stanovništvo hrvatske metropole
Grad Zagreb. Hrvatska metropola. Popularno nazivan ''milijunskim gradom'', iako je taj podatak samo djelomično točan. Grad prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine ima 767,131 stanovnika. Zajedno sa Zagrebačkom županijom, koja ima 299,985 rezidenata, Zagreb i njegovi gradovi sateliti imaju 1,067,116 ljudi, s tim da je broj ljudi koji gravitira prema Zagrebu (na primjer, dnevne migracije iz Karlovca, Varaždina, Siska) vjerojatno i osjetno veći.
Činjenica je da je broj stanovnika kroz 23 godine rastao i da raste i dalje. Međutim, evidentan je pad broja Zagrepčana u centru. Tako je, recimo, broj stanovnika Gornjeg i Donjeg grada sa 80 tisuća, u 20 godina, pao na 55, dok je na periferiji, poglavito u Sesvetama i u Novom Zagrebu - Zapad, broj stanovnika porastao s 109 tisuća na 133 tisuće.
Hrvoje Klarić
Činjenica je da je broj stanovnika kroz 23 godine rastao i da raste i dalje. Međutim, evidentan je pad broja Zagrepčana u centru. Tako je, recimo, broj stanovnika Gornjeg i Donjeg grada sa 80 tisuća, u 20 godina, pao na 55, dok je na periferiji, poglavito u Sesvetama i u Novom Zagrebu - Zapad, broj stanovnika porastao s 109 tisuća na 133 tisuće.
Hrvoje Klarić
IZVOR: DZS
Hrvoje Klarić
Hrvoje Klarić
Kome ostaje zagreb?
U trendu iseljavanja iz užeg centra grada, Zagreb nije izolirani slučaj, kaže arhitektica Iva Marčetić. Glavni razlozi su, dakako, spora obnova nakon potresa, manjak sadržaja u gradskom središtu, ali i sve veća okrenutost turističkom najmu. I dok Donji i Gornji grad bilježe pad broja stanovnika, sve je više onih koji kvadrate unajmljuju ili kupuju na rubnim dijelovima Zagreba poput Sesveta ili Svete Klare. Ta se naselja ubrzano razvijaju i privlače mlade obitelji. Bračni par Lamza nedavno je preselio upravo u Svetu Klaru i to im je, ističu, bila sjajna odluka. Svoje su iskustvo podijelili u radijskoj reportaži 'Kome ostaje Zagreb'.
Manje prometne gužve, mir i nešto jeftinije cijene kvadrata stana, ali i veća sigurnost u slučaju potresa. Sve su to razlozi zbog kojih se stanovnici Zagreba odlučuju na život izvan centra. Podaci iz posljednjeg popisa stanovništva pokazuju da je broj stanovnika u Gornjem i Donjem gradu u posljednjih 20 godina pao s 80 na 55 tisuća. Vidi se to i s ulica Jer prošetate li navečer Vlaškom ili Gajevoj, mogli biste vidjeti ugašena svjetla, skele i fasade koje još uvijek i gotovo četiri godine od potresa čekaju obnovu. Oko njih treba biti poprilično oprezan jer je neizvjesno kad bi kakvom prolazniku mogao pasti komad žbuke, a izvjesno je i da centru Zagreba manjka sadržaja koji bi privukli mlade da se upravo ondje dosele.
Usporedno raste broj stanovnika na rubnim dijelovima grada, pri čemu najviše u Sesvetama i Novom Zagrebu-Zapad u koji administrativno spada i Sveta Klara. Posljednjih je godina ondje su izuzetno traženi stanovi koji se najčešće prodaju još tijekom gradnje. Kvadrate je tamo kupio i bračni par Lamza. Iako je odrastao u centru, Marko Lamza tražio je mir, osiguran parking i solidnu prometnu povezanost. Sve je to pronašao u Svetoj Klari, a jedini uvjet pri kupnji bila mu je novogradnja.
‘’Sveta Klara odlično je povezana s Novim Zagrebom, puno bolje nego Dubrava, Dugo Selo, Zelina. I Iver Naselje se reklamira kao popularan kvart se i ima sve sadržaje. Znači od doktora, škole, vrtića, bazen… Čak sam čuo da se u Iveru kvadrat prodaje za 2400 eura. Mi smo ovaj stan uzeli za 2500 eura po kvadratu’’
Sveta Klara daleko je, a opet blizu centra. Donedavno su ceste u Svetoj Klari bile rasprodane. Nedostaje i vrtića, no Marko primjećuje napredak. Govori nam da otkako se preselio, ni nema potrebu odlaziti do centra grada koji, po njegovim riječima, žudi za revitalizacijom.
‘’Malo je parkinga (u centru). Znači, ta infrastruktura je jako slabo napravljena. Znate i sami kad krenete negdje u grad autom – pa lakše je doći pješice, biciklom ili javnim prijevozom. Previše je auta u centru, sve se ondje događa i zato treba neke stvari i (institucije) ‘izvaditi’ iz centra, predlaže Marko Lamza i dalje objašnjava da, po njegovom sudu, ništa nije ulagano u zgrade i da su mnogi otišli nakon potresa iz centra.
I magistar novinarstva Tonči Gabelić odmah nakon fakulteta iz Zagreba se preselio u Samobor. Nekretninu u metropoli nije si mogao priuštiti, a uz to je tražio mir i veću kvadraturu koju tijekom studentskih dana nije imao. Dodatan razlog preseljenja bio je i težak pronalazak parkinga, na što je znao gubiti i po pola sata.
‘’Od Luga Samoborskog u kojem trenutno živim do mog posla koji je u Buzinu treba mi nekakvih 20 do 25 minuta vožnje zagrebačkom obilaznicom. Čak i kada su gužve nije problem jer smo nekako stalno u pokretu. Usporedbe radi, iz Buzina do Prečkog. kada sam vozio kroz grad, trebalo mi je puno više da pređem i kroz Novi Zagreb, pa onda preko Savskog mosta, pa onda još tamo Horvaćanskom, pa onda dodajmo još traženje parkinga. Tako da sve u svemu, ovo je jedan veliki plus. Cjelokupna selidba. Stan koji sam kupio ima svoje parkirno mjesto. I da se razumijemo još nešto, ja sam svjestan da u gradu pogotovo u centru, ima i puno više različitog sadržaja i svega ostalog. Međutim, kad stavim sve to na vagu što sam do sada rekao, definitivno će prevagnuti moj mir, osiguran parking, manje vremena za odlazak na posao i dolazak natrag s posla. I dalje mi je sve nadohvat ruke automobilom. Vrlo malo vremena mi treba i do najbližeg dućana, benzinske, restorana i slično. A naravno kad se zaželim one gradske vreve, dođem do centra’’, kaže.
Iz svih ovih razloga. Samobor je Tončiju postao grad po njegovoj mjeri. A dodatan plus preseljenja jest priroda, ali i pristojni djelatnici na šalteru, govori mi u šali.
