Skijaško trčanje možda nije najpopularniji sport u Hrvatskoj, ali ljudi koji uživaju u njemu definitivno ima. Što profesionalci, što rekreativci, što obični promatrači - puno je ljudi koji vole provoditi vrijeme tako što stanu na posebne skije i uživaju u vožnji na posebnim stazama. Koliko god da postoji entuzijasta skijaškog trčanja, primarni razlog zašto ovaj sport u Hrvatskoj nije još više razvikan jest što država ne pokazuje interes za ulaganje u njega, već se sve najviše svodi na dobru volju pojedinaca.
Kako izgleda profesionalno bavljenje skijaškim trčanjem, a kako rekreativno? Na koji način djeca napreduju u treninzima? Kakva je infrastruktura za bavljenje skijaškim trčanjem u Hrvatskoj i postoji li interes za rekreacijom? Na sva bitna pitanja o skijaškom trčanju potrudili su se odgovoriti Ivan Validžić i Anton Smrekar družeći se s entuzijastima ovog sporta.
Kako izgleda profesionalno bavljenje skijaškim trčanjem, a kako rekreativno? Na koji način djeca napreduju u treninzima? Kakva je infrastruktura za bavljenje skijaškim trčanjem u Hrvatskoj i postoji li interes za rekreacijom? Na sva bitna pitanja o skijaškom trčanju potrudili su se odgovoriti Ivan Validžić i Anton Smrekar družeći se s entuzijastima ovog sporta.
Što je to uopće skijaško trčanje?
Skijaško trčanje disciplina je nordijskog skijanja u kojoj se utrkuje na ravnijim površinama prekrivenim snijegom. Krovna organizacija je FIS – Međunarodna skijaška federacija. U ovom sportu postoje brojne discipline, a među najpopularnijima su sprint, utrka na 15 kilometara te utrka na 50 kilometara. Skijaško trčanje nalazi se u programu Zimskih olimpijskih igara od njihovog začetka 1924. godine.
Da bi se netko bavio skijaškim trčanjem, mora imati sjajnu fizičku spremu. Prilikom mjerenja maksimalnog kisika koje tijelo može iskoristiti tijekom vježbe, što je najbolji način za mjerenje kondicije sportaša, skijaši trkači imaju neke od najboljih rezultata u povijesti.
S obzirom na to da rezultati značajno ovise o fizičkom kapacitetu pojedinca, koji se uglavnom ostvaruje iza 25 godine, to je razdoblje u kojem skijaši trkači uglavnom ostvaruju svoj puni potencijal.
Osim o fizičkoj spremi, rezultati u skijaškom trčanju značajno ovise o tome kakvu opremu sportaš ima na raspolaganju. Radi se o izrazito skupom sportu u kojemu i minimalna razlika, posebice na duljim distancama, može stvoriti ogromne rezultatske promjene.
Nije stvar samo u novcu, već i u osoblju koje prati sportaša. Serviseri igraju veliku ulogu jer za različite uvjete na drugačiji način moraju pripremiti sportaševe skije. Bez dobrog maziva na skijama, skijaš ne može ostvariti dobar rezultat, neovisno o tome koliko mu je dobra fizička sprema ili tehnika. Možemo tu usporediti s Formulom 1 – bez dobro pripremljenog vozila ni najbolji vozač neće moći pobijediti u utrci.
Izrada videa i teksta: Anton Smrekar
Da bi se netko bavio skijaškim trčanjem, mora imati sjajnu fizičku spremu. Prilikom mjerenja maksimalnog kisika koje tijelo može iskoristiti tijekom vježbe, što je najbolji način za mjerenje kondicije sportaša, skijaši trkači imaju neke od najboljih rezultata u povijesti.
S obzirom na to da rezultati značajno ovise o fizičkom kapacitetu pojedinca, koji se uglavnom ostvaruje iza 25 godine, to je razdoblje u kojem skijaši trkači uglavnom ostvaruju svoj puni potencijal.
Osim o fizičkoj spremi, rezultati u skijaškom trčanju značajno ovise o tome kakvu opremu sportaš ima na raspolaganju. Radi se o izrazito skupom sportu u kojemu i minimalna razlika, posebice na duljim distancama, može stvoriti ogromne rezultatske promjene.
Nije stvar samo u novcu, već i u osoblju koje prati sportaša. Serviseri igraju veliku ulogu jer za različite uvjete na drugačiji način moraju pripremiti sportaševe skije. Bez dobrog maziva na skijama, skijaš ne može ostvariti dobar rezultat, neovisno o tome koliko mu je dobra fizička sprema ili tehnika. Možemo tu usporediti s Formulom 1 – bez dobro pripremljenog vozila ni najbolji vozač neće moći pobijediti u utrci.
Izrada videa i teksta: Anton Smrekar
POVIJESNI RAZVOJ SKIJAŠKOG TRČANJA
Skijaško je trčanje skijaška disciplina koja se vjerojatno prva pojavila među ljudima zbog potrebe da ljudi prijeđu preko površina prekrivenih ogromnim snijegom i ledom. To potvrđuju i nalazišta u Europi i Aziji, gdje su pronađeni ugravirani crteži u stijene koji prikazuju ljude sa skijama. Međutim, u tom razdoblju između tri i četiri tisuće godina prije Krista, skijanje po ravnim površinama pojavilo se kao potreba za preživljavanjem i nisu postojala nikakva natjecanja gdje bi ljudi bili kompetitivni, a i sama oprema se od tih davnina pa do 18. stoljeća mijenjala isključivo iz potrebe za jednostavnijim rješenjima za preživljavanje.
Prvo zapisano natjecanje koje uključuje skijaško trčanje održalo se 1767. godine, kada je dansko-norveški general Carl Schack Rantzau u sklopu svojih vojnih vježbi organizirao četiri različita natjecanja za vojnike. Jedna od disciplina bila je i skijaško trčanje, odnosno, kako je on to opisao "duga utrka s punom vojnom opremom na skijama po ravnoj površini", gdje je cilj bio što brže proći stazu dugu 2,5 kilometara. Naravno, ovo je tek bila prva ideja koja se direktno može povezati sa skijaškim trčanjem, a za prva prava natjecanja svijet je morao pričekati gotovo 80 godina. Tako je 1843. u norveškom gradu Tromsøu organizirano prvo službeno natjecanje u skijaškom trčanju što se može smatrati i začetkom ovog sporta.
