Autorice: Marijana Brkić, Petra Ivanović, Mia Kovaček
Rano proljeće odlično je razdoblje za započinjanje ili nadopunjavanje vlastite kolekcije tetovaža. Linijske, realistične, portreti, one u boji i crno bijele, sa značenjem ili bez, tetovaže su danas sastavni dio nečijeg identiteta i imidža. No, ako se vratimo u davnu prošlost, u rano proljeće 1460-ih godina, tadašnje tetovaže imale su samo jedno i vrlo snažno značenje – zaštita.
Sicanje, u nekim krajevima poznato i kao bocanje ili križićanje, tradicionalni je običaj tetoviranja koji se prakticirao među katoličkim Hrvatima, ponajviše u središnjoj Bosni, ali i u dijelovima Hercegovine i Dalmacije. Iako tradicija tetoviranja na balkanskim prostorima potječe još iz neolitskog doba, početkom zlatnog doba sicanja smatra se 1463. godina, kada je Bosna pripala pod osmansku vlast. Tadašnji proces tetoviranja bio je puno bolniji, krvaviji i teži nego što je danas, no to je bila mala cijena koja se plaćala za slobodu od Osmanlija.
Iskusne katolkinje, svojoj su djeci između treće i šesnaeste godine života, ruke s gornje strane, obraze, vrat ili čelo ukrašavale motivima križa, jeličinog križa, kola, ograda, narukvica od klasa i grančica, nebeskim simbolima te imenom Isusovim. Time su sprječavale da se njihove kćeri i unuke prisilno odvedu u hareme te danak u krvi njihovih sinova i unuka.
Tetoviranje je danas poznato kao proces ukrašavanja tijela, ali tada je to bio proces poružnjivanja i zagađivanja tijela, koji se protivio turskom hamamu, odnosno težnji za čistoćom tijela. Tako bi žene šivaćim iglama, trnjem, kojekakvim šilima i drvenim kalupima, udarcima i bockanjem, svojoj djeci ispod kože ostavljale tragove smjesa sačinjenim od ugljena, baruta ili čađe u kombinaciji s medom, vodom, pljuvačkom i majčinim mlijekom. Čađa, barut i ugljen davali su boju i pigmentaciju tetovažama, dok su pljuvačka i voda bile važne za dobivanje funkcionalne smjese. Med je imao ljekovitu ulogu i služio je kao antiseptik te prevencija od bilokakvih komplikacija. Majčino mlijeko imalo je pak moralnu pozadinu, jer su majke ipak sicanjem štitile svoju djecu, ali i narod u konačnici, od asimilacije katolika među Osmanlije. I dugo godina to su činile vrlo uspješno, stoga ne čudi da su motivi sicanja vremenom postali simboli borbe i otpora te snage suprotstavljanju tuđinskoj vlasti i vjeri.
Sicanje, u nekim krajevima poznato i kao bocanje ili križićanje, tradicionalni je običaj tetoviranja koji se prakticirao među katoličkim Hrvatima, ponajviše u središnjoj Bosni, ali i u dijelovima Hercegovine i Dalmacije. Iako tradicija tetoviranja na balkanskim prostorima potječe još iz neolitskog doba, početkom zlatnog doba sicanja smatra se 1463. godina, kada je Bosna pripala pod osmansku vlast. Tadašnji proces tetoviranja bio je puno bolniji, krvaviji i teži nego što je danas, no to je bila mala cijena koja se plaćala za slobodu od Osmanlija.
Iskusne katolkinje, svojoj su djeci između treće i šesnaeste godine života, ruke s gornje strane, obraze, vrat ili čelo ukrašavale motivima križa, jeličinog križa, kola, ograda, narukvica od klasa i grančica, nebeskim simbolima te imenom Isusovim. Time su sprječavale da se njihove kćeri i unuke prisilno odvedu u hareme te danak u krvi njihovih sinova i unuka.
