Koliko smo spremni čuvati svijet danas
za budućnost koju nećemo doživjeti?
Ekologija i utjecaj čovjeka na svijet koji ga okružuje neizbježna je tema kada se dotaknemo problema današnjice. Niti jedna vrsta do sad nije svojim djelovanje uspjela toliko temeljito promijeniti i sebe i lice Zemlje u mjeri u kojoj je to uspio čovjek. Takvo stanje dugujemo, prije svega, ljudskoj ingenioznosti i sposobnosti da u svoj zadatak uprti više od svoje vlastite sile - time stvarajući nove načine za bolju i bržu proizvodnju. Napredak, međutim, ima cijenu. Hiperprodukcija i prekomjerno iskorištavanje jedno su od glavnih zala moderne ekonomije, a nigdje njihov detrimentalni učinak nije vidljiv kao na primjeru modne industrije.
Kada spominjemo najveće zagađivače okoliša, prvo nam na pamet padnu automobilska, zrakoplovna, energetska i slične, "teške" industrije. Rijetko kad pomislimo o količini neprodane robe koja slijedi svaku sezonsku rasprodaju u našoj najbližoj Zari, niti o tome što se s tom robom događa ako se ne proda duže vremena - a još rjeđe o onom crvenoj puloveru koji vam se podrapao na rukavu pa ste se odlučili zauvijek se oprostiti s njim i baciti ga u smeće. |
"There is no such thing as 'away', When we throw anything away it must go somewhere."
Annie Leonard
Tekstilni otpad, međutim, postoji i jedna je od najtiših katastrofa što prijete zdravlju planeta. Utjecaj jedne majice na okoliš možemo pratiti od sadnje sjemena pamuka sve do trenutka kada ta majica završi na smetlištu. Industrija tekstila, naime, jedna je od najodgovornijih za sadašnji trend rasta ne-ekoloških praksi i poslovanja čiji je moto „više je brže, brže je bolje“.
TEKSTIL – VEĆI NO ŠTO MISLIMO
Skoro svaki korak u procesu proizvodnje tekstilnih predmeta šteti nekom facetu Zemlje – pri čemu je najbolji primjer pamuk, koji čini skoro polovinu ukupnog materijala koji se koriste za proizvodnju odjeće. Problem s pamukom jest što zahtjeva ogromne količine zemlje, vode, gnojiva i pesticida kako bi se uspješno uzgajao na nivou koji svjetska potrošnja zahtjeva. Prema WWF-u (World Wildlife Fund), međunarodnoj ne-vladinoj organizaciji koja se bavi smanjenjem ljudskog utjecaja na okoliš, potrebno je oko 20 tisuća litara vode za proizvodnju samo jednog kilograma pamuka – to znači da se za proizvodnju materijala za jednu pamučnu majicu potroši skoro tri tisuće litara vode – a nismo je još ni počeli obrađivati.
Kako bi se tekstilu dala snaga, sjaj ili boja koju zahtjeva industrija, koriste se kemikalije – točnije, dvije tisuće kemikalija, od kojih 165 Europska unija klasificira kao opasne za zdravlje ili okoliš te ih većina završi nazad u prirodi, putem otpadnih voda. Kao šlag na torti, količina električne energije koja se iskoristi u sklopu tog procesa dovoljna je da zadovolji godišnje potrebe pet tisuća kućanstava što se preračunava u odgovornost za gotovo 10 posto svih stakleničkih plinova ispuštenih na zemlji – više od međunarodnih letova i pomorskog prometa zajedno.
Tek tad stižemo do problema otpadnog tekstila – čije skladištenje zauzima pet posto svog otpadnog prostora te je nepresušan izvor mikroplastike i sličnih toksičnih materijala koji raspadanjem odjeće dospijevaju u podzemne vode te tako nazad u oceane.
Tek tad stižemo do problema otpadnog tekstila – čije skladištenje zauzima pet posto svog otpadnog prostora te je nepresušan izvor mikroplastike i sličnih toksičnih materijala koji raspadanjem odjeće dospijevaju u podzemne vode te tako nazad u oceane.