Prvo zapisano natjecanje koje uključuje skijaško trčanje održalo se 1767. godine, kada je dansko-norveški general Carl Schack Rantzau u sklopu svojih vojnih vježbi organizirao četiri različita natjecanja za vojnike. Jedna od disciplina bila je i skijaško trčanje, odnosno, kako je on to opisao "duga utrka s punom vojnom opremom na skijama po ravnoj površini", gdje je cilj bio što brže proći stazu dugu 2,5 kilometara. Naravno, ovo je tek bila prva ideja koja se direktno može povezati sa skijaškim trčanjem, a za prva prava natjecanja svijet je morao pričekati gotovo 80 godina. Tako je 1843. u norveškom gradu Tromsøu organizirano prvo službeno natjecanje u skijaškom trčanju što se može smatrati i začetkom ovog sporta.
Kao i nakon vojne vježbe generala Rantzaua, trebalo je neko vrijeme da se iza prvog natjecanja dogodi nešto novo što bi bilo bitno u skijaškom trčanju. Treba napomenuti da su u ovim prvim utrkama skijaši koristili samo jedan dugački štap pomoću kojeg su ubrzavali svoje kretnje na skijama, a potom se 1880-ih godina u Norveškoj pojavila ideja da se utrkuje s dva kraća štapa u rukama. Ta je ideja na početku naišla na protivljenje jer su tadašnji skijaši smatrali da im tehnika izgleda smiješno kada koriste dva štapa. Ipak, s vremenom se shvatilo da se može puno brže kretati s dva štapa u rukama pa je korištenje dva štapa postalo i službena norma u utrkama skijaša trkača.
"Skate" tehnika, koja se tako naziva jer jako sliči klizanju, prvi put korištena je 1900. godine na prvenstvu u Njemačkoj, kada je Norvežanin Bjarne Nilssen osvojio zlato koristeći ju, a prisutni gledatelji ostali su u čudu gledajući ga. Iako je u tom trenutku "skate" tehnika bila revolucionarna, trebalo je pričekati 1980. godinu da ona postane službena tehnika na natjecanjima. Do tog vremena natjecatelji su ju povremeno koristili s različitim uspjesima, ali je u 80-ima postalo jasno da daje daleko bolje rezultate od klasične tehnike. Ipak, da klasična tehnika ne bi otišla u zaborav, Međunarodna skijaška organizacija 1986. godine razdvojila je natjecanja na natjecanja "skate" tehnikom i natjecanja klasičnom tehnikom.
Skijaško trčanje od samog početka Zimskih olimpijskih igara bilo je priznat sport pa se pojavilo već na prvom izdanju 1924. godine u francuskom Chamonixu. Nakon 28 godina na ZOI u Oslu predstavljeno je i natjecanje u ženskoj konkurenciji. Na još pet različitih ZOI predstavljane su nove discipline pa se od 2002. skijaši trkači natječu u čak šest disciplina u muškoj i ženskoj konkurenciji. Najuspješnija država je Norveška, koja je kao domovina skijaškog trčanja osvojila čak 121 medalju kroz povijest.
Izvori: Huntford, Roland (2008) Two Planks and a Passion: The Dramatic History of Skiing.
Weinstock, J. (2005). The Role of Skis and Skiing in the Settlement of Early Scandinavia. Northern Review, (25/26),
172-196.
"Skate" tehnika, koja se tako naziva jer jako sliči klizanju, prvi put korištena je 1900. godine na prvenstvu u Njemačkoj, kada je Norvežanin Bjarne Nilssen osvojio zlato koristeći ju, a prisutni gledatelji ostali su u čudu gledajući ga. Iako je u tom trenutku "skate" tehnika bila revolucionarna, trebalo je pričekati 1980. godinu da ona postane službena tehnika na natjecanjima. Do tog vremena natjecatelji su ju povremeno koristili s različitim uspjesima, ali je u 80-ima postalo jasno da daje daleko bolje rezultate od klasične tehnike. Ipak, da klasična tehnika ne bi otišla u zaborav, Međunarodna skijaška organizacija 1986. godine razdvojila je natjecanja na natjecanja "skate" tehnikom i natjecanja klasičnom tehnikom.
Skijaško trčanje od samog početka Zimskih olimpijskih igara bilo je priznat sport pa se pojavilo već na prvom izdanju 1924. godine u francuskom Chamonixu. Nakon 28 godina na ZOI u Oslu predstavljeno je i natjecanje u ženskoj konkurenciji. Na još pet različitih ZOI predstavljane su nove discipline pa se od 2002. skijaši trkači natječu u čak šest disciplina u muškoj i ženskoj konkurenciji. Najuspješnija država je Norveška, koja je kao domovina skijaškog trčanja osvojila čak 121 medalju kroz povijest.
Izvori: Huntford, Roland (2008) Two Planks and a Passion: The Dramatic History of Skiing.
Weinstock, J. (2005). The Role of Skis and Skiing in the Settlement of Early Scandinavia. Northern Review, (25/26),
172-196.
Tekst: Anton Smrekar
SKIJAŠKO TRČANJE JE SKUP SPORT. ISTINA ILI MIT?
Problem kod skijaškog trčanja ne predstavljaju samo specifični uvjeti klime koji se ne mogu pronaći u svakoj državi, već i činjenica da se radi o iznimno skupoj opremi. Osim skija, kojih je uvijek potrebno imati više pari "za svaki slučaj", potrebno je mnoštvo opreme koja je skupa jer ju proizvode vrlo specijalizirane tvrtke. Skijaški štapovi vrlo su lomljivi, pancerice se brzo potroše, a potrebno ih je imati u dobrom stanju na svakom treningu. Naravno, potrebna je i ostala oprema za zimske uvjete - rukavice, nekoliko slojeva odjeće napravljene od specifičnog materijala koji odgovaraju aerodinamici sportaša kako oprema ne bi dodatno usporavala sportaša.
