Autori: Paula Habek, Tinea Majdić i Anamarija Mujanović
Hrvatska se nekada mogla uistinu pohvaliti vlastitom filmskom industrijom, no ona danas itekako zaostaje za europskom i svjetskom kinematografijom koju je obilježio nekadašnji velikan Jadran film koji je s utemeljenjem Hrvatske kao suverene države doživio žestok pad pa danas umjesto milijunske dobiti kakvu je nekada imao bilježi samo gubitke.
Opće je poznata izreka da Hrvatska radi filmove samo za festivale, a ostale države za publiku, no ako ćemo biti optimistični mnogi smatraju da bi ovakav pogled na hrvatsku kinematografiju mogle promijeniti streaming platforme za koje se vjeruje da bi mogle preporoditi hrvatski film. Pravo je sada pitanje je li to istina i ima li potencijala za razvoj, odnosno kako sada uopće stoji hrvatska filmska industrija?
Opće je poznata izreka da Hrvatska radi filmove samo za festivale, a ostale države za publiku, no ako ćemo biti optimistični mnogi smatraju da bi ovakav pogled na hrvatsku kinematografiju mogle promijeniti streaming platforme za koje se vjeruje da bi mogle preporoditi hrvatski film. Pravo je sada pitanje je li to istina i ima li potencijala za razvoj, odnosno kako sada uopće stoji hrvatska filmska industrija?
Hrvatska filmska scena oduvijek je bila podijeljena na dvije strane; film kao umjetnost i film kao zabava, objašnjava nam hrvatski redatelj Josip Žuvan.
– U filmu kao umjetnosti nam ide dobro pogotovo posljednjih godina jer imamo dosta filmova koji su na važnim svjetskim festivalima i osvajaju nagrade te na taj način promiču našu kulturu u svijetu – govori Žuvan dodajući da se film kao zabava odnosi na broj gledatelja u kinima čija je brojka iznimno niska iako danas ni na svjetskoj sceni ne govorimo o iznimno visokim brojkama u kinima osim ako se radi o Marvelu ili nekom velikom 'hitu'. Neovisno o tome, odlučili smo pogledati kakve to brojke drže domaći filmovi.
– U filmu kao umjetnosti nam ide dobro pogotovo posljednjih godina jer imamo dosta filmova koji su na važnim svjetskim festivalima i osvajaju nagrade te na taj način promiču našu kulturu u svijetu – govori Žuvan dodajući da se film kao zabava odnosi na broj gledatelja u kinima čija je brojka iznimno niska iako danas ni na svjetskoj sceni ne govorimo o iznimno visokim brojkama u kinima osim ako se radi o Marvelu ili nekom velikom 'hitu'. Neovisno o tome, odlučili smo pogledati kakve to brojke drže domaći filmovi.
Josip Žuvan, hrvatski redatelj, scenarist i kreativni producent na mnogim komercijalnim televizijskim projektima
Rekorder svećenikova djeca
Gledanost hrvatskih filmova može se razlikovati ovisno o različitim faktorima kao što su žanr, kvaliteta produkcije te prisutnost poznatih glumaca ili redatelja. Prema popisu najgledanijih hrvatskih filmova u kinima od 2010. do 2019. rekord drži komedija Svećenikova djeca koju je režirao Vinko Brešan. U prvom vikendu prikazivanja film je oborio rekord gledanosti uz 33 759 gledatelja, te tako ostvario najuspješnije kino otvaranje hrvatskog filma. Početkom sedmog tjedna prikazivanja filma u kinima, Svećenikovu djecu pogledalo je ukupno 155 139 gledatelja čime je postao jedan od najgledanijih domaćih filmova u 21. stoljeću.
Svećenikova djeca crnohumorna je satirična komedija temeljena na istoimenoj drami Mate Matišića, a proizvod je suradnje produkcija Interfilma i Zillion filma u distribuciji Continental filma. Brešanova komedija prisustvovala je mnogim festivalima na kojima su osvojili pozamašan broj nagradi; Festival igranog filma u Puli 2013. godine – Zlatna Arena za najbolju sporednu ulogu (Nikša Butijer), Međunarodni filmski festival u Solunu – nagrada publike u konkurenciji Balkan Survey te Međunarodni filmski festival Festroia – Zlatni delfin za najbolji film.
Svećenikova djeca crnohumorna je satirična komedija temeljena na istoimenoj drami Mate Matišića, a proizvod je suradnje produkcija Interfilma i Zillion filma u distribuciji Continental filma. Brešanova komedija prisustvovala je mnogim festivalima na kojima su osvojili pozamašan broj nagradi; Festival igranog filma u Puli 2013. godine – Zlatna Arena za najbolju sporednu ulogu (Nikša Butijer), Međunarodni filmski festival u Solunu – nagrada publike u konkurenciji Balkan Survey te Međunarodni filmski festival Festroia – Zlatni delfin za najbolji film.
Scena iz Brešanove komedije, Svećenikova djeca, izvor: HAVC
Osim komedija u Hrvatskoj su izrazito popularni dječji filmovi pa je tako film Šegrt Hlapić drugi najgledaniji film u kinima od 2010. do 2019. koji se danas može pogledati na mnogim streaming servisima. Riječ je o pustolovnom filmu za djecu scenarista i redatelja Silvija Petranovića koji se bazira na istoimenom romanu Ivane-Brlić Mažuranić.
Predstavljen je na mnogim obiteljskim i dječjim festivalima, a osvojio je i nagradu publike Zlatna vrata Pule na Pulskom filmskom festivalu 2014. godine te nagradu za najbolju režiju na Međunarodnom festivalu dječjih i obiteljskih filmova "U obitelji" 2015. godine. Ostali dječji filmovi koji su također postigli veliku gledanost u kinima su Koko i duhovi, Zagonetni dječak i Uzbuna na zelenom vrhu.
Scena iz pustolovnog dječjeg filma, Šegrt Hlapić, izvor: HAVC
Komedija Sonja i bik koju je režirala Vlatka Vorkapić treći je najgledaniji film u kinima od 2010. do 2019. godine. Veliku gledanost u kinima postigao je i film Larin izbor: Izgubljeni princ koji je nastao prema popularnoj televizijskoj seriji Larin izbor. U prva četiri dana prikazivanja u kinu film je pogledalo 11 105 ljudi čime je postigao jedno od najboljih vikend kino otvaranja domaćeg filma. Hrvatski ratni i životopisni film General koji je režirao Antun Vrdoljak također je jedan od najgledanijih filmova u kinima od 2010. do 2019., iako je dobio velik broj negativnih kritika.
Među najgledanijim filmovima pronašla se i akcijska komedija ZG80 koja je prednastavak filma Metastaze, a posljednji film na popisu najgledanijih je Brešanov dramski film Koja je ovo država.
Prosječnom gledatelju zanimljiviji su strani filmovi
Hrvatska nije imala mnogo komercijalnih filmove pa ne čudi da se visoke brojke gledanosti uglavnom vrte oko dječjih filmova, odnosno ekranizacija lektira, što je potvrdio i Žuvan rekavši da je već opće poznato kako se radi o 'zicerima' jer se zna da će roditelji voditi djecu na prikazivanja ovakvih filmova baš kao što će i škole organizirati ekskurzije u kina što će svakako jačati brojke gledanosti.