‘’Kad sam išao mijenjati dokumente u bilo koje institucije i nešto obaviti na sudu u policijskoj postaji i slično, nisam naletio na neku nervoznu osobu, niti jednom nisam bio poslan na drugi šalter, a kad se mijenja osobnu iskaznicu, mislio sam da će trebati uzeti slobodan dan. Međutim, ja sam ujutro u 7 sati došao u policijsku postaju u Samoboru, fotografirao se tu u blizini za osobnu iskaznicu i predao zahtjev za novu osobnu, uključujući i promjenu prebivališta i svega i već sam u 7. I 20 bio gotov tako da me je to jako iznenadilo. Iznenadilo je i moje kolege na poslu koji su računali da me tog dana neće biti’’, prepričava Tonči.
U trendu iseljavanja gradske jezgre Zagreb nije izolirani slučaj jer se slično događa i u gradovima na obali u Splitu ili Dubrovniku, govori arhitektica Iva Marčetić.
‘’Cijene stanova u centru rastu (i) zbog turističke ponude, s obzirom na mogućnosti iznajmljivanja stanova kroz preko internet platformi Sve manje ljudi zapravo može priuštiti da živi u centru grada. S druge strane, prije petnaestak godina stan u centru mogli su si priuštiti i studenti, a danas je to puno rjeđe. Većinu stanova koji su se prije izdavali kao studenti, danas možemo vidjeti na Bookingu ili Airbnbu’’, naglašava Marčetić.
Može li se onda uopće oživjeti centar metropole? Može, no problemu treba sustavno pristupiti, tvrdi arhitektica.
‘’Nekim pametnim politikama naravno da se može popraviti stanje. Primjerice, ako se bude išlo u razvijanje područja Gredelja, svakako treba razmišljati da tamo određena količina stanja roba mora biti priuštila, odnosno jasna kako bi različite socijalne skupine imale pristup tom dijelu grada. Isto tako, treba razmišljati o tome kako se upravlja lokalima koji su u vlasništvu Grada, ako je to moguće, trebao bi se centar obogatiti sadržajima koji su potrebni građanima, odnosno ljudima koji žive na tom prostoru. Nadalje, tu je mogućnost smanjivanje broja stanova koji se izdaju za kratkoročni najam, odnosno regulacija u smislu dobivanja dozvola za turističko korištenje stanova. To su samo neki od policyja koji se mogu aplicirati na taj prostor kako bi se popravila situacija’’, objašnjava Marčetić.
Misliti se treba i na razinu buke koja stanovnicima centra tijekom adventa, ali i drugih manifestacija narušava kvalitetu života. I dakako, trend iseljavanja Gornjeg i Donjeg grada ne može se zaustaviti preko noći pa valja ponoviti pitanje s početka koje, čini se, ostaje neodgovoreno. Kome će onda ostati centar Zagreba?
Usporedno raste broj stanovnika na rubnim dijelovima grada, pri čemu najviše u Sesvetama i Novom Zagrebu-Zapad u koji administrativno spada i Sveta Klara. Posljednjih je godina ondje su izuzetno traženi stanovi koji se najčešće prodaju još tijekom gradnje. Kvadrate je tamo kupio i bračni par Lamza. Iako je odrastao u centru, Marko Lamza tražio je mir, osiguran parking i solidnu prometnu povezanost. Sve je to pronašao u Svetoj Klari, a jedini uvjet pri kupnji bila mu je novogradnja.
‘’Sveta Klara odlično je povezana s Novim Zagrebom, puno bolje nego Dubrava, Dugo Selo, Zelina. I Iver Naselje se reklamira kao popularan kvart se i ima sve sadržaje. Znači od doktora, škole, vrtića, bazen… Čak sam čuo da se u Iveru kvadrat prodaje za 2400 eura. Mi smo ovaj stan uzeli za 2500 eura po kvadratu’’
Sveta Klara daleko je, a opet blizu centra. Donedavno su ceste u Svetoj Klari bile rasprodane. Nedostaje i vrtića, no Marko primjećuje napredak. Govori nam da otkako se preselio, ni nema potrebu odlaziti do centra grada koji, po njegovim riječima, žudi za revitalizacijom.
‘’Malo je parkinga (u centru). Znači, ta infrastruktura je jako slabo napravljena. Znate i sami kad krenete negdje u grad autom – pa lakše je doći pješice, biciklom ili javnim prijevozom. Previše je auta u centru, sve se ondje događa i zato treba neke stvari i (institucije) ‘izvaditi’ iz centra, predlaže Marko Lamza i dalje objašnjava da, po njegovom sudu, ništa nije ulagano u zgrade i da su mnogi otišli nakon potresa iz centra.
I magistar novinarstva Tonči Gabelić odmah nakon fakulteta iz Zagreba se preselio u Samobor. Nekretninu u metropoli nije si mogao priuštiti, a uz to je tražio mir i veću kvadraturu koju tijekom studentskih dana nije imao. Dodatan razlog preseljenja bio je i težak pronalazak parkinga, na što je znao gubiti i po pola sata.
‘’Od Luga Samoborskog u kojem trenutno živim do mog posla koji je u Buzinu treba mi nekakvih 20 do 25 minuta vožnje zagrebačkom obilaznicom. Čak i kada su gužve nije problem jer smo nekako stalno u pokretu. Usporedbe radi, iz Buzina do Prečkog. kada sam vozio kroz grad, trebalo mi je puno više da pređem i kroz Novi Zagreb, pa onda preko Savskog mosta, pa onda još tamo Horvaćanskom, pa onda dodajmo još traženje parkinga. Tako da sve u svemu, ovo je jedan veliki plus. Cjelokupna selidba. Stan koji sam kupio ima svoje parkirno mjesto. I da se razumijemo još nešto, ja sam svjestan da u gradu pogotovo u centru, ima i puno više različitog sadržaja i svega ostalog. Međutim, kad stavim sve to na vagu što sam do sada rekao, definitivno će prevagnuti moj mir, osiguran parking, manje vremena za odlazak na posao i dolazak natrag s posla. I dalje mi je sve nadohvat ruke automobilom. Vrlo malo vremena mi treba i do najbližeg dućana, benzinske, restorana i slično. A naravno kad se zaželim one gradske vreve, dođem do centra’’, kaže.
Iz svih ovih razloga. Samobor je Tončiju postao grad po njegovoj mjeri. A dodatan plus preseljenja jest priroda, ali i pristojni djelatnici na šalteru, govori mi u šali.
‘’Kad sam išao mijenjati dokumente u bilo koje institucije i nešto obaviti na sudu u policijskoj postaji i slično, nisam naletio na neku nervoznu osobu, niti jednom nisam bio poslan na drugi šalter, a kad se mijenja osobnu iskaznicu, mislio sam da će trebati uzeti slobodan dan. Međutim, ja sam ujutro u 7 sati došao u policijsku postaju u Samoboru, fotografirao se tu u blizini za osobnu iskaznicu i predao zahtjev za novu osobnu, uključujući i promjenu prebivališta i svega i već sam u 7. I 20 bio gotov tako da me je to jako iznenadilo. Iznenadilo je i moje kolege na poslu koji su računali da me tog dana neće biti’’, prepričava Tonči.