Ovo sve je samo početak troškova za sportaša koji želi postati profesionalni skijaški trkač. Skije treba pripremiti za svaki trening i premazati posebnim slojem maziva. Maziva su vrlo potrošna roba i uvijek ih je potrebno imati u velikim zalihama. To je onaj specifičan dio koji se konkretno dotiče skijaškog trčanja, a iza toga slijede troškovi poput ostalih sportaša koji žele biti na vrhuncu svoje fizičke moći. Za sve suplemente i dodatke prehrani da bi sportaš održao idealnu razinu makro i mikronutrijenata u tijelu, potrebno je izdvojiti između 7.000 i 10.000 kuna godišnje.
Hrvatska, nažalost, nije jedna od država u kojoj je skijaško trčanje razvikano kao popularan sport, iako postoje prirodni uvjeti da se sport razvije. U skladu s time ne postoje adekvatne staze da bi skijaški trkači mogli trenirati isključivo u Hrvatskoj. Dapače, postoji samo jedna staza koja je službeno odobrena od strane Međunarodne skijaške organizacije da se na njoj održavaju utrke i ona se nalazi u Ravnoj Gori. Hrvatska reprezentacija ondje povremeno trenira, ali ako želi isprobati različite staze i uvjete utrka, skijaši moraju putovati po Europi na pripreme da bi uopće bili konkurentni. Svako putovanje košta, a jedan reprezentativac treba ih imati desetak da bi bio na svojem kondicijskom vrhuncu i dobro pripremljen za skijašku sezonu.
Izrada videa i teksta: Ivan Validžić
Ovo sve je samo početak troškova za sportaša koji želi postati profesionalni skijaški trkač. Skije treba pripremiti za svaki trening i premazati posebnim slojem maziva. Maziva su vrlo potrošna roba i uvijek ih je potrebno imati u velikim zalihama. To je onaj specifičan dio koji se konkretno dotiče skijaškog trčanja, a iza toga slijede troškovi poput ostalih sportaša koji žele biti na vrhuncu svoje fizičke moći. Za sve suplemente i dodatke prehrani da bi sportaš održao idealnu razinu makro i mikronutrijenata u tijelu, potrebno je izdvojiti između 7.000 i 10.000 kuna godišnje.
Hrvatska, nažalost, nije jedna od država u kojoj je skijaško trčanje razvikano kao popularan sport, iako postoje prirodni uvjeti da se sport razvije. U skladu s time ne postoje adekvatne staze da bi skijaški trkači mogli trenirati isključivo u Hrvatskoj. Dapače, postoji samo jedna staza koja je službeno odobrena od strane Međunarodne skijaške organizacije da se na njoj održavaju utrke i ona se nalazi u Ravnoj Gori. Hrvatska reprezentacija ondje povremeno trenira, ali ako želi isprobati različite staze i uvjete utrka, skijaši moraju putovati po Europi na pripreme da bi uopće bili konkurentni. Svako putovanje košta, a jedan reprezentativac treba ih imati desetak da bi bio na svojem kondicijskom vrhuncu i dobro pripremljen za skijašku sezonu.
Izrada videa i teksta: Ivan Validžić
Staze za skijanje i skijaško trčanje u Hrvatskoj
U Hrvatskoj postoji sveukupno 14 staza gdje se može baviti skijanjem ili skijaškim trčanjem. Ipak, po pitanju skijaškog trčanja, samo je jedna staza službeno priznata od strane Međunarodne skijaške organizacije i ona se nalazi u Ravnoj Gori.
Ovaj podatak predstavlja veliki problem za osobe koje se ozbiljnije žele baviti skijaškim trčanjem u Hrvatskoj. Nedostatak adekvatnog prostora za trening znači i potrebu za odlaskom u druge države da bi se mogli odraditi treninzi kao prave pripreme za natjecanja na svjetskoj razini. To uključuje skijanje na različitim stazama, u različitim uvjetima, na različitoj nadmorskoj visini i po različitim vrstama snijega.
Ovaj podatak predstavlja veliki problem za osobe koje se ozbiljnije žele baviti skijaškim trčanjem u Hrvatskoj. Nedostatak adekvatnog prostora za trening znači i potrebu za odlaskom u druge države da bi se mogli odraditi treninzi kao prave pripreme za natjecanja na svjetskoj razini. To uključuje skijanje na različitim stazama, u različitim uvjetima, na različitoj nadmorskoj visini i po različitim vrstama snijega.
Izradio: Ivan Validžić
staza za skijaško trčanje na sljemenu - 13 godina borbe za pravo na uređivanje staze
Ako se netko bori za bolji status skijaškog trčanja u Zagrebu, onda je to Gordan Mlinarić. On je jedan od trenera u Skijaškom klubu Sljeme i ima veliku želju potaknuti razvoj skijaškog trčanja u Zagrebu, jer smatra da interesa ima dovoljno, ali ne i sluha za razvoj ovog sporta u gradu. U razgovoru s njime saznali smo probleme s kojima se susreće u želji da podigne skijaško trčanje na Sljemenu na višu razinu, kao i ideje za razvoj skijaškog trčanja i turizma općenito.
Pod čijom se ingerencijom uopće nalazi ova staza za skijaško trčanje na Sljemenu?
Grad Zagreb je tu glavni, u biti podjela ti ide da se sve dijeli na gradske urede, a Gradski ured za sport pod sobom ima sportske objekte. Ti se objekti dijele na unutarnje i vanjske, a podijeljeni su na šest kategorija. Staza za skijaško trčanje na Sljemenu spada pod petu kategoriju i ona spada pod Zagreb. Ono što je naš problem jest da nije uvrštena na to da ju održava skijalište Sljeme kao podružnica i zato ta staza ne spada nigdje. O tome pričam već više od 10 godina, međutim čini se da je to neka priča koju grad ne razumije.
Kako bi se moglo doprinijeti sportu i gradu kada bi se poduprle vaše ideje?
Ova staza nema umjetno zasnježenje, a da ima, mi bismo tu radili domaće utrke. Samo zamisli: vikend, 100 do 150 natjecatelja i sad vidi koliko je to smještajnog kapaciteta i još to pomnoži s dva jer koliko je trenera i roditelja koji dolaze s klincima. A to su samo domaće utrke, što bi tek bilo kada bi se održavale međunarodne FIS utrke. Došli bi do toga da ih nemamo gdje smjestiti u Zagrebu i eto ti napretka turizma. To bi se moglo napraviti, s pravom opremom, barem četiri-pet vikenda po zimi, kada su u pitanju utrke, a ja sam uvjeren da bi se rekreacija zadržala svaki vikend cijelu zimsku sezonu.
