Od 1991. godine pa sve do danas hrvatski dugometražni igrani film mijenjao se, napredovao i bio odraz društva. Hrvatska kinematografija proizvodi vrlo mali broj dugometražnih filmova (prema podacima HAVC-a u 2021. godini svega devet filmova), a i broj gledatelja u kinima je poražavajuć. Podaci HAVC-a govore da je apsolutni rekorder film ''Kako je počeo rat na mom otoku'', koji je sredinom 90-ih u kina privukao gotovo 340 000 gledatelja. Sedma umjetnost u Hrvatskoj često je na udaru brojnih predrasuda. Primjedbe su raznovrsne; loša kvaliteta filma i/ili glume, neoriginalnost, nedostatak kreativnosti, površnost, te ona koja se najčešće spominje - prezasićenost ratnom tematikom.
Anketa provedena putem Google obrazaca nad 105 nasumičnih stanovnika Hrvatske svih dobnih skupina dovela je do vrlo zanimljivih podataka. Naime, rezultati pokazuju da čak 70% ispitanika smatra kako je ratna tematika previše zastupljena u hrvatskom filmu. No, polovina (točnije 53%) ispitanika rijetko kada ili pak nikada ne gleda hrvatske filmove. Možemo zaključiti kako Hrvati rijetko gledaju domaće filmove ali ipak imaju uvriježeno negativno mišljenje o istome.
Što je prema Vašem osobnom mišljenju, najveći problem hrvatske kinematografije?
- ''Više manje sve isti filmovi, iste teme, ista lica.''
- ''Manjak ideja kod smišljanja tematike, ili je rat ili su neka prošla vremena... a tematika o suvremenim stvarima je užasno loša.''
- ''Previše se bave ratnom tematikom. Tim odnosima među državama, pa zatim tematikama gdje smo bili u prošloj državi žrtve režima. Koliko sam vidjela, Hrvatska dobije od EU novac za film i opet ne uspiju napraviti dobar film/seriju. Tematike su dosadne, Scenarij nije zanimljiv, dijalog između likova nije sarkastičan, upečatljiv. Mislim da jednostavno trebaju izaći iz zone rata. Ako već rade filmove s ratnom tematikom, mogu napraviti film kako je određena stranka uništila državu i građane i još dan danas nastavlja.''
- ''Nekvalitetnost, manjak kulturne filmske osviještenosti, angažiranosti, kreativnosti, slobode, profesionalizma, pojedinačnih kvaliteta, svježine.''
- ''Jako loša režija ispod standarda europskih filmova čak i susjednih poput BIH i Srbije, loša gluma i prevelika zastupljenost ratne tematike.''
- ''Ponavljanje filmskih žanrova: komedija i drama. I premalo ulaganje novca u film. Država ne cijeni filmsku industriju.''
- ''Nedovoljno financiranje originalnih/nezavisnih projekata + motivacija za stvaranje takvih filmova, igranje na sigurno.''
- ''Loši scenariji i radnja filma, loša gluma, isti glumci i glumice u svakom filmu, preveliki naglasak na ratnu tematiku, ako nije ratna tematika, onda je neki depresivan film.''
- ''Piratstvo i nedovoljan interes publike.''
- ''Stalno se vrti slična tematika, više manje sve je ili domovinski rat ili neki pokušaj parodije/komedije na drugi svjetski rat/političku situaciju u Jugoslaviji. Također ide se na "velika" imena te se često vrte isti glumci koji ni nisu nužno dobro odigrali tu ulogu, ali su poznati pa ih se valjda zato stavlja. Gluma je najčešće izrazito loša, neprirodni dijalozi (više izgleda kao da se tekst čita nego glumi) i dosadne radnje.''
- ''Filmovi koji nisu ratne tematike nisu baš zastupljeni u medijima pa vrlo često ljudi koji ne prate hrvatsku kinematografiju ni ne znaju da postoje takvi filmovi.''
- ''Fanatična opsjednutost ratnom tematikom.''
- ''Loša financijska situacija, hrvatski film ima dobre predispozicije, međutim financije ga koče u razvitku.''
- ''Reklamiranje filmova poznatih redatelja, ignoriranje nepoznatih koje jedva možemo pronaći na "hipsterskim" filmskim festivalima.''
- ''Smatram da je generalni problem manjak ideja i kreativnosti što uglavnom vodi do loših scenarija koje ne može spasiti niti najbolji izbor glumaca, a to na kraju vodi i do loših filmova s malom gledanošću (prvenstveno u Hrvatskoj dok se strano tržište čini gotovo nedohvatljivo).''
- ''To što je najčešće kamera prestatična. Dijaloga ima premalo, pa je film sam po sebi spor i razvučen, a i kada ih ima dosta su pretenciozni i često ne ispunjavaju svrhu scene. Najviše me živciraju dugački besmisleni kadrovi koji bi trebali dati dublje značenje neke scene, ali rijetko su dobro napravljeni.''
- ''Slaba distribucija filmova. Vecinu je jako tesko pronaci legalno na dostupnim streaming servisima (npr HBO, Netflix, HRTi), pogotovo ako se radi o manje poznatim / žanrovskim filmovima. Imam osjećaj da u Hrvatskoj postoji standard prikazati film u Puli, tjedan dana u kinima i bacit ga u smeće sto je tužno jer imamo dovoljno dobru kinematografiju koja je često na razini jednog Cannesa, Berlina ili Venecije.''