U trendu iseljavanja gradske jezgre Zagreb nije izolirani slučaj jer se slično događa i u gradovima na obali u Splitu ili Dubrovniku, govori arhitektica Iva Marčetić.
‘’Cijene stanova u centru rastu (i) zbog turističke ponude, s obzirom na mogućnosti iznajmljivanja stanova kroz preko internet platformi Sve manje ljudi zapravo može priuštiti da živi u centru grada. S druge strane, prije petnaestak godina stan u centru mogli su si priuštiti i studenti, a danas je to puno rjeđe. Većinu stanova koji su se prije izdavali kao studenti, danas možemo vidjeti na Bookingu ili Airbnbu’’, naglašava Marčetić.
Može li se onda uopće oživjeti centar metropole? Može, no problemu treba sustavno pristupiti, tvrdi arhitektica.
‘’Nekim pametnim politikama naravno da se može popraviti stanje. Primjerice, ako se bude išlo u razvijanje područja Gredelja, svakako treba razmišljati da tamo određena količina stanja roba mora biti priuštila, odnosno jasna kako bi različite socijalne skupine imale pristup tom dijelu grada. Isto tako, treba razmišljati o tome kako se upravlja lokalima koji su u vlasništvu Grada, ako je to moguće, trebao bi se centar obogatiti sadržajima koji su potrebni građanima, odnosno ljudima koji žive na tom prostoru. Nadalje, tu je mogućnost smanjivanje broja stanova koji se izdaju za kratkoročni najam, odnosno regulacija u smislu dobivanja dozvola za turističko korištenje stanova. To su samo neki od policyja koji se mogu aplicirati na taj prostor kako bi se popravila situacija’’, objašnjava Marčetić.
Misliti se treba i na razinu buke koja stanovnicima centra tijekom adventa, ali i drugih manifestacija narušava kvalitetu života. I dakako, trend iseljavanja Gornjeg i Donjeg grada ne može se zaustaviti preko noći pa valja ponoviti pitanje s početka koje, čini se, ostaje neodgovoreno. Kome će onda ostati centar Zagreba?
Pripremila: Iva Habek
Kako ''dišu'' zagrepčani u centru grada?
|
Kako su naši sugrađani zadovoljni životom u centru - otkrivamo u anketi koju su pripremili Dario Topić i Iva Habek.
|
revitalizacija centra
Ipak, u Zagrebu se nešto i (g)radi. Tako smo, šetnjom kroz zagrebački park Zrinjevac, vidjeli kako su mnoge zgrade u skelama. Dio možemo pripisati i postpotresnoj obnovi. No, imamo i tu mnoge apsurde. Ove se zgrade obnavljaju, kada u pripremi imamo projekt Trg pravde, koji će se nalaziti u Ilici i gdje će biti svi sudovi koji se nalaze u Zagrebu. Stoga, obnova Vrhovnog suda, kao i Županijskog, koji bi svakako kroz dvije godine trebali preseliti, nema pretjeranog smisla. Osim njih, tu je i HAZU, te mnoge druge građevine koje bi, nakon obnove, trebale grad činiti ljepšim mjestom. A kako Zrinjevac izgleda trenutno, možete vidjeti i sami.
|
Fotografije centra: Hrvoje Klarić
|
KAKO ŽIVI CENTAR GRADA NOĆU?
Pa tako, iako se centar Zagreba gradi, njime noću vlada pustoš. Osim razgovora sa stanovnicima centra, odlučili smo se u prazan grad uvjeriti i sami. Tako smo obišli lokacije koje su u centru tijekom dana krcate i fotografirali ih u 14 sati. U 21 sati ponovno smo bili na istoj lokaciji, a fotografije su poprilično drugačije. U centru već oko 21 sat gotovo pa nema nikoga, a u gradsku špicu uvuče se jeziva pustoš.
Fotografije pripremio: Dario Topić
intervju: ŠTO S CENTROM NAKON OBNOVE?
Sa zagrebačkim dogradonačelnikom Lukom Korlaetom koji je po struci arhitekt i urbanist razgovarali smo o perspektivi i planovima za revitalizaciju centra metropole kako s aspekta struke tako i s političke strane.
Promatramo li centar, odnosno jezgru Zagreba, uočavate li u njoj obrasce gentrifikacije i sličnih procesa te na kojim područjima?
Nažalost, da. Donji Grad izložen je gentrifikaciji ali i drugim procesima zbog kojih gubi (autohtono) stanovništvo. Gentrifikacija, koja bi se najjednostavnije mogla definirati kao proces u kojem se karakter četvrti mijenja zbog priljeva imućnijih stanovnika i poduzeća, najizraženija je u najstrožem centru, uz Trg bana Jelačića i okolnim ulicama. Investitori su 'u niskom startu' i pokazuju otvorenu namjeru da grade nove zgrade na mjestu starih, što se u Donjem Gradu događa ipak tek sporadično, između ostalog i zbog složenih imovinsko-pravnih odnosa kao i ograničenja koje nameće sustav zaštite spomenika kulture (tzv. zone zaštite A i B).
Svjedoci smo, isto tako, višedesetljetne pauperizacije srednjeg sloja, starenja stanovništva, kao i iseljavanja radi potresa. Posebni problem predstavlja brzo rastuća apartmanizacija. Zagreb je u posljednjih desetak godina prestao biti tranzitnim gradom i bilježi značajan porast dolazaka i noćenja, pogotovo u vrijeme Adventa, InMusic festivala ali i tokom cijelog toplijeg doba godine. Slijedom toga, brojni stanovi pretvoreni su u apartmane što ima za posljedicu drastično smanjenu kvantitetu i kvalitetu ponude stanova za dugoročni boravak. Na ovu pojavu pokušali smo djelomično utjecati povišenjem paušala koji smo s dosad uistinu smiješnih 300 kuna po ležaju godišnje povisili na zakonski maksimalnih 200 eura.
Je li taj trend, ako postoji, štetan i koje on opasnosti donosi, a s druge strane ima li benefita?
Opasnost leži u potpunoj turistifikaciji, scenariju koji se dogodio Dubrovniku i Splitu. Dostupnost većine svjetskih destinacija posredstvom low cost kompanija ima za posljedicu galopirajuću konverziju stanova u apartmane. Postoji opasnost da Donji Grad tako postane kulisa, simulakrum grada, u kojem se ne odvija stvarni život već samo turistički 'moving'.
Benefite vidim eventualno u pratećem procesu 'uljepšavanja' grada, iako sam njime uglavnom nezadovoljan. Govorim, prije svega, o obnovi pročelja. Pročelja predstavljaju 'lice grada' ali kao da počesto njihovo održavanje predstavlja nečiju 'tuđu brigu'. Održavanje odn. obnavljanje pročelja je skupo, da, ali Grad ima nekoliko programa subvencije obnove pročelja a spremamo ih se dodatno pojednostavniti i reklamirati. Pored subvencija, nastojat ćemo - putem upravitelja - jasnije komunicirati mogućnosti kao i sâm proces, a razmišljamo i o pretfinanciranju projektne dokumentacije.