Kada se održala posljednja utrka ovdje?
Bilo ih je, nažalost posljednja je održana 2018. godine prije Olimpijskih igara u Pyeongchangu. Bilo je baš puno snijega i imali smo dva dana natjecanja, po danu je bilo oko 150 natjecatelja i sve je bilo puno ljudi. Prekrasan ambijent uz snijeg, sve krošnje stabala su bile skroz bijele, hotel je bio pun, svirala je glazba, feštalo se za pravo. Pravi skijaški ambijent je bio, onako kako i treba biti, u kombinaciji sporta i zabave. Međunarodnih utrka nije bilo jer nemamo predvidive vremenske uvjete, a za FIS utrke treba dosta ranije javiti kada će se utrka održati i to trebate garantirati s plaćanjem kotizacije. To je nama za sada jednostavno nemoguće priuštiti.
Pod čijom se ingerencijom uopće nalazi ova staza za skijaško trčanje na Sljemenu?
Grad Zagreb je tu glavni, u biti podjela ti ide da se sve dijeli na gradske urede, a Gradski ured za sport pod sobom ima sportske objekte. Ti se objekti dijele na unutarnje i vanjske, a podijeljeni su na šest kategorija. Staza za skijaško trčanje na Sljemenu spada pod petu kategoriju i ona spada pod Zagreb. Ono što je naš problem jest da nije uvrštena na to da ju održava skijalište Sljeme kao podružnica i zato ta staza ne spada nigdje. O tome pričam već više od 10 godina, međutim čini se da je to neka priča koju grad ne razumije.
Kako bi se moglo doprinijeti sportu i gradu kada bi se poduprle vaše ideje?
Ova staza nema umjetno zasnježenje, a da ima, mi bismo tu radili domaće utrke. Samo zamisli: vikend, 100 do 150 natjecatelja i sad vidi koliko je to smještajnog kapaciteta i još to pomnoži s dva jer koliko je trenera i roditelja koji dolaze s klincima. A to su samo domaće utrke, što bi tek bilo kada bi se održavale međunarodne FIS utrke. Došli bi do toga da ih nemamo gdje smjestiti u Zagrebu i eto ti napretka turizma. To bi se moglo napraviti, s pravom opremom, barem četiri-pet vikenda po zimi, kada su u pitanju utrke, a ja sam uvjeren da bi se rekreacija zadržala svaki vikend cijelu zimsku sezonu.
Kada se održala posljednja utrka ovdje?
Bilo ih je, nažalost posljednja je održana 2018. godine prije Olimpijskih igara u Pyeongchangu. Bilo je baš puno snijega i imali smo dva dana natjecanja, po danu je bilo oko 150 natjecatelja i sve je bilo puno ljudi. Prekrasan ambijent uz snijeg, sve krošnje stabala su bile skroz bijele, hotel je bio pun, svirala je glazba, feštalo se za pravo. Pravi skijaški ambijent je bio, onako kako i treba biti, u kombinaciji sporta i zabave. Međunarodnih utrka nije bilo jer nemamo predvidive vremenske uvjete, a za FIS utrke treba dosta ranije javiti kada će se utrka održati i to trebate garantirati s plaćanjem kotizacije. To je nama za sada jednostavno nemoguće priuštiti.
Treninzi skijaškog trčanja na sljemenskoj stazi. FOTO: Skijaški klub Sljeme
Zašto su vremenski uvjeti ovdje nepredvidivi?
Snježni dani na Sljemenu jako variraju. Ove zime smo ih najviše skupili u prosincu, što je smiješno jer je to uvijek bio siječanj ili veljača, dok ove godine tada nismo imali nijedan dan snijega. Prije pet-šest godina znalo je biti po 40 snježnih dana i to se onda i vidjelo po napretku djece koja treniraju ovdje. Za trening nam treba nekih 10-15 centimetara snijega, problem je što ima i dosta kamenja po stazi i nije dovoljno pokošena pa se skije znaju dosta izgrebati.
Znači, veliki vam je problem neuređena staza. Koliko ljudi radi na njenom održavanju?
Trenutno na održavanju staze radi nula ljudi, jer staza zapravo nije pod ničijim patronatom. Nitko ne upravlja tom stazom, jedino je što se vodi pod sportskim objektom Grada Zagreba, ali to Gradu Zagrebu ne daje zaduženje da ju i održava. To je taj problem koji postoji već 13. godinu i na proljeće ponovno idemo i opet ću tražiti neki razgovor da se to više riječi jer je taj status quo staze postao stvarno nedopustiv. I onda se dogodi da ja uzmem flaksericu pa idem pokositi neki dio staze, umjesto da treniram s djecom u to doba ili bilo što drugo radim jer nisam plaćen za taj posao, niti je on pod mojom ili klupskom ingerencijom. Žicam okolo ljude da mi posude traktor i slično, snalazimo se. Ali to će biti tako sve dok se na papiru ne riješi problem.
Koliko bi koštalo godišnje održavanje staze?
Ova staza sada već ima dosta godina, nekih tridesetak. Osnovno održavanje staze uključuje košnju trave, tri do četiri puta da bude sve lijepo poravnato i da ne izbija šiblje i trnje. To ne može biti skupo jer traktor kosilica već postoji na Sljemenu. Trebala bi se na nekim mjestima popraviti staza jer je zbog erozije tla došlo do curenja kamenja pa smo baš imali slučaj da je jedna cura pala, lupila koljenom u kamen i razrezala ga. Mali zemljani radovi bi to riješili, a natjecatelji ne bi imali šavove u nozi, točnije toj curi sezona ne bi bila gotova zbog gluposti i neodržavanja objekta. Na žičarama je tijekom ljetnih mjeseci zaposleno 18-19 ljudi, da prođu s ratrakom, za sat vremena bi bili gotovi i problem bi se riješio.
Samo što to trenutno, dakle, ne spada u njihov posao.