– Van toga hrvatski film nije toliko privlačan domaćoj publici kao što je recimo u Srbiji srpski film domaćem stanovništvu. Meni kolege iz Srbije kažu da svaki njihov film ima drugačiji odnos prema domaćem tržištu. Oni još imaju taj kult filma svoga. Mi smo kroz '90-e rastočili tu poveznicu prema domaćem filmu, a oni zapravo imaju i imali su i u '80-ima i u '90-ima jako velike hitove i zbog toga su oni i u trenucima kad im nije kinematografija najbolja, a bilo je takvih trenutaka, i dalje imali velike brojeve i dosta se domaći proizvod gledao. To je nešto drugačije nego kod nas jer daju prednost domaćem filmu umjesto stranom. Prosječnom hrvatskom gledatelju domaći film nije toliko zanimljiv kao strani – kaže Žuvan.
Zbog nedovoljne zainteresiranosti prosječnog gledatelja filmovi koji ciljaju na festivalsku publiku bolje se plasiraju i postaju prepoznatljivi upravo zbog tog pravca u kojem su usmjereni. Žuvan pak smatra da domaća proizvodnja želi biti i na jednoj i na drugoj strani; i onoj festivalskoj i komercijalnoj. Kako kaže, dobar je film uvijek dobar, ali treba odvojiti ova dva smjera jer se radi o dva različita tržišta s različitim očekivanjima. Dječji filmovi uspijevaju, tvrdi, jer je to neka 'sigurna zona'.
Scena iz dugometražnog igranog filma, Dnevnik Pauline P, izvor: HAVC
Hrvati u filmu traže eskapizam
Postoje i razne kritike vezane uz tematiku rata, s obzirom da velik broj domaće publike vjeruje da najbolje prolaze ratni filmovi kojih je bilo uistinu dosta u protekla dva desetljeća, no trenutno nisu u fokusu industrije. Publika, kaže Žuvan, uvijek u filmu traži eskapizam.
– Uzmimo za primjer talijanski neorealizam kojeg su Talijani imali u ’40-im i ’50-im godinama prošlog stoljeća. Tada su u holivudskim i svjetskim kinima bili popularni mjuzikli pa su talijanski producenti željeli konkurirati na tržištu tako da snime film s radničkom klasom kojim se prikazuju problemi radničke klase jer je kino i bio medij ove klase, za razliku od kazališta, opere i sličnih kanala. Dogodilo se to da su svi ti filmovi bili totalni promašaj jer ljudi žele gledati nešto što je drugačije od njihovih svakodnevnih problema. Tako to funkcionira i vani i kod nas – govori redatelj.
Na pitanje što to prolazi kod domaće publike Žuvan tvrdi da je to teško procijeniti iako vjeruje da Hrvati vole komedije, jer su one najgledanije u posljednje vrijeme, i komedije, a kao glavne primjere navodi 'Svećenikovu djecu', 'Sonju i bika' te 'Larin izbor: Izgubljeni princ'. Žuvan spominje i srpski kriminalistički film 'Južni vetar' kao jedan od najgledanijih u hrvatskim kinima, a kako tvrdi, općenito su srpski filmovi iznimno gledani u hrvatskim kinima jer 'podsjećaju na ono što je Hollywood nekad bio'.
– Oni žele raditi filmove koji su 'veći od života' i rade neke stvari koje nas podsjećaju na stari Hollywood, a radi se o filmovima za široke mase koji su iznimno inteligentnu, imaju emociju, dinamiku te ne ostavljaju stvari nedorečenima, što publika voli – zaključuje Žuvan.
I dok mi ne idemo u smjeru 'većem od života', očito je da se i hrvatski film gleda, a prema posljednjim podacima gledanosti iz 2023. godine koje je objavio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), prošla je godina treća najuspješnija godina po gledanosti otkad se prikupljaju podaci. Domaći je kinematografija tako ostvarila zapažen uspjeh, a hrvatske je filmove u kinima prošle godine pogledalo 278 053 gledatelja.
Podsjetimo, najuspješnija je godina za hrvatski film bila 2013. kada ga je u kinima gledalo 436 074 gledatelja dok drugo mjesto uvjerljivo drži 2012. godina s ukupno 328 158 gledatelja. Ipak, važno je napomenuti da je u protekloj godini ostvaren rast gledanosti od 26 posto u odnosu na 2022. godinu kada je zabilježeno 220 776 gledatelja hrvatskih filmova.
I dok mi ne idemo u smjeru 'većem od života', očito je da se i hrvatski film gleda, a prema posljednjim podacima gledanosti iz 2023. godine koje je objavio Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), prošla je godina treća najuspješnija godina po gledanosti otkad se prikupljaju podaci. Domaći je kinematografija tako ostvarila zapažen uspjeh, a hrvatske je filmove u kinima prošle godine pogledalo 278 053 gledatelja.
Podsjetimo, najuspješnija je godina za hrvatski film bila 2013. kada ga je u kinima gledalo 436 074 gledatelja dok drugo mjesto uvjerljivo drži 2012. godina s ukupno 328 158 gledatelja. Ipak, važno je napomenuti da je u protekloj godini ostvaren rast gledanosti od 26 posto u odnosu na 2022. godinu kada je zabilježeno 220 776 gledatelja hrvatskih filmova.
Kino Europa, zatvoreno 2019. godine, čija se završena obnova očekuje u 2024. godini, izvor: HAVC
U redovnoj kino-distribuciji sveukupno je prikazano 39 hrvatskih filmova, od čega ih je jedanaest distribuciju započelo 2022. godine. HAVC je tako kroz Javni poziv za distribuciju podržao 29 projekata u ukupnom iznosu od 193 700 eura. Titulu najgledanijeg domaćeg filma u protekloj godini odnosi Dnevnik Pauline P. redatelja Nevena Hitreca s ukupno 91 659 gledatelja.
U stopu ga prati animirani film Cvrčak i mravica u režiji Luke Rukavine s ukupnom brojkom od 80 765 gledatelja. Treći film po gledanosti je komedija Marginalci u režiji Ljubomira Kerekeša koja je u 2023. godini imala čak 8481 gledatelja. Četvrto mjesto zauzima igrani film Smrt djevojčice sa žigicama Gorana Kulenovića s 8446 gledatelja, a na petom film Samo kad se smijem Vanje Juranić s dosegom od 7854 gledatelja.
Slijede filmovi Sedmo nebo Jasne Nanut uz 7573 gledatelja te Escort Lukasa Nole sa 7411 gledatelja. Na osmom mjestu nalazi se još jedan dječji film Ljeto kada sam naučila letjeti Radivoja Andrića sa 7295 gledatelja, dok se na devetom mjestu najgledanijih plasirao dokumentarac El Shatt - nacrt za utopiju Ivana Ramljaka s 5788 gledatelja. Posljednje mjesto zauzima Bazen beskraja Brandona Cronenberga s dosegnutih 5165 gledatelja.