Treba reći i ovo: postoje načini kako se pojedina zgrada može obnoviti odnosno kako se mogu iznaći sredstva za njenu obnovu. Inaktivni tavani mogli bi se - uz malo dobre volje suvlasnika - prodati i preurediti u stambena potkrovlja a namaknutim sredstvima financirati obnovu pročelja, krova i ugradnju dizala na dvorišnoj strani. Grad će i u tom smislu nastojati pružiti konzultantske usluge.
''POSEBNI PROBLEM PREDSTAVLJA BRZO RASTUĆA APARTMANIZACIJA.''
Nažalost, da. Donji Grad izložen je gentrifikaciji ali i drugim procesima zbog kojih gubi (autohtono) stanovništvo. Gentrifikacija, koja bi se najjednostavnije mogla definirati kao proces u kojem se karakter četvrti mijenja zbog priljeva imućnijih stanovnika i poduzeća, najizraženija je u najstrožem centru, uz Trg bana Jelačića i okolnim ulicama. Investitori su 'u niskom startu' i pokazuju otvorenu namjeru da grade nove zgrade na mjestu starih, što se u Donjem Gradu događa ipak tek sporadično, između ostalog i zbog složenih imovinsko-pravnih odnosa kao i ograničenja koje nameće sustav zaštite spomenika kulture (tzv. zone zaštite A i B).
Svjedoci smo, isto tako, višedesetljetne pauperizacije srednjeg sloja, starenja stanovništva, kao i iseljavanja radi potresa. Posebni problem predstavlja brzo rastuća apartmanizacija. Zagreb je u posljednjih desetak godina prestao biti tranzitnim gradom i bilježi značajan porast dolazaka i noćenja, pogotovo u vrijeme Adventa, InMusic festivala ali i tokom cijelog toplijeg doba godine. Slijedom toga, brojni stanovi pretvoreni su u apartmane što ima za posljedicu drastično smanjenu kvantitetu i kvalitetu ponude stanova za dugoročni boravak. Na ovu pojavu pokušali smo djelomično utjecati povišenjem paušala koji smo s dosad uistinu smiješnih 300 kuna po ležaju godišnje povisili na zakonski maksimalnih 200 eura.
Je li taj trend, ako postoji, štetan i koje on opasnosti donosi, a s druge strane ima li benefita?
Opasnost leži u potpunoj turistifikaciji, scenariju koji se dogodio Dubrovniku i Splitu. Dostupnost većine svjetskih destinacija posredstvom low cost kompanija ima za posljedicu galopirajuću konverziju stanova u apartmane. Postoji opasnost da Donji Grad tako postane kulisa, simulakrum grada, u kojem se ne odvija stvarni život već samo turistički 'moving'.
Benefite vidim eventualno u pratećem procesu 'uljepšavanja' grada, iako sam njime uglavnom nezadovoljan. Govorim, prije svega, o obnovi pročelja. Pročelja predstavljaju 'lice grada' ali kao da počesto njihovo održavanje predstavlja nečiju 'tuđu brigu'. Održavanje odn. obnavljanje pročelja je skupo, da, ali Grad ima nekoliko programa subvencije obnove pročelja a spremamo ih se dodatno pojednostavniti i reklamirati. Pored subvencija, nastojat ćemo - putem upravitelja - jasnije komunicirati mogućnosti kao i sâm proces, a razmišljamo i o pretfinanciranju projektne dokumentacije.
Treba reći i ovo: postoje načini kako se pojedina zgrada može obnoviti odnosno kako se mogu iznaći sredstva za njenu obnovu. Inaktivni tavani mogli bi se - uz malo dobre volje suvlasnika - prodati i preurediti u stambena potkrovlja a namaknutim sredstvima financirati obnovu pročelja, krova i ugradnju dizala na dvorišnoj strani. Grad će i u tom smislu nastojati pružiti konzultantske usluge.
''POSEBNI PROBLEM PREDSTAVLJA BRZO RASTUĆA APARTMANIZACIJA.''
Uspoređujući s drugim Zagrebu sličnim gradovima koji su još procesi izraženi i kako stojimo u odnosu na druge?
Na nivou cijelog grada događa se još jedan zabrinjavajući proces, a to je ulaganje u stanove poput štednje. Prema podacima koje navode mediji (prije svih lider.hr) a koji se temelje na različitim izvorima (prije svega podacima Elektre) u Zagrebu je čak 54 000 praznih stanova odnosno stanova za povremeno boravljenje. Stanovi se, dakle, ne grade i ne kupuju za zadovoljenje stambenih potreba već kao ulaganje ili, pak, kao druga ili treća nekretnina (čitaj: vikendica). Kako cijene neprekidno rastu, stan je postao roba: kupljen da bi se preprodao ili kao nekretnina za povremeni boravak. I jedna i druga pojava stvaraju pomalo paradoksalnu situaciju u Zagrebu: potražnja za stanovima je enormna a stanova nije nikada bilo više. Ova pojava prisutna je i u drugim gradovima u Europi, pa nastojimo učiti iz njihovih iskustava. Grad Barcelona je, primjerice, ovom problemu doskočio osnivanjem agencije odnosno fonda koji posreduje između vlasnika (tih praznih) stanova i potencijalnih najmoprimaca, garantirajući da će stanovi biti vraćeni u prvobitno stanje. Primjećujete kako (ne)dostupnost stanovanja smatram gorućim problemom Zagreba.
Volio bih reći nešto i o prometu, boljki koja također muči mnoge europske i svjetske gradove. Zagreb je - po broju automobila - doista egzemplar: na 780 000 stanovnika dolazi čak 430 000 automobila što znači da imamo omjer od više od jednog automobila na dva stanovnika. Automobil je ultimativni fetiš: imućnije obitelji kupuju i po nekoliko njih i postoji predodžba da bi svaki zakutak grada morao biti dostupan automobilom (a parkirno mjesto ustavno pravo). Doista moramo mijenjati navike i početi više koristiti javni prijevoz koji ipak nije toliko loš a bit će i bolji: nabavili smo 60 novih autobusa, kupili 11 rabljenih i 20 novih tramvaja, širimo tramvajsku mrežu i projektiramo garaže na rubu centra (primjerice garaža Srednjoškolsko) a gradimo i nove biciklističke pravce (Deželićeva, Greenway, Istočna magistrala ispod pruge duž Branimirove).
U procesu su i izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana koji ima tri osnovna cilja: 1 Zeleniji grad, 2 Javni interes i 3 Revizija pravila koje se tiču kvalitete prostora. Preokrenuti loše trendove 'zacementirane' desetljećima nije lako. Radi se o mukotrpnom i sporovoznom' procesu, ali drukčije ne ide.
Statistički podatci pokazuju da je centar, posebice nakon potresa, izgubio priličan broj stanovnika. No, je li razlog samo nesigurnost građevina ili kronični nedostatak sadržaja?
