Pokucali su nam na vrata. Odmah sam znala o čemu je riječ, ali bila sam spremna. Čak sam se i nasmiješila. Mojoj novoj cimerici nije bilo smiješno. Ušli su u našu studentsku sobu na Savi i predstavili se kao kontrola. Prva je isprave dala moja cimerica koja je veteranka studentskih domova. Zatim sam uslijedila ja. Pogled koji mi je cimerica uputila kada sam uručila osobnu iskaznicu kontroli, jednostavno mi je bilo žao da ga nisam fotografirala. I uslijedilo je prvo pitanje: „Gdje su vam naočale!“. Ovo je bilo lako, „Spavala sam“, odgovorila sam, „Ne trebam naočale kad spavam“. Bila sam previše bezobrazna za osobu kojoj život u domu ovisi o volji dva muškarca koji se nazivaju kontrolom, ali zahvaljujući genetici imala sam i svoje naočale u ladici. Nimalo nalik na one s fotografije. Ipak sam se izvukla na činjenicu da se trendovi mijenjaju. Nakon toga pitali su me zašto nemam istu boju kose kao na slici. „Farbam se“, bilo je jedino logično objašnjenje iako u životu nisam upotrijebila blajh ili boju za kosu. Tu su odustali, možda sestra i ja ličimo više nego što bi željele priznati.
Vraćamo se tri godine unazad. Imam 20 godina, odustala sam od karijere koju sam ganjala dvije godine na Pravnom fakultetu i upisala novi studij. Te dvije godine pokušaja studiranja prava živjela sam sa sestrom u unajmljenom stanu, a pandemija koronavirusa pomogla mi je shvatiti da ipak ne želim biti odvjetnica. Za moju sestru te su dvije godine bile prosvjetljenje da nismo stvorene za zajednički život u Zagrebu. I to smo odlučile promijeniti. Nova akademska godina za mene je značila novi studij, ali i novi dom.
Vraćamo se tri godine unazad. Imam 20 godina, odustala sam od karijere koju sam ganjala dvije godine na Pravnom fakultetu i upisala novi studij. Te dvije godine pokušaja studiranja prava živjela sam sa sestrom u unajmljenom stanu, a pandemija koronavirusa pomogla mi je shvatiti da ipak ne želim biti odvjetnica. Za moju sestru te su dvije godine bile prosvjetljenje da nismo stvorene za zajednički život u Zagrebu. I to smo odlučile promijeniti. Nova akademska godina za mene je značila novi studij, ali i novi dom.
Pasta za zube, četkica, par majici, dvoje traperice, donji veš i ostala kozmetika. Imala sam sve, morala sam. Spakirana u jedan kofer i ruksak s novokupljenim laptopom na ramenu u koji sam uložila ostatak novaca sa sezone. Sestra me dan prije upozorila što sve moram uzeti sa sobom jer ona je svoje prve studentske dane provela na Savi. Već sam živjela u Zagrebu, ali nikada u domu i ovo je bilo prvi put da mi sestra nije cimerica, već netko s kim ne dijelim istu krv i krov nad glavom zadnjih 20 godina. Ja nisam mogla dobiti dom jer sam upisivala novi studij i nisam imala uvjete, a ona, uzorna studentica deficitarnog zanimanja stomatologije, dobila je dom, ali nije željela tamo boraviti. Smetala ju je buka i voljela je imati mir za učenje.
Obje smo početkom ljeta bile zadovoljne idejom da se ona prijavi za dom jer će sigurno dobiti sobu, a da ću ja useliti na njeno ime. Zato se osjećala odgovornom da ju ne osramotim pojavivši se bez četkice ili kaladonta, nju uglednu buduću stomatologicu i bivšu stanarku mog budućeg doma.
Tog su me tjedna roditelji dovezli autom, imala sam puno stvari i malo iskustva sa studentskim domovima. Voljela sam buku i ljude, ali te je godine još uvijek harala pandemija korone pa je i studentski dom ličio na pustinju. Većina je studenata bila doma jer su im fakulteti bili online. To je prva činjenica koja me uplašila, manje studenata na Savi za mene je značilo da će kontrola prije doći do mene.