Tetoviranje je danas poznato kao proces ukrašavanja tijela, ali tada je to bio proces poružnjivanja i zagađivanja tijela, koji se protivio turskom hamamu, odnosno težnji za čistoćom tijela. Tako bi žene šivaćim iglama, trnjem, kojekakvim šilima i drvenim kalupima, udarcima i bockanjem, svojoj djeci ispod kože ostavljale tragove smjesa sačinjenim od ugljena, baruta ili čađe u kombinaciji s medom, vodom, pljuvačkom i majčinim mlijekom. Čađa, barut i ugljen davali su boju i pigmentaciju tetovažama, dok su pljuvačka i voda bile važne za dobivanje funkcionalne smjese. Med je imao ljekovitu ulogu i služio je kao antiseptik te prevencija od bilokakvih komplikacija. Majčino mlijeko imalo je pak moralnu pozadinu, jer su majke ipak sicanjem štitile svoju djecu, ali i narod u konačnici, od asimilacije katolika među Osmanlije. I dugo godina to su činile vrlo uspješno, stoga ne čudi da su motivi sicanja vremenom postali simboli borbe i otpora te snage suprotstavljanju tuđinskoj vlasti i vjeri.
|
Jeličin križ - jela označava poveznicu između zemlje i neba (spiritualnost), križ označava vjeru za katolike, dok za Osmanlije označava prljavštinu |
|
Kolo - označava zajednicu, obitelj te tradicionalni bosanski ples |
|
Narukvice - ukrasi, spajale ostale motive |
|
Ograda - označava zaštitu |
POVIJEST SICANJA
Ćiro Truhelka bio je hrvatski arheolog i povjesničar. Osim što je pisao o kulturi i pismenosti Bosne i Hercegovine, bavio se i proučavanjem tradicionalnog tetoviranja žena na tim prostorima. Tako prema njegovim zapisima od prije sto godina postoji čak 317 originalnih motiva sicanja.
Iako za to ne postoje materijalni dokazi, Vesna Haluga, autorica doktorske disertacije 'Znamen na koži', objasnila nam je kako postoje teoretičari koji tvrde da tetoviranje na ovim područjima doseže još iz doba Japoda. No ono za što postoje čvrsti materijalni dokazi jest da sicanje postaje vrlo važno nakon Osmanlijskog zauzimanja sadašnje Bosne i Hercegovine. Iz tog doba postoje jasni zapisi, kao i usmene predaje, o tomu da je hrvatska tradicijska tetovaža uistinu postajala.
Iako za to ne postoje materijalni dokazi, Vesna Haluga, autorica doktorske disertacije 'Znamen na koži', objasnila nam je kako postoje teoretičari koji tvrde da tetoviranje na ovim područjima doseže još iz doba Japoda. No ono za što postoje čvrsti materijalni dokazi jest da sicanje postaje vrlo važno nakon Osmanlijskog zauzimanja sadašnje Bosne i Hercegovine. Iz tog doba postoje jasni zapisi, kao i usmene predaje, o tomu da je hrvatska tradicijska tetovaža uistinu postajala.
Vesna Haluga ispričala nam je i legendu za koju se vjeruje da je započela sicanje među narodom:
Generirano uz pomoć umjetne inteligencije (ChatGPT) i uređeno u alatu Canva
Vesna Haluga, autorica doktorske disertacije 'Znamen na koži'
Tako je, navodno, nastao jedini način tetoviranja u svijetu koji je imao isključivo zaštitnu funkciju.
U svakom selu, postajala je specijalizirana žena koja je radila tetovaže na djevojčicama između šest i 15 godina. Temeljni motiv svake tetovaže bio je križ, a tijekom godina, sicanje je osim zaštitne funkcije zauzelo i obredno-običajni značaj.
