Znakovito ime 'Fajter' jer sve što rade je jedna velika borba
Mile i Antonella sa svojom udrugom propagiraju prava beskućnika, pomažu im pri borbi sa sustavom i društvom koje ih odbacuje
Možete proći pored tisuće ljudi i tisuće ljudi mogu proći pored vas, bez da primijete kako izgledate, kako ste raspoloženi u tom trenu i koje je boje majica koju nosite. No, prije ili kasnije, zaustavit ćete se negdje, u nekom okruženju i među određenim ljudima koji će i vas i sve te vaše specifičnosti vidjeti i primijetiti. Prema procjenama, u Hrvatskoj živi oko 2000 ljudi pored kojih svakodnevno prolazimo, vidimo njihove izraze lica i odjeću koju nose, ali ih zapravo uopće ne primjećujemo.
„Ti su ljudi nevidljivi i ne postoje. Ja sam tri i pol godine bio nevidljiv i nisam postojao. Nisu me primjećivali kao čovjeka i nisam postojao kao osoba, nisam imao identitet“, objašnjava 63-godišnji Sarajlija Mile Mrvalj, čime započinje svoju, ali i priču koju trenutno živi na tisuće drugih beskućnika.
Nitko si ne može pomoći sam
Iako je život na ulici za njega prošlost, Mile je svoj život posvetio upravo temi beskućništva i bezuvjetnom pomaganju ljudima koji se nalaze u situaciji iz koje je on uspješno isplivao. Tijekom tri i pol godine kopanja po kontejnerima, spavanja u ruševinama i „života u svakodnevnom strahu“, ali i nakon cijelog puta koji je prošao kako bi ponovno 'stao na noge', Mile je stekao i više nego dovoljno iskustva za pomoć onima koji se nađu u toj nezavidnoj situaciji te to nesebično čini.
„Nitko si ne može pomoći sam. Nitko se iz tako teške situacije ne može izvući sasvim sam i to ne bih uspio ni ja da nisam upoznao neke divne ljude poput Kristine Bokanić ili Antonelle Šantek. Njima dugujem svoju vidljivost“, govori Mile ne skrivajući beskrajnu zahvalnost koju i danas osjeća prema novinarki koja je prva objavila priču o tome koliko dugo Mile čeka svoju osobnu iskaznicu i prema mladoj umjetnici s kojom je pokrenuo svoju udrugu Fajter.
'Pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život'
Bez osobne iskaznice, tog „komada plastike koji vam mijenja život“, kako ga naziva Mile, beskućnik nema pravo na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, nema pravo glasa, čak ni pravo na obrok u nekim pučkim kuhinjama. Beskućnici su zbog toga, osim što su nevidljivi društvu, nepostojeći u sustavu.
„Kada je 2012. godine donesen zakon da beskućnici mogu prijaviti adresu centra za socijalnu skrb kao svoju adresu na osobnoj iskaznici, odmah sam to pokušao napraviti“, prisjeća se Mile i objašnjava kako je od dokumenata tada imao samo domovnicu, a kako svi Hrvati iz BiH imaju dvojno državljanstvo, time je imao uvjete za dobivanje osobne iskaznice.
I premda je u njega snaga volje bila neizmjerna, sustav je i u tom slučaju zakazao pa je tako Mile dobivanje osobne iskaznice čekao čak osam mjeseci. Za to je vrijeme uporno i tvrdoglavo posjećivao Centar za socijalnu skrb i raspitivao se o svojoj osobnoj iskaznici. Zbog čestih posjeta, kaže, nazvali su ga i napornim, no upravo je ta njegova upornost, tvrdoglavost, komunikativnost i vedrina ono što ga je držalo na životu.
Tek nakon dvije objave u medijima, onih osam prijašnjih mjeseci palo je u zaborav, a Mile je u roku od samo dva dana, po žurnom postupku, dobio svoju osobnu iskaznicu. Tako je postao prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je taj dokument dobio preko Centra za socijalnu skrb.