Donji Grad kontinuirano gubi stanovništvo, iz razloga koje sam naveo u odgovorima na prethodna pitanja. Potres je ovaj negativni trend samo ubrzao/pospješio. Grube procjene govore da je od potresa naovamo spao s 37 na 30 tisuća stanovnika. Ne bih rekao da Donjem Gradu nedostaje sadržaja. Nedostaje mu kvalitetnijih ambijenata, nedostaje mu više zelenila, nedostaje mu sportskih terena i dječjih igrališta. Nedostaje mu garaža odn. parkirnih mjesta. Sve to smo adresirali izmjenama i dopunama GUP-a ali i Programom cjelovite obnove povijesne cjeline koja se posebno bavi oživljavanjem unutrašnjosti dvorišta koja predstavljaju ogroman prostorni potencijal, gotovo da se u njima krije još jedan grad. Ovom temom (potencijalom) bavili su se mnogi istraživači od kojih bih istaknuo kapitalno djelo Project Zagreb harvardskih nastavnika Eve Blau i Ivana Rupnika, kao i vrijednu studiju koju su izradili arhitekti Maroje Mrduljaš i Pero Vuković. Kolegica Irena Matković pokrenula je jednu zaista hvalevrijednu inicijativu, pilot-projekt ozelenjivanja gradskih dvorišta, na koji se - putem javnog poziva - javilo preko dvije stotine zainteresiranih sugrađana.
Potresi koji su zadesili Zagreb bili su velika nevolja ali su isto tako pokrenuli procese obnove i privatnih i javnih zgrada koje se - vrlo vjerojatno - bez potresa ne bi dogodili. Namaknuta su ogromna državna, gradska i EU sredstva i usmjerena u postpotresnu obnovu. Grad Zagreb pokrenuo je čak 207 projekata obnove (škola, bolnica, kulturnih ustanova, ali i infrastrukturnih građevina) i pri kraju smo devete cjelovite (konstruktivne i energetske) obnove. Sve te zgrade će u budućnosti biti otpornije na potres, ali i ugodnije za život i rad, što je pozitivni ishod potresa. Štono bi rekli - Svako zlo za neko dobro.
Na nivou cijelog grada događa se još jedan zabrinjavajući proces, a to je ulaganje u stanove poput štednje. Prema podacima koje navode mediji (prije svih lider.hr) a koji se temelje na različitim izvorima (prije svega podacima Elektre) u Zagrebu je čak 54 000 praznih stanova odnosno stanova za povremeno boravljenje. Stanovi se, dakle, ne grade i ne kupuju za zadovoljenje stambenih potreba već kao ulaganje ili, pak, kao druga ili treća nekretnina (čitaj: vikendica). Kako cijene neprekidno rastu, stan je postao roba: kupljen da bi se preprodao ili kao nekretnina za povremeni boravak. I jedna i druga pojava stvaraju pomalo paradoksalnu situaciju u Zagrebu: potražnja za stanovima je enormna a stanova nije nikada bilo više. Ova pojava prisutna je i u drugim gradovima u Europi, pa nastojimo učiti iz njihovih iskustava. Grad Barcelona je, primjerice, ovom problemu doskočio osnivanjem agencije odnosno fonda koji posreduje između vlasnika (tih praznih) stanova i potencijalnih najmoprimaca, garantirajući da će stanovi biti vraćeni u prvobitno stanje. Primjećujete kako (ne)dostupnost stanovanja smatram gorućim problemom Zagreba.
Volio bih reći nešto i o prometu, boljki koja također muči mnoge europske i svjetske gradove. Zagreb je - po broju automobila - doista egzemplar: na 780 000 stanovnika dolazi čak 430 000 automobila što znači da imamo omjer od više od jednog automobila na dva stanovnika. Automobil je ultimativni fetiš: imućnije obitelji kupuju i po nekoliko njih i postoji predodžba da bi svaki zakutak grada morao biti dostupan automobilom (a parkirno mjesto ustavno pravo). Doista moramo mijenjati navike i početi više koristiti javni prijevoz koji ipak nije toliko loš a bit će i bolji: nabavili smo 60 novih autobusa, kupili 11 rabljenih i 20 novih tramvaja, širimo tramvajsku mrežu i projektiramo garaže na rubu centra (primjerice garaža Srednjoškolsko) a gradimo i nove biciklističke pravce (Deželićeva, Greenway, Istočna magistrala ispod pruge duž Branimirove).
U procesu su i izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana koji ima tri osnovna cilja: 1 Zeleniji grad, 2 Javni interes i 3 Revizija pravila koje se tiču kvalitete prostora. Preokrenuti loše trendove 'zacementirane' desetljećima nije lako. Radi se o mukotrpnom i sporovoznom' procesu, ali drukčije ne ide.
Statistički podatci pokazuju da je centar, posebice nakon potresa, izgubio priličan broj stanovnika. No, je li razlog samo nesigurnost građevina ili kronični nedostatak sadržaja?
Donji Grad kontinuirano gubi stanovništvo, iz razloga koje sam naveo u odgovorima na prethodna pitanja. Potres je ovaj negativni trend samo ubrzao/pospješio. Grube procjene govore da je od potresa naovamo spao s 37 na 30 tisuća stanovnika. Ne bih rekao da Donjem Gradu nedostaje sadržaja. Nedostaje mu kvalitetnijih ambijenata, nedostaje mu više zelenila, nedostaje mu sportskih terena i dječjih igrališta. Nedostaje mu garaža odn. parkirnih mjesta. Sve to smo adresirali izmjenama i dopunama GUP-a ali i Programom cjelovite obnove povijesne cjeline koja se posebno bavi oživljavanjem unutrašnjosti dvorišta koja predstavljaju ogroman prostorni potencijal, gotovo da se u njima krije još jedan grad. Ovom temom (potencijalom) bavili su se mnogi istraživači od kojih bih istaknuo kapitalno djelo Project Zagreb harvardskih nastavnika Eve Blau i Ivana Rupnika, kao i vrijednu studiju koju su izradili arhitekti Maroje Mrduljaš i Pero Vuković. Kolegica Irena Matković pokrenula je jednu zaista hvalevrijednu inicijativu, pilot-projekt ozelenjivanja gradskih dvorišta, na koji se - putem javnog poziva - javilo preko dvije stotine zainteresiranih sugrađana.
Potresi koji su zadesili Zagreb bili su velika nevolja ali su isto tako pokrenuli procese obnove i privatnih i javnih zgrada koje se - vrlo vjerojatno - bez potresa ne bi dogodili. Namaknuta su ogromna državna, gradska i EU sredstva i usmjerena u postpotresnu obnovu. Grad Zagreb pokrenuo je čak 207 projekata obnove (škola, bolnica, kulturnih ustanova, ali i infrastrukturnih građevina) i pri kraju smo devete cjelovite (konstruktivne i energetske) obnove. Sve te zgrade će u budućnosti biti otpornije na potres, ali i ugodnije za život i rad, što je pozitivni ishod potresa. Štono bi rekli - Svako zlo za neko dobro.
