Što je uopće mentalno zdravlje? Koji su to problemi s kojima se studenti susreću, a utječu da se loše mentalno osjećaju? Zašto je tabu imati emocionalne poteškoće? Na sva ta pitanja žele odgovoriti novinarke i novinar portala novinarz.online – Ena Dumenčić, Lana Cindrić, Karla Rumora i Tin Koren.
STUDENTski život tijekom ispitnih rokova
mentalno zdravlje studenata
Mentalno zdravlje je dio općeg zdravlja. Kako brinemo o tjelesnom zdravlju tako trebamo voditi računa i o mentalnom. Studentski život svakako utječe na mentalno zdravlje mladih jer se na njih tada vrši pritisak od strane vršnjaka, a nerijetko i od roditelja, koji ih 'tjeraju' da budu najbolji.
NAJVEĆI NEPRIJATELJ STUDENATA - DEPRESIJA
Više od 16 posto Hrvata između 16 i 34 godine pati od kronične depresije. To nije samo prolazno stanje neraspoloženja i pasivnosti već je riječ o ozbiljnoj bolesti koju je potrebno liječiti. Zato smo istražili što je zapravo depresija, kako utječe na osobu i kako ju se može prevenirati.
ZAŠTO JE DEPRESIJA JOŠ UVIJEK TABU U HRVATSKOJ?
Depresija je ozbiljan zdravstveni problem koji uzrokuje osjećaj tuge i gubitak interesa za aktivnosti. Ona utječe na mišljenje, osjećaje i ponašanje, a može uzrokovati emocionalne, funkcionalne i fizičke probleme.
Studentica M.M. (24) (identitet poznat redakciji) na vrijeme je prepoznala simptome depresije te se uspješno izliječila. Sama je primijetila da nešto nije u redu: „Vidiš da ti je nešto kad se iz dana u dan budiš i prva pomisao je strah. Znači, prva stvar kad otvoriš oči je: 'Ajme,
još jedan dan, kako preživjeti taj dan'; zato što te možda opet čeka isto što si proživio jučer, a znaš da ti je bilo teško. I ne traje to dva-tri dana, traje tjednima.“
Studentica M.M. (24) (identitet poznat redakciji) na vrijeme je prepoznala simptome depresije te se uspješno izliječila. Sama je primijetila da nešto nije u redu: „Vidiš da ti je nešto kad se iz dana u dan budiš i prva pomisao je strah. Znači, prva stvar kad otvoriš oči je: 'Ajme,
još jedan dan, kako preživjeti taj dan'; zato što te možda opet čeka isto što si proživio jučer, a znaš da ti je bilo teško. I ne traje to dva-tri dana, traje tjednima.“
Neznanje o problemima mentalnog zdravlja koje postoji i kod obrazovanih ljudi poprilično zbunjuje. U današnjem modernom svijetu, uz sve veću toleranciju prema ljudskim različitostima, mnogi jučerašnji tabui danas su teme o kojima svi imaju mišljenje. Pitanja od rasizma do seksualnog identiteta žestoko su se rješavala i, iako ostaje još mnogo posla za napraviti, pomak nabolje ipak je vidljiv.
Međutim, još uvijek ostaje ono što neki nazivaju "posljednjim tabuom". „Depresija je nažalost i dalje društvena tabu tema u Hrvatskoj o kojoj se rijetko govori i premalo educira u društvu“, kaže sociolog Antonio Ivičević. Depresija se nalazi među najstigmatiziranijim problemima mentalnog zdravlja što je ironično, s obzirom na to da se do 2020. godine, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, procjenjuje kao drugi najčešći zdravstveni problem na svijetu. „Iako su podaci alarmantni, čini se da društvo i dalje sustavno ignorira stanje depresije te je stavlja u diskurs privatnosti – "unutar četiri zida“, govori Ivičević.
Dakle, koji je to dio slagalice koji našem društvu nedostaje? Zašto poruka ne odjekuje? Zašto je stigma još uvijek tu?
„Nažalost, ljudi nisu dovoljno educirani pa ne znaju kako se nositi s tim stanjem. Često u želji da pomognu izgovaraju rečenice poput: „Samo se moraš trgnuti“, ili „Misli pozitivno pa će proći“, ili „Tvoj život je super, imaš sve, nema razloga da budeš u depresiji“.