-
- ''Smatram kako je glavni problem nedostatak dobrog scenarija. Imamo kvalitetne ljude, od glumaca do snimatelja i ostatka ekipe, neki od filmova su tehnički na jako visokim razinama, no radnja uvijek nekako šteka.''
''Mislim da bi rata moglo biti i više''
Intervju s filmskim kritičarom, profesorom komparativne književnosti i anglistike, doktorom znanosti Nikicom Gilićem.
Izvor fotografije: tportal.hr
Smatrate li da postoji predrasuda o zasićenosti hrvatske kinematografije ratnom tematikom ?
Predrasuda o zasićenosti sasvim sigurno postoji. Ljudi smatraju da ima previše ratne tematike. Možemo početi od toga koliko bi je trebalo biti - to ja ne znam. Ali mislim da postoji previše dramske žanrovske orijentacije u odnosu na prosjek produkcije, da je tu možda problem koji ljudi primjećuju ali ga ne znaju imenovati. Drugim riječima, ovo je kinematografija koja preferira autorski film, psihološku dramu, socijalnu dramu... I onda je to nešto što djeluje kao jedna zatvorena homogena cjelina što ljudi tumače kao ratnu depresiju. Ali gledajući prosjek u kino dvoranama, na Pulskom festivalu i slično, ako govorimo o cjelovečernim igranim filmovima, rat ne dominira. Ako govorimo o televizijskim serijama, rat također ne dominira. I to sasvim sigurno. Zanimljivo je da nasuprot mišljenja da rata ima previše, ljudi koji su jako desno ideološki orijentirani, oni će vam svi reći manje-više da rata ne samo da ima premalo, nego da je svjesno i planski zanemaren kako bi se srušila država Hrvatska. Dakle, postoje ljudi u Hrvatskoj koji vjeruju da rata u filmovima ima previše i onih koji misle da je planski uništena ideja snimanja filmova o ratu.
Smatrate li da je predrasuda opravdana ? Treba li sadašnjoj hrvatskoj kinematografiji uopće i dalje tema rata ?
Glupo je tražiti sredinu jer kada su dva suprotna stava, sredina nije nužno istinita. Mislim da bi rata moglo biti i više, da ga zapravo ima relativno malo, s obzirom koliko je taj rat bio zanimljiva filmska tema, a koliko je ostavio traga u društvenim okvirima. Rekao bih da je ova predrasuda da rata ima previše potpuno pogrešna. Ali s druge strane, umjetnost ne funkcionira tako da se zadovoljavaju nečija očekivanja. Jako puno mojih kolega i prijatelja, i stručnjaka i nestručnjaka znaju kako bi film trebao izgledati i kako bi se filmovi trebali snimati - ja to ne znam i ne vidim kako bi itko mogao znati koliko bi u filmu trebalo biti rata ili koliko bi u filmu trebalo biti komedije ili nečega drugoga. Možemo reći da ima više komedija, ljudi bi više išli u kino, pa možda ima premalo komedija. Ali s druge strane, filmovi se ne rade samo za široku publiku. Filmovi se kao i zbirke poezije i romani rade i za užu publiku jer je i to da je film nužno popularan opet predrasuda. I ako je film malo gledan u kinima, ne znači da neće biti gledan na televiziji. Ako je na televiziji, bit će sigurno gledan. I film koji je skupio 500 gledatelja u kinima, na televiziji ima stotine tisuća gledatelja - govorim samo o HTV-u plus Klasik TV plus drugi kanali plus internet distribucija itd. Tako da su ljudi ostali malo zarobljeni ovim kino modelom koji je danas evidentno samo jedan od kanala kojim se filmovi distribuiraju.
Što mislite koliko bi ratna tematika mogla biti aktualna u budućnosti ?
Možda će se smanjivati broj filmova s ratnom tematikom, a možda će napokon nastati neki ambiciozniji filmovi. Drugim riječima, filmovi sa divljeg zapada su postali aktualni, bez obzira na vremensku udaljenost od zbivanja, jer se stvorio žanr. Kada bi se našli autori, producenti i scenaristi koji bi napravili žanr, tih bi filmova moglo biti sve više. Ali to je mala šansa jer je naša kinematografija antižanrovska. Žanrovi se uvijek miješaju, tako da što će se promiješati ne znam. Ali sve se može izmiješati - triler, vestern, komedija, SF...
Postoji li određeni hrvatski film koji nikad nije snimljen (tematski, žanrovski), a voljeli biste da bude ?
Pa mi imamo jako malo horora, ali ih imamo. Imamo jako malo SF-a, ali ga imamo. Imamo jako malo mjuzikla, ali se nađe. Ne znam neki žanr da mi jako nedostaje, jedino su neki žanrovi nerazvijeni. To mi je žao, ali je zapravo i prirodno za male kinematografije da nemaju sve aspekte. Također, naša kinematografija ima preferenciju prema autorskom filmu i drami, pa će onda neki žanrovi biti relativno slabo zastupljeni.
Robuje li domaći film imitaciji društvene klime ? Ili bi film to i trebao biti ? Odraz društva ?
