Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi mogu biti smještena i zbrinuta na različite načine pri čemu su najčešći oblici skrbi dječji domovi i SOS Dječja sela. Kada se govori o dječjim domovima i SOS Dječjim selima, jasno je da ondje borave djeca, no što se događa kada djeca odrastu i steknu punoljetnost? Iako su u očima zakona odgovorni sami za sebe, mladi s navršenih 18 godina i dalje trebaju određenu pomoć pri zapošljavanju ili studiranju. U razvoju samostalnog života, mladima najčešće pomažu njihovi roditelji. Pitanje je stoga što se događa kada mladi bez odgovarajuće roditeljske skrbi postanu punoljetni? Kada izlaze iz sustava skrbi i što se događa nakon izlaska? Jesu li mladi prepušteni sami sebi? Pomaže li im itko u razvoju samostalnog života? Upravo na ta pitanja odgovara projekt "Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi" nastao u sklopu kolegija "Novinarstvo u među-medijskom okruženju".
druga obitelj: jednima tek institucija drugima je dom
|
Ne odrastaju sva djeca s istim mogućnostima, u istim uvjetima, s jednakom količinom ljubavi i pažnje. Nažalost, postoje napuštena djeca, djeca bez roditelja, djeca čiji se roditelji iz različitih razloga ne mogu brinuti o njima, djeca koja odrastaju u obiteljima gdje roditelji
zlouporabljuju svoju roditeljsku ulogu te zanemaruju i zlostavljaju djecu… Ako roditelji nemaju mogućnost brige o djeci, država im osigurava razne oblike pomoći i podrške u svrhu ostanka djeteta u obitelji. Ipak, kada pružanje pomoći roditeljima nije učinkovito, potrebno je izdvojiti dijete iz te okoline. Stoga Hrvatska omogućuje djeci oblike skrbi poput dječjih domova, domova obiteljskog tipa, udomiteljstva, posvojenja i SOS – Dječjih sela. Stručnjaci se slažu da je potrebno da smještaj djece u institucijama bude kratkotrajan i privremen radi njegovog negativnog utjecaja na sam razvoj djeteta. |
|
Djetetu je potrebno što prije osigurati njegovo pravo na život u obiteljskom okruženju bilo
kroz povratak u vlastitu obitelj ili osiguravanje udomiteljstva ili posvojenja odnosno
zamjenske obitelji koja će preuzeti brigu o djetetu, pišu Vejmelka i Sabotić (2015)
kroz povratak u vlastitu obitelj ili osiguravanje udomiteljstva ili posvojenja odnosno
zamjenske obitelji koja će preuzeti brigu o djetetu, pišu Vejmelka i Sabotić (2015)
Briga o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Republici Hrvatskoj
Foto + video: Lumen5 / Twitter @MarinPiletic
Autorica: Nikolina Orešković
Foto + video: Lumen5 / Twitter @MarinPiletic
Autorica: Nikolina Orešković
Autorica: Nikolina Orešković
upoznajte kristinu i martinu, djevojke koje su djetinjstvo provele u SOS lekenik
|
|
Kristina je u SOS selo Lekenik došla s 4 godine sa svojom starijom sestrom. Tamo je provela 11 godina. Srednju školu upisala je u Velikoj Gorici, a a to vrijeme bila je smještena u Zajednici mladih. Trenutno studira na Poslovnom Veleučilištu u Zagrebu.
Martina je također odrasla u Lekeniku, a tamo je došla s 10 godina i to sa svojih petero braće i sestara. Nakon završene srednje škole i ona je odlučila nastaviti školovanje. Osamostaljivanje, barem prema programu SOS sela i zajednica, počinje gotovo od pelena. Za izlazak iz sustava skrbi mlade se priprema gotovo od dolaska. Kako to izgleda u teoriji i praksi, pogledajte u prilogu. |
Novinarke: Nikolina Orešković, Patricija Turkalj i Barbara Stranić
Snimateljica: Ema Milovaović
Snimateljica: Ema Milovaović
GORDANA DANIEL, direktorica razvoja nacionalnih programa u sos dječjem selu hrvatska
"Bilo je osoba koje su u kasnim dvadesetima ponovno kucali na naša vrata, a mi ne ostavljamo svoju djecu"
Praksa pokazuje da djeci nije dovoljno da samo do 18. godine budu negdje zbrinuti jer izlaze u svijet gdje možda nema podrške obitelji. Ulaze u svijet rada, ulaze u društvene odnose koji mogu biti, ne samo novi, nego i velika iskušenja i zapravo ih dočekuju nespremni.