Međutim, još uvijek ostaje ono što neki nazivaju "posljednjim tabuom". „Depresija je nažalost i dalje društvena tabu tema u Hrvatskoj o kojoj se rijetko govori i premalo educira u društvu“, kaže sociolog Antonio Ivičević. Depresija se nalazi među najstigmatiziranijim problemima mentalnog zdravlja što je ironično, s obzirom na to da se do 2020. godine, prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, procjenjuje kao drugi najčešći zdravstveni problem na svijetu. „Iako su podaci alarmantni, čini se da društvo i dalje sustavno ignorira stanje depresije te je stavlja u diskurs privatnosti – "unutar četiri zida“, govori Ivičević.
Dakle, koji je to dio slagalice koji našem društvu nedostaje? Zašto poruka ne odjekuje? Zašto je stigma još uvijek tu?
„Nažalost, ljudi nisu dovoljno educirani pa ne znaju kako se nositi s tim stanjem. Često u želji da pomognu izgovaraju rečenice poput: „Samo se moraš trgnuti“, ili „Misli pozitivno pa će proći“, ili „Tvoj život je super, imaš sve, nema razloga da budeš u depresiji“.
Unatoč dobroj namjeri, vrijeme je da shvatimo da se radi o ozbiljnom stanju koje treba liječiti, a ne o prolaznom neraspoloženju, pasivnosti ili lijenosti“, objašnjava psihologica Kristina Tojčić.
Uz nedovoljno obrazovanje, kaže Tojčić, postoji još nešto što doprinosi obilježavanju depresije kao tabu teme: „Također je problem što se u Hrvatskoj uz pojam psihičkog poremećaja veže pojam 'ludila' ili 'poremećenosti'. Stoga ne čudi što ljudi ne traže pomoć pri pojavi prvih simptoma depresije. A netraženjem pomoći problem neće nestati, nego samo postaje sve veći. Izrazito je važno prepoznati postojanje problema, ali i početi ga što prije liječiti.“
Depresija je bolest koja pogađa ljude svih dobnih skupina, svih društvenih slojeva i svih zemalja svijeta. Depresija se može izliječiti. Kada je u pitanju liječenje zdravstenih bolesti, bilo benignih, bilo obične prehlade, ljudi ne razmišljaju dvaput hoće li otići liječniku kako bi se osjećali bolje. Zašto onda mnogi koji pate od depresije i dalje oklijevaju, unatoč svim dostupnim mogućnostima liječenja?
Na odluku studentice M.M. (24) da se obrati stručnoj osobi za pomoć potaknuli su ju brojni upiti zabrinutih osoba kojima je bila okružena o tome što se s njom događa i što ju muči, ali i samospoznaja o tome da više ne želi tako živjeti: „Odlučiš se javiti nekome u trenutku kada shvatiš da više ne možeš to nositi, tu težinu, te misli, sam sa sobom, da se više ne možeš izvući iz toga, da su ti misli konstantno u tome. Utječe na odluku to da si generalno želiš dobro i vidiš na sebi i osjećaš da te to upropaštava i da ti svoju kvalitetu života više ne ostvaruješ.“
Uz nedovoljno obrazovanje, kaže Tojčić, postoji još nešto što doprinosi obilježavanju depresije kao tabu teme: „Također je problem što se u Hrvatskoj uz pojam psihičkog poremećaja veže pojam 'ludila' ili 'poremećenosti'. Stoga ne čudi što ljudi ne traže pomoć pri pojavi prvih simptoma depresije. A netraženjem pomoći problem neće nestati, nego samo postaje sve veći. Izrazito je važno prepoznati postojanje problema, ali i početi ga što prije liječiti.“
Depresija je bolest koja pogađa ljude svih dobnih skupina, svih društvenih slojeva i svih zemalja svijeta. Depresija se može izliječiti. Kada je u pitanju liječenje zdravstenih bolesti, bilo benignih, bilo obične prehlade, ljudi ne razmišljaju dvaput hoće li otići liječniku kako bi se osjećali bolje. Zašto onda mnogi koji pate od depresije i dalje oklijevaju, unatoč svim dostupnim mogućnostima liječenja?