Obje smo početkom ljeta bile zadovoljne idejom da se ona prijavi za dom jer će sigurno dobiti sobu, a da ću ja useliti na njeno ime. Zato se osjećala odgovornom da ju ne osramotim pojavivši se bez četkice ili kaladonta, nju uglednu buduću stomatologicu i bivšu stanarku mog budućeg doma.
Tog su me tjedna roditelji dovezli autom, imala sam puno stvari i malo iskustva sa studentskim domovima. Voljela sam buku i ljude, ali te je godine još uvijek harala pandemija korone pa je i studentski dom ličio na pustinju. Većina je studenata bila doma jer su im fakulteti bili online. To je prva činjenica koja me uplašila, manje studenata na Savi za mene je značilo da će kontrola prije doći do mene.
Život ilegalke na savi
Sestra i ja to smo ljeto sklopile dogovor, ja sam željela u dom, a ona u stan. Ona je i na fakultetu bila odlikašica, a ja sam izgubila studentska prava. Spojile smo ugodno s korisnim, ona se prijavila za dom iako je znala da ne želi tamo živjeti, a ja sam joj ustupila svoje mjesto u stanu koje su roditelji trebali plaćati meni. Potkupila sam je s još nešto novaca koje sam zaradila jer ona tada osim džeparca nije imala druge prihode. Kada sam u menzi shvatila da sam izgubila studentska prava, dala mi je svoju iksicu jer je ona ionako kuhala u stanu. Svaki drugi tjedan kada sam bila u Zagrebu, dala bi mi i svoju osobnu, za svaki slučaj. A ja sam konačno naučila kada mi sestra ima rođendan.
Drugi dan svog boravka na Savi, gladna kao nikad dotad, otišla sam u menzu. Uzela sam cijeli meni, salatu, sokić i puding za svoju novu cimericu, staru osnovnoškolsku prijateljicu. Sva sretna i spremna nasrnuti na hranu s tacne, ostala s duboko povrijeđena kad mi je teta u menzi rekla da ne mogu dobiti hranu s popustom, već po punoj cijeni. Računalo na blagajni je odbilo moju iksicu. Ništa mi nije bilo jasno dok kasnije u sobi nisam iščitala cijeli Pravilnik SC-a u Zagrebu. Osim što sam morala platiti puni iznos participacije na novom fakultetu, izgubila sam studentska prava na godinu dana. Pričekala sam cimericu u našoj sobi i poslije zajedno s njom otišla u menzu. Isti ritual ponavljale smo cijele akademske godine. Moja prehrana ovisila je o rasporedu cimerice.
Te sam jeseni sve lozinke promijenila u 11061997. Oduvijek sam bila slaba s datumima, a ovaj mi je bilo jako važno zapamtiti. Bio je to moj novi datum rođenja. Vježbale smo, cimerica i ja, hvatala me nespremnu. Bilo je kao u drugom osnovne, kad učiš tablicu množenja pa te roditelji motiviraju rečenicom: „Moraš to znati i u pola noći“. E pa, ovo je bila moja moderirana inačica tablice množenja na prvoj godini fakulteta. Naučila sam, nakon 2 tjedna moj datum rođenja bio je 11.6.1997., u dva tjedna ostarjela sam za dvije i pol godine.
Drugi dan svog boravka na Savi, gladna kao nikad dotad, otišla sam u menzu. Uzela sam cijeli meni, salatu, sokić i puding za svoju novu cimericu, staru osnovnoškolsku prijateljicu. Sva sretna i spremna nasrnuti na hranu s tacne, ostala s duboko povrijeđena kad mi je teta u menzi rekla da ne mogu dobiti hranu s popustom, već po punoj cijeni. Računalo na blagajni je odbilo moju iksicu. Ništa mi nije bilo jasno dok kasnije u sobi nisam iščitala cijeli Pravilnik SC-a u Zagrebu. Osim što sam morala platiti puni iznos participacije na novom fakultetu, izgubila sam studentska prava na godinu dana. Pričekala sam cimericu u našoj sobi i poslije zajedno s njom otišla u menzu. Isti ritual ponavljale smo cijele akademske godine. Moja prehrana ovisila je o rasporedu cimerice.