Jedna djevojka je htjela studirati okulistiku, ali joj nije imao tko kupiti potrebne aparate - uskočio je SOS, jedna je pak odlučila studirati na Kostarici, tamo joj je sve bilo plaćeno, ona je trebala pokriti samo put - SOS je platio put. Ovako SOS Dječje Selo brine za "svoju djecu". Ispričala nam je ovo Gordana Daniel, direktorica razvoja nacionalnih programa u SOS Dječjem Selu Hrvatska. U intervjuu nam je objasnila da osim smještaja, SOS mladima nudi i Program praćenja i Program polusamostalnog života koji obuhvaća i financijske potpore mladim osobama. Otkrila je i koje su razlike između SOS Sela i doma za nezbrinutu djecu, kako se odlučuje tko će se gdje smjestiti te što punoljetnost zapravo znači za sustav.
Što je alternativna, a što socijalna skrb?
Socijalna skrb je pojam neke više, meta razine. Alternativna skrb je dio paketa socijalne skrbi. Kada kažemo 'alternativna skrb' tada mislimo na nešto što zamjenjuje jednu drugu skrb. Konkretno, u ovom području gdje ja radim – to je zaštita djece. Alternativa skrb se odnosi na skrb, brigu, pažnju društva, šire zajednice našeg sustava socijalne skrbi za specifičnu kategoriju. Jesu li to djeca ili mladi - to je irelevantno, ali se radi o tome da im se zamjenjuje skrb koju ne mogu imati prvenstveno u obiteljima.
Znači, djeca koja su u riziku da izgube roditeljsku skrb budući su korisnici alternativne skrbi. Ta alternativna skrb može obuhvaćati različite kategorije korisnika. To mogu biti djeca čiji roditelji nisu u mogućnosti brinuti o njima, djeca i mladi kojima je jednostavno, uslijed određenih životnih nedaća ili psihofizičkih karakteristika, potreban drukčiji tip zbrinjavanja i roditelji im to ne mogu dati. To mogu biti djeca s poremećajem u ponašanju – recimo, počinitelji kaznenog djela koji također ne mogu biti u svojim obiteljima ili pak osobe s invaliditetom.
Koja je razlika između SOS Sela i Doma za nezbrinutu djecu?
Prvo, mi smo se uvijek nastojali definirati kao obiteljski tip skrbi ili izvanobiteljska skrb koja pruža alternativu, supstitut obitelji. Kod nas glavne stručne uloge nastoje biti što je više moguće bliže biološkim ulogama – SOS Obitelji su čelik našeg rada. Njih vode SOS mame. U SOS Obitelji živi petero, najviše šestero djece po principu obiteljskog načina života i dinamike – izabiru što će kuhati, kako će urediti kuću. Postoje neka glavna pravila, zajednička za sve SOS Obitelji na jednoj lokaciji koju zovemo Selo. Mi nismo institucija, međutim bili smo dugi niz godina i dan danas smo registrirani kao dječji dom. Ali dječji dom ima smjene, stručni djelatnici rade u smjenama i oni vrte jednu grupu djece ili mladih. Kod nas je SOS mama sa SOS tetom i pomoćnicom. Znači, tri figure su prisutne u SOS Obitelji i nastojimo da djeca imaju tu jednu glavnu figuru – SOS mamu, s kojom se mogu i povezati jer izgradnjom privrženosti i dobrog odnosa sa SOS mamom kao supstitutnim roditeljem, zapravo se iscjeljuju njihove traume.