„To je pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život. Naravno da sam bio sretan i zahvalan kada sam ju konačno dobio, no prije svega sam se osjećao tupavo i glupo. To je toliko mala stvar za koju sam se ja morao toliko boriti“, prisjeća se Mile i napominje koliko je bizarno što čovjek mora biti sretan i zadovoljan zbog dobivanja osobne iskaznice i na to gledati kao na uspjeh.
Tako je Mile za vraćanje svog identiteta i svoje vidljivosti zahvalan Kristini, no ističe i činjenicu da nikada, dok je bio na cesti, nije izgubio nadu i da je znao da će se izvući iz situacije u kojoj se našao. Zamislite osobu koja kopa po kontejnerima, ali svejedno je vesela, pozdravlja prolaznike i, najvažnije, uspijeva pronaći nadu da će sutra biti bolje.
„Shvatio sam da su nada i veselje jedino što ne smijem izgubiti i da me samo one mogu održati na životu. Kako sam po prirodi komunikativan, nisam se ustručavao razgovarati s ljudima koji su željeli razgovarati sa mnom. Tako sam upoznao i ostvario kontakte s toliko divnih ljudi koji su mi pomogli“, prisjeća se Mile.
Sutradan su zaista popili kavu, a sve ostalo je povijest
Upravo slučajnim i kratkim razgovorom na ulici, pored kontejnera, Mile je ostvario prvi kontakt s Antonellom Šantek. Mladom umjetnicom s kojom je 2014. godine, nedugo nakon tog susreta pored kontejnera, pokrenuo udrugu Fajter.
„Antonellin i moj prvi susret dogodio se slučajno. Ona se tužna vraćala s fakulteta i prošla pored mene dok sam ja kopao po nekoj kanti za smeće. Primijetio sam da je tužna i pitao ju zašto, na što mi je ona odgovorila da je pala ispit na fakultetu. Nastojao sam ju utješiti riječima da Bill Gates nema fakultet, da ni Spielberg ni Orson Welles nemaju fakultet, no ona je samo gledala u mene. Nakon toga me zagrlila i rekla da ćemo sutra popiti kavu“, prepričava Mile.
Antonella se i do tada učestalo bavila volonterskim radom, što s osobama s invaliditetom, životinjama ili pak kroz projekte vezane uz umjetnost. Za nju je, kako kaže, bilo prirodno i sasvim logično ući u tu tematiku te dati podršku Mili kada joj je ispričao da želi pokrenuti udrugu.
„Ništa nije u životu slučajno, pa ni naš susret. Odmah smo kliknuli na početku. Svidio mi se njegov duh, pozitivni stav, humor i autentičnost! I dalje učim od njega, a od tada sam definitivno naučila puno o nekim životnim vrijednostima čovjeka koji živi svoju veličanstvenu prirodnost“, objašnjava Antonella te dodaje da nikada prije susreta s Milom nije razmišljala o pokretanju vlastite udruge, no to ju nije spriječilo da pristane biti djelom priče o udruzi Fajter.
Prvi, a ujedno i najbitniji korak za resocijalizaciju
Udruga Fajter – kako joj i samo ime kaže – fokusirana je na borbu za prava beskućnika i pomoć pri borbi sa sustavom i društvom koje ih odbacuje. Osnovali su je 2014. godine, a sve do danas iza sebe imaju mnoštvo edukacija javnosti, provedenih humanitarnih akcija i izložbi te časopis Ulični Fajteri. Ipak, najvažnija zadaća i prioritet udruge jest pomoć beskućnicima pri dobivanju vlastitih dokumenata.
„To je, prema mom iskustvu u ovome, najveći problem jer uglavnom uvijek birokracija stane na put lakšem i bržem izlasku iz teških ili ekstremnih situacija kao što je beskućništvo. Ljudi često odustanu od traženja pomoći jer se brzo razočaraju u socijalne radnike“, komentira Antonella, a njezinu tvrdnju potvrđuje i Mile koji je sve te boljke osjetio na vlastitoj koži.