Scena iz animiranog dugometražnog filma, Cvrčak i mravica, izvor: HAVC
Tablicu s detaljima o gledanosti hrvatskih filmova u 2023. godini, možete pronaći na OVOJ poveznici.
Sjetimo se hrvatskog hollywooda
Kada se govori o hrvatskoj filmskoj industriji razgovor svakako mora teći u smjeru Jadran filma, nekada najuspješnijeg filmskog studija u ovom dijelu Europe. Tvrtka je osnovana 1946. godine te je već sljedeće godine u njenoj produkciji snimljen dugometražni film Živjeće ovaj narod. U prvih deset godina djelovanja Jadran film je producirao i koproducirao 118 kratkometražnih filmova, a tvrtka je surađivala s brojnim akterima filmske industrije iz svih dijelova svijeta.
U periodu od 60-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća Jadran film slovio je kao jedan od najvećih i najpoznatijih filmskih studija u srednjoj Europi. U tom periodu, snimljeno je 145 koprodukcija i čak 124 domaća filma. Paralelno se snimalo po nekoliko filmova, na raznim lokacijama. Mnogi od tih filmova danas se smatraju remek-djelima filmske umjetnosti.
Snimale su filmske ekipe iz SAD-a, Italije, Češke, Rusije, Njemačke, Švedske i Austrije, a u studijima Jadran filma građeni su novi gradovi koji su kao kulise u raznim filmovima zamjenjivali Rim, Jeruzalem, pa čak i američki Divlji zapad. Najpoznatija od tih koprodukcija je serijal filmova o indijanskom poglavici Winnetouu koji su se snimali po cijeloj Hrvatskoj – Lici, Dalmaciji, Grobničkom polju, uz mnoge pripadnike lokalnog stanovništva koji su poslužili kao statisti ili glumci.
U periodu od 60-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća Jadran film slovio je kao jedan od najvećih i najpoznatijih filmskih studija u srednjoj Europi. U tom periodu, snimljeno je 145 koprodukcija i čak 124 domaća filma. Paralelno se snimalo po nekoliko filmova, na raznim lokacijama. Mnogi od tih filmova danas se smatraju remek-djelima filmske umjetnosti.
Snimale su filmske ekipe iz SAD-a, Italije, Češke, Rusije, Njemačke, Švedske i Austrije, a u studijima Jadran filma građeni su novi gradovi koji su kao kulise u raznim filmovima zamjenjivali Rim, Jeruzalem, pa čak i američki Divlji zapad. Najpoznatija od tih koprodukcija je serijal filmova o indijanskom poglavici Winnetouu koji su se snimali po cijeloj Hrvatskoj – Lici, Dalmaciji, Grobničkom polju, uz mnoge pripadnike lokalnog stanovništva koji su poslužili kao statisti ili glumci.
Na Jadran film velik je utjecaj ostavio njen direktor Sulejman Kapić koji je na ovu poziciju došao 1969. godine te koji je zapravo lansirao kompaniju među zvijezde pa je tako u studijima Jadran filma 1962. snimljena i ekranizacija Procesa Franza Kafke koju je režirao poznati redatelj Orson Welles.
Ipak, zlatnim se dobom ove tvrtke smatraju osamdesete godine prošlog stoljeća kada je Jadran film koproducirao pedesetak američkih filmova i serija uključujući 'Sofijin izbor', film iz 1982. godine koji je proslavio američku glumicu Maryl Streep. Bivši direktor Jadran filma Zdravko Mihalić u javnosti je u nekoliko navrata izjavio i da je Jadran film u svom zlatnom dobu ostvario 80 milijuna dolara prihoda. No od 1991. i raspada Jugoslavije dolazi i do problema u Jadran filmu. O počecima Jadran filma razgovarali smo s Borisom Gregorićem, bivšim članom Uprave Jadran filma, pisacem kratke proze, esejistom, kritičarom, prevoditeljem, jezičnim tutorom, lektorom i likovnim umjetnikom.
– Jadran film je bio prvo privatna firma koja je pokrivala kompletno sve segmente. Od direktora, proizvodnje, scenografije, kamera... sve su to bili poslovi Jadran filma u vrijeme socijalističke republike. Kako je rasla produkcija, tako smo mi kao slobodni filmski radnici rasli zajedno uz Jadran. Primjerice, u vrijeme Drugog svjetskog rata imali smo mnogo filmova. Ono što je zapravo bilo najvažnije je kako su se produkcije povećavale tako se stvarao i kvalitetan kadar. Samo u Zagrebu je bilo oko 100 do 150 mladih filmskih radnika koji su pokrivali sve sektore od scenografije, kostimografije pa do šminke, što je stvorilo jedan veliki 'bum' – rekao nam je Gregorić.
Boris Gregorić, bivši član uprave Jadran filma, ujedno pisac kratke proze, esejist, kritičar, prevodilac, jezični tutor, lektor i likovni umjetnik
– Važno je napomenuti kako je Jadran film ulagao u ljude i upravo zato se dogodio taj veliki skok, od 80-ih do 90-ih, kada smo postali filmski prvaci u produkcijskom smislu. Velika prednost nad ostalim poznatijim europskim produkcijama, poput one mađarske ili češke, bila je poznavanje engleskog jezika. Većina naših filmskih radnika, osobito mladi ljudi, govorili su engleskim jezikom. U tom pogledu, Jadran film uspješno je ulagao u mlade ljude, koji su u filmu učili do te mjere da se zapravo film stvorio upravo oko tih mladih ljudi. S početkom rata, sve ovo bilo je obustavljeno te su se ti isti mladi ljudi jako dobro snašli na različitim pozicijama u novonastaloj situaciji. Sama ta prilagodljivost novim situacijama važna je vrlina u obavljanju posla unutar filmske produkcije – objašnjava Gregorić.
Početkom 80-ih godina, nastavlja Gregorić, žanrovski se produciralo najviše filmova ratne i kriminalističke tematike. Kao primjer navodi Božji oklop, u glavnoj ulozi s Jackie Chanom, poznat po sceni jurnjave po zagrebačkom Gornjem gradu. Ovaj poznati glumac je prilikom snimanja u Samoboru zadobio ozljedu opasnu po život.
– Srećom, ubrzo je prebačen na zagrebačko Rebro gdje ga je operirao naš kirurg. Nakon same nezgode snimanje je bilo privremeno obustavljeno, ali već nakon Nove godine vratili su se završiti film – kazao nam je Gregorić.
Barem je nekada bilo lijepo...
Tvrtka koja je prije 90-ih godišnje ostvarivala dobit i do 10 milijuna dolara godišnje u ratnim je godinama pala na svega nekoliko stotina tisuća kuna dobiti dok je s početkom novog tisućljeća tvrtka krenula bilježiti samo gubitke pa je tako 2000. godine zabilježen gubitak od dva milijuna kuna.