Ono što nas još razlikuje od doma je – organizacija rada. U domu je sve centralizirano. Zajednički se odlučuje što će se jesti, što će se djeci kupovati od odjeće, gdje će ljetovati i tako dalje. U SOS Selu postoji puno veći individualizam jer se slijedi taj obiteljski tip. Znači naših 15 SOS obitelji svaka sebi organizira život sukladno potrebama djece i atmosferi koja se unutra stvara. Naravno da postoje neka zajednička pravila, ali individualnost je daleko veća nego u domu.
Kako se odlučuje tko će biti smješten u SOS Selu, a tko u domu?
Svako dijete k nama može doći jedino putem rješenja Centra za socijalnu skrb koje je nadležni organ starateljstva, nadležno tijelo koje donosi rješenje shodno situaciji na terenu. Tim stručnjaka procjenjuje da dijete ne može odrasti u obitelji i podnosi zahtjev za smještaj na primjer k nama. Mi odlučujemo možemo li primiti to dijete sukladno karakteristikama naše mame koja je slobodna i o sposobnosti djeteta. Dijete se smješta u Selo ako je uzrasta do završetka osnovne škole.
Nakon završene osnovne škole, djeca iz SOS Sela odlaze u SOS Zajednicu za mlade, do koje godine su tamo smješteni?
U Dječjem selu dijete završava osnovnu školu, a nakon toga – ako je zrelo, sposobno i želi, prelazi u drugu fazu osamostaljivanja, a to je Zajednica mladih. Zajednica mladih funkcionira po principu doma, znači institucije. Tu se izmjenjuju odgajatelji u smjenama. Zajednica je smještena u jednu kuću i prima 12 mladih na pet odgajatelja. Tamo su još i voditelj zajednice i kuhar. Mladi u Zajednici žive puno više opterećeni obvezama i samostalnim održavanjem higijene. Nema više SOS mame koja trči za njima „jesi prao ruke, jesi prao zube“. Dakle, mladi se moraju popeti na jednu višu razinu samostalnosti. U zajednici ostaju tijekom trajanja srednje škole. Ako žele nastaviti s visokoškolskim obrazovanjem, sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi mogu koristiti stipendiju, otići u studentski dom i nastaviti obrazovanje. Ako im je odluka da se vraćaju u obitelj – vraćaju se jer su punoljetni i mogu ići bez obzira na rješenje Centra. Ako se žele zaposliti, onda im se pomaže, ne samo da nađu adekvatno zanimanje nego da u njemu i ustraju.
Što navršenih 18 godina znači sustavu – po zakonu osoba s navršenih 18 godina više nije dijete, kako ju sustav tretira?
Osoba od 18. do 21. godine je mlađi punoljetnik koji također našem sustavu zakonodavstva podliježe nekim posebnim propisima. Pa tako i mlada osoba, kako nazivamo sve nakon 18. godine, može ostati kod nas. Inače, po propisima i Obiteljskom zakonu te Zakonu o socijalnoj skrbi, dijete koje je navršilo 18 godina gubi pravo ili mu prestaje taj tip alternativne skrbi kao što je smještaj ili organizirano stanovanje. Tada se smatra da je odrasla osoba i da može brinuti sama o sebi. Međutim, praksa i dugogodišnji rad s djecom koja su odrasla u alternativnoj skrbi pokazuju da njima nije dovoljno da samo do 18. godine budu negdje zbrinuti jer izlaze u svijet gdje možda nema njihove obitelji i podrške članova obitelji. Ulaze u svijet rada, ulaze u društvene odnose koji mogu biti, ne samo novi, nego i velika iskušenja i zapravo ih dočekuju nespremni.
Tako da se vidjelo da se ta naknadna skrb, koja je jedan novi termin, sve više počela primjenjivati kao nešto uobičajeno u sustavu alternativne skrbi, a čak i u udomiteljstvu i u domovima odnosno van institucionalne skrbi. Dakle, od 18. ako se još školuje, ako još treba ojačati ili čekati da potraži posao, tada mu se omogućuje da ostane u nekom od tih sustava.
Je li fiksno određena godina do koje mladi mogu ostati u nekom od sustava. Mogu li ostati u sustavu do završetka studija, neovisno o tome koliko dugo studiraju?