S jedne strane, svaki je film odraz društva u kojem je nastao. Od potencijalnih budžeta koji se mogu dodijeliti pa onda su tu ograničenja, do ideologije bilo dominante, bilo nekih pokušaja subverzije, uvijek se to na neki način prema društvu odnosi. S druge strane, u proučavanju umjetnosti, ta ideja odraza je puštena odavno. Doista nikada nijedna umjetnost u 20. stoljeću nije profitirala kada su od nje tražili da postane odraz društva. To se zove diktatura, to se zove teror, to se zove cenzura. Drugi je problem u tome što ljudi misle da film puno košta, pa da onda postoji odgovornost nad poreznim obveznicima. To je potpuna glupost. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu više košta nego kompletna hrvatska kinematografija koju HAVC financira. Igrani, dokumentarni, animirani...sve zajedno košta manje od jednog Hrvatskog narodnog kazališta. Gledanost proizvoda hrvatske kinematografije u kinima, na internetu, na televizijama je stotinama puta veća od gledanosti kazališnih predstava, a svejedno nigdje nisam vidio članak o tome da je kazalište preskupo, da je to sve skupa nedovoljno popularno. To je besmisleno. Kazalište je od prethistorije prisutno pa ga podrazumijevamo, a naša je civilizacija nesposobna shvatiti da je film važan, premda je nastao još krajem 19. stoljeća. Film se još uvijek tretira kao da je nov što je sjajno jer ga mlade generacije smatraju starim za razliku od novih digitalnih videoigara itd. Dakle, sve skupa ne valja.
Ulaže li se premalo u hrvatski film?
Sasvim sigurno. On ima potencijale da te novce i vrati, da se koprodukcijama oplodi. Ako gledamo korist za hrvatsku zajednicu, kulturu, jezik, društvo, puno je pametnije ulagati u film, nego u kazalište. Jer će i loše gledan film, biti stotinama puta gledaniji od popularne predstave.
Ima li hrvatski film danas utjecaja u svijetu ?
Ima nekih međunarodnih odjeka. Ima i tih festivalskih odjeka - to je jedan od kanala. Znam da me iznenadio jedan Amerikanac koji mi je rekao da je u knjižnicama u SAD-u posudio hrvatske filmove; između ostaloga film Svjedoci, Vinka Brešana. Postoje ti kanali kojima se filmovi šire, na primjer internet koji je veliki plus.
No, je li internet i veliki minus kada je riječ o piratstvu ?
Sasvim sigurno. Kinematografija nije ni zasnovana na tome da bude tržišno isplativa. Pa mi imamo puno manji problem piratstva nego Sony. Nas piratstvo ne može uništiti, Sony može. Mi smo drugačija kultura što se kinematografije tiče.
Je li moguće da se Amerikanci zasite Hollywooda ?
Sve je moguće. Rumunjski novi val - evo sad igra u kinima film Baksuzno bubanje ili bezumni pornić, redatelja Radu Jude sa hrvatskom koprodukcijom. To u Rumunjskoj nikad nije bilo popularno, a smatra se jednim od najvažnijih pravaca suvremenog europskog filma. Popularnost i važnost - to su dvije kategorije. Ja sam zadovoljan sa tim da netko proučava popularnost, kako je postići i što s tim napraviti, ali ja sam zagovornik naravno ovog umjetničkog shvaćanja. To je ono što me zanima i smatram da ako se kazalište smatra umjetnički važnim pa se zbog toga obilato financira, onda može i film. Ako se kazalište smatra važnim za kulturu, identitet, naciju, onda se mora tako shvaćati i film. Ne vidim razloga da tu film bude manje važan, a vidim razloga čak da bude više važan. Ali to se ne usudim zahtjevati jer je to preradikalna misao, nego bi bio sretan i kad bi se postigla ravnopravnost. Film bi trebao ući u obrazovni sustav, koliko ulaze stare umjetnosti, u sustavu financiranja, u kulturnoj politici...Ako bi film postao toliko važan kao starije umjetnosti, tu bi cijela kultura profitirala. A meni se čini da bi i ekonomija profitirala.
Kako kao gledatelj i kritičar reagirate na rat unutar hrvatskog filma?
Mene osobno, ratna tematika ne zanima previše što se filma tiče. Tako da mogu reći da sam gledao neke dobre filmove i neke loše. Recimo filmovi Kristijana Milića su jako dobri. Oni predstavljaju vrh te produkcije, kao i film Crnci, Zvonimira Jurića i Gorana Devića. I oni pokazuju neke od mogućih načina kako se rat može tretirati. Samo što tih filmova nema dovoljno da bi se to dalje razvijalo. Postoji jedan amaterski film iz 90ih kojeg su svi hvalili, možda i previše, jer je bio baš loš ako mene pitate, U okruženju, Stjepana Sabljaka koji je bio žanrovski pravi ratni film. Pa je to kao osvježenje bilo predstavljeno i nikada nije zaživjelo kao žanrovsko opredjeljenje. Ali zanimljivo je da je film nastao ne državnom politikom, nego u potpuno amaterskim uvjetima. Stjepan Sabljak je imao nešto malo tehnike, iskustva, imao je oružje, uniforme jer je ratovao, imao je prijatelje koji su ratovali itd. I mogao je snimiti pravi klasični žanrovski film. Ali država na to nije reagirala i nikada nije tako nešto poticala. Postojale su ideje, Branko Lustig je imao briljantnu ideju da se cijela kinematografija skupi i svi ulože novac u spektakl koji će dati istinu o svijetu. To, hvala Bogu, nikad nije zaživjelo. Ali država nikada nije ozbiljno shvatila ideju ratnoga filma. Ja ne vidim zašto ne bi bilo i žanrovski ratnog filma, akcijskog. Good guys, bad guys i varijante...To države koje ratuju proizvode i to se smatra normalnim.