POTRESI KOJI SU ZADESILI ZAGREB BILI SU VELIKA NEVOLJA ALI SU ISTO TAKO POKRENULI PROCESE OBNOVE I PRIVATNIH I JAVNIH ZGRADA KOJE SE - VRLO VJEROJATNO - BEZ POTRESA NE BI DOGODILI.
Po vašem mišljenju, hoće li život na Gornjem gradu biti moguć u dogledno vrijeme? Naime, brojne su manifestacije ondje, a za lokalno stanovništvo gotovo da ne postoji društvena infrastruktura, primjerice samo je jedan mali dućan?
Gornji Grad prije svega je administrativno, kulturno i akademsko središte. Ovdje su se smjestili Vlada, Sabor, brojni muzeji te nekoliko škola. Ukoliko ste u zadnje vrijeme prošli Gornjim Gradom, uvidjeli ste da je u toku postpotresna obnova dvadesetak zgrada. Gornji Grad postao je veliko gradilište, a posebno me veseli da će - nakon cjelovite obnove Gimnazije Tituša Brezovačkog - ove jeseni biti dovršena i cjelovita obnova Gornjogradske gimnazije, čime će se na Gornji Grad vratiti oko tisuću gimnazijalaca i njihovih nastavnika. Što se društvenih sadržaja tiče, uz i oko Katarininog trga imamo nekoliko ugodnih mjesta za susret/druženje, a i dućan u Ćirilometodskoj obnovljen je i vratio je ovaj nužni layer za kvalitetu svakodnevnog života. Manifestacija Dvorišta, koja ide u ljetnim mjesecima, trebala bi, mislim, doživjeti svoju permanentnu verziju.
Parametar kojim se posebno bavimo zadnjih mjeseci kad je Gornji Grad u pitanju jest promet. Smatramo da je sada prava prilika da ga se ograniči odnosno da se potpuno ukine tranzitni promet preko Gornjeg Grada. Pritom se koristimo strategijom kojom se koristio Grad Ljubljana prilikom širenja svojih pješačkih zona, iskorištavajući promjenu navika ljudi prilikom radova na određenim prometnicama u gradu. Kada je promet u pitanju, mislim da je promjena navika ključ poboljšanja stanja. Naravno da bismo voljeli pribjeći i nekim bypass rješenjima poput tunela ispod Gornjeg Grada koji predlaže prof. Marijan Hržić. Radi se o 600-metarskom tunelu koji bi spajao Dubravkin put i Ilirski trg.
Kako s vaše stručne pozicije gledate na situaciju u centru Zagreba, koja su ključna pitanja oko kojih treba djelovati?
Moja velika želja i ambicija jest obnoviti pročelja. U tom smislu okupljam tim stručnjaka koji će raditi na tome, u imovinsko-pravnom, financijskom pa onda i arhitektonsko-građevinskom smislu. Tu prije svega mislim na pročelnicu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Lanu Križaj, ali i na pročelnika Gradskog ureda za obnovu i graditeljstvo, Stanka Kordića, kao i na zamjenicu pročelnice Gradskog ureda za kulturu, arhitekticu Nikolinu Radić Štivić, koja je sličan posao obnove pročelja vodila u gradu Rijeci i njezino iskustvo sigurno će nam biti od pomoći. Mislim da bi se kroz jasniju i izravniju ('door-to-door') komunikaciju moglo puno bolje doprijeti do (su)vlasnika zgrada čija pročelja vape za obnovom, objasniti im njihova prava ali i obaveze i sinergijski započeti taj proces.
Paralelno s time, bavimo se i nečim naizgled puno prozaičnijim ali što se pokazalo gotovo jednako zahtjevno a to su grafiti. Novelirali smo (pojednostavili) gradsku odluku kojom se regulira skidanje grafita, alocirali sredstva u proračunu i ovih dana krećemo u akciju. Zasad nam je u hodogramu 38 zgrada koje ćemo prebojati prema ton-karti koju će odrediti Gradski zavod za zaštitu spomenika. Sa zgrada koje nisu žbukane, grafite ćemo skidati šmrkovima. Spomenutom Odlukom Grad financira skidanje grafita u potpunosti. Potrebno je samo aplicirati.
Kao izuzetno važnu temu u Donjem Gradu spomenuo bih odvoz otpada odnosno ugradnju podzemnih spremnika. I tu smo se 'zalaufali' i planiramo do jeseni ugraditi 42 seta podzemnih spremnika (njih ukupno 150), čime bi se 'plave vrećice' maknule s ulica na dane (tj. noći) odvoza. Stalo nam je da gradski ambijent 'prodiše'.
Gornji Grad prije svega je administrativno, kulturno i akademsko središte. Ovdje su se smjestili Vlada, Sabor, brojni muzeji te nekoliko škola. Ukoliko ste u zadnje vrijeme prošli Gornjim Gradom, uvidjeli ste da je u toku postpotresna obnova dvadesetak zgrada. Gornji Grad postao je veliko gradilište, a posebno me veseli da će - nakon cjelovite obnove Gimnazije Tituša Brezovačkog - ove jeseni biti dovršena i cjelovita obnova Gornjogradske gimnazije, čime će se na Gornji Grad vratiti oko tisuću gimnazijalaca i njihovih nastavnika. Što se društvenih sadržaja tiče, uz i oko Katarininog trga imamo nekoliko ugodnih mjesta za susret/druženje, a i dućan u Ćirilometodskoj obnovljen je i vratio je ovaj nužni layer za kvalitetu svakodnevnog života. Manifestacija Dvorišta, koja ide u ljetnim mjesecima, trebala bi, mislim, doživjeti svoju permanentnu verziju.
Parametar kojim se posebno bavimo zadnjih mjeseci kad je Gornji Grad u pitanju jest promet. Smatramo da je sada prava prilika da ga se ograniči odnosno da se potpuno ukine tranzitni promet preko Gornjeg Grada. Pritom se koristimo strategijom kojom se koristio Grad Ljubljana prilikom širenja svojih pješačkih zona, iskorištavajući promjenu navika ljudi prilikom radova na određenim prometnicama u gradu. Kada je promet u pitanju, mislim da je promjena navika ključ poboljšanja stanja. Naravno da bismo voljeli pribjeći i nekim bypass rješenjima poput tunela ispod Gornjeg Grada koji predlaže prof. Marijan Hržić. Radi se o 600-metarskom tunelu koji bi spajao Dubravkin put i Ilirski trg.
Kako s vaše stručne pozicije gledate na situaciju u centru Zagreba, koja su ključna pitanja oko kojih treba djelovati?
Moja velika želja i ambicija jest obnoviti pročelja. U tom smislu okupljam tim stručnjaka koji će raditi na tome, u imovinsko-pravnom, financijskom pa onda i arhitektonsko-građevinskom smislu. Tu prije svega mislim na pročelnicu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Lanu Križaj, ali i na pročelnika Gradskog ureda za obnovu i graditeljstvo, Stanka Kordića, kao i na zamjenicu pročelnice Gradskog ureda za kulturu, arhitekticu Nikolinu Radić Štivić, koja je sličan posao obnove pročelja vodila u gradu Rijeci i njezino iskustvo sigurno će nam biti od pomoći. Mislim da bi se kroz jasniju i izravniju ('door-to-door') komunikaciju moglo puno bolje doprijeti do (su)vlasnika zgrada čija pročelja vape za obnovom, objasniti im njihova prava ali i obaveze i sinergijski započeti taj proces.
