S druge strane ZVIŽDALJKE — suci o poslu koji nitko ne voli, a svi trebaju
Najmanje popularni ljudi na terenu govore o poslu koji nitko ne cijeni, a bez kojeg nema igre
Suđenje u niželigaškom nogometu nije posao za osjetljive. Malo tko to zna bolje od trojice sudaca koji su pristali podijeliti svoja iskustva. Luka Muhar i Franko Korzo, dvojica mladih Siščanina koji tek grade svoje sudačke karijere, te Ćiro Ugrin, koji je svoje sudačke kopačke davno objesio o klin, no koji je tijekom 2000-ih godina na hrvatskim niželigaškim travnjacima prošao kroz 'sito i rešeto'. Različite generacije, različiti kutovi gledanja, isti tereni.
INTERVJU - ĆIRO UGRIN
Probušene gume, stampedo navijača i pritisak domaćinskog suđenja — Ćiro Ugrin proveo je trinaest godina na niželigaškim terenima i zna da se iz nekih utakmica izlazi ne pitajući za rezultat, nego pitajući kako izaći neokrznut
Dani s nogometnih terena daleko su iza njega. Ali svatko tko kroz sustav prođe, u kojoj god to ulozi bilo, iskustva iz nogometnog svijeta ne zaboravlja samo tako. Pamti ih i Ćiro Ugrin, bivši nogometni sudac, koji je kao arbitar djelovao od 1998. do 2011. godine. U smiraju svoje karijere dogurao je i do prvoligaških terena, no najveći dio svoje karijere Ugrin je proveo upravo u niželigaškom sustavu. Priznat će nam, u sudačke kopačke ipak je ušao malo prekasno da bi izgradio ozbiljniju karijeru.
„Krenuo sam s 30 godina i u biti sam malo zakasnio. Položio sam taj prvi tečaj za nogometnog suca koji organizira Nogometni savez Županije splitsko-dalmatinske, a to je sve u okviru Hrvatskog nogometnog saveza. I onda, kao i svi, počeo s utakmicama pionira i mlađih kategorija, a nakon nekog vremena, ako te prepoznaju ljudi iz struke, odmah te preko saveza guraju suditi seniorima“.
Tečaj i pismeni ispitni dio o pravilima nogometne igre, otkriva Ugrin, kroz karijeru se nastavlja polagati i održavati na godišnjoj bazi. Suđenje nije poziv, reći će i dodati: „Mora te zanimati, ako ideš iz neke puke potrebe za novcem, bolje zaboraviti“. Glede novca, suci su, kao što je to i danas najčešće praksa, honorirani bili po utakmici, a riječ je bila o iznosima koje se može svrstati u rang „pristojnih dnevnica“.
„To je bila jedna 'fatureta' (posao sa strane) za koji treba biti u treningu. Nije to dolazilo samo od sebe, jer tada je bio i puno veći broj zainteresiranih za suđenje. A moralo se raditi, trenirati, biti bolji na seminarima i ispitima od konkurencije da bi dobio više utakmica. Ali čujem da to danas baš i nije više tako te da je sve manje zainteresiranih za suđenje“, kaže Ugrin pa nastavlja o karakteristikama potrebnima za biti dobar nogometni sudac: „Vrlo je važno biti hrabar i imati osjećaj za igru, tako da ne griješiš na osnovnim stvarima. Nadalje, moraš biti i psiholog, da prepoznaš određene elemente igre, goruće igrače, da shodno tome ne žuriš s kartonima… Ja sam imao tu sreću da sam prije bio zapovjednik u vojsci pa sam imao i tu neku psihologiju te tako odskakao od generacije. Drugi suci su uvijek voljeli suditi sa mnom, jer bilo je situacija gdje moraš pokazati tu hrabrost i ne skrivati se. I normalno je u takvim situacijama da stanem u obranu ljudi koji su čiste duše i srca dolazili suditi“.
Svega se Ugrin nagledao na niželigaškim terenima, a očekivano, najžešća iskustva pamti s derbi utakmica. Kako kaže, naime, suci iz viših liga bili bi delegirani suditi derbije nižih liga, odnosno utakmice visokog intenziteta i animoziteta među klubovima, a u takvim okolnostima iskre frcaju na sve strane: „Zbog jedne obične nesmotrene greške čitava se utakmica izokrene i postane jedan veliki stampedo, linč, gdje moraš samo razmišljati kako ćeš izaći neokrznut, da te neko ne popljuva, izbuši ti gume. Pa zatim ostavljanje auta i vožnja s 'maricom' do najbliže policijske stanice. Govorim o stvarima koje smo doista doživljavali… I to ne jer smo bili loši suci, nego jer smo sudili po pravilima, a to se ljudima u nižim rangovima ne sviđa jer misle da ti kad dođeš na njihov teren, oni kao domaćini moraju imati neku prednost“.
