Eko razvijanje foto filmova
Svijest o zaštiti okoliša natjerala je ljude na razvoj brojnih ekološki prihvatljivih inicijativa u mnogim industrijama, uključujući i fotografiju. Dok se digitalna fotografija sve više koristi, mnogi ljubitelji umjetnosti (poput našeg novinara) te profesionalci i dalje vole koristiti foto filmove zbog njihove jedinstvene estetike i karakteristika, a još jedan osjećaj kojeg samo fotograf s fotoaparatom koji ima film može osjetiti je ''retro'' stvari koja mu je pred objektivom.

​Mi smo se zato uputili na radionicu i tamo upoznali Eliana, fotografa čija je strast upravo to. On nam je pokazao kako razviti fotografije od stvari koje koristimo svakodnevno. A nakon što smo bili sigurni da smo neke osnove pohvatali, odlučili smo se i sami isprobati izraditi film na ekološki osviješten način.
Ideja i motivacija:

Kolega Hrvoje Klarić i ja, odlučili smo se baviti se temom ekološke osviještenosti. Stoga smo na kolegiju Novinarski istraživački laboratorij odličili obraditi temu ekokoški prihvatljivog razvijanja filma. Budući da se i sam bavim analognom fotografijom, i svjestan sam da su kemikalije koje se koriste za razvijanje filma štetne za okoliš, saznavši da se u Zagrebu održava radionica eco-friendly razvijanja filma, mislili smo da bi tako nešto moglo biti zanimljivo. Stoga smo prvo odličili posjetiti radionicu te je prva verzija priloga zapravo o samoj radionici. Radionicu je održavao Elian Mikkola, finski umjetnik pokretne slike, koji je eksperimentirao sa različitim načinima pravljenja razvijača filma. Radionica je organizirana u sklopu Udruge Domino.
U odnosu na prvu verziju, odmah po početku kreće prilog sa sekvencom stavljanja filma u aparat, koristeći brzu izmjenu kadrova radi bolje dinamike. Nismo puno toga mijenjali iz prve verzije, u smislu skraćivanja ili izbacivanja pojedinih dijelova, već samo jedan dio iz sredine, koji smo u biti zamijenili samo moj off i sekvencu vađenja filma iz kanistera, sa sekvencom mog hodanja u prirodi. Za završetak smo odlučili staviti fotografije kao rezultat onoga što i sama radionica podučava, a to je da razvijanje filma može biti jednostavno i ekološki prihvatljivo te da pritom same fotografije ostaju dobre kvalitete. Iako se možda i ne čine toliko kvalitetne, no tu je bio problem što nemam kvalitetan skener, pa sam improvizirano skenirao negative.
Elian održava radionice u raznim zemljama, one su najčešće simbolične cijene, a fokus je prvenstveno na tome da ljudima približi i pokaže način na koji analogna fotografija može biti ekološki prihvatljiva te jednostavnost razvijanja filma samostalno i ekonomski isplativije. Uglavnom, prva verzija priloga se odnosi samo na radionicu. Glavni sugovornik nam je već spomenuti Elian Mikkola, a uz njega intervjuirali smo i Anu Madunić, polaznicu radionica koja je imala već iskustva sa razvijanjem filma u tamnoj komori, no nikad nije sama pravila razvijač.

Upravo to ju je i potaknulo da se prijavi na radionicu, da nauči sama na ekološki prihvatljiv način razvijat film. Oboje smatraju da je umjetnost važna kako bi ljude potaknuli da budu više ekološki osviješteni, a upravo ovako nešto može to i učiniti. Sve to je potaknulo i mene, da sam isprobam isto. Upravo to je bila ideja druge verzije priloga. Prvotno smo zamislili da snimimo mene, sve sekvence od stavljanja filma u aparat, slikanja, pa sve do pravljenja razvijača, razvijanja filma i pregledavanja negativa. Međutim, na vaš savjet, to smo odlučili promijeniti pa ubacivati moje sekvence kroz cijeli prilog, a ne samo na kraju. Uz to, da bi bilo efektnije, ali i kako bismo izdvojili taj dio od ostatka priloga, odlučili smo da sekvence u kojima se pojavljujem ja, budu crno-bijele.
Što se tiče samog priloga, kao cjeline i te završne verzije, smatram naravno da je moglo biti bolje odrađeno. Nažalost, imali smo samo dva sugovornika, jer je bila samo jedna polaznica radionice, iako su dali dobre odgovore, bilo bi efektnije da ih je bilo više. Također kako nismo mogli biti od prvog dana na radionici, već samo jedan, zadnji dan, bilo bi zanimljivo i vidjeti kako Elian radi razvijač koristeći jabuke. Ipak, sve u svemu mislim da je prilog sa tom drugom verzijom itekako dobio na "težini", to jest da je zanimljiviji, dinamičniji i efektniji.
Najveći problemi s kemikalijama
Nekoliko je tu stvari iznimno bitno za naglasiti. Prvo, sama izrada kao izrada nije problematična. Problematično je zbrinjavanje kemikalija koje često nije primjereno i koje zapravo samo nosi štetu. Kemikalije poput fiksatora, razvijača i stabilizatora sadrže sastojke koji mogu zagađivati ​​vodu, tlo i zrak ako se ne tretiraju ili zbrinjavaju pravilno. Mnogi ljubitelji fotografije i profesionalci razvijaju svoje filmove kod kuće, stoga je važno pružiti informacije o sigurnom odlaganju kemikalija i recikliranju.