Te sam jeseni sve lozinke promijenila u 11061997. Oduvijek sam bila slaba s datumima, a ovaj mi je bilo jako važno zapamtiti. Bio je to moj novi datum rođenja. Vježbale smo, cimerica i ja, hvatala me nespremnu. Bilo je kao u drugom osnovne, kad učiš tablicu množenja pa te roditelji motiviraju rečenicom: „Moraš to znati i u pola noći“. E pa, ovo je bila moja moderirana inačica tablice množenja na prvoj godini fakulteta. Naučila sam, nakon 2 tjedna moj datum rođenja bio je 11.6.1997., u dva tjedna ostarjela sam za dvije i pol godine.
Iznimka ili nepisano pravilo?
Kako sam se našla u toj situaciji? Tješim se da nisam jedina, svake godine više od 50 tisuća kolega i ja, ostanemo bez mjesta u nekom od zagrebačkih studentskih domova. Moramo iznajmljivati skupe stanove u Zagrebu. Služba SC-a rekla bi da ne ispunjavam kriterije, moja mama bi rekla da nemam dovoljno visok prosjek, sestra i ja složile bi se da nemamo dosta braće, a tata bi mislio da previše zarađuje jer ne radi za minimalac. Neki bi okrivili njega jer je pošteno otvorio svoj obrt i plaća porez državi. Ne radi 'na crno'. Ja krivim Zagreb. Svatko je pronašao svojeg krivca. Izlike. U čemu je stvarno problem?!
Moje kolege složile bi se sa mnom jer i oni misle da Pravilnik o ostvarivanju prava na smještaj u studentske domove ne omogućuje jednaka prava svim studentima. Tvrde to oni čija je sudbina jednaka ili slična mojoj, ali i oni koji nekim čudom uspijevaju početkom svake akademske godine useliti u sobu na nekom od zagrebačkih studentskih domova. Kolegica i ja razgovarale smo s dvama studentima, Markom koji već tri godine zaredom uspješno useljava u svoju sobu na Savi, ali i Emom koja kao brucošica s visokim prosjekom ocjena iz srednje škole, ipak nije uspjela dobiti mjesto. Sada živi u iznajmljenom stanu u Zagrebu, s cimericom koja ima 70 godina. Komentar na cijelu situaciju dao je i Ivan-Pavao Boras, koji kao predsjednik Studentskog zbora u kojem predstavlja kolege studente, vidi puno spornih pitanja o kojima se ne govori i koji se samo guraju pod tepih. Kad već spominjemo guranje pod tepih, isto radi Studentski centar, koji nije ni želio izaći pred studentsku kameru. Što su imali za reći na ovu temu, možete pogledati u dopisu kojeg su poslali u prilogu koji slijedi.
Moje kolege složile bi se sa mnom jer i oni misle da Pravilnik o ostvarivanju prava na smještaj u studentske domove ne omogućuje jednaka prava svim studentima. Tvrde to oni čija je sudbina jednaka ili slična mojoj, ali i oni koji nekim čudom uspijevaju početkom svake akademske godine useliti u sobu na nekom od zagrebačkih studentskih domova. Kolegica i ja razgovarale smo s dvama studentima, Markom koji već tri godine zaredom uspješno useljava u svoju sobu na Savi, ali i Emom koja kao brucošica s visokim prosjekom ocjena iz srednje škole, ipak nije uspjela dobiti mjesto. Sada živi u iznajmljenom stanu u Zagrebu, s cimericom koja ima 70 godina. Komentar na cijelu situaciju dao je i Ivan-Pavao Boras, koji kao predsjednik Studentskog zbora u kojem predstavlja kolege studente, vidi puno spornih pitanja o kojima se ne govori i koji se samo guraju pod tepih. Kad već spominjemo guranje pod tepih, isto radi Studentski centar, koji nije ni želio izaći pred studentsku kameru. Što su imali za reći na ovu temu, možete pogledati u dopisu kojeg su poslali u prilogu koji slijedi.