Na odluku studentice M.M. (24) da se obrati stručnoj osobi za pomoć potaknuli su ju brojni upiti zabrinutih osoba kojima je bila okružena o tome što se s njom događa i što ju muči, ali i samospoznaja o tome da više ne želi tako živjeti: „Odlučiš se javiti nekome u trenutku kada shvatiš da više ne možeš to nositi, tu težinu, te misli, sam sa sobom, da se više ne možeš izvući iz toga, da su ti misli konstantno u tome. Utječe na odluku to da si generalno želiš dobro i vidiš na sebi i osjećaš da te to upropaštava i da ti svoju kvalitetu života više ne ostvaruješ.“
"Sastanci sa stručnom osobom“, opisuje M.M., „izgledaju tako da puno razmišljaš i puno pričaš, ali i slušaš.“ „Atmosfera je“, kaže, „uvijek nekako pozitivna, mirna i ugodna."
Uz pomoć psihijatrice, ali i podrške okoline uspješno se izliječila: „Da obitelj i prijatelji nisu bili uz mene ne znam bi li sada sve bilo u redu.“ Ipak, priznaje, i sama je svjedočila nedovoljnoj educiranosti o temi depresije od strane svoje obitelji koja nije odmah shvaćala ozbiljnost situacije, kao niti mogu li joj oni uopće pomoći i ako mogu, kako: „Najprije s njima nisam dijelila mnogo svojih misli, no nakon savjeta psihijatrice sam počela i
bilo mi je lakše, a mislim da je i njima bilo lakše jer su me tako mogli više razumjeti, a time mi i više pomoći.“
Nažalost, zbog stigmatiziranja oboljelih u društvu, i dalje su brojni oni koji se uvjeravaju da su dovoljno stabilni da si pomognu sami ili da će simptomi depresije proći sami od sebe nakon nekog vremena. Dakle, što možemo učiniti da u Hrvatskoj iskorijenimo ovu socijalnu dilemu? „Ono što mi možemo kao pojedinci napraviti jest razgovarati o tome, kako privatno, tako i poslovno. Tabu teme se mijenjaju kako se mijenja i društvo, a svaka promjena ne dolazi preko noći. O depresiji, psihoterapiji i psihičkim bolestima treba razgovarati u javnosti kroz medije,
kroz odgojni-obrazovni sustav, poticati na stvaranje novih politika kako bismo uskoro svjedočili zdravijem, otvorenijem i zadovoljnijem društvu“, predlaže Ivičević.
Za početak, pogledajmo sebe, i sebe kao terapeute i njegovatelje mentalnog zdravlja. Brinemo li se za mentalno zdravlje jednako kao i za fizičko zdravlje? Preispitajmo se i zaronimo u podsvijest – postoje li tamo neka uvjerenja zbog kojih bismo se sramili depresije ili drugih mentalnih problema? Promjena mora započeti unutar nas samih jer da bismo promijenili tuđe mišljenje, prvo moramo promijeniti svoje; a onda napokon i sebe.
bilo mi je lakše, a mislim da je i njima bilo lakše jer su me tako mogli više razumjeti, a time mi i više pomoći.“
Nažalost, zbog stigmatiziranja oboljelih u društvu, i dalje su brojni oni koji se uvjeravaju da su dovoljno stabilni da si pomognu sami ili da će simptomi depresije proći sami od sebe nakon nekog vremena. Dakle, što možemo učiniti da u Hrvatskoj iskorijenimo ovu socijalnu dilemu? „Ono što mi možemo kao pojedinci napraviti jest razgovarati o tome, kako privatno, tako i poslovno. Tabu teme se mijenjaju kako se mijenja i društvo, a svaka promjena ne dolazi preko noći. O depresiji, psihoterapiji i psihičkim bolestima treba razgovarati u javnosti kroz medije,
kroz odgojni-obrazovni sustav, poticati na stvaranje novih politika kako bismo uskoro svjedočili zdravijem, otvorenijem i zadovoljnijem društvu“, predlaže Ivičević.
Za početak, pogledajmo sebe, i sebe kao terapeute i njegovatelje mentalnog zdravlja. Brinemo li se za mentalno zdravlje jednako kao i za fizičko zdravlje? Preispitajmo se i zaronimo u podsvijest – postoje li tamo neka uvjerenja zbog kojih bismo se sramili depresije ili drugih mentalnih problema? Promjena mora započeti unutar nas samih jer da bismo promijenili tuđe mišljenje, prvo moramo promijeniti svoje; a onda napokon i sebe.
kako prepoznati sindrom sagorijevanja?