Slažete li se s primjedbom hrvatskog društva na ponavljanje filmskih žanrova: drame i komedije ?
To su najpopularniji žanrovi. U smislu autorskih interesa. Premda se rade relativno često i filmovi za djecu, a postoje i odmaci. Jedan od naših najplodnijih autora Dalibor Matanić snimio je par trilera, horor. Postoji i pokušaj drugačijega. Matanić je jedan od onih redatelja koji ne čekaju pet godina da se zatvori projekt, nego on snima. Sada je na televiziji jedna njegova serija i to žanrovska - socijalni triler, a čitam u novinama da izlazi druga serija Šutnja. Možda je u tradiciji Zorana Tadića koji je radio takve socijalne trilere, nekada i narativno složene sa vrlo jakim odnosom prema suvremenoj, ekonomskoj i političkoj situaciji. U tom smislu je to čak i tradicija, Zoran Tadić je bio niskobudžetni, na margini, ali autor koji je u kasnoj Jugoslaviji radio trilere, direktno socijalno kritične kao što Matanić danas radi u nekim svojim radovima kao što je recimo Područje bez signala.
Ima li cenzure u hrvatskoj kinematografiji ?
Mislim da ima više autocenzure i da ljudi ne zamišljaju i da im ne pada na pamet napraviti film kao što je Radu Jude napravio Baksuzno bubanje ili bezumni pornić. Ljudima iz nekog razloga to ne pada na pamet. A možda i nema umjetnika s takvim interesima koji bi radili cjelovečernje filmove. Moguće je i to. Ali mislim da tu ima i malo autocenzure. To je moja neutemeljena, neobrazloživa, slobodna i spontana prosudba. Ja sam neću uvijek reći sve što mislim na poslu zato što bih mogao naškoditi nekome tko o meni ovisi i na kome bi se mogli osvetiti u njegovoj karijeri jer je politika i na Sveučilištu takva da je uvijek prisutna. A zašto ne bi bila prisutna ovdje gdje je pojedini film tema.
Kako biste prokomentirali tweet redatelja Ivana Gorana Viteza u kojemu njegova kćer izjavljuje da: ''Točno znaš da je hrvatski film, ako lik pere ruke i baš čuješ kako ta voda teče'' ?
To je dramski pristup. Šumovi koji su ambijentalni. To se često događa u generaciji koja je htjela vratiti publiku filmu, negdje 90ih. Bio je tu Hrvoje Hribar koji je napravio jedan uspješan popularni film (komediju). A u toj generaciji je bio i Lukas Nola koji danas radi najezoteričnije art drame, kojeg ja inače volim kao redatelja. Ivan Goran Vitez ima priliku dokazati da se može raditi i drugačiji film. On je upravo taj koji bi trebao pokazati kako bi hrvatski film mogao biti bolji i drugačiji.
Je li takva pažnja tim detaljima i produljivanju scena atmosferom kupovanje minutaže radi prikrivanja nedostatka kreativnosti ?
Postoje pravila u svakom tipu filma. Pravila u drami i art drami su dulji kadrovi. To je jednostavno takva vrsta filma. A u svakoj vrsti filma postoje bolji i lošiji. Ovisi kome se što sviđa, ako vam se ne sviđa neki žanr općenito, onda vam je sve u njemu pretjerano. Ako ne volite ratne filmove, nećete ih gledati. Kao što je jedna moja prijateljica (koja ne voli vesterne) rekla: ''Što ću ja gledati dvojicu koji jašu konje i pričaju gluposti ?'' A ja sam tražio od jedne prijateljice da mi prevede razgovor iz serije Seks i grad jer ga nisam shvatio. Jer je to je jedan žanr kojeg ja ne poznajem, koji mi nije jasan i onda sam trebao tumačenje. I onda kad mi je objašnjeno, počeo sam shvaćati u čemu je popularnost serije. Dakle, nisam to spontano shvatio, morao sam se obrazovati za to.
Nedostaje li hrvatskom društvu filmsko obrazovanje ?
Apsolutno! I u srednjim i u osnovnim školama. To je jasno. Mi smo imali bolju situaciju prije 50 godina sa medijskim obrazovanjem. Mi još uvijek vodimo razgovor o filmu, a ne i o videoigrama i drugim modernijim modelima. Mislim da nije dobro za obrazovni sustav. To se izgleda rješava spontano tim da svi koji imaju djecu, odlaze u inozemstvo, pa nemaju više imati problema. Ali da je obrazovni sustav užasno staromodan u tom smislu, u to nema nikakve sumnje.
Kako zamišljate budućnost hrvatskog filma ?
Neke temelje ima. Obrazovnih programa ima kao blata; od filmskih akademija do tečajeva. Uspostavljena je ponovo zdrava veza kino klubova i filmskih škola koja je nekoć pokazala vrlo dobre rezultate. Postoje internetski alati za učenje; youtube tutoriali i slično, tako da ja ne vidim prepreka za procvat što naravno ne znači da će ga biti, niti da ga neće biti. Kao što nitko nije mogao predvidjeti ovaj novi rumunjski val, niti je itko mogao predvidjeti uspjeh iranskoga filma 90ih. Kada je riječ o umjetnosti, teško je postaviti jasne parametre. Umjetnost je takva, izmiče se društvenim eksperimentima.