Po zakonu – dok traje redovno školovanje. Tu se sada uključuje i visoko obrazovanje. U sustavu SOS Hrvatska smo oduvijek bili malo drukčiji, malo smo te granice rastezali. Naš je moto često bio, i još uvijek znamo reći, „sva djeca koja dođu k nama ostaju naša djeca“. Što zapravo znači da mi jednostavno ne prekidamo vezu s mladima zato što je to zakon rekao. Ako smo mi osobi potrebni onda je ona i dalje u nekom obliku naše zaštite i podrške – emocionalne, financijske… Bilo je osoba koje su s 27 ili 28 godina izgubile posao, našle su se u teškim prilikama, kucali su na vrata SOS mami ili direktoru Sela ili nekome od savjetnika. Tada smo se sjeli i rekli „ajmo vidjeti što možemo napraviti“. To je bilo naše dijete, a mi ne ostavljamo našu djecu.
Razgovarala: Nikolina Orešković
Što je alternativna, a što socijalna skrb?
Socijalna skrb je pojam neke više, meta razine. Alternativna skrb je dio paketa socijalne skrbi. Kada kažemo 'alternativna skrb' tada mislimo na nešto što zamjenjuje jednu drugu skrb. Konkretno, u ovom području gdje ja radim – to je zaštita djece. Alternativa skrb se odnosi na skrb, brigu, pažnju društva, šire zajednice našeg sustava socijalne skrbi za specifičnu kategoriju. Jesu li to djeca ili mladi - to je irelevantno, ali se radi o tome da im se zamjenjuje skrb koju ne mogu imati prvenstveno u obiteljima.
Znači, djeca koja su u riziku da izgube roditeljsku skrb budući su korisnici alternativne skrbi. Ta alternativna skrb može obuhvaćati različite kategorije korisnika. To mogu biti djeca čiji roditelji nisu u mogućnosti brinuti o njima, djeca i mladi kojima je jednostavno, uslijed određenih životnih nedaća ili psihofizičkih karakteristika, potreban drukčiji tip zbrinjavanja i roditelji im to ne mogu dati. To mogu biti djeca s poremećajem u ponašanju – recimo, počinitelji kaznenog djela koji također ne mogu biti u svojim obiteljima ili pak osobe s invaliditetom.
Koja je razlika između SOS Sela i Doma za nezbrinutu djecu?
Prvo, mi smo se uvijek nastojali definirati kao obiteljski tip skrbi ili izvanobiteljska skrb koja pruža alternativu, supstitut obitelji. Kod nas glavne stručne uloge nastoje biti što je više moguće bliže biološkim ulogama – SOS Obitelji su čelik našeg rada. Njih vode SOS mame. U SOS Obitelji živi petero, najviše šestero djece po principu obiteljskog načina života i dinamike – izabiru što će kuhati, kako će urediti kuću. Postoje neka glavna pravila, zajednička za sve SOS Obitelji na jednoj lokaciji koju zovemo Selo. Mi nismo institucija, međutim bili smo dugi niz godina i dan danas smo registrirani kao dječji dom. Ali dječji dom ima smjene, stručni djelatnici rade u smjenama i oni vrte jednu grupu djece ili mladih. Kod nas je SOS mama sa SOS tetom i pomoćnicom. Znači, tri figure su prisutne u SOS Obitelji i nastojimo da djeca imaju tu jednu glavnu figuru – SOS mamu, s kojom se mogu i povezati jer izgradnjom privrženosti i dobrog odnosa sa SOS mamom kao supstitutnim roditeljem, zapravo se iscjeljuju njihove traume.
Ono što nas još razlikuje od doma je – organizacija rada. U domu je sve centralizirano. Zajednički se odlučuje što će se jesti, što će se djeci kupovati od odjeće, gdje će ljetovati i tako dalje. U SOS Selu postoji puno veći individualizam jer se slijedi taj obiteljski tip. Znači naših 15 SOS obitelji svaka sebi organizira život sukladno potrebama djece i atmosferi koja se unutra stvara. Naravno da postoje neka zajednička pravila, ali individualnost je daleko veća nego u domu.