KRAJ SE NE NAZIRE
Dodatan problem na koji nalazimo je trend rasta proizvodnje u tekstilno industriji kojem svjedočimo zadnjih par desetljeća i koji djeluje nezaustavljiv – 1980. godine proizveli smo 30 milijuna tona robe. Početkom tisućljeća ta brojka narasla je na 51 milijun – danas proizvodimo više nego duplo toliko, 109 milijuna tona godišnje. Kada usporedimo sadašnji skok s prethodnim periodom, od 1980. do 2000., postotno je slično – međutim, taj rast je eksponencijalan te se nadograđuje na svu količinu robe već proizvedenu. Nastavimo li ovim tempom, do 2030. proizvoditi ćemo 21 kilogram odjeće po glavi stanovnika Zemlje. Ako pri tome uzmemo u obzir koliko robe prosječna osoba kupi tijekom jedne godine, jasno je da ovaj model nije održiv te da mora doći do kritičnog pomaka u industriji kako ne bi ostali zatrpani pod neprodanim tekstilom.
Kako bi bar dijelom oslabili utjecaj koji naša konzumacija robe ima na Zemlju, moramo početi voditi brigu o količini tekstila koji koristimo – dok je najbitnije smanjiti količinu robe koja se uopće proizvodi, najlakši i prvi korak mora biti uređivanje načina zbrinjavanja otpadnog tekstila. Jedan od rijetkih faktora na koji možemo utjecati kao potrošači, sve je važniji kako prostora za odlaganje otpada ponestaje, a ekološka naplata tog pristupa tek slijedi. Naime, od godine 2004. Eurostat prikuplja statistiku o gospodarenju otpadom za većinu europskih zemalja – podaci se prikupljaju i objavljuju svake dvije godine. Među ostalim, prati se i količina ukupnog, nerecikliranog tekstilnog otpada kojeg proizvodi EU te je skala problema u konstantnom porastu – unatoč blagim varijacijama iz godine u godinu, ukupna količina tekstilnog otpada u EU konzistentno raste. Na svjetskoj razini trenutno proizvodimo 92 milijune tona tekstilnog otpada – to je pun kamion odjeće svake sekunde, a procjene kažu da će do 2030. ta brojka biti na skoro 130 milijuna.
Kako bi bar dijelom oslabili utjecaj koji naša konzumacija robe ima na Zemlju, moramo početi voditi brigu o količini tekstila koji koristimo – dok je najbitnije smanjiti količinu robe koja se uopće proizvodi, najlakši i prvi korak mora biti uređivanje načina zbrinjavanja otpadnog tekstila. Jedan od rijetkih faktora na koji možemo utjecati kao potrošači, sve je važniji kako prostora za odlaganje otpada ponestaje, a ekološka naplata tog pristupa tek slijedi. Naime, od godine 2004. Eurostat prikuplja statistiku o gospodarenju otpadom za većinu europskih zemalja – podaci se prikupljaju i objavljuju svake dvije godine. Među ostalim, prati se i količina ukupnog, nerecikliranog tekstilnog otpada kojeg proizvodi EU te je skala problema u konstantnom porastu – unatoč blagim varijacijama iz godine u godinu, ukupna količina tekstilnog otpada u EU konzistentno raste. Na svjetskoj razini trenutno proizvodimo 92 milijune tona tekstilnog otpada – to je pun kamion odjeće svake sekunde, a procjene kažu da će do 2030. ta brojka biti na skoro 130 milijuna.
kakva je situacija u europskom susjedstvu?
Italija je sa svojih 60 milijuna stanovnika 2018. proizvela 519 tona tekstilnog otpada te tako zasjela na tron najvećih zagađivača tekstilnim otpadom na razini Europe te godine. Ipak, ako se gleda potrošnja po glavi stanovnika, talijanski žitelji nisu najgori. U usporedbi s talijanskom populacijom od 60 milijuna, Belgijanaca ima tek 11 milijuna, a Eurostat procjenjuje kako tamo u prosjeku osoba odbaci čak 18 kilograma tekstilnog otpada tijekom godine. Po istom kriteriju, nakon nje slijede Luksemburg s 14kg, Češka s 11 kg, Portugal s 10 kg, Italija s 9 kg te Austrija s 8 kilograma tekstila po glavi stanovnika.