Da bi neki beskućnik dobio dokumente mora proći postupak koji ponekad traje i po nekoliko mjeseci. Zato su tu članovi Udruge, ali i sam Mile, da im pomognu i, što je više moguće, pojednostave cijeli taj proces.
„Ako je, primjerice, neki beskućnik iz ruralne sredine, a trenutno prebiva u Zagrebu, on se za potrebe izrade svoje osobne mora vratiti u mjesto odakle dolazi, odnosno u mjesto u kojem je posljednji puta imao prijavljenu adresu“, započinje Mile te nastavlja o tome kako ponekad ljudi moraju i po četiri puta dolaziti zbog raznorazne birokracije da bi njihov zahtjev za dobivanje osobne bio odobren, odnosno da bi naposljetku i dobili osobnu.
„Sve to iscrpi čovjeka, sve mu to oduzme i vrijeme i novac koji i ovako – nema. No, zato smo tu mi. Da im pomognemo pri tom prvom koraku. Situacija je takva da moja Udruga, sve i da ima milijune i želi pomoći svima koji su u potrebi, ona to ne može ako ti ljudi nemaju osobne iskaznice“, pojašnjava Mile.
„Pomažemo im u prikupljanju i popunjavanju papira i formulara, pomažemo im i financijski ili samim činom što to odemo obaviti s njima. Dobivanje dokumenata, a time i socijalne pomoći, mirovine ili invalidnine, definitivno je prvi i najbitniji korak u resocijalizaciji beskućnika!“, zaključuje Antonella.
Jednom kada ih dobiju, za njih se otvara čitav niz drugih mogućnosti, odnosno koraka prema toliko željenoj resocijalizaciji. Primjerice, ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, pravo na zdravstvenu skrb, pravo glasa ili neko drugo, nama banalno, pravo. Sve su to sitnice koje, kada ih imamo, uzimamo zdravo za gotovo. Ne pridajemo im značaj ili jednostavno ni ne primjećujemo njihov značaj. Identična je situacija i s tisućama beskućnika pored kojih svakodnevno prolazimo, a ne primjećujemo ih ili im ne pridajemo nikakav značaj.
Zita Treščec
„Ti su ljudi nevidljivi i ne postoje. Ja sam tri i pol godine bio nevidljiv i nisam postojao. Nisu me primjećivali kao čovjeka i nisam postojao kao osoba, nisam imao identitet“, objašnjava 63-godišnji Sarajlija Mile Mrvalj, čime započinje svoju, ali i priču koju trenutno živi na tisuće drugih beskućnika.
Nitko si ne može pomoći sam
Iako je život na ulici za njega prošlost, Mile je svoj život posvetio upravo temi beskućništva i bezuvjetnom pomaganju ljudima koji se nalaze u situaciji iz koje je on uspješno isplivao. Tijekom tri i pol godine kopanja po kontejnerima, spavanja u ruševinama i „života u svakodnevnom strahu“, ali i nakon cijelog puta koji je prošao kako bi ponovno 'stao na noge', Mile je stekao i više nego dovoljno iskustva za pomoć onima koji se nađu u toj nezavidnoj situaciji te to nesebično čini.
„Nitko si ne može pomoći sam. Nitko se iz tako teške situacije ne može izvući sasvim sam i to ne bih uspio ni ja da nisam upoznao neke divne ljude poput Kristine Bokanić ili Antonelle Šantek. Njima dugujem svoju vidljivost“, govori Mile ne skrivajući beskrajnu zahvalnost koju i danas osjeća prema novinarki koja je prva objavila priču o tome koliko dugo Mile čeka svoju osobnu iskaznicu i prema mladoj umjetnici s kojom je pokrenuo svoju udrugu Fajter.
'Pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život'
Bez osobne iskaznice, tog „komada plastike koji vam mijenja život“, kako ga naziva Mile, beskućnik nema pravo na socijalnu pomoć, na zdravstvenu zaštitu, nema pravo glasa, čak ni pravo na obrok u nekim pučkim kuhinjama. Beskućnici su zbog toga, osim što su nevidljivi društvu, nepostojeći u sustavu.
„Kada je 2012. godine donesen zakon da beskućnici mogu prijaviti adresu centra za socijalnu skrb kao svoju adresu na osobnoj iskaznici, odmah sam to pokušao napraviti“, prisjeća se Mile i objašnjava kako je od dokumenata tada imao samo domovnicu, a kako svi Hrvati iz BiH imaju dvojno državljanstvo, time je imao uvjete za dobivanje osobne iskaznice.
I premda je u njega snaga volje bila neizmjerna, sustav je i u tom slučaju zakazao pa je tako Mile dobivanje osobne iskaznice čekao čak osam mjeseci. Za to je vrijeme uporno i tvrdoglavo posjećivao Centar za socijalnu skrb i raspitivao se o svojoj osobnoj iskaznici. Zbog čestih posjeta, kaže, nazvali su ga i napornim, no upravo je ta njegova upornost, tvrdoglavost, komunikativnost i vedrina ono što ga je držalo na životu.
Tek nakon dvije objave u medijima, onih osam prijašnjih mjeseci palo je u zaborav, a Mile je u roku od samo dva dana, po žurnom postupku, dobio svoju osobnu iskaznicu. Tako je postao prvi beskućnik u Hrvatskoj koji je taj dokument dobio preko Centra za socijalnu skrb.
„To je pišljivi komad plastike koji vam može promijeniti život. Naravno da sam bio sretan i zahvalan kada sam ju konačno dobio, no prije svega sam se osjećao tupavo i glupo. To je toliko mala stvar za koju sam se ja morao toliko boriti“, prisjeća se Mile i napominje koliko je bizarno što čovjek mora biti sretan i zadovoljan zbog dobivanja osobne iskaznice i na to gledati kao na uspjeh.
Tako je Mile za vraćanje svog identiteta i svoje vidljivosti zahvalan Kristini, no ističe i činjenicu da nikada, dok je bio na cesti, nije izgubio nadu i da je znao da će se izvući iz situacije u kojoj se našao. Zamislite osobu koja kopa po kontejnerima, ali svejedno je vesela, pozdravlja prolaznike i, najvažnije, uspijeva pronaći nadu da će sutra biti bolje.
„Shvatio sam da su nada i veselje jedino što ne smijem izgubiti i da me samo one mogu održati na životu. Kako sam po prirodi komunikativan, nisam se ustručavao razgovarati s ljudima koji su željeli razgovarati sa mnom. Tako sam upoznao i ostvario kontakte s toliko divnih ljudi koji su mi pomogli“, prisjeća se Mile.
Sutradan su zaista popili kavu, a sve ostalo je povijest
Upravo slučajnim i kratkim razgovorom na ulici, pored kontejnera, Mile je ostvario prvi kontakt s Antonellom Šantek. Mladom umjetnicom s kojom je 2014. godine, nedugo nakon tog susreta pored kontejnera, pokrenuo udrugu Fajter.
„Antonellin i moj prvi susret dogodio se slučajno. Ona se tužna vraćala s fakulteta i prošla pored mene dok sam ja kopao po nekoj kanti za smeće. Primijetio sam da je tužna i pitao ju zašto, na što mi je ona odgovorila da je pala ispit na fakultetu. Nastojao sam ju utješiti riječima da Bill Gates nema fakultet, da ni Spielberg ni Orson Welles nemaju fakultet, no ona je samo gledala u mene. Nakon toga me zagrlila i rekla da ćemo sutra popiti kavu“, prepričava Mile.
Antonella se i do tada učestalo bavila volonterskim radom, što s osobama s invaliditetom, životinjama ili pak kroz projekte vezane uz umjetnost. Za nju je, kako kaže, bilo prirodno i sasvim logično ući u tu tematiku te dati podršku Mili kada joj je ispričao da želi pokrenuti udrugu.
