Otok Brač destinacija je u Hrvatskoj koju godišnje, prema podacima Instituta za turizam, posjeti između 250.000 i 300.000 turista iz cijelog svijeta. No, jedan od najvrjednijih prirodnih bisera otoka već više od desetljeća stoji zapušten i bez jasne vizije razvoja. Riječ je o najvišem planinskom vrhu svih hrvatskih otoka - Vidovoj gori, mjesta s kojeg se pruža pogled na Zlatni rat, Hvar, Vis i ostale dalmatinske otoke. A čini se kako je pogled trenutačno jedino vrijedno što krasi sami vrh ove planine, jer sve oko njega…propada.
O ovome nismo znale do kada se prošle godine nismo popele na vrh Vidove gore. Zapravo je bilo malo poražavajuće vidjeti jedan tako napušten prostor koji ima puno više potencijala za pružati osim propadati. Onda se na to vrsna novinarka i mještanka, Tena Perišin nadovezala i rekla: “Ovo je grozno da na vrhu jednog od najljepših jadranskih otoka, nemaš gdje sjesti i popiti kavu”. I sada iz perspektive čitatelja, ovo zvuči dosta benigno, no istražujući ovu priču, shvatile smo da je upravo ona savršen recept tipičnih problema hrvatske realnosti - dugotrajni sudski procesi, nedostatak ambicije za promjenom i jednog modusa operandi; lokalna sredina idealna je da čelnici i lokalni dužnosnici ne igraju po pravilima, već po principu “dat ćemo svakome malo i svi zadovoljni.” Ali prije nego počnemo analizirati probleme, idemo vas upoznati s glavnim lokacijama koje smo posjetile.
TO BI SAD TREBALO PROMIJENITI I NAKON DIJELA TEKSTA U KOJEM OBJAŠNJAVAMO TU PROBLEMATIKU PLANINARSKOG DOMA STAVIT ĆEMO LENTU, KOJE GODINE JE BILO ČIJE OD SEDAMDESETIH DO DANAS
TEKST TEKST TEKST
TIMELINE
TEKST TEKST TEKST
Na samom vrhu nalazi se planinarski dom koji je do veljače 2026. pripadao Planinarskom društvu Mosor. Do 2013. godine tamo je radio restoran u zakupu fizičke osobe, ugostitelja Ivice Matulića, gdje su turisti, planinari i ostali posjetitelji mogli doći okrijepiti se i popiti kavu te uživati u pogledu vrijednom milijun dolara. Restoran je u zakup davala Općina Bol koja je prije šest godina krenula u borbu za spor s Planinarskim društvom Mosor te otkupila česticu na kojoj se nalazi planinarski dom za 151.314,05 eura. A zašto je to tako dugo trajalo? Kako nam je rekla načelnica Općine Bol, Katarina Marčić, to je takav sudski proces, ali čemu priša jer prema njenim riječima “nije to pretjerano dugo s obzirom na to da znam da i drugi sudski postupci traju jako dugo”. Dodajemo da na naše pitanje o daljnjim planovima razvoja ovog napuštenog projekta, načelnica Marčić, je odgovorila: “Gore se trebao razviti jedan sadržaj ugostiteljski: restoran, konoba u tom nekom smislu. Međutim, taj projekt sad nije iskoristiv s obzirom na protok vremena, a tada je bila prepreka neriješeno vlasništvo s obzirom da su vlasnici bili planinarsko društvo Mosor i u tom smislu sad su se stekli uvjeti da se dalje krene u tom smjeru. Mi sad trebamo napraviti ili reviziju tog starog projekta ili krenuti u potpuno neko novo rješenje, neki novi projekti. Daljnji planovi su realizirati taj restoran i onda na javnom natječaju stvoriti uvjete da se to da u nekakav višegodišnji zakup.”
Pomalo smo i mi ušle u ovu priču. Kako je to uobičajeno u Hrvatskoj, a posebice u malim sredinama, jako je teško doći do ikakvih informacija, a kamoli detalja. Tjednima smo proučavali zapisnike, spise, kontaktirali razne osobe kako bi shvatili zbog čega planinarski dom zjapi prazan. No što god da smo saznale, kockice se nisu mogle složiti, sve dok nismo odlučile napraviti prekretnicu i otići na “mjesto zločina”.