Ma Grad uopće nema volje, ali neka to kažu klubu pa da mi s pravom preuzmemo održavanje staze. Evo sutra već bismo krenuli s radom. Ove reflektore ovdje, to sam ja postavio da i navečer možemo trenirati. Nema ništa ljepše nego skijati po noći pod reflektorima kroz šumu. Imali smo mi različitih inicijativa, ali Grad nema sluha. Išli smo i s idejom da se advent radi uz stazu, da se postave kućice i da se nudi hrana i piće, a paralelno s time da ide škola skijaškog trčanja. Jedino smo tražili da Grad zasniježi livadu, ništa više od toga, ali ne. Nisu imali sluha. Neka kažu da to ne žele i neka nam daju to u koncesiju, ali da nas onda nitko ne pita što tu radi kafić ili zašto je tu živa glazba i škola trčanja i tako dalje. Oni ne žele slušati ljude s iskustvom, no odgovaraju nam ljudi koji kao da se na Sljeme nisu godinama popeli.
Osim djece, kakvo je stanje s rekreativcima?
Čim padne snijeg, znači dva centimetra, ja dobivam na službeni e-mail pitanja je li staza napravljena i koliko košta rentanje opreme, a treba svakome objasniti da dva centimetra snijega nije dovoljno. Čim padne snijeg, odmah bude odaziva, sada su nam posljednje dvije godine bile slabije jer baš i nije bilo snijega, ali tamo 2020. kada je pao snijeg smo stavili objavu na Facebook i u nekoliko smo dana skupili 40 rekreativaca za školu skijaškog trčanja od dva sata. Ima li rekreacije, to je kao da ja pitam ima li djece na igralištu. Ima ako ima igrališta, ali ako nema igrališta, nema ni djece. To je to. To je ta logika, moraš ljudima prvo nešto napraviti da bi oni došli. Neće ljudi sigurno doći na nešto što ne postoji, ali ima li interesa? Interes sigurno postoji. Skijaško trčanje je idealna aktivnost jer ljudi traže nešto više i sigurno bi dolazili.
Intervju pripremili: Ivan Validžić i Anton Smrekar
Snježni dani na Sljemenu jako variraju. Ove zime smo ih najviše skupili u prosincu, što je smiješno jer je to uvijek bio siječanj ili veljača, dok ove godine tada nismo imali nijedan dan snijega. Prije pet-šest godina znalo je biti po 40 snježnih dana i to se onda i vidjelo po napretku djece koja treniraju ovdje. Za trening nam treba nekih 10-15 centimetara snijega, problem je što ima i dosta kamenja po stazi i nije dovoljno pokošena pa se skije znaju dosta izgrebati.
Znači, veliki vam je problem neuređena staza. Koliko ljudi radi na njenom održavanju?
Trenutno na održavanju staze radi nula ljudi, jer staza zapravo nije pod ničijim patronatom. Nitko ne upravlja tom stazom, jedino je što se vodi pod sportskim objektom Grada Zagreba, ali to Gradu Zagrebu ne daje zaduženje da ju i održava. To je taj problem koji postoji već 13. godinu i na proljeće ponovno idemo i opet ću tražiti neki razgovor da se to više riječi jer je taj status quo staze postao stvarno nedopustiv. I onda se dogodi da ja uzmem flaksericu pa idem pokositi neki dio staze, umjesto da treniram s djecom u to doba ili bilo što drugo radim jer nisam plaćen za taj posao, niti je on pod mojom ili klupskom ingerencijom. Žicam okolo ljude da mi posude traktor i slično, snalazimo se. Ali to će biti tako sve dok se na papiru ne riješi problem.
Koliko bi koštalo godišnje održavanje staze?
Ova staza sada već ima dosta godina, nekih tridesetak. Osnovno održavanje staze uključuje košnju trave, tri do četiri puta da bude sve lijepo poravnato i da ne izbija šiblje i trnje. To ne može biti skupo jer traktor kosilica već postoji na Sljemenu. Trebala bi se na nekim mjestima popraviti staza jer je zbog erozije tla došlo do curenja kamenja pa smo baš imali slučaj da je jedna cura pala, lupila koljenom u kamen i razrezala ga. Mali zemljani radovi bi to riješili, a natjecatelji ne bi imali šavove u nozi, točnije toj curi sezona ne bi bila gotova zbog gluposti i neodržavanja objekta. Na žičarama je tijekom ljetnih mjeseci zaposleno 18-19 ljudi, da prođu s ratrakom, za sat vremena bi bili gotovi i problem bi se riješio.
Samo što to trenutno, dakle, ne spada u njihov posao.
Ma Grad uopće nema volje, ali neka to kažu klubu pa da mi s pravom preuzmemo održavanje staze. Evo sutra već bismo krenuli s radom. Ove reflektore ovdje, to sam ja postavio da i navečer možemo trenirati. Nema ništa ljepše nego skijati po noći pod reflektorima kroz šumu. Imali smo mi različitih inicijativa, ali Grad nema sluha. Išli smo i s idejom da se advent radi uz stazu, da se postave kućice i da se nudi hrana i piće, a paralelno s time da ide škola skijaškog trčanja. Jedino smo tražili da Grad zasniježi livadu, ništa više od toga, ali ne. Nisu imali sluha. Neka kažu da to ne žele i neka nam daju to u koncesiju, ali da nas onda nitko ne pita što tu radi kafić ili zašto je tu živa glazba i škola trčanja i tako dalje. Oni ne žele slušati ljude s iskustvom, no odgovaraju nam ljudi koji kao da se na Sljeme nisu godinama popeli.
Osim djece, kakvo je stanje s rekreativcima?
Čim padne snijeg, znači dva centimetra, ja dobivam na službeni e-mail pitanja je li staza napravljena i koliko košta rentanje opreme, a treba svakome objasniti da dva centimetra snijega nije dovoljno. Čim padne snijeg, odmah bude odaziva, sada su nam posljednje dvije godine bile slabije jer baš i nije bilo snijega, ali tamo 2020. kada je pao snijeg smo stavili objavu na Facebook i u nekoliko smo dana skupili 40 rekreativaca za školu skijaškog trčanja od dva sata. Ima li rekreacije, to je kao da ja pitam ima li djece na igralištu. Ima ako ima igrališta, ali ako nema igrališta, nema ni djece. To je to. To je ta logika, moraš ljudima prvo nešto napraviti da bi oni došli. Neće ljudi sigurno doći na nešto što ne postoji, ali ima li interesa? Interes sigurno postoji. Skijaško trčanje je idealna aktivnost jer ljudi traže nešto više i sigurno bi dolazili.