– Jadran film je zarađivao toliko puno da je plaćao sve filmske radnike u Hrvatskoj, plaćao im je zdravstveno, mirovinsko osiguranje, čak i one koji nisu bili autori. Autorima su pak plaćali autorsko udruženje. Početkom 80-ih, najviše su dolazile male američke produkcije, prema kojima smo se mi odnosili kao da radimo za najveću svjetsku produkciju. Dolazile su kompletne ekipe koje su potom ustanovile da ih je zapravo jeftinije snimati u Hrvatskoj nego bilo gdje drugdje. Primjerice, jedan europski producton manager koštao je otprilike 2200 do 2800 kuna, dok se moj posao production managera plaćao 200 dolara samo na papiru. U principu, bili smo dobro plaćeni iako smo bili plaćeni 50 posto od onoga što smo iskazivali, čega smo bili svjesni.
Jadran film sedamdesetih godina, izvor: Winnetou.fr
Na taj je način zapravo Jadran film učinio veliko dobro jer je radio dogovore s inozemnim produkcijama na način da im ponudi jeftiniju alternativu u doba kada su budžeti tih filmova bili otprilike dva milijuna. Takvim načinom poslovanja Jadran film sigurno je zaradio više od 30 posto čistog profita. U konačnici, sve je ovisilo o nama, filmskim radnicima, i koliko smo neke stvari spretno baratali, odnosno da nismo platili previše i slično. Unutar samog Jadran filma postojala je kontrola budžeta na tjednoj bazi, koje je producent morao potpisati. Svaki tjedan znalo se koliko smo potrošili, koliko glumaca je bilo angažirano, sve lokacije snimanja, korišteni rekviziti. Na temelju toga radio se radio dnevni izvještaj koji se predao na pregled producentu kako bi on krajem tjedna producirao račun za taj tjedan. Jadran film je u to doba zarađivao jako puno – objasnio je Gregorić.
Grafički prikaz poslovnih rezultata Jadran filma u posljednjih 5 godina, izvor: Poslovna Hrvatska
Usporedbe radi, prošle je, 2022. godine, prema podacima Poslovne Hrvatske, Jadran film ostvario nešto više od milijun eura prihoda te je zabilježio više od 500 tisuća eura gubitka. Vrijedno je spomena i da je u svojim zlatnim vremenima ova tvrtka imala više od 300 djelatnika i vanjskih suradnika dok trenutno bilježi svega dva zaposlenika.
- S početkom privatizacije krenuli su problemi Jadran filma. Nažalost, došao rat koji je sa sobom poveo tu nezgodnu privatizaciju i Jadran film je otišao k vragu. Procesu smo pripomogli i mi radnici koji smo pljuvali po istom što je doprinijelo rušenju našeg ugleda u svijetu. Mi smo zapravo jedno ime, jedan brend, zeznuli – rekao nam je Gregorić.
Usporedbe radi, prošle je, 2022. godine, prema podacima Poslovne Hrvatske, Jadran film ostvario nešto više od milijun eura prihoda te je zabilježio više od 500 tisuća eura gubitka. Vrijedno je spomena i da je u svojim zlatnim vremenima ova tvrtka imala više od 300 djelatnika i vanjskih suradnika dok trenutno bilježi svega dva zaposlenika.
- S početkom privatizacije krenuli su problemi Jadran filma. Nažalost, došao rat koji je sa sobom poveo tu nezgodnu privatizaciju i Jadran film je otišao k vragu. Procesu smo pripomogli i mi radnici koji smo pljuvali po istom što je doprinijelo rušenju našeg ugleda u svijetu. Mi smo zapravo jedno ime, jedan brend, zeznuli – rekao nam je Gregorić.
Ostavština Jadran filma danas, izvor: Cropix
I dok se danas baš ne govori o Jadran filmu kao o nekom uporištu filmske industrije uprava tvrtke na čelu s predsjednikom Vinkom Grubišićem je, u sklopu projekta obnove zgrada u zagrebačkoj Dubravi, ove godine najavila pretvorbu jedne svoje zgrade u studio Orson Welles u kojem će biti postavljena stalna izložba rijetkih i vrijednih predmeta poznatog filmskog redatelja.
– To je još jedna ideja Vinka Grubišića koja je u skladu s trendom i vrlo je pametna, ali ne dovoljno da shvati da to nije samo tako. Orson Welles kod nas je snimio tek par filmova u pratnji svoje ljubavnice, ali tko će doći gledati tu izložbu? Ukoliko financijska sredstva za ovu izložbu dolaze izvana, odlično. Osobno smatram da će to biti samo još jedan naredni fijasko u nizu. Ono što danas nama nedostaje je modernizirani studio Jadran filma. Taj stari studio Jadran filma zadovoljavao je tadašnje potrebe. Uglavnom su to bili filmovi za koje smo radili usluge manjeg obujma, bez specijalnih efekata i sličnog – izjavio je bivši član Uprave Jadran filma.
Minimalist Timeline Diagram Concept Map, autor: Anamarija Mujanovic
Velika prepreka u današnjoj uspješnosti Jadran filma, smatra Žuvan, je manjak prilagodbe modernom vremenu. Jedan od velikih katalizatora za to svakako je sve veća konkurencija koju filmu predstavljaju televizija i različiti streaming servisi.
– Jedan dio Jadran filma još funkcionira, ali nije prilagođen modernom vremenu. Slično se dogodilo nekim kulturnim centrima iz Jugoslavije koji su propali jer nisu aktivno mijenjali i obnavljali način proizvodnje u skladu s mijenama na području konzumacije. Ni film kao medij nije jak u svijetu kao što je bio nekad. Film gubi bitku od svakog mogućeg sadržaja, od interneta, TV-a pa sve do streaming servisa. Film više nije „veći od života“ te kino sada više nema primat svugdje u svijetu. Ta promjena teško da će se osjetiti na svjetskoj razini gdje je publika velika, no na manjem tržištu promjena će se svakako osjetiti – govori Žuvan.
Povratak na brojke gledanosti Jadran filma, Žuvan smatra, neće se dogoditi. Promjena tržišta sa sobom uključuje mnogobrojne različite faktore kao što su to promjene preferencija publike, kojima se treba pokušati prilagoditi.
– Mislim da se nećemo vratiti na brojke od Jadran filma. Međutim, film tada je bio nešto potpuno drugo nego što je to danas. Pri tome, važno je napomenuti da je jugoslavensko tržište, bilo mnogo veće tržište nego danas. Promjena tržišta nije mala stavka jer uključuje milijardu različitih faktora zbog koje se sve mijenja. Usprkos tome, mi danas nemamo jasno definirano što je hrvatski film, u kojem smjeru se kreće i slično – objašnjava redatelj.
Definitivno nedostaje studija
Poražavajuća je činjenica da Hrvatska još uvijek nema studijski objekt za proizvodnju filmske industrije, iako naše prirodne ljepote privlače mnoge poznate svjetske redatelje i scenariste još od Alfreda Hitchcocka koji zadarski zalazak sunca smatra najljepšim na svijetu sve do snimanja jedne od najpopularnijih serija današnjice The Game Of Thrones koja je doprinijela kultnoj prepoznatljivosti Dubrovnika u svijetu.