Paralelno s time, bavimo se i nečim naizgled puno prozaičnijim ali što se pokazalo gotovo jednako zahtjevno a to su grafiti. Novelirali smo (pojednostavili) gradsku odluku kojom se regulira skidanje grafita, alocirali sredstva u proračunu i ovih dana krećemo u akciju. Zasad nam je u hodogramu 38 zgrada koje ćemo prebojati prema ton-karti koju će odrediti Gradski zavod za zaštitu spomenika. Sa zgrada koje nisu žbukane, grafite ćemo skidati šmrkovima. Spomenutom Odlukom Grad financira skidanje grafita u potpunosti. Potrebno je samo aplicirati.
Kao izuzetno važnu temu u Donjem Gradu spomenuo bih odvoz otpada odnosno ugradnju podzemnih spremnika. I tu smo se 'zalaufali' i planiramo do jeseni ugraditi 42 seta podzemnih spremnika (njih ukupno 150), čime bi se 'plave vrećice' maknule s ulica na dane (tj. noći) odvoza. Stalo nam je da gradski ambijent 'prodiše'.
SMATRAMO DA JE SADA PRAVA PRILIKA DA SE OGRANIČI, ODNOSNO DA SE POTPUNO UKINE TRANZITNI PROMET PREKO GORNJEG GRADA.
Može li se i hoće li se obnova poslije potresa iskoristiti kao prilika za oživljavanje centra, ako da, na koji način?
Odmah nakon potresa Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba prionuo je na izradu multisektorske studije nazvane Program cjelovite obnove povijesne urbane cjeline grada Zagreba. Prvi set studija pokrio je obnovu Donjeg, a drugi set obnovu Gornjeg Grada. Studijama su pokriveni svi aspekti koji se tiču razvoja nekog gradskog područja - od imovinsko-pravnih, preko energetskih i ekoloških do prostornih i prometnih. Ovaj, vrlo vrijedni materijal (dostupan na mrežnim stranicama Zavoda) predstavlja zdravu polaznu osnovu za preobrazbu o kojoj govorite. Kao ogledni primjer, case study obnove prema ovim studijama trebao je poslužiti tzv. Blok 19, odnosno blok omeđen Ilicom, Frankopanskom, Dalmatinskom i Medulićevom ulicom. Postpotresna obnova bi - na primjeru ovog bloka - postala urbana obnova u najširem smislu ('urban renewal') - energetska (nove instalacije), ekološka (nova sadnja), društvena (novi zajednički otvoreni i zatvoreni prostori), prometna (nova garažno-parkirna mjesta) itd. Uistinu se nadam da će se to dogoditi. Načelni dogovor s Ministarstvom prostornog uređenja i graditeljstva već imamo.
Pored ovog 'idealnog' modela preobrazbe bloka, bavimo se i projektom preuređenja bloka koji zatvaraju MUO, ŠPUD, Muzička akademija, Prva ekonomska škola te Biološki odsjek PMF-a odn. blok omeđen Deželićevim prilazom, Trgom Republike Hrvatske, Klaićevom i Medulićevom. Obnova spomenutih zgrada, naime, otvorila je neke nove prostorne perspektive koje se - vrlo vjerojatno - bez potresa ne bi dogodile.
Za kraj - kao dogradonačelnik, koje politike smatrate da je ključno provesti u narednom razdoblju?
Odgovor na ovo pitanje mogao bi iziskivati zasebni intervju :), ali probat ću sažeti: moja/naša velika želja i ambicija (kada govorimo o prostornom razvoju grada) jest početak realizacije tzv. Petnaestminutnog grada, koncepta koji je inaugurirala pariška gradonačelnica Anne Hidalgo a koji podrazumijeva da svako naselje ima sve potrebno za svakodnevni život (vrtić, školu, ambulantu, dućan, park, trg, prostore za druženje, kulturu, sport i rekreaciju) unutar 15 minuta hoda ili vožnje javnim prijevozom. To je, dakako, izuzetno ambiciozan cilj, ali spomenutim Izmjenama i dopunama GUP-a ćemo zacrtati njegovo ostvarenje.
Pored toga, želimo oživjeti dugo zanemarene blank spots poput Bloka Badel (čiji planski put je napokon došao kraju), Gredelja ili Zagrepčanke / ex Klaonice na Heinzelovoj ulici. Uskoro krećemo s izgradnjom zgrade središnje gradske knjižnice na Paromlinu ali i uklanjanjem 14 hala na prostoru Gredelja. Mislimo u najskorije vrijeme raspisati javni urbanistički natječaj za to područje. Prvonagrađeni rad poslužit će kao podloga za izradu Urbanističkog plana uređenja, po čijem donošenju ćemo krenuti u kapitalizaciju ovog možda i najvrednijeg gradskog zemljišta.
Mislim da su javni urbanističko-arhitektonski natječaji kao instrument planiranja i projektiranja grada nezaobilazni i ne mislimo ih se odreći (iako je Ministarstvo tako sugeriralo). Jedan takav upravo je proveden, a radi se o natječaju za trajno preuređenje Stare Vlaške na koji su došla čak 23 rada. Jako me zanima prvonagrađeni rad i veselim se pravoj preobrazbi Stare Vlaške zbog čijeg smo privremenog redizajna (iako se radilo o žardinjerama od recikliranog betona od obnove) dobili puno (i previše!) kritika.
razgovarao D. Topić
Odmah nakon potresa Zavod za prostorno uređenje Grada Zagreba prionuo je na izradu multisektorske studije nazvane Program cjelovite obnove povijesne urbane cjeline grada Zagreba. Prvi set studija pokrio je obnovu Donjeg, a drugi set obnovu Gornjeg Grada. Studijama su pokriveni svi aspekti koji se tiču razvoja nekog gradskog područja - od imovinsko-pravnih, preko energetskih i ekoloških do prostornih i prometnih. Ovaj, vrlo vrijedni materijal (dostupan na mrežnim stranicama Zavoda) predstavlja zdravu polaznu osnovu za preobrazbu o kojoj govorite. Kao ogledni primjer, case study obnove prema ovim studijama trebao je poslužiti tzv. Blok 19, odnosno blok omeđen Ilicom, Frankopanskom, Dalmatinskom i Medulićevom ulicom. Postpotresna obnova bi - na primjeru ovog bloka - postala urbana obnova u najširem smislu ('urban renewal') - energetska (nove instalacije), ekološka (nova sadnja), društvena (novi zajednički otvoreni i zatvoreni prostori), prometna (nova garažno-parkirna mjesta) itd. Uistinu se nadam da će se to dogoditi. Načelni dogovor s Ministarstvom prostornog uređenja i graditeljstva već imamo.