NAKON OVOGA BI JA MALO STAVILA NEKI VIDEIĆ S PUTOVANJA, NEKU ZEZANCIJU DA ČITATELJI MALO ODMORE OD PREOBLEMATIKE I ONDA NASTAVLJAMO DALJE
TEKST TEKST TEKST
TIMELINE
TEKST TEKST TEKST
Na samom vrhu nalazi se planinarski dom koji je do veljače 2026. pripadao Planinarskom društvu Mosor. Do 2013. godine tamo je radio restoran u zakupu fizičke osobe, ugostitelja Ivice Matulića, gdje su turisti, planinari i ostali posjetitelji mogli doći okrijepiti se i popiti kavu te uživati u pogledu vrijednom milijun dolara. Restoran je u zakup davala Općina Bol koja je prije šest godina krenula u borbu za spor s Planinarskim društvom Mosor te otkupila česticu na kojoj se nalazi planinarski dom za 151.314,05 eura. A zašto je to tako dugo trajalo? Kako nam je rekla načelnica Općine Bol, Katarina Marčić, to je takav sudski proces, ali čemu priša jer prema njenim riječima “nije to pretjerano dugo s obzirom na to da znam da i drugi sudski postupci traju jako dugo”. Dodajemo da na naše pitanje o daljnjim planovima razvoja ovog napuštenog projekta, načelnica Marčić, je odgovorila: “Gore se trebao razviti jedan sadržaj ugostiteljski: restoran, konoba u tom nekom smislu. Međutim, taj projekt sad nije iskoristiv s obzirom na protok vremena, a tada je bila prepreka neriješeno vlasništvo s obzirom da su vlasnici bili planinarsko društvo Mosor i u tom smislu sad su se stekli uvjeti da se dalje krene u tom smjeru. Mi sad trebamo napraviti ili reviziju tog starog projekta ili krenuti u potpuno neko novo rješenje, neki novi projekti. Daljnji planovi su realizirati taj restoran i onda na javnom natječaju stvoriti uvjete da se to da u nekakav višegodišnji zakup.”
Pomalo smo i mi ušle u ovu priču. Kako je to uobičajeno u Hrvatskoj, a posebice u malim sredinama, jako je teško doći do ikakvih informacija, a kamoli detalja. Tjednima smo proučavali zapisnike, spise, kontaktirali razne osobe kako bi shvatili zbog čega planinarski dom zjapi prazan. No što god da smo saznale, kockice se nisu mogle složiti, sve dok nismo odlučile napraviti prekretnicu i otići na “mjesto zločina”.
NAKON OVOGA BI JA MALO STAVILA NEKI VIDEIĆ S PUTOVANJA, NEKU ZEZANCIJU DA ČITATELJI MALO ODMORE OD PREOBLEMATIKE I ONDA NASTAVLJAMO DALJE
PRVI ODLAZAK NA BRAČ
Putujemo u nedjelju popodne. Od Zagreba do Brača autom treba između 6-7 sati. Ne znamo što očekivati. Nismo imale neki dogovoren tijek našeg istraživanja, kao ni sve dogovorene sugovornike.
Nakon obavljenog intervjua u Općini, nismo bile baš optimistične. Sve informacije smo već pronašle. Prošetale smo mjestom Bol i pitale stanovnike što oni znaju o Vidovoj gori. Niti tu se baš nismo usrećile. Većinom nam nitko nije htio odgovoriti na pitanje jer smo s kamerom izgledale, pretpostavljamo, strašno.
TU BI MOGLE KRATKO STAVITI NEKI VIDEO OVOG NIŽETIĆA, ON JE IMAL UPEČATLJIVU IZJAVU
I VIDEIĆE OVIH OSTALIH IZJAVA KOJE SU U TEKSTU ČISTO DA SMANJIMO TEKST
Gospodin kojeg smo srele putem, Velimir Garapić govori nam o tome kako je u mladosti često planinario na Vidovu goru, no od kada je sve to pušteno u vjetar, nema interesa.
“Gore se sad skuplja smeće i vidi se da ljudi gore bacaju smeće, propada ta infrastruktura nažalost. Moglo se lakše održavati, bilo bi jeftinije i ljudi bi rađe došli na brdo, a ovako idu samo oni koji, sportaši koji imaju ruksak i za popit nešto i to je to, nažalost”, objašnjava nam mještanin Garapić.