– U Hrvatskoj apsolutno nedostaje studija, mi smo sada u nezavidnoj situaciji da kada se govori o filmskoj industriji ne možemo govoriti o našoj proizvodnji nego je to više autorska kinematografija. To je industrija čim zapošljava neke ljude, ali nije nešto što je jako široko – upozorava Žuvan.
– U Hrvatskoj apsolutno nedostaje studija, mi smo sada u nezavidnoj situaciji da kada se govori o filmskoj industriji ne možemo govoriti o našoj proizvodnji nego je to više autorska kinematografija. To je industrija čim zapošljava neke ljude, ali nije nešto što je jako široko – upozorava Žuvan.
Snimanje Igre prijestolja u Dubrovniku, izvor: HAVC
Puno se raspravljalo upravo o nedostatku hrvatske infrastrukture za filmsku industriju. Još 2020. godine provedena je studija o izvedivosti projekta novog studijskog kompleksa u Hrvatskoj, objavljena od strane Hrvatskog audiovizualnog centra, prema čijim podacima je jasno vidljivo da potencijal postoji. Međutim, Žuvan smatra kako je taj veliki potencijal do danas ostao potpuno neiskorišten.
– Ono što je u zadnje vrijeme postalo jako bitno je da smo postali production servisi. Naše lokacije strancima su iznimno privlačne jer na malo kilometara postoje različite stvari za snimanje. Od ravnica, preko planina pa sve do mora. Zagreb je posebno zanimljiv strancima koji ga, za razliku od nas, vide kao grad na obali jer je sat i pol vremena udaljen od Rijeke. To je poprilično zgodno jer je moguće filmsko snimanje prebaciti na obalu unutar jednog dana. Nedavno je bio aktualan danski film u kojem je Hrvatska trebala glumiti dvije lokacije, ali kada su došli u Hrvatsku i vidjeli lokacije odlučili su otkazati sve druge i snimiti cijeli svijet isključivo u Hrvatskoj. Scene pustinje tako su snimali na Pagu, dok je Rusija snimana u okolici Zagreba. Sve je to jako zanimljivo, no problematično je što Hrvatska nema pravi veliki studio gdje bi strane produkcije mogle napraviti set ili graditi interijere – kazao je Žuvan.
Our Business Journey, autor: Tinea Majdić
Sa Žuvanovom procjenom slaže se i Gregorić koji smatra da bez pravog filmskog studija ne možemo očekivati dolazak ozbiljnih stranih produkcija.
– Bez pravog filmskog studija, strane će produkcije nastaviti dolaziti u Hrvatsku snimati tek nekolicinu zgodnih eksterijera. Ostatak će pak, raditi u drugoj državi koja ima dobar filmski studio, kao što su to primjerice Italija, Njemačka ili Mađarska. U krajnju ruku, bez filmskog studija vi nemate niti dobrog filma niti imate mogućnost razvoja drugih dijelova. Jedan filmski studio ima puno više načina upotrebe od samog snimanja filma. Prema tome, studio može biti itekako isplativa investicija, pogotovo kada se izgradi na pravom mjestu. Osobno smatram da je za izgradnju filmskog studija kod nas posebice pogodna Istra, koja ima blizinu mora, otoka, aerodroma, autoputa, hotela. Drugim riječima, postoji već razvijena kompletna logistika.
Zagrebački Velesajam, izvor: PIXSELL
Gregorić se zatim, dotakao Zagreba, u kojem pogodno mjesto za filmski studio vidi u velikom neiskorištenom potencijalu zagrebačkog Velesajma.
– Imamo Velesajam na kojem možemo objediniti pet jakih zagrebačkih filmskih kompanija uz Interfilm i Zagreb film koji bi činili filmski centar Zagreba. Sličnu strukturu imaju dva najveća studija u Los Angelesu, Universal i Columbia, koji se nalaze jedan pored drugoga. Na taj način, znatno se olakšava rad samih produkcija na ujedinjenom prostoru na kojem postoji kompletna infrastruktura – kaže nam Gregorić dodajući da bez jasnog smjera i stava u kojemu trebamo razvijati hrvatsku filmsku industriju nema ni filma ni vanjskih poticaja za snimanje istog.
ciklus najboljih domaćih filmova svih vremena
Do sada su u Hrvatskoj provedena svega tri izbora za najbolji hrvatski film svih vremena. Posljednji izbori za najbolji hrvatski film održani su 2020. godine. Njihov organizator bio je Veljko Krulčić, vrstan filmski publicist i povjesničar filma, ujedno jedan od pokretača prve filmske manifestacije u samostalnoj državi pod nazivom Dani hrvatskog filma koja se održava od 1992. godine. Zanimljivo je kako je Krulčić kao glavni urednik filmskog magazina Hollywood u 50. broju 1999/2000. godine organizirao izbor sličan posljednjem u tri kategorije: igrani, dokumentarni i animirani film. Prvi izbor za najbolji domaći film svih vremena održan je 1989/1990. godine pod nadzorom Društva filmskih radnika Hrvatske i dnevnih novina Vjesnik.
U proljeće 2020. godine upućen je poziv domaćim filmskim kritičarima i filmolozima za sudjelovanje u anketi za izbor najboljeg hrvatskog filma svih vremena u tri kategorije: igrani, dokumentarni i animirani. U anketi je sudjelovalo 38 osoba oba spola, različitih generacija kritičara i publicista iz čitave Hrvatske. Zadaća sudionika bila je napraviti liste dvadeset najboljih naslova u svim kategorijama, a u obzir su dolazili svi snimljeni filmovi čiji su producenti ili većinski producenti bile kuće iz Hrvatske do 2020. godine.
U proljeće 2020. godine upućen je poziv domaćim filmskim kritičarima i filmolozima za sudjelovanje u anketi za izbor najboljeg hrvatskog filma svih vremena u tri kategorije: igrani, dokumentarni i animirani. U anketi je sudjelovalo 38 osoba oba spola, različitih generacija kritičara i publicista iz čitave Hrvatske. Zadaća sudionika bila je napraviti liste dvadeset najboljih naslova u svim kategorijama, a u obzir su dolazili svi snimljeni filmovi čiji su producenti ili većinski producenti bile kuće iz Hrvatske do 2020. godine.
Uz iznimku posljednjeg navedenog filma, svi ostali nastali su u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Jedino što se mijenjalo je njihov raspored na rezultatima izbora za najbolji hrvatski film svih vremena kroz godine. Zanimljivo je primijetiti da Ante Babaja u prvih dvadeset ima dva filma, Breza (1967) koja se nalazi na petom mjestu te Izgubljeni zavičaj (1980) na sedamnaestom mjestu. Čak tri filma na ovoj listi drži Vatroslav Mimica s Kaja, ubit ću te na osmom, Događaj (1969) na trinaestom te Ponedjeljak ili utorak (1960) na dvadesetom mjestu.