U zapadnoj Bosni i Hercegovini sicanje je bilo vrlo karakteristično po tome što se radio po modelu od kore drveta jasena. Kada bi kora bila mekana, u proljeće, od nje bi se napravio model i onda bi se iglicom križićalo smjesom koja je bila napravljena od istucanog ugljena, pomiješanog s medom, mlijekom ili nekom drugom lučevinom poput sline. Križičanje, kako još nazivaju sicanje, bio je nevjerojatno bolan i krvav proces.
Nakon odlaska Osmanlija, kada je sicanje postalo obredno-običajno, žene su imale sve više tetovaža najčešće na podlakticama i nadlakticama.
„To su bili vidljivi dijelovi tijela, budući da je njihova dnevna odliča, mi ih sad zovemo nošnje, bila do lakta. Žene su tada jako puno radile, pa da se ne zaprljaju rukave, su uvijek bile do lakta. I to je bio jedan otkriveni dio tijela. Što je bilo više tetovaža, značilo bi da je ta djevojka čvršća, jača, pa bolja za udaju. Pogodnija, može puno raditi, može izdržati tu bol“, objašnjava nam Vesna Haluga u razgovoru. Nadodaje i da je ipak kasnije tetoviranje ženama služilo i kao ukrašavanje tijela.
Tradicionalno tetoviranje ostalo je u našem narodu do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. Te tetovaže, čiji je glavni motiv bio križ, imale su glasan odjek u tadašnjoj političkoj situaciji te su tada tetovaže obnašale vjersko-identitetsku funkciju koja je poznata i dan danas. U sklopu pisanja svoje doktorske disertacije, Haluga je provela upitnik u kojem je pitala žene što za njih znače tetovaže motiva sicanja: „I jedna od njih je rekla, kada smo pitali što vam znači tetovaža, to znači da sam Hrvatica i katolkinja“. A to značenje ističu i žene koje danas tetoviraju te motive na svoja tijela.
„Ja sam komunikolog po struci i uopće ta neverbalna komunikacija mi je vrlo interesantna, a hrvatska tradicijska tetovaža definitivno je jedan fenomenalan primjer neverbalne komunikacije. Ali i drugi faktor, društveno-politički, je također izražen u sicanju hrvatske tradicijske tetovaže. Očuvanje identiteta, a i ta specifična zaštitna funkcija koja hrvatsku tradicijsku tetovažu čini definitivno jedinstvenom u svijetu“, istaknula je Haluga i još jedno značenje motiva sicanja tijekom hrvatske povijesti.
U svakom selu, postajala je specijalizirana žena koja je radila tetovaže na djevojčicama između šest i 15 godina. Temeljni motiv svake tetovaže bio je križ, a tijekom godina, sicanje je osim zaštitne funkcije zauzelo i obredno-običajni značaj.
U zapadnoj Bosni i Hercegovini sicanje je bilo vrlo karakteristično po tome što se radio po modelu od kore drveta jasena. Kada bi kora bila mekana, u proljeće, od nje bi se napravio model i onda bi se iglicom križićalo smjesom koja je bila napravljena od istucanog ugljena, pomiješanog s medom, mlijekom ili nekom drugom lučevinom poput sline. Križičanje, kako još nazivaju sicanje, bio je nevjerojatno bolan i krvav proces.
Nakon odlaska Osmanlija, kada je sicanje postalo obredno-običajno, žene su imale sve više tetovaža najčešće na podlakticama i nadlakticama.
„To su bili vidljivi dijelovi tijela, budući da je njihova dnevna odliča, mi ih sad zovemo nošnje, bila do lakta. Žene su tada jako puno radile, pa da se ne zaprljaju rukave, su uvijek bile do lakta. I to je bio jedan otkriveni dio tijela. Što je bilo više tetovaža, značilo bi da je ta djevojka čvršća, jača, pa bolja za udaju. Pogodnija, može puno raditi, može izdržati tu bol“, objašnjava nam Vesna Haluga u razgovoru. Nadodaje i da je ipak kasnije tetoviranje ženama služilo i kao ukrašavanje tijela.