Burnout vežemo najčešće uz poslovne situacije, ali javlja se često i kod studenata. Riječ je o sindromu sagorijevanja u kojem student ne može izvršavati svoje obveze koje nastoji izvršiti i to zbog psihološke i fizičke iscrpljenosti. Razgovarali smo sa studentom Danielom koji je doživio burnout te nam je pobliže objasnio situaciju u kojoj se nalazio, ali i sa stručnjacima na području mentalnog zdravlja koji su nam ispričali nešto više o samom sindromu.
kako poboljšati mentalno zdravlje
|
Svi smo čuli za izreku 'bolje spriječiti, nego liječiti'. Mentalno zdravlje još je jedna stavka koja je bitna u životu svake osobe i važno ju je održavati. Unatoč tome, mnogi je zanemaruju.
Rad na poslu ili studiranje zna biti stres za naše tijelo i um, no uz ovih pet laganih koraka koje vam donosimo u videu, vaše mentalno zdravlje bit će spremno za svaki izazov. |
ISTRAŽIVANJE PUČKE PRAVOBRANITELJICE O GOVORU MRŽNJE NA INTERNETU
S Tenom Šimonović Einwalter, zamjenicom pučke pravobraniteljice, pričali smo o najzanimljivijim rezultatima nedavno provedenog istraživanja o govoru mržnje mladih na internetu.
Istaknula je kako je 96% ispitanih vidjelo govor mržnje na internetu, a trećina je navela da ga vidi svakodnevno. Najčešće se govor mržnje upućivao zbog pripadnosti nacionalnoj manjini, spola, vjere... Mladi su se zbog takvih komentara osjećali poniženo, posramljeno, tužno, ljuto i ugroženo. Pogledajte video i saznajte još informacija o govoru mržnje. |
|
GOVOR MRŽNJE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA MOŽE UTJECATI NA MENTALNO ZDRAVLJE
Govor mržnje je verbalno izražavanje agresivnosti, mržnje, diskriminacije, netrepeljivosti prema određenoj skupini ili pojedincu. Prema profesorici Gordani Vilović, to je svaka „vrsta govora kojom se širi, potiče ili opravdava nacionalna i rasna netrpeljivost, ksenofobija, antisemitizam, vjerski i drugi oblici mržnje temeljeni na nesnošljivosti.“ Ove je godine u Hrvatskoj provedeno istraživanje „Govor mržnje među mladima na Internetu“ koje je naručila institucija Pučkog pravobranitelja u Hrvatskoj. Podaci su prikupljeni Ipsos online panelom, a veličina reprezentativnog uzorka bila je 501 sudionik od 18 do 30 godina.
Rezultati istraživanja pokazuju da su mrziteljski komentari i izražavanje netrpeljivosti prema izjavama mladih stalna pojava na Internetu. Njih 96% navelo je da su u zadnja tri mjeseca vidjeli da je netko na internetu upućivao nekome netrpeljive komentare na osnovi nacionalne ili etničke pripadnosti, roda ili spola, religijskog opredjeljenja, boje kože, seksualne orijentacije, fizičkog izgleda te financijskog statusa.
Također, u zadnjih je pet godina gotovo svaka druga mlada osoba (44%) imala iskustvo da joj je netko na Internetu osobno upućivao neki mrziteljski komentar ili uvredu. Uvredljivi i mrziteljski komentari, neovisno o tome na kojoj su osnovi upućeni, izazivaju negativne osjećaje - neadekvatnost, nedovoljna vrijednost, sram, strah, ljutnja, tuga.
Većina mladih nije prijavila uvredu ili mrziteljski komentar koji su primili (68%), uglavnom jer su smatrali da nisu zaista ugroženi („incident nije bio dovoljno ozbiljan“) i jer misle da su takvi incidenti uobičajeni („to se ionako stalno događa, nema smisla prijavljivati“), a 58% mladih ne zna kome bi se obratilo u slučaju da im netko uputi mrziteljski komentar na Internetu.
Jelena Marinović je mlada influencerica iz Zagreba koja je s nama podijelila svoje iskustvo s govorom mržnje na društvenim mrežama. Kaže kako se govor mržnje može događati na temelju fizičkih karakteristika, ali i na temelju mišljenja ili samoga karaktera osobe. Upozorava kako govor mržnje na društvenim mrežama može ozbiljno naškoditi mentalnom zdravlju mladih i još nepotpuno izgrađenih osoba, a sama smatra da je na negativne komentare najbolje ne odgovarati. Jelenino iskustvo i mišljenje o govoru mržnje poslušajte u kratkom intervjuu u nastavku priče.