U kategoriji za najbolji dokumentarni film, poredak u prva tri nije se promijenio u posljednjih dvadeset godina. Tako Od 3 do 22 (1966) Kreše Golika uvjerljivo drži prvo, Mala seoska priredba (1971) Krste Papića drugo te Druge (1972) Zorana Tadića treće mjesto. Među ostalim Papićevim djelima koja su se našla među prvih deset su Specijalni vlakovi (1972) kao četvrti te Kad te moja čakija ubode (1968) kao šesti. Između njih stoji Recital (1972) Petra Krelje, a nakon njih su dva nastala nakon 2000. godine, odnosno Srbenka (2018) Nebojše Slijepčevića te Dobro jutro (2007) Ante Babaje. Babajin dokumentarac Tijelo (1965) također se našao među deset najboljih, a listu zaključuje Skopje ‘63. (1964) Veljka Bulajića.
H8 (1958) N. Tanhofera izabran je za najbolji domaći film, izvor: Matica hrvatska, Vijenac (699-700)
Nakon uvjerljive pobjede na prethodna dva izbora za najbolji film Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika, ovoga puta vodeću poziciju zauzeo je H-8 (1958) Nikole Tanhofera. Golikovo djelo pronašlo se na trećem, Rondo (1966) Zvonimira Berkovića na drugom, dok su Lisice (1969) Krste Papića zadržale četvrto mjesto. Usporedno s prethodnim izborom 1999/2000. godine Samo ljudi (1957) Branka Bauera i U gori raste zelen bor (1969) Antuna Vrdoljaka držali su deveto i deseto mjesto na izborima, dok više nisu ni među dvadeset najboljih. Njihovo mjesto zauzele su Kaja, ubit ću te (1967) Vatroslava Mimice i Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005) Tomislava Radića.
Od 3 do 22 (1966) K. Golika izabran za najbolji dokumentarni film, izvor: Matica hrvatska, Vijenac (699-700)
Ponovno se čini kako lista stavlja naglasak na ostvarenja nastala u razdoblju Jugoslavije, s samo dva djela stvorena u samostalnoj Hrvatskoj. Međutim, situacija od 11. do 20. mjesta izgleda potpuno drugačije. Ovdje brojimo čak sedam djela nastalih nakon 2000. godine, u kontrastu s tek dva iz vremena socijalističke Jugoslavije. Vidljivo je da kritičari novija dokumentarna ostvarenja smatraju izrazito relevantnima s obzirom da konkuriraju djelima koja su već odavno postala svojevrstan kanon hrvatske dokumentaristike.
Potpuno drugačiju sliku daje izbor za najbolji animirani film jer se u prvih dvadeset izabranih filmova ne nalazi ni jedan nastao nakon osamostaljenja Hrvatske. U ovoj kategoriji uvjerljivo dominiraju naslovi nastali u 1960-ima, s njih čak deset na listi. Četiri naslova su iz desetljeća poslije, 1970-ih, a tri iz desetljeća prije, 1950-ih. Dva su iz posljednjega desetljeća socijalističke Jugoslavije, a listu upotpunjava i animirani serijal Profesor Baltazar (1968–1976) Grgića, Kolara i Zaninovića. Usporedno s posljednjim izborom, kada je vodeća bila Satiemania (1978) Zdenka Gašparevića, ovoga puta prvo mjesto zaradio je Oscarom nagrađen Surogat (1961) Dušana Vukotića.
Gašparevićevo djelo spustilo se na drugo, dok su djela Nedeljka Dragića Tup-tup (1972) i Idu dani (1969) na trećem i četvrtom mjestu. Sljedeći je Don Kihot (1961) Vlade Kristla kao peti, Profesor Baltazar kao šesti, Samac (1958) Vatroslava Mimice kao sedmi, Riblje oko (1980) Joška Marušića kao osmi, Mačka (1968) Zlatka Boureka kao deveta, a listu zaključuje Maska crvene smrti (1969) Pavla Štaltera i Branka Ranitovića.
Ponovno se čini kako lista stavlja naglasak na ostvarenja nastala u razdoblju Jugoslavije, s samo dva djela stvorena u samostalnoj Hrvatskoj. Međutim, situacija od 11. do 20. mjesta izgleda potpuno drugačije. Ovdje brojimo čak sedam djela nastalih nakon 2000. godine, u kontrastu s tek dva iz vremena socijalističke Jugoslavije. Vidljivo je da kritičari novija dokumentarna ostvarenja smatraju izrazito relevantnima s obzirom da konkuriraju djelima koja su već odavno postala svojevrstan kanon hrvatske dokumentaristike.
Potpuno drugačiju sliku daje izbor za najbolji animirani film jer se u prvih dvadeset izabranih filmova ne nalazi ni jedan nastao nakon osamostaljenja Hrvatske. U ovoj kategoriji uvjerljivo dominiraju naslovi nastali u 1960-ima, s njih čak deset na listi. Četiri naslova su iz desetljeća poslije, 1970-ih, a tri iz desetljeća prije, 1950-ih. Dva su iz posljednjega desetljeća socijalističke Jugoslavije, a listu upotpunjava i animirani serijal Profesor Baltazar (1968–1976) Grgića, Kolara i Zaninovića. Usporedno s posljednjim izborom, kada je vodeća bila Satiemania (1978) Zdenka Gašparevića, ovoga puta prvo mjesto zaradio je Oscarom nagrađen Surogat (1961) Dušana Vukotića.
Gašparevićevo djelo spustilo se na drugo, dok su djela Nedeljka Dragića Tup-tup (1972) i Idu dani (1969) na trećem i četvrtom mjestu. Sljedeći je Don Kihot (1961) Vlade Kristla kao peti, Profesor Baltazar kao šesti, Samac (1958) Vatroslava Mimice kao sedmi, Riblje oko (1980) Joška Marušića kao osmi, Mačka (1968) Zlatka Boureka kao deveta, a listu zaključuje Maska crvene smrti (1969) Pavla Štaltera i Branka Ranitovića.
Surogat (1961) D. Vukotića izabran za najbolji animirani film, izvor: Matica hrvatska, Vijenac (699-700)
Ovim se izborom hrvatska kritika pokazuje relevantnom u promišljanju povijesti domaće kinematografije, a sami kontinuitet izbora pokazatelj je svijesti o važnosti ponavljanja ovakvih izbora te revidiranja istaknutih djela filmske povijesti te novih nastalih od vremena provedbe posljednje ankete.
Osim što je organizirao posljednji izbor za najbolji hrvatski film svih vremena, Krulčić je također prikupljao podatke o najgledanijim hrvatskim i srpskim filmovima u razdoblju do 2000. godine do danas. U tom periodu u našim kinima prikazano je više od dvjestotinjak domaćih filmova. Daleko najpopularniji je igrani film, nekoliko dokumentaraca, dok vlada oskudica na području animiranog filma. Tako je, prema Krulčiću, 100 najgledanijih hrvatskih filmova u domaćim kinima vidjelo je ukupno 2 572 643 gledatelja. Usporedno s time, Krulčić je prikupljao podatke o 100 najgledanijih srpskih filmova. Zbrajajući rezultate tih filmova došao je do fascinantne brojke od 15 812 932 gledatelja, što je čak šest puta više nego što imaju naši filmovi u domaćim kinima. Ovakve velike brojčane razlike svakako postavljaju uspjeh i samu kvalitetu domaćih filmova u pitanje.