Kako se odlučuje tko će biti smješten u SOS Selu, a tko u domu?
Svako dijete k nama može doći jedino putem rješenja Centra za socijalnu skrb koje je nadležni organ starateljstva, nadležno tijelo koje donosi rješenje shodno situaciji na terenu. Tim stručnjaka procjenjuje da dijete ne može odrasti u obitelji i podnosi zahtjev za smještaj na primjer k nama. Mi odlučujemo možemo li primiti to dijete sukladno karakteristikama naše mame koja je slobodna i o sposobnosti djeteta. Dijete se smješta u Selo ako je uzrasta do završetka osnovne škole.
Nakon završene osnovne škole, djeca iz SOS Sela odlaze u SOS Zajednicu za mlade, do koje godine su tamo smješteni?
U Dječjem selu dijete završava osnovnu školu, a nakon toga – ako je zrelo, sposobno i želi, prelazi u drugu fazu osamostaljivanja, a to je Zajednica mladih. Zajednica mladih funkcionira po principu doma, znači institucije. Tu se izmjenjuju odgajatelji u smjenama. Zajednica je smještena u jednu kuću i prima 12 mladih na pet odgajatelja. Tamo su još i voditelj zajednice i kuhar. Mladi u Zajednici žive puno više opterećeni obvezama i samostalnim održavanjem higijene. Nema više SOS mame koja trči za njima „jesi prao ruke, jesi prao zube“. Dakle, mladi se moraju popeti na jednu višu razinu samostalnosti. U zajednici ostaju tijekom trajanja srednje škole. Ako žele nastaviti s visokoškolskim obrazovanjem, sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi mogu koristiti stipendiju, otići u studentski dom i nastaviti obrazovanje. Ako im je odluka da se vraćaju u obitelj – vraćaju se jer su punoljetni i mogu ići bez obzira na rješenje Centra. Ako se žele zaposliti, onda im se pomaže, ne samo da nađu adekvatno zanimanje nego da u njemu i ustraju.
Što navršenih 18 godina znači sustavu – po zakonu osoba s navršenih 18 godina više nije dijete, kako ju sustav tretira?
Osoba od 18. do 21. godine je mlađi punoljetnik koji također našem sustavu zakonodavstva podliježe nekim posebnim propisima. Pa tako i mlada osoba, kako nazivamo sve nakon 18. godine, može ostati kod nas. Inače, po propisima i Obiteljskom zakonu te Zakonu o socijalnoj skrbi, dijete koje je navršilo 18 godina gubi pravo ili mu prestaje taj tip alternativne skrbi kao što je smještaj ili organizirano stanovanje. Tada se smatra da je odrasla osoba i da može brinuti sama o sebi. Međutim, praksa i dugogodišnji rad s djecom koja su odrasla u alternativnoj skrbi pokazuju da njima nije dovoljno da samo do 18. godine budu negdje zbrinuti jer izlaze u svijet gdje možda nema njihove obitelji i podrške članova obitelji. Ulaze u svijet rada, ulaze u društvene odnose koji mogu biti, ne samo novi, nego i velika iskušenja i zapravo ih dočekuju nespremni.
Tako da se vidjelo da se ta naknadna skrb, koja je jedan novi termin, sve više počela primjenjivati kao nešto uobičajeno u sustavu alternativne skrbi, a čak i u udomiteljstvu i u domovima odnosno van institucionalne skrbi. Dakle, od 18. ako se još školuje, ako još treba ojačati ili čekati da potraži posao, tada mu se omogućuje da ostane u nekom od tih sustava.
Je li fiksno određena godina do koje mladi mogu ostati u nekom od sustava. Mogu li ostati u sustavu do završetka studija, neovisno o tome koliko dugo studiraju?