Promatrajući ukupan tekstilni otpad država općenito, najveće zagađivačke nacije za 2018. čine: Njemačka (338 tisuća tona), Francuska (238 tisuća tona), Turska (231 tisuća tona), Velika Britanija (199,8 tisuća tona) i Belgija (199,4 tisuća tona)
Promatrajući ukupan tekstilni otpad država općenito, najveće zagađivačke nacije za 2018. čine: Njemačka (338 tisuća tona), Francuska (238 tisuća tona), Turska (231 tisuća tona), Velika Britanija (199,8 tisuća tona) i Belgija (199,4 tisuća tona)
Izvor: Eurostat
POZITIVNI PRIMJERI
S druge strane, stanovnici Islanda proizveli su samo jednu cijelu tonu otpadnog, nerecikliranog tekstila. Manje od kile otpada po glavi stanovnika 2018. proizvodili su i stanovnici Latvije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Grčke. Svejedno, taj podatak se ne može uzeti toliko kao indikator njihove osviještenosti i visokog stupnja recikliranja tekstila, već je prije rezultat drugih čimbenika – malog broja stanovnika, stupnja razvoja države i sličnih faktora.
TIMELINE NAJVEĆIH ZAGAĐIVAČA U EUROPI
U TONAMA TEKSTILNOG OTPADA OD 2004. DO 2018. GODINE:
U TONAMA TEKSTILNOG OTPADA OD 2004. DO 2018. GODINE:
Izvor: Eurostat
trend tekstilnog otpada u hrvatskoj
od 2004. do 2018. godine
Izvor: Eurostat
FOTO: Proces sortiranja robe u Humana Novi.
|
HRVATSKI PROSJEK
Situacija u Hrvatskoj odgovara europskom standardu – po zadnjim podacima iz 2019. godine, proizveli smo 51 tisuću tona otpadne robe – neznatno smanjenje u odnosu na prethodnu, no i dalje nas dovodi do brojke od dvanaest kila robe po glavi stanovnika – takva razina potrošnje daleko nadilazi naše kapacitete skladištenja otpada i predstavlja prijetnju hrvatskom ekosustavu, pogotovo brojnim vodama tekućicama po kojima je naša zemlja poznata. Iz te količine otpadne robe izdvaja se tek mali postotak u svrhe reciklaže i oporabe – 2018. godine odvojeno je 8 tisuća tona koje se zatim proslijedilo dvjema tvrtkama u Hrvatskoj koje se jedine (uz Caritas i Crveni križ) bave oporabom, točnije preradom i ponovnim korištenjem otpadnog tekstila. Prva, Socijalna zadruga Humana Nova primarno je fokusirana na prikupljanjem materijala – ukoliko je odjeća očuvana, dio se stavlja nazad u prodaju u formi Second hand dućana, a dio se donira u humanitarne svrhe. Ukoliko je odjeća pohabana, ali je materijal i dalje dobar, od njega rade druge predmete poput torbi, papuča, pregača i slično. Većina robe, otprilike 85 posto, ide na reciklažu u drugu tvrtku, njihovo partnersko poduzeće Regeneracija – tamo se reciklira i pretvara u novi sirovi materijal, filc, koji se zatim koristi za industrijske svrhe (izolacije, podloge i slično). Na taj način godišnje obrade preko 6 tisuća tona otpadne robe, no tek polovicu tog iznosa skupljaju u Hrvatskoj, dok ostatak moraju uvesti – unatoč dovoljnoj količini materijala, ne postoji mehanizam koji bi proslijedio otpadni tekstil u ruke reciklažnim organizacijama, već se većina odlaže u miješani komunalni otpad. |
POKUŠAJI PROMJENE
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode 2015. godine donijelo je Pravilnik o gospodarenju tekstilnim otpadom i otpadnom obućom kojom je prepisalo obaveze proizvođačima i prodavačima tekstilnog materijala te odjeće u sklopu nastojanja da se smanji količina otpadnog tekstila.