Scena iz najgledanijeg srpskog filma, Zona Zamfirova (2002), Zdravka Šotre, izvor: Radio808
Loši rezultati zbog loših scenarija
Velik nedostatak domaćih filmova Gregorić vidi u nedovoljnoj eksploataciji, kakvu srpski film dostiže bez problema. Samu povijesno ponavljanu tematiku hrvatskih filmova, u jednom riječju, naziva kompleksom. Srpski film općenito ocjenjuje kao bolji od hrvatskog, izuzev naše dokumentaristike koju smatra puno kvalitetnijom.
– Neosporivo je da se u Hrvatskoj film uistinu realizira, ali rezultati su podosta slabašni isključivo zbog loših scenarija. Osobno sam dosta kritičan po tome pitanju, iako istovremeno smatram da proizvodimo puno bolje dokumentarce. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da u prosjeku dokumentarci zahtijevaju manji budžet, ukoliko se njegovoj izradi postupa pažljivo. Danas je dokumentarac lakše napraviti jer ti samo moraš pronaći nešto zanimljivo i to onda prikazati, odnosno ući u temu. Bez sadržaja nema ni filma ni priče – pojašnjava Gregorić.
– Neosporivo je da se u Hrvatskoj film uistinu realizira, ali rezultati su podosta slabašni isključivo zbog loših scenarija. Osobno sam dosta kritičan po tome pitanju, iako istovremeno smatram da proizvodimo puno bolje dokumentarce. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da u prosjeku dokumentarci zahtijevaju manji budžet, ukoliko se njegovoj izradi postupa pažljivo. Danas je dokumentarac lakše napraviti jer ti samo moraš pronaći nešto zanimljivo i to onda prikazati, odnosno ući u temu. Bez sadržaja nema ni filma ni priče – pojašnjava Gregorić.
Scena iz četvrtog najgledanijeg srpskog filma Južni vetar (2018) Miloša Avramovića, izvor: IMDd.com
Pri tome, Gregorić naglašava kako je dobar scenarij je jedna vrlo zahtjevna stvar bez koje nema dobrog teksta.
– Kad imaš dobar tekst i scenarij tada i loš glumac može dobro odglumiti. Zbog toga film zahtijeva vrlo široko polje djelovanja, ali glavninu baze čini dobra priča. S obzirom da su filmovi skupi, režiseri vrlo rijetko snimaju i onda kad dobiju šansu nađu se pred nekakvim rokom pa u toj što bržoj utrci do cilja često rade stvari poprilično šuplje. Bez dobrog teksta uzalud ti sve ostalo – govori Gregorić s kojim smo se dotakli i hrvatskog animiranog filma koji je, tvrdi, potpuno utihnuo iako kvalitetnog kadra ovdje ne nedostaje iako je nepravilno iskorišten.
Spas je u streamingu
Na kraju, nije sve tako crno. Mnogi budućnost vide u streaming platformama koje su trenutno daleko popularnije od klasične televizije, barem među mlađom publikom. Prema posljednjim podacima, Netflix i dalje uvjerljivo drži prvo mjesto kao najpopularnija streaming platforma u svijetu. Sama usluga danas je dostupna u više od 190 zemalja te broji više od 247 milijuna korisnika diljem svijeta. Pri tome, važno je napomenuti kako se biblioteka TV emisija i filmova razlikuje ovisno o državi, uz eventualne promjene kroz vrijeme.
Zanimljivo je primijetiti kako Netflix prednjači na velikim tržištima poput onoga u Europi, Meksiku i Australiji, ali i na manjima poput hrvatskog. Slijedi ga Amazon Prime Video s 200 milijuna pretplatnika koji pak drži status najpopularnijeg servisa u SAD-u, Kanadi, Japanu i Afganistanu. Od desetak dostupnih streaming servisa u Hrvatskoj, uvjerljivo najpopularniji su Netflix, HBO Max te Amazon Prime Video.
Osim na streaming servisima dostupnima u Hrvatskoj, nekolicinu filmova domaće produkcije moguće je pronaći na različitim streaming platformama diljem svijeta, uključujući Google Play Store te ostale lokalne/regionalne streaming servise. Sposobnost streaming servisa da privuku i zadrže pretplatnike uvelike ovisi o tome kako svojoj publici mogu dosljedno ponuditi uvjerljiv video sadržaj po izboru te o tome kako mogu pokrenuti popularan diskurs oko sadržaja.
bolja vidljivost, bolja gledanost
S obzirom na relativno male brojke gledanosti domaćih filmova u kinima Žuvan smatra kako potencijalan spas leži upravo u pojavljivanju sve većeg broja domaćih filmova na streaming servisima, kao što je to primjerice Netflix.
– Mislim da streaming servisi povećavaju šanse za privlačenje publike hrvatskom filmu jer Hrvati nemaju naviku otići u kino i gledati hrvatski film. U današnje vrijeme u kino publika prvenstveno ide zbog tehničkih stvari, odnosno bolji je doživljaj gledati filmove sa specijalnim efektima u kinu. Filmovi koji spadaju u tu kategoriju često su vizualno raskošni što potiče na gledanje u kinu, dok hrvatski filmovi to jednostavno nisu – objašnjava Žuvan.
Ovdje su vidljive očite prednosti gledanja sadržaja putem streaminga, kao što je to gledanje uvjerljivog sadržaja po izboru. Jedna od najvećih prednosti streaming servisa, kako Žuvan ističe, svakako je relativno povoljna cijena.
– Često kada se puštaju hrvatski filmovi na našim televizijama u principu imaju relativno dobru gledanost. U pravilu ljudi stvarno žele gledati sadržaj na domaćem jeziku, ali ne žele nužno za njega otići u kino. Međutim, ukoliko im se taj isti sadržaj plasira negdje u kući, skloni su ga pogledati. U svakom slučaju, ukoliko broj hrvatskih filmova na streaming servisima nastavlja rasti i pri postane vidljiviji, smatram da će puno prije doći do publike. Ljudi će brže kliknut na Netflixu nego što će biti spremni odvojiti vrijeme za odlazak u kino ili platiti ulaznicu koja je dosta skupa – poručuje Žuvan.
– Mislim da streaming servisi povećavaju šanse za privlačenje publike hrvatskom filmu jer Hrvati nemaju naviku otići u kino i gledati hrvatski film. U današnje vrijeme u kino publika prvenstveno ide zbog tehničkih stvari, odnosno bolji je doživljaj gledati filmove sa specijalnim efektima u kinu. Filmovi koji spadaju u tu kategoriju često su vizualno raskošni što potiče na gledanje u kinu, dok hrvatski filmovi to jednostavno nisu – objašnjava Žuvan.
Ovdje su vidljive očite prednosti gledanja sadržaja putem streaminga, kao što je to gledanje uvjerljivog sadržaja po izboru. Jedna od najvećih prednosti streaming servisa, kako Žuvan ističe, svakako je relativno povoljna cijena.