Rezultati istraživanja pokazuju da su mrziteljski komentari i izražavanje netrpeljivosti prema izjavama mladih stalna pojava na Internetu. Njih 96% navelo je da su u zadnja tri mjeseca vidjeli da je netko na internetu upućivao nekome netrpeljive komentare na osnovi nacionalne ili etničke pripadnosti, roda ili spola, religijskog opredjeljenja, boje kože, seksualne orijentacije, fizičkog izgleda te financijskog statusa.
Također, u zadnjih je pet godina gotovo svaka druga mlada osoba (44%) imala iskustvo da joj je netko na Internetu osobno upućivao neki mrziteljski komentar ili uvredu. Uvredljivi i mrziteljski komentari, neovisno o tome na kojoj su osnovi upućeni, izazivaju negativne osjećaje - neadekvatnost, nedovoljna vrijednost, sram, strah, ljutnja, tuga.
Većina mladih nije prijavila uvredu ili mrziteljski komentar koji su primili (68%), uglavnom jer su smatrali da nisu zaista ugroženi („incident nije bio dovoljno ozbiljan“) i jer misle da su takvi incidenti uobičajeni („to se ionako stalno događa, nema smisla prijavljivati“), a 58% mladih ne zna kome bi se obratilo u slučaju da im netko uputi mrziteljski komentar na Internetu.
Jelena Marinović je mlada influencerica iz Zagreba koja je s nama podijelila svoje iskustvo s govorom mržnje na društvenim mrežama. Kaže kako se govor mržnje može događati na temelju fizičkih karakteristika, ali i na temelju mišljenja ili samoga karaktera osobe. Upozorava kako govor mržnje na društvenim mrežama može ozbiljno naškoditi mentalnom zdravlju mladih i još nepotpuno izgrađenih osoba, a sama smatra da je na negativne komentare najbolje ne odgovarati. Jelenino iskustvo i mišljenje o govoru mržnje poslušajte u kratkom intervjuu u nastavku priče.
PSIHOLOG, PSIHIJATAR I PSIHOTERAPEUT
U društvu se često misli da su termini psiholog, psihijatar i psihoterapeut ista stvar. Budući da to nije tako, trebamo razlikovati te izraze i znati da je među njima temeljna razlika obrazovanje i profesionalne uloge navedenih stručnjaka. Ipak, ono što im je zajedničko jest pružanje pomoći onima kojima je to potrebno. Saznajte tko može, a tko ne može propisivati lijekove i uspostavljati dijagnoze.
kako možemo prepoznati problem?
S mentalnim se problemima teško nositi bez obzira na dob, a mnogi ponekad nisu niti svjesni njihovog postojanja. Među ljudima koji imaju problema s mentalnim zdravljem postoje određene sličnosti, a time i određeni znakovi koji ukazuju na probleme. Rano otkrivanje mentalnih poteškoća te pristup servisima za pomoć ključni su za učinkovitost liječenja te mogućnost daljnjeg normalnog funkcioniranja.
KAKO I KOJE INSTITUCIJE MOGU POMOĆI MLADIMA S POTEŠKOĆAMA MENTALNOG ZDRAVLJA?
Mladi su često pod stresom zbog mnogih obveza i to onda utječe na njihovo mentalno zdravlje. Neke je možda sram potražiti pomoć pa ih treba ohrabriti i informirati jer osim dolaska u ustanove, pomoć mogu potražiti putem e-maila, telefonskim pozivima ili, ukoliko im je neugodno razgovarati nasamo sa stručnjakom, mogu doći i u raznovrsne radionice. Kome se obratiti ako osjetite da 'nešto nije u redu', na koji način ustanove mogu pomoći mladima, ali i mnoge druge odgovore, saznajete u videu.
TERAPIJA plesom
Brz ritam studentskog života, pun društvenih i tehnoloških promjena te nametnutih očekivanja, loše utječe na mentalno zdravlje mladih. Upravo je plesna terapija učinkovit način za rješavanje stresa jer povezuje um, emocije i tijelo u jednu cjelinu. Detalje o ovoj temi saznajte u videu.