Po zakonu – dok traje redovno školovanje. Tu se sada uključuje i visoko obrazovanje. U sustavu SOS Hrvatska smo oduvijek bili malo drukčiji, malo smo te granice rastezali. Naš je moto često bio, i još uvijek znamo reći, „sva djeca koja dođu k nama ostaju naša djeca“. Što zapravo znači da mi jednostavno ne prekidamo vezu s mladima zato što je to zakon rekao. Ako smo mi osobi potrebni onda je ona i dalje u nekom obliku naše zaštite i podrške – emocionalne, financijske… Bilo je osoba koje su s 27 ili 28 godina izgubile posao, našle su se u teškim prilikama, kucali su na vrata SOS mami ili direktoru Sela ili nekome od savjetnika. Tada smo se sjeli i rekli „ajmo vidjeti što možemo napraviti“. To je bilo naše dijete, a mi ne ostavljamo našu djecu.
Razgovarala: Nikolina Orešković
Izvori: Udruga SOS Dječje selo Hrvatska, Udomitelj za djecu.hr, Dom za djecu Zagreb.hr, Centar za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek.hr, Dom za nezbrinutu djecu Ivana Brlić Mažuranić Rijeka, Dječji dom Maestral Split.hr
Autorica: Patricija Turkalj
Izvori: Državne stipendije Mzo.gov.hr
Stipendije Zagreb.hr
Stipendije Rijeka.hr
Korak u život Rotary-kaptol.hr
Kuća za mlade "Da život imaju" Czn.hr
Autorica: Patricija Turkalj
Stipendije Zagreb.hr
Stipendije Rijeka.hr
Korak u život Rotary-kaptol.hr
Kuća za mlade "Da život imaju" Czn.hr
Autorica: Patricija Turkalj
PETRA SOKIĆ, DOBITNICA STIPENDIJE "KORAK U ŽIVOT"
baka ih nikada nije ostavila prepuštene samima sebi, a sada oni pomažu njoj
Petra Sokić studentica je prve godine novinarstva, nju i njezinih troje braće i sestara, nakon što su ostali bez roditelja, odgojila je baka
Moj idol je moja baka, ne znam bi li itko mogao proći to što je ona prošla. Kratka je i jasna Petra Sokić kada govori o ženi koja je, nakon što su im preminuli roditelji, preuzela brigu o njoj i njezinim sestrama i bratu. Baka ih je školovala, bila im potpora i omogućila im da iskoriste sve prilike koje su im se nudile. Svim silama trudila se osigurati im normalan život i odrastanje. Svi su upisali fakultete, Petra je brucošica na Novinarstvu na Fakultetu političkih znanosti i dobitnica stipendije Korak u život koju Rotary klub Zagreb Kaptol dodjeljuje djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Možeš li nam ispričati svoju životnu priču?
Imam dvije sestre i brata, svi su stariji od mene. Najstariji brat je poginuo kad je imao samo tri godine, ja tada nisam bila rođena. To je na moje roditelje imalo jako velik utjecaj – tata je iznenada preminuo od tumora na mozgu za kojeg nije ni znao. Tada sam imala tri godine. Moja mama je bila jako dobra žena i jako se dobro brinula za nas nakon tatine smrti, ali nije prošlo dugo i ona se razboljela. Dobila je leukemiju i nakon duge borbe je preminula. Tada sam imala devet godina. Od tada se naša najsnažnija baka skrbila za nas četvero i omogućila nam što normalniji život je mogla.
Možeš li nam ispričati svoju životnu priču?
Imam dvije sestre i brata, svi su stariji od mene. Najstariji brat je poginuo kad je imao samo tri godine, ja tada nisam bila rođena. To je na moje roditelje imalo jako velik utjecaj – tata je iznenada preminuo od tumora na mozgu za kojeg nije ni znao. Tada sam imala tri godine. Moja mama je bila jako dobra žena i jako se dobro brinula za nas nakon tatine smrti, ali nije prošlo dugo i ona se razboljela. Dobila je leukemiju i nakon duge borbe je preminula. Tada sam imala devet godina. Od tada se naša najsnažnija baka skrbila za nas četvero i omogućila nam što normalniji život je mogla.
|
Nedavno si dobila stipendiju Korak u život. Kako si čula za nju?