Među glavnim odredbama ovog pravilnika propis je koji nalaže proizvođačima da moraju omogućiti „preuzimanje otpadnog tekstila i otpadne obuće one vrste koju stavlja na tržište na području Republike Hrvatske od posjednika otpadnog tekstila i otpadne obuće“ te prodavačima da su dužni „osigurati preuzimanje otpadnog tekstila i/ili otpadne obuće u svojem prodajnom prostoru od posjednika iz kućanstva, bez naknade i bez obveze kupnje, i to za onu vrstu tekstila odnosno obuće koja se predaje kao otpad, a koju ima u svom asortimanu prodaje“. Prodavatelji su također pod obvezom osigurati „na vidljivom mjestu, u svojem prodajnom prostoru ili neposrednoj blizini istog pod njegovim nadzorom osigurati spremnike za sakupljanje otpadnog tekstila i/ili otpadne obuće“.
Međutim, ove odredbe odnose se samo na subjekte čija su prodajna mjesta veća od 400 metara kvadratnih.
Privatnim osobama također propisuje zadatak prikupljanja i odvajanja otpadnog tekstila te njegovog zasebnog odlaganja u „spremnike za odvojeno prikupljanje tekstila ili osobi koja upravlja odgovarajućom reciklažnom organizacijom“.
Unatoč tim odredbama, procjenjuje se da veliku većinu tekstilnog otpada u Hrvatskoj i dalje čini odjeća iz domaćinstava, točnije 80 do 90 posto. Otpadna roba iz trgovina i proizvodnje čini od deset posto do petine potrošnje, ovisno o godini.
Među glavnim odredbama ovog pravilnika propis je koji nalaže proizvođačima da moraju omogućiti „preuzimanje otpadnog tekstila i otpadne obuće one vrste koju stavlja na tržište na području Republike Hrvatske od posjednika otpadnog tekstila i otpadne obuće“ te prodavačima da su dužni „osigurati preuzimanje otpadnog tekstila i/ili otpadne obuće u svojem prodajnom prostoru od posjednika iz kućanstva, bez naknade i bez obveze kupnje, i to za onu vrstu tekstila odnosno obuće koja se predaje kao otpad, a koju ima u svom asortimanu prodaje“. Prodavatelji su također pod obvezom osigurati „na vidljivom mjestu, u svojem prodajnom prostoru ili neposrednoj blizini istog pod njegovim nadzorom osigurati spremnike za sakupljanje otpadnog tekstila i/ili otpadne obuće“.
Međutim, ove odredbe odnose se samo na subjekte čija su prodajna mjesta veća od 400 metara kvadratnih.
Privatnim osobama također propisuje zadatak prikupljanja i odvajanja otpadnog tekstila te njegovog zasebnog odlaganja u „spremnike za odvojeno prikupljanje tekstila ili osobi koja upravlja odgovarajućom reciklažnom organizacijom“.
Unatoč tim odredbama, procjenjuje se da veliku većinu tekstilnog otpada u Hrvatskoj i dalje čini odjeća iz domaćinstava, točnije 80 do 90 posto. Otpadna roba iz trgovina i proizvodnje čini od deset posto do petine potrošnje, ovisno o godini.
PRIMARNO JE UČITI O VAŽNOSTI RECIKLIRANJA
Razgovarali smo s upraviteljem Socijalne zadruge Humana Nova, Ivanom Božićem, koji tvrdi kako je razlog iza tako poražavajućih rezultata prije svega nedostatak informiranosti:
Navodi kako ne postoji prisutnost represivnog aparata koji bi nadgledao program gospodarenja otpadom niti im se zakonom daju dovoljne ovlasti, a Božić naglašava kako je primijećen problem s motivacijom.