„Ništa nije u životu slučajno, pa ni naš susret. Odmah smo kliknuli na početku. Svidio mi se njegov duh, pozitivni stav, humor i autentičnost! I dalje učim od njega, a od tada sam definitivno naučila puno o nekim životnim vrijednostima čovjeka koji živi svoju veličanstvenu prirodnost“, objašnjava Antonella te dodaje da nikada prije susreta s Milom nije razmišljala o pokretanju vlastite udruge, no to ju nije spriječilo da pristane biti djelom priče o udruzi Fajter.
Prvi, a ujedno i najbitniji korak za resocijalizaciju
Udruga Fajter – kako joj i samo ime kaže – fokusirana je na borbu za prava beskućnika i pomoć pri borbi sa sustavom i društvom koje ih odbacuje. Osnovali su je 2014. godine, a sve do danas iza sebe imaju mnoštvo edukacija javnosti, provedenih humanitarnih akcija i izložbi te časopis Ulični Fajteri. Ipak, najvažnija zadaća i prioritet udruge jest pomoć beskućnicima pri dobivanju vlastitih dokumenata.
„To je, prema mom iskustvu u ovome, najveći problem jer uglavnom uvijek birokracija stane na put lakšem i bržem izlasku iz teških ili ekstremnih situacija kao što je beskućništvo. Ljudi često odustanu od traženja pomoći jer se brzo razočaraju u socijalne radnike“, komentira Antonella, a njezinu tvrdnju potvrđuje i Mile koji je sve te boljke osjetio na vlastitoj koži.
Da bi neki beskućnik dobio dokumente mora proći postupak koji ponekad traje i po nekoliko mjeseci. Zato su tu članovi Udruge, ali i sam Mile, da im pomognu i, što je više moguće, pojednostave cijeli taj proces.
„Ako je, primjerice, neki beskućnik iz ruralne sredine, a trenutno prebiva u Zagrebu, on se za potrebe izrade svoje osobne mora vratiti u mjesto odakle dolazi, odnosno u mjesto u kojem je posljednji puta imao prijavljenu adresu“, započinje Mile te nastavlja o tome kako ponekad ljudi moraju i po četiri puta dolaziti zbog raznorazne birokracije da bi njihov zahtjev za dobivanje osobne bio odobren, odnosno da bi naposljetku i dobili osobnu.
„Sve to iscrpi čovjeka, sve mu to oduzme i vrijeme i novac koji i ovako – nema. No, zato smo tu mi. Da im pomognemo pri tom prvom koraku. Situacija je takva da moja Udruga, sve i da ima milijune i želi pomoći svima koji su u potrebi, ona to ne može ako ti ljudi nemaju osobne iskaznice“, pojašnjava Mile.
„Pomažemo im u prikupljanju i popunjavanju papira i formulara, pomažemo im i financijski ili samim činom što to odemo obaviti s njima. Dobivanje dokumenata, a time i socijalne pomoći, mirovine ili invalidnine, definitivno je prvi i najbitniji korak u resocijalizaciji beskućnika!“, zaključuje Antonella.
Jednom kada ih dobiju, za njih se otvara čitav niz drugih mogućnosti, odnosno koraka prema toliko željenoj resocijalizaciji. Primjerice, ostvarivanje prava na socijalnu pomoć, pravo na zdravstvenu skrb, pravo glasa ili neko drugo, nama banalno, pravo. Sve su to sitnice koje, kada ih imamo, uzimamo zdravo za gotovo. Ne pridajemo im značaj ili jednostavno ni ne primjećujemo njihov značaj. Identična je situacija i s tisućama beskućnika pored kojih svakodnevno prolazimo, a ne primjećujemo ih ili im ne pridajemo nikakav značaj.
Zita Treščec
Fakultet političkih znanosti 2025