Piše: Nada Vukotić
. Intervju s Vinkom Brešanom
1. Smatrate li da postoji predrasuda o prezasićenosti ratnom tematikom u hrvatskoj kinematografiji?
Da i ne. Naime, ljudi ne idu u kino. Hrvatska je najmanja po broju kupljenih ulaznica. I ne samo u hrvatskom filmu, nego generalno od Spidermana do nekog art filma. Prema tome, to nije problem hrvatskog filma, to je generalno problem.
2. Zašto mislite da je to tako ?
Zato što ljudi nisu naučili ići u kino. Zato što ljudi naprosto ne čitaju knjige, ne idu u kazalište...ne zanima ih. Postoji i ključna riječ, a to je obrazovanje. Naime, naše obrazovanje je katastrofalno. Nekada davno kada sam ja išao u osnovnu školu, učili smo Filmsku kulturu. Svaki razred; peti, šesti, sedmi, osmi, petkom u osam sati - Filmska kultura. Vidite, to je problem. Upravo se tu nalazi odgovor. Mi smo imali šansu u ovoj zemlji koja se zvala kurikularna reforma, ali ona je propala.
3. Kako kao gledatelj gledate na dramu i rat unutar hrvatske kinematografije?
Ne reagiram nikako. Potpuno mi je svejedno je li film ljubavni, ratni ili bilo koja druga tematika, svaka tematika je jednako zanimljiva ako je film dobar.
4. Treba li hrvatskoj kinematografiji uopće i dalje tema rata ?
Ja mislim da je hrvatskom filmu sve potrebno. Isto kao što mislim da je hrvatskom filmu potrebna ljubavna tematika, dramska tematika tako mu je potrebna i ratna tematika. Snima se tri, četiri filma godišnje. Ja ne znam jesmo li imali ove godine ijedan ratni film. Ja ne znam kad smo zadnji puta imali ratni film.
5. Ima li moderna hrvatska kinematografija uopće neki dobar ratni film koji biste izdvojili ?
Pa gledajte ja sam snimio jedan o ratnim zločinima, a je li dobar to morate vi reći. Izuzev toga, film Tu.
6. Mislite li da hrvatski film robuje društvenoj klimi ? Ili bi zapravo film to i trebao biti ?
Pa film je odraz društva. Ako radimo i Science Fiction, on je odraz društva. Naime, ljudi-autori žive u ovom svemiru, žive u Hrvatskoj. Film i je odraz stanja u kojem država jest. Kad to ne bi bio, onda bi to bio neki eskapizam koji bi se bavio cvijećem i ljubičicama. Neki hrvatski filmovi jesu odraz društva.
7. Je li kćer redatelja Ivana Gorana Viteza u pravu kada u tvitu piše da je hrvatski film onaj u kojem se "voda baš čuje kako teče dok glavni lik pere ruke"?
Nije, ja nemam nijednu scenu nikada da lik pere ruke. Ali imam film da se čuje da voda teče. Bilo bi neobično da se ne čuje.
8. Je li takva pažnja tim detaljima i produljivanju scena atmosferom neki naš trademark ?
Pa ja mislim da Zeffirelli u Isusu iz Nazareta ima dosta dobru scenu pranja ruku.
9. Koji su najveći nedostatci hrvatske kinematografije ?
Premalo novca i premali budžeti. To bih osobno izdvojio kao veliki problem. Apsolutno se premalo ulaže u hrvatski film. I u kulturu generalno.
10. Kako zamišljate budućnost hrvatskog filma ?
Budućnost je u njegovim autorima i ništa više. Ako će hrvatski film imati dobre autore, onda će imati budućnost. A ako neće imati, neće imati ni budućnost.
Autorica: Nada Vukotić
.
1. Smatrate li da postoji predrasuda o prezasićenosti ratnom tematikom u hrvatskoj kinematografiji?
Da i ne. Naime, ljudi ne idu u kino. Hrvatska je najmanja po broju kupljenih ulaznica. I ne samo u hrvatskom filmu, nego generalno od Spidermana do nekog art filma. Prema tome, to nije problem hrvatskog filma, to je generalno problem.
2. Zašto mislite da je to tako ?
Zato što ljudi nisu naučili ići u kino. Zato što ljudi naprosto ne čitaju knjige, ne idu u kazalište...ne zanima ih. Postoji i ključna riječ, a to je obrazovanje. Naime, naše obrazovanje je katastrofalno. Nekada davno kada sam ja išao u osnovnu školu, učili smo Filmsku kulturu. Svaki razred; peti, šesti, sedmi, osmi, petkom u osam sati - Filmska kultura. Vidite, to je problem. Upravo se tu nalazi odgovor. Mi smo imali šansu u ovoj zemlji koja se zvala kurikularna reforma, ali ona je propala.
3. Kako kao gledatelj gledate na dramu i rat unutar hrvatske kinematografije?
Ne reagiram nikako. Potpuno mi je svejedno je li film ljubavni, ratni ili bilo koja druga tematika, svaka tematika je jednako zanimljiva ako je film dobar.
4. Treba li hrvatskoj kinematografiji uopće i dalje tema rata ?
Ja mislim da je hrvatskom filmu sve potrebno. Isto kao što mislim da je hrvatskom filmu potrebna ljubavna tematika, dramska tematika tako mu je potrebna i ratna tematika. Snima se tri, četiri filma godišnje. Ja ne znam jesmo li imali ove godine ijedan ratni film. Ja ne znam kad smo zadnji puta imali ratni film.