Također ističe kako zbog nedostatka pravnog okvira dolazi do raskoraka u cijeni zbrinjavanja na odlagalištu nasuprot reciklaži:
Kako bi se tome doskočilo, tvrdi da je potrebno uvesti neku vrstu odlagališnog poreza, dodatne takse koja bi podigla cijenu odlaganja otpada van reciklažnih dvorišta. To bi potaklo i odvojeno okupljanje drugih vrsta otpada koje se trenutno zbog jednostavnosti i manje cijene zbrinjavanja odlažu na komunalni otpad umjesto u zasebna odlagališta. Spominje i neki formu povratne naknade građanstvu kao što se to radi u slučaju otpadne plastike u obliku sakupljanja boca i drugih materijala (lim, papir). Smatra da bi to definitivno ubrzalo proces osviještenja građana o važnosti odvajanja tekstila.
- „Mentalitet će se promijeniti nakon intenzivne i dugotrajne marketinške kampanje koja mora obuhvatiti sve dobne skupine, od dječjih vrtića, preko osnovnih i srednjih škola, do studenata i zaposlenih.“
Navodi kako ne postoji prisutnost represivnog aparata koji bi nadgledao program gospodarenja otpadom niti im se zakonom daju dovoljne ovlasti, a Božić naglašava kako je primijećen problem s motivacijom.
- „Rijetko se zateknu osobe koje protupropisno odlažu otpad, a još rjeđe protupropisno odlaganje otpada završi pravomoćnom presudom i kažnjavanjem počinitelja.“
Također ističe kako zbog nedostatka pravnog okvira dolazi do raskoraka u cijeni zbrinjavanja na odlagalištu nasuprot reciklaži:
- „Količine tekstilnog otpada koje se oporabe kroz sustav su znatno manje od količina odbačenog tekstila zbog nepovoljnog odnosa cijena. Naime, odlaganje otpadnog tekstila je još uvijek otprilike dvostruko jeftinije od oporabe pa mnoge komunalne tvrtke, pogotovo one koje imaju vlastita odlagališta, zbrinjavaju tekstilni otpad postupkom D1 – odlaganje otpada u tlo ili na tlo (npr. odlagalište itd).“
Kako bi se tome doskočilo, tvrdi da je potrebno uvesti neku vrstu odlagališnog poreza, dodatne takse koja bi podigla cijenu odlaganja otpada van reciklažnih dvorišta. To bi potaklo i odvojeno okupljanje drugih vrsta otpada koje se trenutno zbog jednostavnosti i manje cijene zbrinjavanja odlažu na komunalni otpad umjesto u zasebna odlagališta. Spominje i neki formu povratne naknade građanstvu kao što se to radi u slučaju otpadne plastike u obliku sakupljanja boca i drugih materijala (lim, papir). Smatra da bi to definitivno ubrzalo proces osviještenja građana o važnosti odvajanja tekstila.
- „Trenutno u društvu postoji mentalitet koji se ponaša kao da problema uopće nema. Rijetko tko je svjestan da tekstil treba odvajati ili da uopće postoji program prikupljanja otpadnog materijala.“
OTPOR NOVIM OBVEZAMA
Na problem se nailazi i kod prodavača odjeće koji su po novom pravilniku morali početi preuzimati rabljenu otpadnu robu. Tek je dio trgovina nerado započeo s tom praksom, ali koriste tumačenje riječi pravilnika koje zakonodavac nije predvidio – naime, u pravilniku se ističe kako je trgovac dužan primiti robu „one vrste tekstila odnosno obuće koja se predaje kao otpad, a koju ima u svom asortimanu prodaje“. Ova rečenica zamišljena je kako ograda kojom bi se spriječila logistički besmislena predaja otpada – npr., kako trgovac dječjom robom ne bi morao primiti otpadni tepih i slično. Međutim, neki prodavači tumače to na način da nisu dužni preuzeti robu koja nije kupljena kod njih, što nije bilo predviđeno kada se pravilnik pisao. Tu samovolju trgovaca i selektivno tumačenje propisa bi trebala nadzirati nadležna inspekcija, no opet se javlja problem nedovoljnih ovlasti i nedostatka motivacije od strane Državnog inspektorata i komunalnih redara pod čijom se ingerencijom ovi propusti događaju.