Tradicionalno tetoviranje ostalo je u našem narodu do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća. Te tetovaže, čiji je glavni motiv bio križ, imale su glasan odjek u tadašnjoj političkoj situaciji te su tada tetovaže obnašale vjersko-identitetsku funkciju koja je poznata i dan danas. U sklopu pisanja svoje doktorske disertacije, Haluga je provela upitnik u kojem je pitala žene što za njih znače tetovaže motiva sicanja: „I jedna od njih je rekla, kada smo pitali što vam znači tetovaža, to znači da sam Hrvatica i katolkinja“. A to značenje ističu i žene koje danas tetoviraju te motive na svoja tijela.
„Ja sam komunikolog po struci i uopće ta neverbalna komunikacija mi je vrlo interesantna, a hrvatska tradicijska tetovaža definitivno je jedan fenomenalan primjer neverbalne komunikacije. Ali i drugi faktor, društveno-politički, je također izražen u sicanju hrvatske tradicijske tetovaže. Očuvanje identiteta, a i ta specifična zaštitna funkcija koja hrvatsku tradicijsku tetovažu čini definitivno jedinstvenom u svijetu“, istaknula je Haluga i još jedno značenje motiva sicanja tijekom hrvatske povijesti.
što "sicanje" znači danas?
„Niti tradicija, niti ljudi koji tetoviraju motive nisu od jučer, već imaju duboku obiteljsku i generacijsku poveznicu s bocanjem“, kazala nam je Lidija Perković, tattoo umjetnica salona Tattooine u Zagrebu. Salon Tattooine samo je jedan u nizu salona koji je specijaliziran za tetoviranje tradicionalnih tetovaža. U razgovoru s još par salona, doznali smo da je do popularizacije motiva sicanja došlo, sada već davne, 2010. godine. U tom periodu počinju se javljati ljudi koji su željeli proučavati, istraživati ili su pak bili emocionalno povezani i fascinirani motivima sicanja.
Darko Prigl, tattoo majstor i vlasnik salon Lotus, podijelio je s nama svoje iskustvo s tetoviranjem motiva sicanja:
Darko Prigl, tattoo majstor i vlasnik salon Lotus, podijelio je s nama svoje iskustvo s tetoviranjem motiva sicanja:
Tonkičina tetovaža koja ima motive kola, ograde, jeličinog križa te tri narukvice.
Unatrag četiri ili pet godina, dolazi do određene konstante popularnosti ovih vrsti tetovaža. Sve češće ih se može vidjeti na generacijama rođenima 70-i i 80-ih godina prošlog stoljeća, a mnoge žene odlučile su tetovirati motive koje su viđale na svojim bakama i prabakama.
„Moja prabaka je imala istetovirane ruke. Ali samo malo, tu i tamo neki križić. Kada sam ja bila mala, to je meni bilo izrazito čudno, no nitko mi to nikad nije objasnio, niti se o takvim stvarima razgovaralo“, svoje iskustvo s tradicionalnim tetovažama ispričala nam je Tonkica Čizmar, koja je rođena 1976. godine.
Dok se prisjećala i pričala o motivima prabakinih tetovaža, Tonkica je na vlastitoj ruci prstom oponašala simbole koje pamti pa nastavila:
„Jako volim tetovaže i oduvijek sam htjela jednu koja se tiče nacionalnog identiteta. Nakon puno razmišljanja i proučavanja raznih značenja, nakon što sam shvatila zašto je prabaka, koja je bila rodom iz Bosne, bila istetovirana, odlučila sam se na tetovažu s baš ovim motivima“.
Ovogodišnje predstavnice Hrvatske na Euroviziji, etno grupa Lelek , za svoj su nastup inspiraciju pronašle upravo u sicanju. Time su tradicionalno tetoviranje približile i mlađim generacijama. S nama su u intervjuu podijelile što za njih znače tradicionalne tetovaže i koju poruku nastoje poslati svojim nastupom:
„Moja prabaka je imala istetovirane ruke. Ali samo malo, tu i tamo neki križić. Kada sam ja bila mala, to je meni bilo izrazito čudno, no nitko mi to nikad nije objasnio, niti se o takvim stvarima razgovaralo“, svoje iskustvo s tradicionalnim tetovažama ispričala nam je Tonkica Čizmar, koja je rođena 1976. godine.