Intervju pripremili: Ivan Validžić i Anton Smrekar
TRENINZI I KAMPOVI SKIJAŠKOG TRČANJA ZA DJECU
Iako na razini Hrvatske ne postoji previše interesa za skijaško trčanje, ovaj je sport jedan od najpopularnijih među djecom na području Gorskog kotara. U razgovoru s Markom Skenderom, hrvatskim olimpijcem iz Ravne Gore, saznali smo da se u njegovom mjestu djeca mogu baviti ili nogometom ili skijaškim trčanjem. Iako nogomet, kao najpopularniji sport na svijetu, okuplja više djece, klubovi skijaškog trčanja u Gorskom kotaru za sada uspješno rade jer uspijevaju održavati zadovoljavajući broj djece.
Kako djeca ne bi uvijek trenirala isključivo u svojim klubovima, povremeno se održavaju kampovi skijaškog trčanja. Oni okupljaju djecu iz različitih klubova, a primarni ciljevi su zabava za djecu, promjena ritma rada i nove stvari koje se mogu naučiti s promjenom sredine. Da bismo vidjeli kako funkcioniraju kampovi, posjetili smo Mrkopalj, gdje se održao kamp skijaškog trčanja. Jedna od glavnih organizatorica i trenerica bila je Gabrijela Skender, hrvatska olimpijka iz Pyeongchanga 2018. godine.
Novinar i montažer: Ivan Validžić
Snimatelj videa i tona: Anton Smrekar
Kako djeca ne bi uvijek trenirala isključivo u svojim klubovima, povremeno se održavaju kampovi skijaškog trčanja. Oni okupljaju djecu iz različitih klubova, a primarni ciljevi su zabava za djecu, promjena ritma rada i nove stvari koje se mogu naučiti s promjenom sredine. Da bismo vidjeli kako funkcioniraju kampovi, posjetili smo Mrkopalj, gdje se održao kamp skijaškog trčanja. Jedna od glavnih organizatorica i trenerica bila je Gabrijela Skender, hrvatska olimpijka iz Pyeongchanga 2018. godine.
Novinar i montažer: Ivan Validžić
Snimatelj videa i tona: Anton Smrekar
PROFESIONALNO BAVLJENJE SKIJAŠKIM TRČANJEM
Puno se ljudi skijaškim trčanjem bavi rekreativno, međutim oni s najsnažnijim fizičkim kapacitetom okušavaju se i u profesionalnim vodama. Kao i u drugim sportovima, ogromna je razlika kada se sportaš u bavljenju skijaškim trčanjem odluči na profesionalnu karijeru. S obzirom na to da Hrvatski skijaški savez prioritet daje alpskom skijanju, u kojemu hrvatska reprezentacija još od Janice i Ivice Kostelić niže sjajne rezultate, financije usmjerene prema skijaškom trčanju i ostalim nordijskim disciplinama su minimalne.
Financije su možda i glavni razlog zašto se ljudi uglavnom amaterski bave skijaškim trčanjem. Najsuvremenija oprema koja omogućuje sjajne rezultate rezervirana je samo za najbogatije države, a i prosječna profesionalna oprema iznimno je skupa za održavanje pa ne čudi da jedna mala država poput Hrvatske sa slabim ulaganjem u sport generalno nikada u povijesti nije ostvarila zapaženiji rezultat i nekakav iskorak u skijaškom trčanju. Da bismo saznali više o životu profesionalaca u ovako zahtjevnim uvjetima, mnoštvo smo vremena proveli družeći se s obitelji Skender, koja se u profesionalnim vodama ovog sporta nalazi više od 20 godina.
Financije su možda i glavni razlog zašto se ljudi uglavnom amaterski bave skijaškim trčanjem. Najsuvremenija oprema koja omogućuje sjajne rezultate rezervirana je samo za najbogatije države, a i prosječna profesionalna oprema iznimno je skupa za održavanje pa ne čudi da jedna mala država poput Hrvatske sa slabim ulaganjem u sport generalno nikada u povijesti nije ostvarila zapaženiji rezultat i nekakav iskorak u skijaškom trčanju. Da bismo saznali više o životu profesionalaca u ovako zahtjevnim uvjetima, mnoštvo smo vremena proveli družeći se s obitelji Skender, koja se u profesionalnim vodama ovog sporta nalazi više od 20 godina.
Zoran Skender dobro je poznato ime u svijetu skijanja u Hrvatskoj te je izbornik hrvatske reprezentacije u ovom sportu već punih 20 godina. Naše je sportaše vodio na šest različitih Olimpijskih igara. Radi se o jednom od pokretača skijaškog trčanja u Hrvatskoj jer je s Damirom Jurčevićem osnovao TSK Ravnogorac unutar kojeg i trenira talentirane skijaše trkače. Jedan je od nastavnika u Osnovnoj školi "Dr. Branimir Marković" u Ravnoj Gori, a taj posao uspješno kombinira s radom u reprezentaciji. Naravno, jako je teško ići i redovno na pripreme za sezonu po Europi uz klasičan posao, no njegov entuzijazam i želja za napretkom svakog skijaša trkača omogućuje da Hrvatska redovno stvara skijaše trkače koji ostvaruju normu za odlazak na Olimpijske igre.
Gabrijela Skender na Olimpijskim igrama u Pyeongchangu 2018. godine. FOTO: Gabrijela Skender/privatna arhiva
Gabrijela Skender najstarije je dijete u obitelji. Svoj životni san ispunila je u Pyeongchangu 2018. godine kada je branila hrvatske boje na Olimpijskim igrama, međutim nakon toga je saznala tužnu vijest za svoje zdravlje. Naime, njoj se vratila astma iz djetinjstva zbog koje više ne može biti na fizičkoj razini bavljenja profesionalnim sportom kada je skijaško trčanje u pitanju.
Naravno da ju to nije spriječilo da se nastavi razvijati pa je ubrzo prihvatila svoju novu ulogu u životima drugih te je počela trenirati djecu u TSK Ravnogorac. Skijanjem se sada bavi isključivo rekreativno, no sa svoje 23 godine ima veliki potencijal i natjecateljsko iskustvo za razvoj trenerske karijere.