DRUGA STRANA MENTALNOG ZDRAVLJA
Psiholozi, psihijatri i terapeuti razgovorom, različitim tretmanima i lijekovima – svatko na svoj način – pomažu ljudima koji nastoje očuvati svoje mentalno zdravlje. Stručnjaci gotovo svakodnevno rade u bolnicama, sveučilišnim centrima te različitim udrugama i organizacijama slušajući i dajući savjete. Posebnu brigu vode kad im na razgovor dođu adolescenti, studenti i mladi odrasli ljudi.
No, tko pomaže stručnjacima da se nose sa svim problemima s kojima se susreću? Je li njima teško? Psiholozi i psihoterapeuti Miranda Novak i Mihael Kozina u razgovoru su nam pokušali upravo to objasniti. Mihael Kozina radi kao školski psiholog u zagrebačkoj V. gimnaziji te kao savjetovatelj u Modusu - Centru za djecu, mlade i obitelj Društva za psihološku pomoć. Miranda Novak docentica je na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, radi na Odsjeku za poremećaje u ponašanju. Oboje se psihologijom i psihoterapijom bave više od 10 godina. Najčešće pružaju pomoć studentima i osobama koje tek kreću u 'pravi život'. |
|
Nose li se psiholozi i psihoterapeuti 'posao kući'?
Novak i Kozina slažu da im nije teško nositi se sa svakodnevnim stresom posla – raznim problemima koje svakodnevno slušaju, ali i priznaju da postoje određeni slučajevi koji ih posebno dirnu i koje, na neki način, nose kući.
„Ima naravno susreta i životnih priča koje su teške a dio stručnosti je dopustiti da nas dodirnu te priče, a opet da smo svjesni da nikoga ne možemo posvojiti, da ih ne možemo spasiti iz njihovog života, da ustvari naš posao je osvijestiti, pomoći da ti pojedinici osvijeste svoje kapacitete i resurse s kojima se onda mogu nositi i izaći te neke određene situacije“ – objašnjava Mihael Kozina.
„Mislim da to dođe s iskustvom. Na početku me jesu neke stvari onako prožimale, znala sam razmišljati kod kuće. Mislim, i danas se desi ako ima nekakvih teških priča, nekih teških situacija, klijenata, da razmišljam o tome. Ali mislim da i edukacija, supervizija, kontakti sa kolegama, na neki način mi to zovemo intervizija kad si mi pomognemo da prepričamo ili kolegi, to izuzetno puno pomogne“ – kaže Miranda Novak.
Pomoć treba i stručnjacima za mentalno zdravlje
„Često bez obzira što smo stručnjaci za mentalno zdravlje ne vidimo da sami dovedemo na mjesto sagorijevanja ili da ne vidimo koliko smo ili iscrpljeni i kako one neke savjete ili prijedloge koje govorimo ljudima da se brinu za sebe“ – kaže Kozina.
Supervizija i vlastita psihoterapija načini su na koje se naši sugovornici, ali i drugi takvi stručnjaci nose s teškim situacijama kako svoje probleme ne bi prenijeli na one koji im dolaze kako bi im pomogli. Kozina kaže da je supervizor stručna osoba koji im pomaže da kvalitetnije rade svoj posao. I Novak objašnjava da postoji stalna stručna pomoć kako bi mogli raditi svoj posao kvalitetno.
„Velik dio svog iskustva u savjetovanju sam stekla u Centru Modus, tamo je apsolutno uvriježeno da barem jednom mjesečno se ima grupna supervizija i uvijek postoji neka osoba koja vodi savjetovalište. Mislim da bi to uvijek bila neka prva instanca kad imate neku dilemu. Ponekad morate možda neke stvari prijaviti na primjer Centru za socijalnu skrb ili surađivati s drugim institucijama. Moja praksa je da uvijek se porazgovara sa voditeljem savjetovališta pa onda možda, evo u našem slučaju, mi podijelimo neke naše probleme s voditeljicom Centra za rehabilitaciju, znači cijele institucije i sa kolegama u timu“ – kaže Novak.
Tanka granica između suosjećanja i stručne distance
Kao stručne osobe, psiholozi i psihoterapeuti imaju određenu distancu od problema s kojima se nose njihovi korisnici, Novak smatra – „savjetnik ima svoju odgovornost, svoju ulogu, on brine o tome da bude profesionalan, ali svakako nastoji klijentu vraćati njegovu odgovornost. Stalno mi pada na pamet engleski termin da owna problem, da bude to njegova stvar. I da vidi koja je njegova uloga u tome, kako sudjeluje u tome“.