– Često kada se puštaju hrvatski filmovi na našim televizijama u principu imaju relativno dobru gledanost. U pravilu ljudi stvarno žele gledati sadržaj na domaćem jeziku, ali ne žele nužno za njega otići u kino. Međutim, ukoliko im se taj isti sadržaj plasira negdje u kući, skloni su ga pogledati. U svakom slučaju, ukoliko broj hrvatskih filmova na streaming servisima nastavlja rasti i pri postane vidljiviji, smatram da će puno prije doći do publike. Ljudi će brže kliknut na Netflixu nego što će biti spremni odvojiti vrijeme za odlazak u kino ili platiti ulaznicu koja je dosta skupa – poručuje Žuvan.
Art & History, autor: Tinea Majdić
Što se to gleda?
Izuzet već spomenutih filmova Svećenikova djeca i Šegrt Hlapić, pregledali smo dostupnost sljedećih hrvatskih filmova na raznim streaming servisima u Hrvatskoj i svijetu.
Posljednji Srbin u Hrvatskoj je prva hrvatska zombi komedija iz budućnosti scenarista i redatelja Predraga Ličine, snimljena u suradnji produkcije Kinorama i Art&Popcorna te u distribuciji 2i filma. Film su sufinancirali Hrvatski audiovizualni centar i Filmski centar Srbije. Pored sudjelovanja u mnogobrojnim festivalima, osvojili su brojne nagrade među kojima su nagrada za najbolji međunarodni igrani film, nagrada za najbolju režiju, nagrada publike na Madeira Fantastic FilmFestu 2020. godine; nagrada Zlatni studio 2020. godine za najboljeg filmskog glumca godine (Krešimir Mikić) u Hrvatskoj; Breza za najboljeg debitanta, Zlatna arena za najbolju glavnu žensku ulogu, Zlatna arena za masku, Zlatna arena za scenografiju te Zlatna arena za kostimografiju na Pulskom filmskom festivalu 2019. godine.
Izuzet već spomenutih filmova Svećenikova djeca i Šegrt Hlapić, pregledali smo dostupnost sljedećih hrvatskih filmova na raznim streaming servisima u Hrvatskoj i svijetu.
Posljednji Srbin u Hrvatskoj je prva hrvatska zombi komedija iz budućnosti scenarista i redatelja Predraga Ličine, snimljena u suradnji produkcije Kinorama i Art&Popcorna te u distribuciji 2i filma. Film su sufinancirali Hrvatski audiovizualni centar i Filmski centar Srbije. Pored sudjelovanja u mnogobrojnim festivalima, osvojili su brojne nagrade među kojima su nagrada za najbolji međunarodni igrani film, nagrada za najbolju režiju, nagrada publike na Madeira Fantastic FilmFestu 2020. godine; nagrada Zlatni studio 2020. godine za najboljeg filmskog glumca godine (Krešimir Mikić) u Hrvatskoj; Breza za najboljeg debitanta, Zlatna arena za najbolju glavnu žensku ulogu, Zlatna arena za masku, Zlatna arena za scenografiju te Zlatna arena za kostimografiju na Pulskom filmskom festivalu 2019. godine.
Scena iz filma Posljednji Srbin u Hrvatskoj, izvor: HAVC
Moj dida je pao s Marsa dječji je znanstveno-fantastični film te ujedno rezultat suradnje koprodukcije sedam zemalja, uključujući Hrvatsku. Novčanu potporu ovom projektu pružio je Hrvatski audiovizualni centar (HAVC), Češki filmski fond, Fond za kinematografiju Sarajevo, Filmski fond Luksemburga, Norveški filmski institut (NFI), Slovački audiovizualni fond (AVF), Slovenski filmski centar te Filminvest3.
Uz brojna sudjelovanja u festivalima, ova koprodukcija zaradila je mnoge nagrade kao što su to Zlatna arena za vizualne efekte i Zlatna arena za kameru na Pulskom filmskom festivalu 2019. godine, nagrada za najbolju glumicu u dugometražnom filmu (Lana Hranjec) na Filmskom festivalu znanstveno-fantastičnog filma u Sydneyju 2019. godine i Brave – Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade 2020.godine, nagradu za najbolji dugometražni igrani film na Međunarodnom filmskom festivalu u Lapazu FICLAPAZ 2019. godine, nagrada Europskog udruženja za dječji film (ECFA) na Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade Olympia 2019. godine, nagrada za najbolji film za djecu i obitelj na Near Nazareth Festivalu 2019. godine, Međunarodnom festivalu kultnog filma u Calcutti 2020. godine te Međunarodnom festivalu filma za djecu i mlade u Ouluu 2020. godine, Zlatni leptir za najbolji film po izboru mladog žirija i Zlatni leptir za najbolje umjetničko ostvarenje u režiji na Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade 2021.godine.
Uz brojna sudjelovanja u festivalima, ova koprodukcija zaradila je mnoge nagrade kao što su to Zlatna arena za vizualne efekte i Zlatna arena za kameru na Pulskom filmskom festivalu 2019. godine, nagrada za najbolju glumicu u dugometražnom filmu (Lana Hranjec) na Filmskom festivalu znanstveno-fantastičnog filma u Sydneyju 2019. godine i Brave – Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade 2020.godine, nagradu za najbolji dugometražni igrani film na Međunarodnom filmskom festivalu u Lapazu FICLAPAZ 2019. godine, nagrada Europskog udruženja za dječji film (ECFA) na Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade Olympia 2019. godine, nagrada za najbolji film za djecu i obitelj na Near Nazareth Festivalu 2019. godine, Međunarodnom festivalu kultnog filma u Calcutti 2020. godine te Međunarodnom festivalu filma za djecu i mlade u Ouluu 2020. godine, Zlatni leptir za najbolji film po izboru mladog žirija i Zlatni leptir za najbolje umjetničko ostvarenje u režiji na Međunarodnom filmskom festivalu za djecu i mlade 2021.godine.
Scena iz dječjeg znanstveno-fantastičnog filma Moj dida je pao s Marsa, izvor: HAVC
I dok će mnogi radije otići u kino pogledati Barbie, Oppenheimera ili Avatara, potrebno je osvijestiti i situaciju bliže kući pa iako ne glumi Margot Robbie ili Robert Downey Jr. hrvatski film može biti iznimno kvalitetan unatoč činjenici da kvalitetnog filmskog studija i dalje nema. Neovisno o tome, brojke gledanosti, iako male u odnosu na neke druge države Europe i svijeta, nisu zanemarive, a upravo bi streaming servisi tu mogli pomoći. Možda se nikada nećemo vratiti na prihode kakve je nekada ostvarivao Jadran film, no potencijala itekako ima. Kako su i sami sugovornici rekli, stranci će dolaziti snimati eksterijere, a novac za interijere će ostavljati u susjednim državama iako prostora za gradnju studija ne nedostaje. Hoće li se ikada napraviti suvremen i kvalitetan filmski studio tek treba vidjeti, no bez njega velikog napretka u hrvatskoj filmskoj industriji ne može biti.