Jedan pristup je korištenje ekološki prihvatljivih kemikalija za razvijanje foto filmova. Na primjer, umjesto tradicionalnih kemikalija koje sadrže štetne tvari poput srebra ili žive, istraživači su razvili alternative koje su sigurnije za okoliš. Razvijači na bazi vitamina C ili drugih organskih sastojaka mogu zamijeniti tradicionalne kemikalije bez narušavanja kvalitete slike. Ove alternative mogu biti manje toksične i manje štetne za okoliš tijekom procesa razvijanja i odlaganja.
Vidite koliko muke oko razvijanja jednog običnog filma? Eto, upravo zato bi se rijetko tko i odlučio na retro štih i okrenuo bi se digitalnom. I zato ovo trenutno vrijeme zovemo ''doba digitalne fotografije'' , a  razvijanje tradicionalnih foto filmova smatramo nekako zaboravljenom vještinom. Ipak, za mnoge ljubitelje fotografije, film i dalje zadržava poseban šarm i estetiku koju digitalni medij ne može pružiti.
Svijest o ekološkim pitanjima u industriji fotografije kontinuirano raste, a proizvođači foto filmova, laboratoriji i fotografi trebaju raditi zajedno kako bi postigli održivost. Podržavanje istraživanja i razvoja ekološki prihvatljivih metoda, edukacija korisnika i promoviranje svijesti o zaštiti okoliša ključni su koraci prema postizanju održive prakse u razvijanju foto filmova.
​
U konačnici, ekološki prihvatljivo razvijanje foto filmova je izazov koji zahtijeva jako puno. Od samog fotografa, pa do istraživača koji traži opcije koje su pogodnije za okoliš. Kroz inovacije, svijest i prakse održivosti, možemo sačuvati umjetnost fotografije dok štitimo našu dragocjenu prirodu. Svi mi imamo ulogu postati odgovorni fotografi koji cijene ljepotu okoliša i istovremeno gledaju prema budućnosti, gdje će nas, kao i sada, okruživati zelenilo.
Osim korištenja ekološki prihvatljivih kemikalija, prakse održivog razvijanja foto filmova također mogu smanjiti negativan utjecaj na okoliš. To uključuje smanjenje potrošnje vode i energije tijekom procesa razvijanja, pravilno upravljanje otpadom i recikliranje materijala. Proizvođači i laboratoriji za razvijanje mogu usvojiti prakse koje minimiziraju otpad i koriste obnovljive izvore energije kako bi smanjili svoj ekološki otisak.
Još jedan problem s eko izradom filmova i njihovim razvijanjem je to što su oni oduvijek ostavljali veliki ''eco footprint'' .Iz tog je razloga digitalizacija i došla. Srećom, razvijaju se inicijative za ekološki prihvatljivo razvijanje foto filmova kako bi se očuvala umjetnost i istovremeno smanjio negativan utjecaj na okoliš.

Kako naučiti ljude o štetnosti kemikalija i o prihvatljivijim mogućnostima?
Iznimno je bitno educirati ljude. Jer sve je moguće napraviti i izmisliti, ali dok vi ljude ne uvjerite da je to što im želite pokazati dobro za njih, vaše su inovacije beskorisne. Tako da je apsolutni broj jedan, edukacija i osvještavanje o problemu koji se u okolišu stvara zbog razvijanja filmova. Tu prednjače fotografske zajednice, proizvođači opreme i stručnjaci koji svojom suradnjom mogu promovirati održivu praksu u industriji.
Autori: Hrvoje Klarić i Josip Mikačić