FOTO: Boris Kovačev/Cropix
Nakon što je sa svega 20 godina postao najmlađi stjegonoša u povijestu Hrvatske na Zimskim olimpijskim igrama, Marko Skender je i nastupao za hrvatsku reprezentaciju u Pekingu 2022. godine. Ispunio je svoj san tako što je postao olimpijac, no svjestan je da ispred njega ima još dosta prostora za napredak. Uz podršku oca Zorana, Marko naporno trenira tijekom cijele godine.
Njegovi dosadašnji rezultati pokazuju da bi na nadolazećim ZOI, ako ga izbjegnu ozljede, mogao ostvariti neke nove ciljeve. Višestruki je seniorski prvak Hrvatske, na trofeju Topolino u Italiji u više je navrata osvajao medalje, a na Svjetskom juniorskom prvenstvu zauzeo je 30. mjesto. San mu je skijaško trčanje pretvoriti u profesionalni posao, no naravno da je svjestan činjenice da je u Hrvatskoj to teško ostvarivo. Zato studira kineziologiju u Zagrebu uz koju unaprijeđuje svoje znanje o sportu.
Njegovi dosadašnji rezultati pokazuju da bi na nadolazećim ZOI, ako ga izbjegnu ozljede, mogao ostvariti neke nove ciljeve. Višestruki je seniorski prvak Hrvatske, na trofeju Topolino u Italiji u više je navrata osvajao medalje, a na Svjetskom juniorskom prvenstvu zauzeo je 30. mjesto. San mu je skijaško trčanje pretvoriti u profesionalni posao, no naravno da je svjestan činjenice da je u Hrvatskoj to teško ostvarivo. Zato studira kineziologiju u Zagrebu uz koju unaprijeđuje svoje znanje o sportu.
lIVIGNO: IZGLED PRIPREMA ZA SEZONU
Da bismo u potpunosti mogli razumjeti napor koji skijaški trkači ulažu u svoj razvoj, uputili smo se s njima u talijanski Livigno. U 12 dana suživota s ovim vrhunskim sportašima dobili smo uvid u njihovu požrtvovnost na treninzima, ali i u svakodnevici. Iz prve smo ruke vidjeli tijek priprema sportaša za Olimpijske igre i što znači davati 100 posto sebe za uspjeh.
I da postoji više adekvatnih staza za skijaško trčanje u Hrvatskoj, naši bi reprezentativci svejedno morali ići u druge države na pripreme. To je ponajviše iz razloga što se odlaskom na različite lokacije s drugačijom klimom mogu iskusiti razni uvjeti. Oni igraju veliku ulogu u pripremi za utrku - je li snijeg mekan ili tvrd, je li temperatura iznad ili ispod ništice, kolika je nadmorska visina. Primjerice, odlaskom u Livigno naša je ekipa iskusila konstantan život na višoj nadmorskoj visini, koja je ondje oko 2000 metara. Zrak je puno rjeđi, stoga za tijelo puno koristi da se mora prilagoditi drugačijim uvjetima. Što više različitih uvjeta kroz pripreme sportaš prođe, veća je šansa da će se aklimatizirati bolje na različitim natjecanjima.
Pripreme su također mjesto gdje se može vidjeti u kojoj su fazi sezone drugi natjecatelji i kako napreduje njihov razvoj. Mogu se uspoređivati rezultati s ekipama iz cijelog svijeta, kao i dijeliti temeljna znanja o sportu kako bi se svi zajedno razvijali. Iz razgovora s našom reprezentacijom saznali smo da svijet skijaškog trčanja funkcionira kao jedna velika obitelj i da si većina, posebice manje zemlje, uvijek pomažu.
Novinar i montažer: Anton Smrekar
Snimatelj videa i tona: Ivan Validžić
I da postoji više adekvatnih staza za skijaško trčanje u Hrvatskoj, naši bi reprezentativci svejedno morali ići u druge države na pripreme. To je ponajviše iz razloga što se odlaskom na različite lokacije s drugačijom klimom mogu iskusiti razni uvjeti. Oni igraju veliku ulogu u pripremi za utrku - je li snijeg mekan ili tvrd, je li temperatura iznad ili ispod ništice, kolika je nadmorska visina. Primjerice, odlaskom u Livigno naša je ekipa iskusila konstantan život na višoj nadmorskoj visini, koja je ondje oko 2000 metara. Zrak je puno rjeđi, stoga za tijelo puno koristi da se mora prilagoditi drugačijim uvjetima. Što više različitih uvjeta kroz pripreme sportaš prođe, veća je šansa da će se aklimatizirati bolje na različitim natjecanjima.
Pripreme su također mjesto gdje se može vidjeti u kojoj su fazi sezone drugi natjecatelji i kako napreduje njihov razvoj. Mogu se uspoređivati rezultati s ekipama iz cijelog svijeta, kao i dijeliti temeljna znanja o sportu kako bi se svi zajedno razvijali. Iz razgovora s našom reprezentacijom saznali smo da svijet skijaškog trčanja funkcionira kao jedna velika obitelj i da si većina, posebice manje zemlje, uvijek pomažu.
Novinar i montažer: Anton Smrekar
Snimatelj videa i tona: Ivan Validžić
VRHUNAC SEZONE - ODLAZAK NA OLIMPIJSKE IGRE
Foto: Jaki Franja/PIXSELL
Marko Skender sa svega 20 godina ostvario je svoj san odlaska na Olimpijske igre, nakon što je u veljači 2022. godine predstavljao hrvatske boje u Pekingu. No, nije sve ostalo samo na tome, jer je na otvaranju ZOI-ja nosio hrvatsku zastavu u paru sa skijašicom Zrinkom Ljutić. Tako je postao najmlađi muški stjegonoša hrvatske zastave u povijesti, a o cjelokupnom dojmu porazgovarali smo s njime za vrijeme njegovog boravka u Kini.
Tko ti je prvi rekao da ćeš biti hrvatski stjegonoša? Kako si se osjećao u tom trenutku?
O tome me prvi obavijestio otac. Došao sam kući, krenuli smo pričati i on me je pitao jesam li kojim slučajem vidio tko će nositi hrvatsku zastavu. Odgovorio sam mu da nisam, na što mi je on rekao: "Jedan dečko koji to jako zaslužuje, a zove se Marko Skender." Suze su tada krenule same od sebe, i emocije su bile jako pomiješane. Mislim da mi je tek nakon nekog vremena došlo u glavu kolika je to čast.