5. Ima li moderna hrvatska kinematografija uopće neki dobar ratni film koji biste izdvojili ?
Pa gledajte ja sam snimio jedan o ratnim zločinima, a je li dobar to morate vi reći. Izuzev toga, film Tu.
6. Mislite li da hrvatski film robuje društvenoj klimi ? Ili bi zapravo film to i trebao biti ?
Pa film je odraz društva. Ako radimo i Science Fiction, on je odraz društva. Naime, ljudi-autori žive u ovom svemiru, žive u Hrvatskoj. Film i je odraz stanja u kojem država jest. Kad to ne bi bio, onda bi to bio neki eskapizam koji bi se bavio cvijećem i ljubičicama. Neki hrvatski filmovi jesu odraz društva.
7. Je li kćer redatelja Ivana Gorana Viteza u pravu kada u tvitu piše da je hrvatski film onaj u kojem se "voda baš čuje kako teče dok glavni lik pere ruke"?
Nije, ja nemam nijednu scenu nikada da lik pere ruke. Ali imam film da se čuje da voda teče. Bilo bi neobično da se ne čuje.
8. Je li takva pažnja tim detaljima i produljivanju scena atmosferom neki naš trademark ?
Pa ja mislim da Zeffirelli u Isusu iz Nazareta ima dosta dobru scenu pranja ruku.
9. Koji su najveći nedostatci hrvatske kinematografije ?
Premalo novca i premali budžeti. To bih osobno izdvojio kao veliki problem. Apsolutno se premalo ulaže u hrvatski film. I u kulturu generalno.
10. Kako zamišljate budućnost hrvatskog filma ?
Budućnost je u njegovim autorima i ništa više. Ako će hrvatski film imati dobre autore, onda će imati budućnost. A ako neće imati, neće imati ni budućnost.
Autorica: Nada Vukotić
.
Postoji li među hrvatskim gledateljima predrasuda o zasićenosti ratnom tematikom?
Pitanje je to koje je zapravo – iako smo se potrudili pronaći odgovor na njega – za nas od
samog početka bilo retoričko. Ta predrasuda postoji, što su potvrdili naši sugovornici, građani
koji su sudjelovali u anketama, no potvrđuju to i tek letimični (a kamoli dublji) pregledi
medijskih prikaza hrvatskog filma, te praćenje te tematike u različitim oblicima. S druge
strane, sama hrvatska kinematografija ne potvrđuje opravdanost te predrasude, što je paradoks
kojim smo se detaljnije pozabavili.
Primjerice, tri najgledanija hrvatska filma 2021. godine u kinima bila su ''Ljubav oko
svijeta'' Anđele i Davora Rostuhara, ''Murina'' Antonete Alamat Kusijanović, te ''Zbornica''
Sonje Tarokić, od kojih nijedan nije film ratne tematike. Pa ipak, usprkos tome i svemu
ostalom što budi nadu za hrvatsku kinematografiju, poput sve uspješnijih koprodukcija,
zapaženosti na stranim festivalima, te jačanja jakih ženskih autorskih imena, od gledatelja u
anketama i dalje dobivamo izjave kao što su: ''Više manje sve isti filmovi, iste teme, ista lica.''
Kada smo cijenjenog hrvatskog redatelja i scenarista Vinka Brešana pitali za mišljenje
o navedenoj temi, on je lopticu prebacio na gledatelje, ustvrdivši da hrvatski gledatelji
naprosto nemaju naviku ići u kino, jednako kao što nemaju naviku čitati knjige, te da je glavni
krivac za navedeno naš loš sustav obrazovanja u kojem se ne razvija filmska kultura, kao ni
kultura općenito. Što se problema zasićenosti ratnom tematikom tiče, Brešan smatra da se ne
snima previše ratnih filmova jer se općenito snima premalo hrvatskih filmova – ratne i svake
druge tematike. Brešan je izjavio i da tema filma sama po sebi uopće nije bitna, bitna je
njegova kvaliteta.
Bez obzira na to što smo se usredotočili na problem predrasude o ratnoj tematici, od
početka smo htjeli istražiti širi kontekst unutar kojega je spomenuta predrasuda zaživjela. S
obzirom na to da su naši ispitanici u anketi u većem postotku izrazili zasićenost ratnom
tematikom nego što su se izjasnili kao osobe koje zaista imaju naviku gledati hrvatske
filmove, čini se da bi Brešanovu izjavu svakako trebalo uzeti u obzir. Neke predrasude koje
šira publika ima o hrvatskom filmu svakako proizlaze iz neznanja, odnosno iz nedostatka
interesa za to kako hrvatski film zaista izgleda.