Dok se prisjećala i pričala o motivima prabakinih tetovaža, Tonkica je na vlastitoj ruci prstom oponašala simbole koje pamti pa nastavila:
„Jako volim tetovaže i oduvijek sam htjela jednu koja se tiče nacionalnog identiteta. Nakon puno razmišljanja i proučavanja raznih značenja, nakon što sam shvatila zašto je prabaka, koja je bila rodom iz Bosne, bila istetovirana, odlučila sam se na tetovažu s baš ovim motivima“.
Ovogodišnje predstavnice Hrvatske na Euroviziji, etno grupa Lelek , za svoj su nastup inspiraciju pronašle upravo u sicanju. Time su tradicionalno tetoviranje približile i mlađim generacijama. S nama su u intervjuu podijelile što za njih znače tradicionalne tetovaže i koju poruku nastoje poslati svojim nastupom:
Tattoo saloni, poput salona Octopusa i Lotusa u Zagrebu, s kojima smo razgovarali smatraju kako bi nastup grupe Lelek na Euroviziji zasigurno mogao izazvati trend motiva sicanja među generacijama rođenim od 2000. pa na ovamo:
„Vjerujem da je nastupom grupe Lelek ova tradicija samo zahvatila i interes ljudi koji nisu prethodno imali doticaja s tradicijskim tetovažama, niti su imali ikakvu predodžbu o čemu se radi i što je to uopće“, kazala je Lidija Perković iz salona Tattooine.
„Vjerujem da je nastupom grupe Lelek ova tradicija samo zahvatila i interes ljudi koji nisu prethodno imali doticaja s tradicijskim tetovažama, niti su imali ikakvu predodžbu o čemu se radi i što je to uopće“, kazala je Lidija Perković iz salona Tattooine.
MOTIVI SICANJA KAO PRVA TETOVAŽA
Frankina tetovaža koja ima motive kola, križeva, jeličinog križa te varijacije motiva ograde i narukvice.
No ima i pripadnika generacije Z čija ljubav za motivima sicanja doseže u vrijeme puno prije nastupa grupe Lelek. Franka Ivić, studentica novinarstva, rođena 2002. godine, kao svoju prvu tetovažu istetovirala je upravo motive sicanja. A i prije toga, nerijetko je na svoje ruke iscrtavala motive ograda i križeva flomasterom.
Interes za tradicionalne tetovaže rodio joj se u srednjoj školi na satu povijesti.
„Nastavnica povijesti je u sklopu rubrike 'Za one koji žele znati više' na jednom od satova govorila o Katarini Kosači, ženi koja je bila izrazito važna za područje iz kojeg sam ja; unutrašnjosti Dalmacije“, kazala je Franka Ivić.
Katarina Kosača-Kotromanić zapamćena je kao simbol hrvatske i bosanske povijesti, kao utjelovljenje vjernosti i ponosa. U narodnom sjećanju živi kao žena koja je izgubila kraljevstvo, ali sačuvala vjeru. Pamti se po rečenici da čezne za „pšenicom s Liješnice, ribom iz Bukovice i vodom s Radakovice“, slikom domovine koja joj je ostala u srcu do smrti.
„U jednoj usputnoj rečenici, nastavnica je spomenula te tradicionalne tetovaže kojima su se tetovirale mlade djevojke i žene unatrag koliko godina na tom našem području, što u čast Katarini Kosači, a što zbog ovog drugog puno poznatijeg razloga (zaštita od Osmanlija)“, nastavila je Ivić.
