Ne postoji konkretan odgovor na to kada su supkulture nastale. Supkultura se najlakše definira kao kulturna skupina ljudi sličnih ili istih uvjerenja koja ih čine drugačijima od drugih. Prvi puta spominju se u radovima utemeljitelja čikaške škole koji definiraju devijacije i odnose među ljudima. U svojim počecima, supkulture su prikazane kao provokacija i odgovor na politički problem utemeljen na klasnim razlikama. Stoga, kada govorimo o pripadnicima supkultura govorimo isključivo o nezadovoljnim mladim ljudima iz disfunkcionalnih obitelji koji teže k tome da pronađu odgovor na stanje u kojemu se nalaze. U skladu sa svojim uvjerenjima postaju dio grupe. Uključujući glazbu u supkulturu, ulazimo u svijet u kojemu se identitet stvara kroz glazbeni narativ. Mladi potaknuti glazbom stvaraju, svoje slobodno vrijeme posvećuju zasnivanju stila u okviru glazbe. Više o glazbenim supkulturama saznajte u nastavku.
Autorica: Anđela Bučić
iza ovoga ide explainer u kojemu ću objasniti teorijski okvir toga zašto se mladi uključuju u supkulture
|
Pripadnici određenih glazbenih supkultura imaju specifičan način izražavanja kroz odjeću.
U vrijeme nastanka modnih izričaja kroz supkulture, takvi su stilovi oblačenja bili smatrani neobičnima i neprimijerenima. U modnom rječniku, pripadnici supkulture njeguju "alternativni" modni izričaj, aludirajući na nekonvencionalno oblačenje koje najčešće predstavlja pobunu. |
|
U svrhu istraživanja, provedena je anketa o pripadnosti supkulturama među studentima. Pretpostavlja se da se radi o ljudima između 18-29 godina starosti. Ispitanici su anonimno ispunjavali anketu i odgovarali na jednostavna pitanja o njihovim stavovima prema supkulturi i glazbenim preferencama.
Jutro je, ne znate gdje se nalazite, pluća su vam puna katrana, prsti ljepljivi od ulja za podmazivanje puške, zvuk stotina propelera u pozadini je gotovo zaglušujući ali, ipak, od nekud se čuje zanimljiv zvuk suprotan svemu ostalom. Električna gitara pojačana moćnim glasom i stihovima o sretnim sinovima, nesretnim okolnostima, a sve popraćeno mirisom napalma... Nalazite se u paklu, dobrodošli u Vijetnam.
Ne, ovo nije stvarnost, iako je možda u jednom trenutku neki nesretni vojnik doista proživio ovo iskustvo.
Ovo je već nadaleko poznati kliše. Kao što je Amerika izvozila demokraciju, tako je izvozila i kulturu, u raznim formama. Pjesma „Fortunate son“, sastava Creedence Clearwater Revival urezala se je u pop kulturu desetljećima unazad. Spomentua scena bi se vrlo lako mogla odviti (i odvijala se) u filmu, kasnonoćnom „sessionu“ na Call of Duty-u ili u ptsp-ovskim snovima američkih veterana dok vrište i proklinju Kissingera.
Glazba kao takva, kada govorimo o kontekstu ratovanja ima dugu povijest. No da se odmaknemo od Vijetnama...
Glazba je kroz povijest imala utjecaj na rat, jednako koliko i rat na glazbu. Rat je u kompozitorima i stvarateljima uspio probuditi sve ono što nisu mogli ljubav, novac ili vjera. U ovoj naivnoj fazi, glazba je bila fokusirana na slavu, pobjedu, sve ono što se u ratu može romantizirati. Ovo posebno vrijedi za doba stvaranja nacionalnih država, prvenstveno u Europi. Do preokreta dolazi kada zbog napretka tehnologije rat postaje masovna industrija pretvaranja nedužnih ljudi u tone i tone krvi i mljevenog mesa. Romantična i optimistična slika rata. kao nečeg što će zemlji donijeti slavu, mijenja se iz korijena...
U vremenu nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća, glazbenici uviđaju pravu agoniju i patnju koju ratovi uzrokuju. Koračnice i slični oblici padaju u zaborav. U ovom novom vremenu, glazba, a posljedično i glazbene supkulture postaju sile koje u javni prostor plasiraju disonantne tonove, kaotična necenzurirana iskustva, antiratni ali i važnije, antirežimski sentiment.
