„U zadnjih 10 godina temperatura se povisila za oko 0,15° do 0,2° globalno što ne zvuči puno možda to loš metar ne može izmjeriti, ali to je klimatski jako jako puno jer treba tu temperaturu pomnožiti sa cijelom površinom zemlje u stotinama - 1 000 000 km.“
- Branko Gisogono
Klima se mijenja, vrijeme je sve toplije i nestabilnije, jesmo li došli do klimatskih ekstrema? Klimatske promjene rezultat su djelovanja čovjeka. Krčenjem šuma i izgaranjem fosilnih goriva oslobađaju se velike količine stakleničkih plinova koji povećavaju prirodnu količinu koja postoji u atmosferi. Posljedice tih promjena uključuju gubitak bioraznolikosti, pojavu šumskih požara, smanjene prinose usjeva, više temperature, ali i narušavanje zdravlja ljudi.
Gledajući središnju globalnu temperaturu razdoblje 2011. do 2020. bilo je najtoplije desetljeće otkad postoje mjerenja, a prosječna globalna temperatura 2019. bila je 1,1 C viša nego u predindustrijsko vrijeme (1890. - 1900.)
Klima se mijenja, vrijeme je sve toplije i nestabilnije, jesmo li došli do klimatskih ekstrema? Klimatske promjene rezultat su djelovanja čovjeka. Krčenjem šuma i izgaranjem fosilnih goriva oslobađaju se velike količine stakleničkih plinova koji povećavaju prirodnu količinu koja postoji u atmosferi. Posljedice tih promjena uključuju gubitak bioraznolikosti, pojavu šumskih požara, smanjene prinose usjeva, više temperature, ali i narušavanje zdravlja ljudi.
Gledajući središnju globalnu temperaturu razdoblje 2011. do 2020. bilo je najtoplije desetljeće otkad postoje mjerenja, a prosječna globalna temperatura 2019. bila je 1,1 C viša nego u predindustrijsko vrijeme (1890. - 1900.)
Trenutno se radi o sporom trendu u kojem se temperatura za trećinu stupnja podiže svakih 10 godina. No, globalno zagrijavanje bi se moglo i ubrzati jer završava razdoblje La Nine – fenomena koji već treću godinu rashlađuje Tihi ocean, zbog čega su prosječne globalne temperature bile ipak nešto niže.
Uzastopni temperaturni rast iz godine u godinu alarmirao je Svjetsku meteorološku organizaciju, koja je 2015. godine Pariškim sporazumom zahtijevala poduzimanje mjera kako bi se do kraja stoljeća ograničilo zagrijavanje zemljine površine na 1,5 C. Porast od 2 C u odnosu na temperaturu iz predindustrijskog doba znanstvenici shvaćaju kao rubnu vrijednost nakon koje postoji visoki rizik od opasnih i katastrofalnih posljedica.
Da zagrijavanje nije homogeno u prostoru dokazuje činjenica da se Mediteran zagrijava 25% brže od ostatka svijeta, pri čemu Hrvatska pripada jednoj trećini najugroženijih zemalja. U Hrvatskoj se sve češće tijekom ljetnih dana susrećemo s toplinskim valova, koji su popraćeni značajno smanjenom količinom oborina. Uspoređujući srednju temperaturu zraka 2022. godine u odnosu na tridesetogodišnji prosjek, u obalnom dijelu Hrvatske najveći temperaturni porast bilježe Rijeka, Senj, Split i Dubrovnik, a na kontinentu porast od 2 stupnja bilježe Križevci, Gospić i Zagreb.
Da zagrijavanje nije homogeno u prostoru dokazuje činjenica da se Mediteran zagrijava 25% brže od ostatka svijeta, pri čemu Hrvatska pripada jednoj trećini najugroženijih zemalja. U Hrvatskoj se sve češće tijekom ljetnih dana susrećemo s toplinskim valova, koji su popraćeni značajno smanjenom količinom oborina. Uspoređujući srednju temperaturu zraka 2022. godine u odnosu na tridesetogodišnji prosjek, u obalnom dijelu Hrvatske najveći temperaturni porast bilježe Rijeka, Senj, Split i Dubrovnik, a na kontinentu porast od 2 stupnja bilježe Križevci, Gospić i Zagreb.
problem ugljikovog dioksida
Sve zemlje članice EU preuzele su obveze određene Pariškim sporazumom pri čemu usklađuju svoje stavove i planove u cilju smanjenja emisija stakleničkih plinova od najmanje 55% do 2030. god. kako bi se postigla klimatska neutralnost. Automobilska industrija, prekomjerna betonizacija gradova te krčenje šuma glavni su uzročnici povećane koncentracije ugljikovog dioksida u prirodi, koji značajno utječe na samu klimu. U gradovima vidimo sve više betona nego zelenih površina. Sam grad Zagreb prvi je primjer prekomjerne betonizacije koja povlači pitanje urbanizma, a visoka urbanost povlači i pitanje prometne povezanosti što rezultira sve većom potrebom za posjedovanjem osobnih automobila.
Smanjenju ugljičnih plinova pridonosi prelazak na električna vozila, bicikle, romobile, korištenje elektrana, panela i slično. Takvim emisijama smanjenja CO2 se na Europskoj razini pokušava postići nulta stopa na ugljikov dioksid. EU također radi i na postizanju kružnog gospodarstva, stvaranju održivog prehrambenog sustava i zaštiti bioraznolikosti.
Ipak promet je jedini sektor u kojem su emisije stakleničkih plinova porasle za 33,5 % između 1990. do 2019. godine. S obzirom da je cestovni promet odgovoran za oko petinu emisija stakleničkih plinova u Eu može se reći da se do 2050. godine neće uspjeti postići dovoljan napredak u smanjenju esmisija stakleničkih plinova koji zagrijavaju klimu.