Za stipendiju sam čula od starijih brata i sestre. Brat više ne studira, ima odličan posao i trenutno mu je, ako se mene pita, super u životu. Sestra još uvijek studira i stipendija joj jako puno znači. Koliko ti stipendija olakšava studiranje i život u Zagrebu? Stipendija mi zapravo maksimalno olakšava stvari i život u Zagrebu, osobito sad kako se dosta povećala. Živim s dvije sestre pa uspijevamo sve tri odvajati od svojih primanja za režije i neke potrebe u stanu. Čak i kad dam dosta novaca na te neke „službene“ stvari, ostane mi malo za moj vlastiti užitak i stvari koje želim, volim i koje mi trebaju i zasad takav način funkcionira. Ako pazim kako trošim taj novac vjerujem da neću biti u nikakvom problemu. Osim stipendije, ima li drugih pomoći od strane države koje primate ili imate pravo primati? Primale smo do 18. godine pomoć od tatinog radnog mjesta i primamo mirovine od mame i tate, ali to sve dajemo baki jer nama nije toliko potrebno trenutno. Sestra koja ne dobiva ovu stipendiju (jer je mijenjala faks) radi dva posla, a ja i druga sestra imamo stipendije i uspijevamo s time prolaziti kroz život trenutno. Postoji stigma da je djeci bez roditeljske skrbi teže nastaviti školovanje, da su prepušteni sami sebi. Kako ti gledaš na to? Rekla bih da je naš slučaj dosta specifičan i da je moja baka stvarno izvanredna, nikada nas nije ostavila prepuštene samima sebi i uvijek se toliko trudila učiniti naše odrastanje i školovanje što sličnijem onom „normalnom“ . Puno nam je olakšala sve, ali smatram da djeca u domovima puno teže prolaze kroz obrazovanje i odrastanje. |
|
Kako si ti prolazila kroz odrastanje, kako su se djeca u školi ponašala prema tebi?
Osobno nikada nisam imala loših iskustava s drugom djecom. Mislim da je to i do mene i do načina na koji sam odgojena. To što nemam roditelje nisam činila crtom svoje osobnosti, nisam to spominjala, nisam pustila da me drugi sažalijevaju i gledaju na mene na izopačen način pa niti nisu.
Postoji li neki drugi način da se pomogne djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a da to nije materijalno?
Živim u selu u kojem trenutno prebivaju većinom stariji, konzervativni ljudi koji vole stvarati mišljenja temeljena ni na čemu i jako puno ljudi na nas gleda kao na neke odrone. Želim reći da se trebaju prestati stvarati stigme oko djece bez roditelja poput onih da ćemo postati ili već jesmo - razbojnici, drogeraši, kriminalci, propaliteti... to je toliko suludo i toliko glup stereotip.
Osobno nikada nisam imala loših iskustava s drugom djecom. Mislim da je to i do mene i do načina na koji sam odgojena. To što nemam roditelje nisam činila crtom svoje osobnosti, nisam to spominjala, nisam pustila da me drugi sažalijevaju i gledaju na mene na izopačen način pa niti nisu.
Postoji li neki drugi način da se pomogne djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a da to nije materijalno?
Živim u selu u kojem trenutno prebivaju većinom stariji, konzervativni ljudi koji vole stvarati mišljenja temeljena ni na čemu i jako puno ljudi na nas gleda kao na neke odrone. Želim reći da se trebaju prestati stvarati stigme oko djece bez roditelja poput onih da ćemo postati ili već jesmo - razbojnici, drogeraši, kriminalci, propaliteti... to je toliko suludo i toliko glup stereotip.
Razgovarala: Nikolina Orešković
Dječji dom ili dječje selo? iskustvo osamostaljenja štićenika različitih institucija
Završetak srednje škole i početak samostalnog života izazovan je za svaku mladu osobu, a pogotovo za osobu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Iako se proces izlaska iz sustava skrbi ne razlikuje mnogo između dječjeg doma i SOS dječjeg sela, svako iskustvo je posebno. Gabrijela i Karlo mladi su bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji su svoje djetinjstvo i tinejdžersko doba proveli u sustavu skrbi. Gabrijela Trbuščić je živjela u dječjem domu u Karlovcu, a Karlo Bušić u dječjem selu u Lekeniku i potom u zajednici mladih u Velikoj Gorici. Oboje su iz sustava izašli nakon završetka srednje škole. Prošli su kroz potrebne procedure i razgovore, a danas vode samostalan život. Gabrijela studira u Rijeci, dok Karlo živi i radi u Zagrebu.