Filmski kritičar Nikica Gilić potvrdio nam je da ljudi smatraju da ima previše ratne
tematike u hrvatskom filmu, te da predrasuda o zasićenosti sasvim sigurno postoji, a on je
osobno smatra potpuno pogrešnom. Ponudio je različita moguća objašnjenja za to, no među
zanimljivijim komentarima svakako je njegova – kako sam kaže – neutemeljena,
neobrazloživa, slobodna i spontana prosudba da u hrvatskoj kinematografiji postoji
autocenzura, zbog koje možda dolazi do pojave da se nekim gledateljima čini kao da uvijek
gledaju isti film. Zaista, osim ratne tematike, brojni ispitanici naveli su loš i neoriginalan
scenarij kao razlog zašto nisu ljubitelji hrvatskog filma.Kod hrvatskih autora nema prave
hrabrosti za iskorak, mogli bismo pomisliti. Možda se baš zbog toga – unatoč uspjehu na
festivalima – predrasude teško razbijaju. Festivalski filmovi i sami robuju određenim
konvencijama, a kada, kako napominje i Gilić, govorimo o kinematografiji koja već sama po
sebi ''preferira autorski film, psihološku dramu, socijalnu dramu... onda je to nešto što djeluje
kao jedna zatvorena homogena cjelina što ljudi tumače kao ratnu depresiju'' kada se te dvije
vrste ''navika'' i konvencija spoje, sve to doprinosi ozračju u kojem je tek mali dio gledatelja
zaista zainteresiran za hrvatski film, pa i oni postaju dio jedne zatvorene homogene cjeline,
unatoč činjenici da to zapravo svima, a pogotovo autorima i iskrenim ljubiteljima filma,
donosi više štete nego koristi.
Zbog svega navedenoga, teško je donositi konačne zaključke o problematici ratne
tematike u hrvatskom filmu, kao i o hrvatskoj kinematografiji općenito. Moguće je, a to smo i
učinili, napraviti žanrovski pregled, ispitati javno mnijenje, usporediti gledanost filmova... no
film je umjetnost, a to je pojava koja je sama po sebi, da parafraziramo Gilića, neutemeljena,
neobrazloživa, slobodna i spontana. Gilić je dalje u razgovoru napomenuo da nitko nije
mogao predvidjeti, primjerice, uspjeh iranskoga filma devedesetih, kao ni novi rumunjski val.
Stoga ni mi ne možemo – a to nam nije ni bio cilj – nagađati u kojem će pravcu krenuti
hrvatska kinematografija. Mogli smo, međutim, pokušati ustanoviti gdje se ona trenutno
nalazi i koji faktori tome doprinose.
Film je istovremeno nešto što se smatra trivijalnim i nešto što se smatra umjetnošću,
film je industrija, film je zabava, film je kultura. U vrtlogu svega navedenoga, neke su se ideje
naših sugovornika istaknule kao potencijalne poveznice sa stavovima ispitanih gledatelja, te
smo se ovom prilikom osvrnuli na njih. Na koncu, Gilić je izrazio i stav da umjetnost ne
funkcionira tako da se zadovoljavaju nečija očekivanja. Odaberemo li se složiti s glavnim
idejama Brešana i Gilića, mali bismo problem zasićenosti hrvatske publike ratnom tematikom
mogli pripisati, s jedne strane, nedostatku kvalitetnog filmskog obrazovanja, no s druge
strane, i nepristupačnosti filma većini gledatelja, možda upravo zbog prevelike autorske
opterećenosti zadovoljavanjem nečijih očekivanja, bili to festivalski kriteriji, stav prema
ratnoj tematici ili nešto sasvim treće.
Paradoksalno, u film treba, slažu se i naši sugovornici, ulagati mnogo više, no to je sve
teže postići u ozračju u kojem se film sve više smatra nečim u što ne vrijedi ulagati. Sve su to
aktualni problemi hrvatske kinematografije, no naša tema – zasićenost ratnom tematikom –
možda je zapravo prije svega jedna već uvriježena i toliko često ponavljana ''fraza'' da se pod
njom skriva puno veći, širi i kompleksniji niz problema, od kojih smo neke ovdje naveli, a za
čije rješavanje treba ispitati, pa i preokrenuti čitav odnos prema filmu, a pitanje je li određen
film ratne tematike ili nije pritom bi samo po sebi postalo ono što zapravo i jest - sporedno.
Piše: Rafaela Rudelić
Pitanje je to koje je zapravo – iako smo se potrudili pronaći odgovor na njega – za nas od
samog početka bilo retoričko. Ta predrasuda postoji, što su potvrdili naši sugovornici, građani
koji su sudjelovali u anketama, no potvrđuju to i tek letimični (a kamoli dublji) pregledi
medijskih prikaza hrvatskog filma, te praćenje te tematike u različitim oblicima. S druge
strane, sama hrvatska kinematografija ne potvrđuje opravdanost te predrasude, što je paradoks
kojim smo se detaljnije pozabavili.
Primjerice, tri najgledanija hrvatska filma 2021. godine u kinima bila su ''Ljubav oko
svijeta'' Anđele i Davora Rostuhara, ''Murina'' Antonete Alamat Kusijanović, te ''Zbornica''
Sonje Tarokić, od kojih nijedan nije film ratne tematike. Pa ipak, usprkos tome i svemu
ostalom što budi nadu za hrvatsku kinematografiju, poput sve uspješnijih koprodukcija,
zapaženosti na stranim festivalima, te jačanja jakih ženskih autorskih imena, od gledatelja u
anketama i dalje dobivamo izjave kao što su: ''Više manje sve isti filmovi, iste teme, ista lica.''
Kada smo cijenjenog hrvatskog redatelja i scenarista Vinka Brešana pitali za mišljenje
o navedenoj temi, on je lopticu prebacio na gledatelje, ustvrdivši da hrvatski gledatelji
naprosto nemaju naviku ići u kino, jednako kao što nemaju naviku čitati knjige, te da je glavni
krivac za navedeno naš loš sustav obrazovanja u kojem se ne razvija filmska kultura, kao ni
kultura općenito. Što se problema zasićenosti ratnom tematikom tiče, Brešan smatra da se ne
snima previše ratnih filmova jer se općenito snima premalo hrvatskih filmova – ratne i svake
druge tematike. Brešan je izjavio i da tema filma sama po sebi uopće nije bitna, bitna je
njegova kvaliteta.