|
Još jedan primjer otpora novom pravilniku jest dužnost prodavača da na svojim stranicama podižu svijest o važnosti prikupljanja otpada. U praksi to znači da bi svi trebali istaknuti kako su građani u mogućnosti otpadni tekstil ostaviti u spremniku prodavaonice. Međutim, često se događa da su te obavijesti skrivene iza par izbornika te je na njih moguće nabasati tek pomnim pretraživanjem stranice. Ovo smo provjerili na primjeru poznate tvrtke koja se bavi prodajom odjeće i obuće – na informacije o njihovom programu prikupljanja otpadnog tekstila naišli smo tek na četvrtoj stranici do koje smo morali doći preko opcije „Dodatne informacije“ u glavnom izborniku, zatim "Pomoć" te tek onda "Program prikupljanja odjeće", ispod rubrike „Kontakti“.
Međutim, postoje i svijetli primjeri. Iako nepotvrđeno od strane same kompanije, naišli smo na informaciju kako jedna prodavaonica djeluje proaktivno u želji da smanji količinu neprodane robe – navodno se u početku prodaje nove kolekcije selektiranim trgovinama isporuči određena količina modela te se zatim na temelju potražnje kupaca za određenim modelima proizvode dodatne količine. Riječ je o modelu koji bi mogao biti lako primjenjiv na veće organizacije koje same proizvode svoju robu (H&M, Zara, Forever21, Target i slični) te pruža puno stabilniju tržišnu taktiku samim dućanima koji zbog toga se ne moraju baviti velikim količinama neprodanih zaliha na kraju svake sezone, ali i pridonosi smanjenju ukupnog broja robe koja se proizvede što je puno bitnija stavka od zbrinjavanja otpada.
Ukoliko se ovaj model ne provede na nekoj većoj razini, količina bačene robe će samo rasti do te mjere gdje postoji mogućnost da će biti potrebna državna intervencija kako bi se zakonski regulirala dozvoljena granica proizvodnje koja bi bila održiva.
Međutim, postoje i svijetli primjeri. Iako nepotvrđeno od strane same kompanije, naišli smo na informaciju kako jedna prodavaonica djeluje proaktivno u želji da smanji količinu neprodane robe – navodno se u početku prodaje nove kolekcije selektiranim trgovinama isporuči određena količina modela te se zatim na temelju potražnje kupaca za određenim modelima proizvode dodatne količine. Riječ je o modelu koji bi mogao biti lako primjenjiv na veće organizacije koje same proizvode svoju robu (H&M, Zara, Forever21, Target i slični) te pruža puno stabilniju tržišnu taktiku samim dućanima koji zbog toga se ne moraju baviti velikim količinama neprodanih zaliha na kraju svake sezone, ali i pridonosi smanjenju ukupnog broja robe koja se proizvede što je puno bitnija stavka od zbrinjavanja otpada.
Ukoliko se ovaj model ne provede na nekoj većoj razini, količina bačene robe će samo rasti do te mjere gdje postoji mogućnost da će biti potrebna državna intervencija kako bi se zakonski regulirala dozvoljena granica proizvodnje koja bi bila održiva.
BUDUĆNOST RECIKLAŽE TEKSTILA
Božić tvrdi da nastavak prikupljanja tekstilnog otpada leži u dobro osmišljenom i provedenom stimulativnom regulatornom okviru. Dobro postavljeni regulatorni okvir će privući zainteresirane sakupljače neovisno o tome da li pripadaju privatnom ili javnom sektoru. Tvrdi da razuman profit mora ostati svim dionicima u procesima prikupljanja, oporabe i zbrinjavanja tekstilnog otpada.
Kao najjeftinije i najefikasnije rješenje tekstilni otpad trebale bi prikupljati lokalne komunalne tvrtke koje već prikupljaju MKO (miješani komunalni otpad), BKO (biorazgradivi komunalni otpad) i OSO (odvojeno skupljeni otpad).
Naime, te tvrtke već upravljaju reciklažnim dvorištima u koja građani mogu donijeti i bez naplate odložiti njihov tekstilni otpad. Za prijevoz prikupljenog tekstilnog otpada sustav mora ponuditi poštenu cijenu po toni i kilometru prevezenog tekstila – tada je sasvim svejedno da li će tekstil prevoziti komunalci ili privatni prijevoznici, što je jedno od većih pitanja u raspravi oko budućnosti tekstilne reciklaže.