Ta priča ju je zaintrigirala te se tu rodila njezina znatiželja i ljubav prema tradicionalnim tetovažama. S 19 godina je odlučila napraviti svoju prvu tetovažu, i to na podlaktici. Sama je odlučila napraviti dizajn svoje tetovaže, slažući razne motive sicanja u prekrasnu priču koja jasno i glasno govori od kuda Franka dolazi.
Nije Franka jedina predstavnica generacije Z koja je fascinirana tradicionalnim tetovažama. U razgovoru s Tonkicom Čižmar, njezina kći Matilda, rođena 2003. godine, s nama je podijelila vijest kako će joj sljedeća tetovaža upravo biti nalik maminoj, prepuna tradicionalnih motiva sicanja.
„Ovakve tetovaže specifično imaju jaku povijesnu težinu i ja ih vežem uz povijest svoje obitelji - Hrvate katolike u Bosni. Mislim da su motivi križa, Sunca i ograda te njihova značenja primjenjiva za sva vremena i to mi je baš djeluje moćno. Iako se tradicionalno te tetovaže više vežu uz religijsku pripadnost, ja bih je definitivno tetovirala kao ponosan simbol hrvatskog identiteta“, podijelila je s nama Matilda Čižmar, studentica sociologije.
„Ovakve tetovaže specifično imaju jaku povijesnu težinu i ja ih vežem uz povijest svoje obitelji - Hrvate katolike u Bosni. Mislim da su motivi križa, Sunca i ograda te njihova značenja primjenjiva za sva vremena i to mi je baš djeluje moćno. Iako se tradicionalno te tetovaže više vežu uz religijsku pripadnost, ja bih je definitivno tetovirala kao ponosan simbol hrvatskog identiteta“, podijelila je s nama Matilda Čižmar, studentica sociologije.
stoljetni simboli ponovno na rukama mladih
Melissa Pizović, pariška je arhitektica koja se prije gotovo mjesec dana trajno preselila u Hrvatsku. Razlog? Otvaranje tattoo salona posvećenog isključivo tetovažama s motivima sicanja. Nakon što je devet dana bez pauze tetovirala motive kola, križića, ograda i narukvica, ugostila nas je u svoj dom te studio Melrose i podijelila svoju priču o dubrovačko-bosanskim korijenima i preseljenju u Zagreb:
„Mislim da mladi ljudi sve više traže autentičnost i povezanost sa svojim korijenima. To vidimo kroz umjetnost, kroz glazbu, pa na kraju krajeva i kroz Lelekice o kojima pričamo. Znači, dolazi do jedne suvremene interpretacije tradicijskih motiva“, objašnjava nam Vesna Haluga pa nastavlja: „Mislim da se treba otvoriti naravno i da umjetnost je ta koja može otvoriti prostor i za ponovno promišljanje i kulturne i tradicijske baštine“.
Tradicijski motivi sicanja sve su češći u pop kulturi. Zapravo tetovaže općenito pa onda s njima i tradicijski motivi. Popularizacijom tetovaža 90-ih godina, one više nisu nešto što pripada isključivo marginaliziranim skupinama. Tetovaže danas imaju svi, od sportaša i pjevača pa sve do doktora i novinara, te one postaju prihvatljivo svojstvo neverbalne komunikacije.
Ističe i Haluga kako se i s motivima sicanja, kao i s bilo kojim drugim tetovažama, može postići efekt tetoviranja „radi reda“, ali dokle god ostanemo dosljedni sebi nema straha od gubitka pravog značenja i očuvanja tradicije sicanja. Također objašnjava kako ne vidi problem u dodavanju nečega vlastitoga među tradicionalne motive sicanja.
