjecaja na okoliš s jedne strane, a s druge strane, ti oblici turizma su usmjereni na gradnju svijesti samih posjetitelja koji će tu onda puno naučiti, i ne samo o lokalnom okolišu, nego će osvijestiti važnost okoliša, prirode u kojoj borave, i načina na koji bi se trebali u budućnosti odnositi, to su neki primjeri.“
Ne čudi da razvijene zemlje poput Švicarske, ili bližih nam Austrije i Slovenije, ulažu više o održivi turizam.
No stvar je puno dublja od samog ulaganja u održivi turizam, kod njih se radi o kompletnim javnim politikama. Na primjerima Austrije i Njemačke pokazalo se kako je potrebno do 15 godina da bi se usvojile održive navike. Dakle, to nije nešto što se događa preko noći, a još manje nešto što se može odnositi na samo jedan gospodarski sektor.
S obzirom na to da trenutno abnormalno brzamo prema ekološkoj katastrofi, upravo bi zato održivost trebala biti norma, a ne nastojanje.
Do floskulativnosti samoga pojma održivosti dolazi i zbog njezine raznolikosti, što otežava shvaćanje njezinog područja djelovanja i uspješnu implementaciju u, konkretno, turističkoj politici. Pritom je bitno uzeti u obzir i koncept samoga razvoja, koji podrazumijeva dugoročnost i stabilnost, a ne strelovit rast. Po nekima su održivost i razvoj istoznačnice.
„Zemlja će procvjetati kad stari ljudi počnu saditi drveće znajući da se u njegovu hladu nikada neće odmarati. Grčka poslovica“
Turizam i Hrvatska
Hrvatska je gospodarski najovisnija zemlja o turizmu u Europskoj uniji.
Unatoč postpandemijskom padu koji je smanjio prihode turizma u BDP-u, izravni i neizravni utjecaji turizma na hrvatski BDP-u uvjerljivo su veći nego u ostalim zemljama mediteranske Europe.
Naravno, turizam koji nam pritom donosi ogromne prihode jest masovni, ne održivi.
Naša turistička sezona traje četiri mjeseca, pri čemu se 90% nje odvija samo u primorskoj Hrvatskoj. Taj kratak period i sužen prostor na kojemu se odvija aktivnost čini veliko fizičko opterećenje za okoliš.
U 4 mjeseca turizam stvara 9% otpada u Hrvatskoj, i to samo u tom uskom obalnom prostoru.
„velike posljedice na okoliš ostavlja prvenstveno kroz neprimjerenu infrastrukturu. Jer da mi imamo primjeren sustav gospodarenja otpadom to ne bi bio takav problem, ali imamo ga neprimjerenog za naše, lokalne promjene, a kamoli za taj veliki obujam od nez kolko, prošle godine skoro 80 milijuna noćenja koje također treba servisirati. To je jedna stvar. Onda smo pričali o energiji, vodi koje su isto tako povezani problemi. Na okoliš je onda tu pritisak kroz povećanje požara u tom dijelu sezone, jer imate veći broj ljudi, veći je rizik od požara koji se događaju dijelom, malim dijelom, ali dijelom zbog turističke aktivnosti. Da ne zaboravimo emisije CO2, prvenstveno u zrak, gdje sami objekti nemaju velike emisije, nije problem ugostiteljstvo kao takvo, nego transport koji je u turizmu najveći emiter emisije u zrak i onda opet utječemo na klimatski faktor i tako dalje.“
No naše pretjerano oslanjanje na turizam neodrživo je iz više perspektiva, ne samo iz ekološke.
Kada govorimo o socio-ekonomskim utjecajima masovnog turizma, pokazalo se da masovni turizam radi pritisak na obrazovanje:
“U destinacijama/u općinama gdje je turizam postao primarni izvor prihoda imamo sve manje mladih koji se obrazuju, idu na fakultete - nemaju potrebe za tim. Tu se stvara jedna demografska sliku koja nije poželjna dugoročno.”
Također, masovni turizam povisuje cijene nekretnina:
„Onemogućuje lokalnoj zajednici, tj. onima koji nisu posjednici apartmana, da imaju vlastitu nekretninu. Da ne govorimo o Splitu, ljudi sve izbacuju 20.5. i onda se počinje sa turizmom. Znači netko tko nema vlastitu nekretninu, nego mora ić u najam, ne može živjeti uopće u gradovima tokom sezone”
ELITNI TURIZAM
Fakultet političkih znanosti 2021.