A što kaže pravilnik?
Pravilnik definira studentske domove u Zagrebu kao objekte studentskog standarda namijenjene za smještaj studenata. Prava na smještaj u kapacitete studentskih domova grada Zagreba uređena su Pravilnikom o ostvarivanju prava na smještaj u studentske domove. U istom su Pravilniku navedeni uvjeti i način ostvarivanja prava na studentski smještaj te prava i obaveze studenata prema kojima se studenti svake akademske godine prijavljuju na natječaj u unaprijed određenom vremenskom intervalu. Taj je rok najčešće prije kraja jesenskih rokova pa se neki studenti prijavljuju bez svih ostvarenih ECTS bodova u toj akademskoj godini.
Broj studenata Sveučilišta u Zagrebu daleko je veći od kapaciteta studentskih domova grada Zagreba i to je razlog zašto dobar dio studenata živi u skupim podstanarskim stanovima. Prednost pri dobivanju smještaja u studentskom domu imaju studenti s izravnim pravom na mjesto u studentskom domu i to su uglavnom studenti s iznimno visokim prosjekom. Na taj broj studenata se već zauzme dio useljivih studentskih soba. Ostali studenti ostvaruju pravo na studentski smještaj na temelju:
Broj studenata Sveučilišta u Zagrebu daleko je veći od kapaciteta studentskih domova grada Zagreba i to je razlog zašto dobar dio studenata živi u skupim podstanarskim stanovima. Prednost pri dobivanju smještaja u studentskom domu imaju studenti s izravnim pravom na mjesto u studentskom domu i to su uglavnom studenti s iznimno visokim prosjekom. Na taj broj studenata se već zauzme dio useljivih studentskih soba. Ostali studenti ostvaruju pravo na studentski smještaj na temelju:
Ali 7000 mjesta nije dovoljno ni za one koji ispunjavaju uvjete za dobivanje smještaja. Osim njih, rijetko koji student završava sve u roku, bez apsolventske godine, bez upisanih paricijala, bez upisivanja drugih fakulteta i slično. Nekim studentima su prava uskraćena u startu jer zbog svoje situacije nemaju pravo dobiti dom, a to su sljedeći studenti:
U pet godina dosadašnjeg studiranja, iskusila sam život u unajmljenom stanu sa sestrom, ali i čari studentskog života u domu na Savi. Igrala sam ulogu legalne ilegalke sa sestrinom osobnom u novčaniku i uz to se uspijevala odlično zabaviti. Ipak, to iskustvo ne bih poželjela nikome. Mnogi kao i ja posežu za alternativnim rješenjima da bi čim manje plaćali život u Zagrebu, ali ni jedna novčana svota u novčaniku nas ili naših roditelja nije vrijedna strepnje hoće li te netko izbaciti iz sobe u dva ujutro. Ipak, problem nisu studenti već sustav, Pravilnik i grad Zagreb koji ne može omogućiti smještaj svojim studentima. (Ne)briga o studentima već nam se godinama obija o glavu, a studenata koji su spremni riskirati kao ja ima sve više.
Sve dok se ne ostvare obećanja o kampusu Borongaj ili nekom drugo, sustav će se susretati s drugim Martinama koje će krasti identitet svoje braće ili nekog totalnog stranca. Pitanje je samo jesmo li snalažljivi i koliko smo spremni riskirati.
Sve dok se ne ostvare obećanja o kampusu Borongaj ili nekom drugo, sustav će se susretati s drugim Martinama koje će krasti identitet svoje braće ili nekog totalnog stranca. Pitanje je samo jesmo li snalažljivi i koliko smo spremni riskirati.