Bez obzira na to što smo se usredotočili na problem predrasude o ratnoj tematici, od
početka smo htjeli istražiti širi kontekst unutar kojega je spomenuta predrasuda zaživjela. S
obzirom na to da su naši ispitanici u anketi u većem postotku izrazili zasićenost ratnom
tematikom nego što su se izjasnili kao osobe koje zaista imaju naviku gledati hrvatske
filmove, čini se da bi Brešanovu izjavu svakako trebalo uzeti u obzir. Neke predrasude koje
šira publika ima o hrvatskom filmu svakako proizlaze iz neznanja, odnosno iz nedostatka
interesa za to kako hrvatski film zaista izgleda.
Filmski kritičar Nikica Gilić potvrdio nam je da ljudi smatraju da ima previše ratne
tematike u hrvatskom filmu, te da predrasuda o zasićenosti sasvim sigurno postoji, a on je
osobno smatra potpuno pogrešnom. Ponudio je različita moguća objašnjenja za to, no među
zanimljivijim komentarima svakako je njegova – kako sam kaže – neutemeljena,
neobrazloživa, slobodna i spontana prosudba da u hrvatskoj kinematografiji postoji
autocenzura, zbog koje možda dolazi do pojave da se nekim gledateljima čini kao da uvijek
gledaju isti film. Zaista, osim ratne tematike, brojni ispitanici naveli su loš i neoriginalan
scenarij kao razlog zašto nisu ljubitelji hrvatskog filma.Kod hrvatskih autora nema prave
hrabrosti za iskorak, mogli bismo pomisliti. Možda se baš zbog toga – unatoč uspjehu na
festivalima – predrasude teško razbijaju. Festivalski filmovi i sami robuju određenim
konvencijama, a kada, kako napominje i Gilić, govorimo o kinematografiji koja već sama po
sebi ''preferira autorski film, psihološku dramu, socijalnu dramu... onda je to nešto što djeluje
kao jedna zatvorena homogena cjelina što ljudi tumače kao ratnu depresiju'' kada se te dvije
vrste ''navika'' i konvencija spoje, sve to doprinosi ozračju u kojem je tek mali dio gledatelja
zaista zainteresiran za hrvatski film, pa i oni postaju dio jedne zatvorene homogene cjeline,
unatoč činjenici da to zapravo svima, a pogotovo autorima i iskrenim ljubiteljima filma,
donosi više štete nego koristi.
Zbog svega navedenoga, teško je donositi konačne zaključke o problematici ratne
tematike u hrvatskom filmu, kao i o hrvatskoj kinematografiji općenito. Moguće je, a to smo i
učinili, napraviti žanrovski pregled, ispitati javno mnijenje, usporediti gledanost filmova... no
film je umjetnost, a to je pojava koja je sama po sebi, da parafraziramo Gilića, neutemeljena,
neobrazloživa, slobodna i spontana. Gilić je dalje u razgovoru napomenuo da nitko nije
mogao predvidjeti, primjerice, uspjeh iranskoga filma devedesetih, kao ni novi rumunjski val.
Stoga ni mi ne možemo – a to nam nije ni bio cilj – nagađati u kojem će pravcu krenuti
hrvatska kinematografija. Mogli smo, međutim, pokušati ustanoviti gdje se ona trenutno
nalazi i koji faktori tome doprinose.
Film je istovremeno nešto što se smatra trivijalnim i nešto što se smatra umjetnošću,
film je industrija, film je zabava, film je kultura. U vrtlogu svega navedenoga, neke su se ideje
naših sugovornika istaknule kao potencijalne poveznice sa stavovima ispitanih gledatelja, te
smo se ovom prilikom osvrnuli na njih. Na koncu, Gilić je izrazio i stav da umjetnost ne
funkcionira tako da se zadovoljavaju nečija očekivanja. Odaberemo li se složiti s glavnim
idejama Brešana i Gilića, mali bismo problem zasićenosti hrvatske publike ratnom tematikom
mogli pripisati, s jedne strane, nedostatku kvalitetnog filmskog obrazovanja, no s druge
strane, i nepristupačnosti filma većini gledatelja, možda upravo zbog prevelike autorske
opterećenosti zadovoljavanjem nečijih očekivanja, bili to festivalski kriteriji, stav prema
ratnoj tematici ili nešto sasvim treće.
Paradoksalno, u film treba, slažu se i naši sugovornici, ulagati mnogo više, no to je sve
teže postići u ozračju u kojem se film sve više smatra nečim u što ne vrijedi ulagati. Sve su to
aktualni problemi hrvatske kinematografije, no naša tema – zasićenost ratnom tematikom –
možda je zapravo prije svega jedna već uvriježena i toliko često ponavljana ''fraza'' da se pod
njom skriva puno veći, širi i kompleksniji niz problema, od kojih smo neke ovdje naveli, a za
čije rješavanje treba ispitati, pa i preokrenuti čitav odnos prema filmu, a pitanje je li određen
film ratne tematike ili nije pritom bi samo po sebi postalo ono što zapravo i jest - sporedno.
Piše: Rafaela Rudelić