"Bila sam stvarno sretna, nakon niza godina koje sam provela u sustavu osjećala sam da mi je potrebna sloboda i samostalnost, ali nisam skrivala da me bilo strah", podijelila je Gabrijela koja je kao maturantica živjela u stambenoj zajednici doma. Završila je opću gimnaziju u Karlovcu, a tijekom 1., 2. i 3. razreda još je živjela u domu da bi potom odgajatelji zaključili da je spremna za stambenu zajednicu. Ondje je živjela s još jednom djevojkom i zajedno su se pripremale za samostalan život
"Morale smo same kuhati, nisu nas čekali obroci kad bismo došle iz škole i slično nego smo morale samo odlaziti u kupovinu, raspolagati novcem, prati rublje. Tu smo se 'istrenirale' za budućnost. Imale smo odgajateljicu s kojom smo neprestano bile u kontaktu ako bilo što zatreba, neki savjet za financije ili školu. Sve je bilo slično kao u domu, osim što smo 80 posto ovisile same o sebi", objasnila je Gabrijela.
Karlo je najprije boravio u dječjem selu Lekenik gdje je i završio osnovnu školu, a srednju školu završio je u Zagrebu i za to vrijeme je boravio u zajednici mladih u Velikoj Gorici. Pohađao je 13. gimnaziju, nakon izlaska iz sustava počeo je raditi, ali razmišlja i o fakultetu.
"Htio sam se osamostaliti, razmišljao sam o fakultetu nakon srednje škole i prije nego što sam počeo raditi, ali na kraju nisam počeo studirati. Planiram kroz neko vrijeme nešto upisati, najprije neki tečaj i onda fakultet, ovisi o volji i mogućnosti", kazao je Karlo.
Iako je tijekom izlaska iz skrbi prošao kroz potrebne razgovore koji su ga pripremili za samostalan život, Karlo smatra da nije dobio pravu podršku odgajatelja.
"Bila je neka podrške, ne baš onakva kakvu sam htio ili sam smatrao da je potrebna, nego minimalna", istaknuo je Karlo.
S druge strane, Gabrijela je zadovoljna podrškom koju je dobila tijekom izlaska iz sustava. Danas studira rani i predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu u Rijeci, a živi u studentskom domu. Pri selidbi u Rijeku mnogo joj je pomogla njezina matična odgajateljica s kojom je izgradila blizak odnos.
"S njom sam organizirala selidbu, ona mi je bila uzor i najbolje me poznavala pa sam se u tom dijelu prekretnice najviše njoj obraćala, uz njezinu pomoć sam se i uspješno preselila u Rijeku", istaknula je Gabrijela koja je i danas u kontaktu s odgajateljicom.
"Ona je dugi niz godina bila moj odgajatelj i zapravo me odgojila u osobu kakva sam danas i na što sam ponosna. Čujem se za što god mi zatreba, javim se i priupitam za pomoć", dodala je. Gabrijela se i dalje za pomoć može obratiti dječjem domu u kojem je odrasla, a osim matične odgajateljice, ostala je u kontaktu i s nekim drugim odgajateljima s kojima je ostvarila lijep odnos. Danas je zadovoljna svojim studentskim životom, u financijskom djelu pomaže joj naknada Centra za socijalnu skrb.
Karlo se također može obratiti za pomoć svojoj instituciji, no dosad nije tražio dodatnu pomoć. Sa zajednicom je još bio kratko u kontaktu nakon izlaska, no u međuvremenu se kontakt izgubio. Zna da su neki bivši štićenici i dalje u kontaktu s odgajateljima iz zajednice ili SOS mamama iz SOS dječjeg sela.
Razgovarala: Patricija Turkalj