„Ja sam to već javno izjavljivala da, ok, malo ću to reći tiše, ali mislim da je sigurno hrvatska tradicijska tetovaža pridonijela i opstanku jednog naroda u tim vrlo složenim povijesnim okolnostima“, naglašava Haluga kako to još treba detaljno dokazati, ali i da: „To je ono možda jedna, ako ne i najveća vrijednost, ali ovo identitetsko, vjersko. Vi na taj način pokazujete svoju pripadnost. Imate druge vrste tetovaže, neke lopte, pa je to sport, pa je zastava, pa je to pripadnost određenom narodu. A ova hrvatska tradicijska tetovaža definitivno je znak da, kako su rekle i moje gospođe nositeljice tradicijske tetovaže, to je definitivno znak da su Hrvatice, Katolkinje“, zaključuje Vesna Haluga.
Melissina priča o neprestanim upitima o tetovažama tradicionalnih motiva samo je dodatno potvrdila da sicanje itekako ima blistavu budućnost na koži mladih. Riječi pjesme 'Andromeda' etno grupe Lelek, koje pričaju priču o krvavom tetoviranju zbog zaštite, odjeknule su Europom zahvaljujući Euroviziji, te unatoč skromnom plasmanu mlade su naučile nešto novo, a one koji već imaju tetovaže sicanja zasigurno su učinili još ponosnijima. Iako je priča o sicanju pomalo strašna, u pozadini iste krije se pripadnost jednom narodu, jednoj vjeri, jednoj obitelji u konačnici. Sicanje je tradicija koja danas zaista spaja ljude iz doba Osmanlija, s onima iz 60-ih prošlog stoljeća te s onima danas, u jedinstveni identitet prepun ponosa.
Tradicijski motivi sicanja sve su češći u pop kulturi. Zapravo tetovaže općenito pa onda s njima i tradicijski motivi. Popularizacijom tetovaža 90-ih godina, one više nisu nešto što pripada isključivo marginaliziranim skupinama. Tetovaže danas imaju svi, od sportaša i pjevača pa sve do doktora i novinara, te one postaju prihvatljivo svojstvo neverbalne komunikacije.
Ističe i Haluga kako se i s motivima sicanja, kao i s bilo kojim drugim tetovažama, može postići efekt tetoviranja „radi reda“, ali dokle god ostanemo dosljedni sebi nema straha od gubitka pravog značenja i očuvanja tradicije sicanja. Također objašnjava kako ne vidi problem u dodavanju nečega vlastitoga među tradicionalne motive sicanja.
„Ja sam to već javno izjavljivala da, ok, malo ću to reći tiše, ali mislim da je sigurno hrvatska tradicijska tetovaža pridonijela i opstanku jednog naroda u tim vrlo složenim povijesnim okolnostima“, naglašava Haluga kako to još treba detaljno dokazati, ali i da: „To je ono možda jedna, ako ne i najveća vrijednost, ali ovo identitetsko, vjersko. Vi na taj način pokazujete svoju pripadnost. Imate druge vrste tetovaže, neke lopte, pa je to sport, pa je zastava, pa je to pripadnost određenom narodu. A ova hrvatska tradicijska tetovaža definitivno je znak da, kako su rekle i moje gospođe nositeljice tradicijske tetovaže, to je definitivno znak da su Hrvatice, Katolkinje“, zaključuje Vesna Haluga.
Melissina priča o neprestanim upitima o tetovažama tradicionalnih motiva samo je dodatno potvrdila da sicanje itekako ima blistavu budućnost na koži mladih. Riječi pjesme 'Andromeda' etno grupe Lelek, koje pričaju priču o krvavom tetoviranju zbog zaštite, odjeknule su Europom zahvaljujući Euroviziji, te unatoč skromnom plasmanu mlade su naučile nešto novo, a one koji već imaju tetovaže sicanja zasigurno su učinili još ponosnijima. Iako je priča o sicanju pomalo strašna, u pozadini iste krije se pripadnost jednom narodu, jednoj vjeri, jednoj obitelji u konačnici. Sicanje je tradicija koja danas zaista spaja ljude iz doba Osmanlija, s onima iz 60-ih prošlog stoljeća te s onima danas, u jedinstveni identitet prepun ponosa.