Ipak, postoji doza empatije koja je važna za svaki susret sa stručnjakom, Kozina tvrdi – „empatija je važan alat u ovom poslu, da možemo stati u cipele druge osobe, da dopustimo da nas dodirne tuđa priča, da nas taj susret bude autentičan i iskren. Jer, to je proces nekog savjetovanja i psihoterapije, susret dva subjekta, dvije osobe, žive osobe koje nose sve svoje neke životne priče tako da ja ne vjerujem u ovo odvajanje ili razdvajanje ili - ono što se često kaže - da moram ostaviti svoje probleme ili teškoće negdje, ne znam kako“.
Teže je kad su u pitanju tinejdžeri
Budući da oboje rade najčešće s mladim ljudima, studentima i mladim odraslim osobama, slažu se da je doista teško odvojiti posao od privatnog života te ne razmišljati o problemima koje svakodnevno slušaju.
„Bilo je situacija kad me zaista mučilo, odnosno osjećao sam se i jako zabrinuto i to je posebno u situacijama kad su neke osobe bile iskazivale neke suicidalne namjere i onda taj osjećaj odgovornosti, bespomoćnosti“ – kaže Kozina.
„Pa ima svakakvih životnih priča i ima situacija kada razmišljam o klijentima i kad razmišljam o tome kako ih podržati posebice kada radim sa adolescentima i studentskom populacijom, mlađim odraslima koji su na početku svog životnog puta ili ljudima koji su između 20-ih i 30-ih i imaju puno pitanja 'gdje sa životom', 'kud idem' i slično i ponekad im treba ne samo terapijska i savjetodavna podrška već i šire od toga“ – priča nam Novak.
Budući da oboje rade najčešće s mladim ljudima, studentima i mladim odraslim osobama, slažu se da je doista teško odvojiti posao od privatnog života te ne razmišljati o problemima koje svakodnevno slušaju.
„Bilo je situacija kad me zaista mučilo, odnosno osjećao sam se i jako zabrinuto i to je posebno u situacijama kad su neke osobe bile iskazivale neke suicidalne namjere i onda taj osjećaj odgovornosti, bespomoćnosti“ – kaže Kozina.
„Pa ima svakakvih životnih priča i ima situacija kada razmišljam o klijentima i kad razmišljam o tome kako ih podržati posebice kada radim sa adolescentima i studentskom populacijom, mlađim odraslima koji su na početku svog životnog puta ili ljudima koji su između 20-ih i 30-ih i imaju puno pitanja 'gdje sa životom', 'kud idem' i slično i ponekad im treba ne samo terapijska i savjetodavna podrška već i šire od toga“ – priča nam Novak.
Studentska pitanja 'gdje sa životom' i 'kud idem' nisu neuobičajena i ne znače da zbog toga osoba ima problema s mentalnim zdravljem. Ipak, postavlja se pitanje bi li studentima u dobi kada im se događa najviše promjena u životu – nerijetko je u pitanju odlazak od obitelji u drugi grad, upoznavanje potpuno novih ljudi ali i načina života – bilo lakše kad bi se od najranije životne dobi netko intenzivno bavio njihovim mentalnim zdravljem. Je li u Hrvatskoj uopće zaposlen dovoljan broj psihologa općenito, ali i u primarnom obrazovanju?
Ima li u Hrvatskoj dovoljno stručnjaka za mentalno zdravlje?
Broj psihijatara na sto tisuća stanovnika zabrinjavajući je kad se pogleda usporedba sa razvijenim europskim zemljama. Hrvatska na taj broj ljudi ima 16 psihijatara, dok Švicarska ima čak njih 51, podaci su to koje donosi Eurostat (za više usporedbi pogledajte infografiku).
Ima li u Hrvatskoj dovoljno stručnjaka za mentalno zdravlje?
Broj psihijatara na sto tisuća stanovnika zabrinjavajući je kad se pogleda usporedba sa razvijenim europskim zemljama. Hrvatska na taj broj ljudi ima 16 psihijatara, dok Švicarska ima čak njih 51, podaci su to koje donosi Eurostat (za više usporedbi pogledajte infografiku).
Ipak, problem ne staje ovdje.
Brine li se sustav o mentalnom zdravlju mladih od početka obrazovanja?