Pored ovog 'idealnog' modela preobrazbe bloka, bavimo se i projektom preuređenja bloka koji zatvaraju MUO, ŠPUD, Muzička akademija, Prva ekonomska škola te Biološki odsjek PMF-a odn. blok omeđen Deželićevim prilazom, Trgom Republike Hrvatske, Klaićevom i Medulićevom. Obnova spomenutih zgrada, naime, otvorila je neke nove prostorne perspektive koje se - vrlo vjerojatno - bez potresa ne bi dogodile.
Za kraj - kao dogradonačelnik, koje politike smatrate da je ključno provesti u narednom razdoblju?
Odgovor na ovo pitanje mogao bi iziskivati zasebni intervju :), ali probat ću sažeti: moja/naša velika želja i ambicija (kada govorimo o prostornom razvoju grada) jest početak realizacije tzv. Petnaestminutnog grada, koncepta koji je inaugurirala pariška gradonačelnica Anne Hidalgo a koji podrazumijeva da svako naselje ima sve potrebno za svakodnevni život (vrtić, školu, ambulantu, dućan, park, trg, prostore za druženje, kulturu, sport i rekreaciju) unutar 15 minuta hoda ili vožnje javnim prijevozom. To je, dakako, izuzetno ambiciozan cilj, ali spomenutim Izmjenama i dopunama GUP-a ćemo zacrtati njegovo ostvarenje.
Pored toga, želimo oživjeti dugo zanemarene blank spots poput Bloka Badel (čiji planski put je napokon došao kraju), Gredelja ili Zagrepčanke / ex Klaonice na Heinzelovoj ulici. Uskoro krećemo s izgradnjom zgrade središnje gradske knjižnice na Paromlinu ali i uklanjanjem 14 hala na prostoru Gredelja. Mislimo u najskorije vrijeme raspisati javni urbanistički natječaj za to područje. Prvonagrađeni rad poslužit će kao podloga za izradu Urbanističkog plana uređenja, po čijem donošenju ćemo krenuti u kapitalizaciju ovog možda i najvrednijeg gradskog zemljišta.
Mislim da su javni urbanističko-arhitektonski natječaji kao instrument planiranja i projektiranja grada nezaobilazni i ne mislimo ih se odreći (iako je Ministarstvo tako sugeriralo). Jedan takav upravo je proveden, a radi se o natječaju za trajno preuređenje Stare Vlaške na koji su došla čak 23 rada. Jako me zanima prvonagrađeni rad i veselim se pravoj preobrazbi Stare Vlaške zbog čijeg smo privremenog redizajna (iako se radilo o žardinjerama od recikliranog betona od obnove) dobili puno (i previše!) kritika.
razgovarao D. Topić
Problemi u obnovi nakon potresa
Godine 1893. metropola je upravo dobila Glavni kolodvor, a gradnja HNK bila je u planu kada su se prvi stanari uselili u zgradu u Deželićevu prilazu 69. Zgrada je, prateći ubrzani razvoj grada, 1913. godine dobila još dva kata. Sada, 131 godinu kasnije, tamo gotovo da nema života, priča Beata Novak, koja nas ljubazno dočekuje u stanu na prvom katu.
– Moj suprug nije doživio da vidi zgradu obnovljenu – kaže umirovljena anesteziologinja. Dodaje kako je cijeli centar prazan te da više nije ugodno tamo živjeti. – Noću se otkriva pravo stanje, kada se ne upale svjetla na prozorima i promet prestane, tek tada shvatite koliko je ljudi otišlo – naglašava.
U "kući", kako je naziva, ima desetak stanova, ali susjedi se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Mnogi su prodali stanove po niskim cijenama neposredno nakon potresa. Zgrada je prvo dobila narančastu naljepnicu, ali detaljnijim pregledom utvrđeno je da postoje oštećenja, ali da je sigurna, pa je dobila zelenu. Četiri godine kasnije, stubište je i dalje napuknuto, na tavanu je šuta od potresa, a novca za obnovu nema.
– Moj suprug nije doživio da vidi zgradu obnovljenu – kaže umirovljena anesteziologinja. Dodaje kako je cijeli centar prazan te da više nije ugodno tamo živjeti. – Noću se otkriva pravo stanje, kada se ne upale svjetla na prozorima i promet prestane, tek tada shvatite koliko je ljudi otišlo – naglašava.
U "kući", kako je naziva, ima desetak stanova, ali susjedi se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Mnogi su prodali stanove po niskim cijenama neposredno nakon potresa. Zgrada je prvo dobila narančastu naljepnicu, ali detaljnijim pregledom utvrđeno je da postoje oštećenja, ali da je sigurna, pa je dobila zelenu. Četiri godine kasnije, stubište je i dalje napuknuto, na tavanu je šuta od potresa, a novca za obnovu nema.
– Na računu pričuve u trenutku potresa imali smo možda dvije tisuće kuna – kaže predstavnik stanara Marko Kovačić i ispričava se jer nije mogao fizički donijeti svu dokumentaciju koju su od tada morali prikupiti. Refundirano im je samo 20% uloženog, i to iz Fonda za energetsku obnovu jer su sanirali prokišnjavajući krov.
– Za osnovne sanacije dijela krovišta i dimnjaka morali smo podići kredite od 560 tisuća kuna, što je pričuvu povećalo pet puta. Daljnjeg novca nemamo jer je malo stanara, a i oni su imali štete u svojim domovima – ističe Kovačić. Najveći je apsurd, dodaje B. Novak, što su desetke tisuća kuna morali platiti za dokumentaciju za uklanjanje već srušenih dimnjaka i zabatnih zidova koji su pali sa susjedne zgrade.
Osim stanara, iselio se i optimizam. "Krpanje" štete nije dovoljno, zaključak je inženjera koji je ocijenio da zgradu treba konstrukcijski ojačati, ali stanare je strah i pomisliti koliko bi to koštalo.
– Ovdje sam provela svoj život i ne pada mi na pamet otići, makar popravljala ciglu po ciglu – odlučno kaže gospođa Novak.
pripremio i videe snimio D. Topić
– Za osnovne sanacije dijela krovišta i dimnjaka morali smo podići kredite od 560 tisuća kuna, što je pričuvu povećalo pet puta. Daljnjeg novca nemamo jer je malo stanara, a i oni su imali štete u svojim domovima – ističe Kovačić. Najveći je apsurd, dodaje B. Novak, što su desetke tisuća kuna morali platiti za dokumentaciju za uklanjanje već srušenih dimnjaka i zabatnih zidova koji su pali sa susjedne zgrade.
Osim stanara, iselio se i optimizam. "Krpanje" štete nije dovoljno, zaključak je inženjera koji je ocijenio da zgradu treba konstrukcijski ojačati, ali stanare je strah i pomisliti koliko bi to koštalo.
– Ovdje sam provela svoj život i ne pada mi na pamet otići, makar popravljala ciglu po ciglu – odlučno kaže gospođa Novak.
pripremio i videe snimio D. Topić
RAD PRIPREMILI: IVA HABEK, DARIO TOPIĆ, HRVOJE KLARIĆ