I tu nam je već jasno da nismo jedine kojima je ova situacija tužna i tragična u isto vrijeme.
Mjestom koje je prilično malo, krećemo se kamerom i svaki naš potez, uočen je. Putem srećemo ravnateljicu centra za kulturu Bol, Ivanu Bošković od koje se nadamo da će nas bolje uputiti u cijelu situaciju. “Pa jel mislite i vi isto tako da se to dogodilo samo tako i da to netko ne pokušava riješiti? Ne čini li se da Boljanima, Bračanima i ostalim stanovnicima i gostima nije palo napamet da bi bilo da gore mogu popit vodu i da mogu otić na wc, da mogu biti u nekom lijepom restoranu”, odgovorila je pomalo iznervirano na naše prvo pitanje. No ipak, ne odustajemo i propitkujemo zna li ona zašto se ništa ne rješava.
“Postoji puno prirodnih ljepota gdje nema ničega, negdje nije ni dozvoljeno da nema ničega. Meni se čini da onih par stotina metara ispred gdje se busevi okreću i ljudi parkiraju da postoji kućica s pićem i ostalim tako da su se zasada snašli. Mislim uvijek se ima puno stvari na koje se možemo žaliti i koje bismo promijenili, ali zasada mislim da onaj pogled s Vidove gore svima nadoknadi sve, čak i ako budu žedni. Žao mi je kažem i meni samoj i našim gostima i svima nešto fali, ali eto mislim da se rješava”, govori nam pomalo ne shvaćajući zašto nas zateknuta situacija zabrinjava. No, i na to dobivamo odgovor: “Mi smo na Braču navikli da se puno takvim stvari jako sporo dešava, ali da nekad jednostavno niko nije kriv.”
Shvaćamo da Boljani nisu od neke prevelike želje za promjenom i da im je očito, dobro ovako. Dan je inače oblačan i puše. Šetnicom uz more susrećemo i pričamo s još nekoliko lokalaca, većinom starije životne dobi, no nitko ne želi stati pred kamere.
Ne znamo što da mislimo, poljuljala nas je mjesna ravnodušnost. Već pred kraj šetnice, s ulice nam netko viče. Upoznajemo ugostitelja koji nas je zamolio da ne otkrivamo njegov identitet. Osoba mlađe životne dobi priča nam o svom obiteljskom ugostiteljskom objektu, a dotičemo se i Vidove gore.
“Stvar ti je toga šta jedan čovik tamo i onda on ugosti ljude i onda mi napravimo ručak ili večeru, ne znam točno kako mu je ime, ali on ugosti tamo, mi dođemo i onda ono bude druženje četiri, pet sati. Ma nije prije i sad je ne znam jel to taj prostor na koji vi mislite, je planinarski dom. Znam da je taj prostor i dalje poluaktivan. Kad dođe neka ekipa s Bola ili s Brača onda se skupimo, rečemo ako propješačit do Vidove gore i onda zovemo tog čovjeka koji je tamo i onda on napravi neki ručak, mi propješačimo, pojedemo i spustimo se nazad”, govori nam, a mi od oduševljenja nismo znale kako prekriti reakciju.
I JA BI SAD JOŠ MALO UVELA ČITATELJE U PROBLEMATIKU I ONDA RJEŠENJE PONUDILA U DOKUMENTARCU
“Stvar ti je toga šta jedan čovik tamo i onda on ugosti ljude i onda mi napravimo ručak ili večeru, ne znam točno kako mu je ime, ali on ugosti tamo, mi dođemo i onda ono bude druženje četiri, pet sati. Ma nije prije i sad je ne znam jel to taj prostor na koji vi mislite, je planinarski dom. Znam da je taj prostor i dalje poluaktivan. Kad dođe neka ekipa s Bola ili s Brača onda se skupimo, rečemo ako propješačit do Vidove gore i onda zovemo tog čovjeka koji je tamo i onda on napravi neki ručak, mi propješačimo, pojedemo i spustimo se nazad”, govori nam, a mi od oduševljenja nismo znale kako prekriti reakciju.
I JA BI SAD JOŠ MALO UVELA ČITATELJE U PROBLEMATIKU I ONDA RJEŠENJE PONUDILA U DOKUMENTARCU