Iako rock danas promatramo kao „legacy“ žanr glazbe, oličenje „family friendly“ mainstreama i jedan od stupova zapadne glazbene kulture, rock nije oduvijek uživao takav status. Naprotiv, u vremenu svog nastanka bio je supkultura koja je bila etiketirana kao napad na obiteljske vrijednosti, kulturu i opasnost za mlade. No rock nije usamljen u tome. Svaka nova supkultura, od punka, hip hopa, rapa, trapa proživljava sličnu sudbinu na putu da se probije u mainstream. Ono što je znakovito je da supkulture koje su napadane na ovaj način, upravo svoj uspon pronađu tamo gdje se spomenute obiteljske vrijednosti brane i gdje mladi koje navodno treba zaštititi, ostavljaju svoje kosti.
Rock je odabran upravo zato što se taj žanr veže uz prvi TV sukob u povijesti, koji je pokazao kako doista funkcionira idndustrija ubijanja, Vijetnamski rat. Na putu kroz vremensku lentu, kronološki su popisani i ostali sukobi te glazbene supkulture koje su ostavile trag u istima.
Autor: Borna Boris Baletić
Ne, ovo nije stvarnost, iako je možda u jednom trenutku neki nesretni vojnik doista proživio ovo iskustvo.
Ovo je već nadaleko poznati kliše. Kao što je Amerika izvozila demokraciju, tako je izvozila i kulturu, u raznim formama. Pjesma „Fortunate son“, sastava Creedence Clearwater Revival urezala se je u pop kulturu desetljećima unazad. Spomentua scena bi se vrlo lako mogla odviti (i odvijala se) u filmu, kasnonoćnom „sessionu“ na Call of Duty-u ili u ptsp-ovskim snovima američkih veterana dok vrište i proklinju Kissingera.
Glazba kao takva, kada govorimo o kontekstu ratovanja ima dugu povijest. No da se odmaknemo od Vijetnama...
Glazba je kroz povijest imala utjecaj na rat, jednako koliko i rat na glazbu. Rat je u kompozitorima i stvarateljima uspio probuditi sve ono što nisu mogli ljubav, novac ili vjera. U ovoj naivnoj fazi, glazba je bila fokusirana na slavu, pobjedu, sve ono što se u ratu može romantizirati. Ovo posebno vrijedi za doba stvaranja nacionalnih država, prvenstveno u Europi. Do preokreta dolazi kada zbog napretka tehnologije rat postaje masovna industrija pretvaranja nedužnih ljudi u tone i tone krvi i mljevenog mesa. Romantična i optimistična slika rata. kao nečeg što će zemlji donijeti slavu, mijenja se iz korijena...
U vremenu nakon Drugog svjetskog rata, a pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća, glazbenici uviđaju pravu agoniju i patnju koju ratovi uzrokuju. Koračnice i slični oblici padaju u zaborav. U ovom novom vremenu, glazba, a posljedično i glazbene supkulture postaju sile koje u javni prostor plasiraju disonantne tonove, kaotična necenzurirana iskustva, antiratni ali i važnije, antirežimski sentiment.
Iako rock danas promatramo kao „legacy“ žanr glazbe, oličenje „family friendly“ mainstreama i jedan od stupova zapadne glazbene kulture, rock nije oduvijek uživao takav status. Naprotiv, u vremenu svog nastanka bio je supkultura koja je bila etiketirana kao napad na obiteljske vrijednosti, kulturu i opasnost za mlade. No rock nije usamljen u tome. Svaka nova supkultura, od punka, hip hopa, rapa, trapa proživljava sličnu sudbinu na putu da se probije u mainstream. Ono što je znakovito je da supkulture koje su napadane na ovaj način, upravo svoj uspon pronađu tamo gdje se spomenute obiteljske vrijednosti brane i gdje mladi koje navodno treba zaštititi, ostavljaju svoje kosti.
Rock je odabran upravo zato što se taj žanr veže uz prvi TV sukob u povijesti, koji je pokazao kako doista funkcionira idndustrija ubijanja, Vijetnamski rat. Na putu kroz vremensku lentu, kronološki su popisani i ostali sukobi te glazbene supkulture koje su ostavile trag u istima.
Autor: Borna Boris Baletić