A sam trenutak nošenja zastave, što ti je tada prolazilo kroz glavu?
Sve je to trajalo vrlo kratko, još kada si pod dojmom dok hodaš onim ogromnim stadionom, ta minuta je stvarno proletjela. Bio sam zadivljen trenutkom i pokušao sam što je više moguće uživati, jer je to uistinu nešto što radiš samo jednom u životu. Osjećao sam se jako ponosno jer sam znao da je to sve rezultat truda, i to kolektivnog truda mene i svih ljudi iz mojeg okruženja, ponajprije moje obitelji, koja je uvijek bila tu za mene i bez koje nikako ne bih mogao danas biti hrvatski olimpijac.
Dosta je dalek put do Kine. Let je sigurno bio naporan, je li ti bilo teško prilagoditi se svemu tome prije početka natjecanja?
Let je stvarno bio naporan, putovali smo više od 30 sati, a onda po dolasku u Peking smo još satima putovali autobusom do olimpijskog sela. Bio sam premoren i jedva sam čekao zaspati. Vremenska razlika je ogromna, čak sedam sati i na to se isto trebalo prilagoditi, no ovo mi nije bilo prvi put da idem na tako daleko putovanje pa je sve bilo lakše. Veći su problem bili uvjeti koji su nas dočekali tamo. Jako je bilo hladno pa je snijeg jako spor, utrkivalo se na 1700 metara, što je jako visoka nadmorska visina, zahtjevna za svakog sportaša, a i vjetar je konstantno dolazio u oštrim naletima. S takvom se kombinacijom vremenskih uvjeta još nisam susreo, ali sigurno mi to sve dobro dolazi kao novo iskustvo.
Tko ti je prvi rekao da ćeš biti hrvatski stjegonoša? Kako si se osjećao u tom trenutku?
O tome me prvi obavijestio otac. Došao sam kući, krenuli smo pričati i on me je pitao jesam li kojim slučajem vidio tko će nositi hrvatsku zastavu. Odgovorio sam mu da nisam, na što mi je on rekao: "Jedan dečko koji to jako zaslužuje, a zove se Marko Skender." Suze su tada krenule same od sebe, i emocije su bile jako pomiješane. Mislim da mi je tek nakon nekog vremena došlo u glavu kolika je to čast.
A sam trenutak nošenja zastave, što ti je tada prolazilo kroz glavu?
Sve je to trajalo vrlo kratko, još kada si pod dojmom dok hodaš onim ogromnim stadionom, ta minuta je stvarno proletjela. Bio sam zadivljen trenutkom i pokušao sam što je više moguće uživati, jer je to uistinu nešto što radiš samo jednom u životu. Osjećao sam se jako ponosno jer sam znao da je to sve rezultat truda, i to kolektivnog truda mene i svih ljudi iz mojeg okruženja, ponajprije moje obitelji, koja je uvijek bila tu za mene i bez koje nikako ne bih mogao danas biti hrvatski olimpijac.
Dosta je dalek put do Kine. Let je sigurno bio naporan, je li ti bilo teško prilagoditi se svemu tome prije početka natjecanja?
Let je stvarno bio naporan, putovali smo više od 30 sati, a onda po dolasku u Peking smo još satima putovali autobusom do olimpijskog sela. Bio sam premoren i jedva sam čekao zaspati. Vremenska razlika je ogromna, čak sedam sati i na to se isto trebalo prilagoditi, no ovo mi nije bilo prvi put da idem na tako daleko putovanje pa je sve bilo lakše. Veći su problem bili uvjeti koji su nas dočekali tamo. Jako je bilo hladno pa je snijeg jako spor, utrkivalo se na 1700 metara, što je jako visoka nadmorska visina, zahtjevna za svakog sportaša, a i vjetar je konstantno dolazio u oštrim naletima. S takvom se kombinacijom vremenskih uvjeta još nisam susreo, ali sigurno mi to sve dobro dolazi kao novo iskustvo.
Jesi li zadovoljan olimpijskim selom i onime što vas je dočekalo u Kini?
Moram reći da je cijela organizacija ovdje uistinu na nivou. Sve ide po planu i programu, što naravno nekada zna biti i mala muka za sportaše jer neke primjerice prijevoze morate čekati na relaciji olimpijsko selo - skijalište. Mislim da je stvarno sve dobro posloženo, ugodno se osjećam ovdje, družim se puno s kolegama sportašima i definitivno se radi o nečemu gdje svaki dan pokušavam maksimalno iskoristiti da nekada u budućnosti ne žalim što nisam dobro iskoristio vrijeme provedeno na Olimpijskim igrama, pogotovo u ovako dalekoj državi poput Kine.
Za sprint kažeš da je tvoja najbolja disciplina, a utrku si na Olimpijskim igrama završio na 69. mjestu. Jesi li zadovoljan tim rezultatom?
Obzirom na uvjete o kojima sam upravo pričao, mislim da mogu biti zadovoljan. Ovo su ipak moje prve Olimpijske igre i najvažnije mi je stjecanje iskustva prije svega. Naravno da bih volio da je taj plasman bio nešto bolji, to je prirodna želja svakog kompetitivnog sportaša. Prije svega, ja sam svoj san već ispunio, a to je dolazak na Olimpijske igre. Sve što se dalje događa vezano za skijaško trčanje i moj život veliki je bonus, tako da će svaki idući rezultat biti samo dodatna kruna svakodnevnog rada da budem bolji. Konkretno ova utrka je bila stvarno naporna, ali, ponavljam, neki osnovni cilj već je prije toga bio ostvaren.
A što slijedi po povratku iz Kine?
Prvo odmor, ali vrlo kratki odmor jer je sezona i poslije Olimpijskih igara i dalje u tijeku. Iako su ZOI kruna sezone, i dalje imamo razne utrke na koje želimo otići. Sve su to europske destinacije do sredine proljeća, kada će sezona lagano završiti. Tada će tek uslijediti pravi odmor, iako u ovom sportu nikada nema odmora, već samo nešto lakših treninga u odnosu na one koji se događaju na pripremama i za vrijeme utrka.
Tekst: Anton Smrekar