Psihološko proljeće neformalna je građanska inicijativa koju su pokrenuli članovi Hrvatske psihološke komore zbog nezadovoljstva stanjem i nepravilnostima u sektoru. Oni su napravili bazu podataka gdje su uključili ustanove koje provode osnovnoškolski program u Hrvatskoj – obuhvatili su ih 849 od 880 koliko ih postoji u državi. Za preostalih 30-ak škola podatke nemaju jer nisu objavljeni na mrežnim stranicama škola te im Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije odgovorilo na zahtjev za pristup informacijama koji su poslali krajem prošle godine.
Podaci do kojih su došli su poražavajući.
Postotak osnovnih škola koje na radnom mjestu stručnog suradnika knjižničara je 97,9 posto, dok je psihologa manje od pola - 44,7 posto.
S obzirom na prikupljene podatke, tvrde da minimalno 170 osnovnih škola nije dostiglo razinu državnog pedagoškog standarda – kojim je propisano da do kraja 2017. godine, sve škole sa više od 180 učenika trebaju imati tri stručna suradnika, a škole s 500 učenika četiri suradnika. – info za podnaslov
Voditelj projekta Domagoj Švegar u tekstu navodi da svaki građanin, a posebno dijete ima pravo na adekvatno obrazovanje. Žele da se poštuju zakoni i propisi Republike Hrvatske na dobrobit najmanje stotinjak tisuća djece.
Da problem postoji već od primarnog obrazovanja tvrdi i psihologinja Marija Jurić, upravo je ona bila ta koja je na Facebook skrenula pozornost na istraživanje ove građanske inicijative.
„Smatra se kako su u Hrvatskoj mentalni poremećaji na drugom mjestu vezano za bolničko liječenje što je zabrinjavajući podatak. Rekla bih kako je važna prevencija i rana intervencija, tj. Važno je brinuti o mentalnom zdravlju i čuvati ga. Usudim se reći kako kod nas u školskom sustavu briga o mentalnom zdravlju nije na nivou kakvom bi trebala biti. Jako malo brige polaže se na psihološku dobrobit djece i mladih te se o osjećajima jako malo razgovara. U zadnjih nekoliko godina mijenja se trend u smislu na bolje, no svaka škola bi trebala imati razvijen program i brinuti o navedenom, kao i sveučilišta u smislu studentskog savjetovališta“.
„Trebamo brinuti o zdravima kako bi ostali zdravi“
Stručnjaci se slažu - važno da se mentalnim zdravljem bavi već od najranije životne dobi, kako bi mladi, kado dođu do studentskih dana razvili vjeru u sustav i vjeru da postoji podrška i pomoć.
„Trebamo brinuti o zdravima kako bi ostali zdravi, a osobama s mentalnim poremećajima pružiti podršku kako bismo maknuli stigmu jer nitko od nas nije izuzetak. Traženje pomoći nije znak slabosti, već naprotiv, znak hrabrosti suočiti se s trenutnom životnom teškoćom. Ponekad kada podijelimo brigu s nekim već nam je barem malo lakše jer smo je izrekli na glas, ili nas je netko saslušao. Općenito i kao društvo malo polažemo brigu na prevenciju mentalnog zdravlja, no važno je krenuti i djelovati jer to je briga za budućnost“ – zaključuje Jurić.
Oba psihologa i psihoterapeuta s početka – Miranda Novak i Mihael Kozina – tvrde da im je najteže raditi s mladim ljudima.
„Pogotovo što su mlađi ljudi, kad govorim u pitanju da su adolescenti onda jesmo i odgovorniji i malo je drukčije kad su odrasle osobe potpuno. I onda ta priča je, ovako ako nemamo kontrolu nad životom generalno a tek onda na tuđim životom, pričinjava mi ponekad, da, tjeskobu“ – objašnjava Kozina.
„A nekad mi bude baš za neke ljude jako teško. Ima tih situacija, kako bih rekla, najčešće, barem ono kako ja osobno radim, podijelim ih sa klijentima, posebno kad je osjećanje toliko veliko, događaju se situacije da međusobno razmijenimo neke teške emocije, ima obostrano i suza, da je to jedno zajedničko bivanje u tom težine. A opet se vraćam na to, ako vidim da je to pretjerano ili da me to opterećuje duže vremensko razdoblje, tražim superviziju i brinem o svom mentalnom zdravlju. Nekad je zaista potrebno i malo se odmaknuti od posla, napuniti baterije, otići na godišnji, tjedan dana ne raditi i onda doći svjež da se bude sa ljudima“ – zaključuje Novak.