Bitna stavka u toj računici je transport. Situacija bi bila znatno olakšana i pojeftinila kada bi svi prijevoznici smjeli prevoziti otpadni tekstil, čak i kada nisu upisani u očevidnik prijevoznika, kaže Božić – u trenutnom sistemu samo tvrtke koje su upisane u očevidnik prijevoznika otpada smiju prevoziti otpadnog tekstil. Promjenom ove odredbe omogućilo bi se svim prijevoznicima koji trenutno transportiraju novi tekstil za proizvođače da odmah i odvoze otpadni materijal na zbrinjavanje.
Drugi način bila bi implementacija sustava kakav je u Republici Hrvatskoj uspostavljen za prikupljanje električnog i elektroničkog otpada. Kupac u cijeni proizvoda, prilikom kupovine proizvoda, plaća i sve naknade za kasnije prikupljanje, prijevoz, oporabu i zbrinjavanje proizvoda koji je kupio. Taj dio novca prodavatelj uplaćuje u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitosti, a kada ti proizvodi postanu otpad, Fond isplaćuje svim dionicima u sustavu naknade za prikupljanje, prijevoz, oporabu ili zbrinjavanje po toni otpada kojim su gospodarili.
- „Ukoliko će sustav regulirati i njime upravljati država, ostatak profita dionicima mora biti manji (manja zarada = veća sigurnost).“
Kao najjeftinije i najefikasnije rješenje tekstilni otpad trebale bi prikupljati lokalne komunalne tvrtke koje već prikupljaju MKO (miješani komunalni otpad), BKO (biorazgradivi komunalni otpad) i OSO (odvojeno skupljeni otpad).
Naime, te tvrtke već upravljaju reciklažnim dvorištima u koja građani mogu donijeti i bez naplate odložiti njihov tekstilni otpad. Za prijevoz prikupljenog tekstilnog otpada sustav mora ponuditi poštenu cijenu po toni i kilometru prevezenog tekstila – tada je sasvim svejedno da li će tekstil prevoziti komunalci ili privatni prijevoznici, što je jedno od većih pitanja u raspravi oko budućnosti tekstilne reciklaže.
Bitna stavka u toj računici je transport. Situacija bi bila znatno olakšana i pojeftinila kada bi svi prijevoznici smjeli prevoziti otpadni tekstil, čak i kada nisu upisani u očevidnik prijevoznika, kaže Božić – u trenutnom sistemu samo tvrtke koje su upisane u očevidnik prijevoznika otpada smiju prevoziti otpadnog tekstil. Promjenom ove odredbe omogućilo bi se svim prijevoznicima koji trenutno transportiraju novi tekstil za proizvođače da odmah i odvoze otpadni materijal na zbrinjavanje.
Drugi način bila bi implementacija sustava kakav je u Republici Hrvatskoj uspostavljen za prikupljanje električnog i elektroničkog otpada. Kupac u cijeni proizvoda, prilikom kupovine proizvoda, plaća i sve naknade za kasnije prikupljanje, prijevoz, oporabu i zbrinjavanje proizvoda koji je kupio. Taj dio novca prodavatelj uplaćuje u Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitosti, a kada ti proizvodi postanu otpad, Fond isplaćuje svim dionicima u sustavu naknade za prikupljanje, prijevoz, oporabu ili zbrinjavanje po toni otpada kojim su gospodarili.
Koji god od ovih modela izabrali, bitno je da djelujemo brzo. Tempom kojim trenutno napredujemo, ekološka katastrofa je na pomolu. Kako bi je spriječili, moramo provesti potpunu preobrazbu perpcepcije stanovništva i vlasti – jedino zajedničkim djelovanjem na svim razinama moći imamo mogućnost preokrenuti sadašnju putanju te nastaviti održivijim pristupom koji neće stvarati toliki stres na našu planetu.
Autor: Bruno Stipčić