U manjim sredinama i nižim ligama nerijetko se očekuje to 'domaćinsko suđenje', a Ugrin tvrdi da tu nije riječ o nikakvom nepisanom pravilu pod čiji utjecaj padaju suci. Ipak, ističe da je nekad dobro svjesno napraviti pogrešku, kako bi se u konačnici spriječila veća šteta: „Npr., dosudiš neki aut domaćinu i tako ih zadovoljiš. To je sitnica, neusporedivo s ičim, i zdrava je logika nekad tako postupiti. Ali, najbitnije je da to ni na koji način ne utječe na rezultat, jer onda taj drugi klub, koji si oštetio, kad oni budu domaćini od tebe traže nešto. I tako upadaš u jedno vitlo iz kojeg ne možeš izaći“.
Upravo ta psihologija izdvaja se i može povezati sa svakim dijelom razgovora s Ćirom Ugrinom. Dojam ostaje, za 'preživjeti' niželigaške terene i izazove koje nose sa sobom, više nego samo poznavanje pravila i nogometne igre, bitniji je taj psihološki faktor i sposobnost nošenja s nepredvidivim situacijama. A kad sudac nema problema s potonjim, pravila više nisu samo slovo na papiru, nego alat kojim se utakmica drži pod kontrolom.
„Krenuo sam s 30 godina i u biti sam malo zakasnio. Položio sam taj prvi tečaj za nogometnog suca koji organizira Nogometni savez Županije splitsko-dalmatinske, a to je sve u okviru Hrvatskog nogometnog saveza. I onda, kao i svi, počeo s utakmicama pionira i mlađih kategorija, a nakon nekog vremena, ako te prepoznaju ljudi iz struke, odmah te preko saveza guraju suditi seniorima“.
Tečaj i pismeni ispitni dio o pravilima nogometne igre, otkriva Ugrin, kroz karijeru se nastavlja polagati i održavati na godišnjoj bazi. Suđenje nije poziv, reći će i dodati: „Mora te zanimati, ako ideš iz neke puke potrebe za novcem, bolje zaboraviti“. Glede novca, suci su, kao što je to i danas najčešće praksa, honorirani bili po utakmici, a riječ je bila o iznosima koje se može svrstati u rang „pristojnih dnevnica“.
„To je bila jedna 'fatureta' (posao sa strane) za koji treba biti u treningu. Nije to dolazilo samo od sebe, jer tada je bio i puno veći broj zainteresiranih za suđenje. A moralo se raditi, trenirati, biti bolji na seminarima i ispitima od konkurencije da bi dobio više utakmica. Ali čujem da to danas baš i nije više tako te da je sve manje zainteresiranih za suđenje“, kaže Ugrin pa nastavlja o karakteristikama potrebnima za biti dobar nogometni sudac: „Vrlo je važno biti hrabar i imati osjećaj za igru, tako da ne griješiš na osnovnim stvarima. Nadalje, moraš biti i psiholog, da prepoznaš određene elemente igre, goruće igrače, da shodno tome ne žuriš s kartonima… Ja sam imao tu sreću da sam prije bio zapovjednik u vojsci pa sam imao i tu neku psihologiju te tako odskakao od generacije. Drugi suci su uvijek voljeli suditi sa mnom, jer bilo je situacija gdje moraš pokazati tu hrabrost i ne skrivati se. I normalno je u takvim situacijama da stanem u obranu ljudi koji su čiste duše i srca dolazili suditi“.
Svega se Ugrin nagledao na niželigaškim terenima, a očekivano, najžešća iskustva pamti s derbi utakmica. Kako kaže, naime, suci iz viših liga bili bi delegirani suditi derbije nižih liga, odnosno utakmice visokog intenziteta i animoziteta među klubovima, a u takvim okolnostima iskre frcaju na sve strane: „Zbog jedne obične nesmotrene greške čitava se utakmica izokrene i postane jedan veliki stampedo, linč, gdje moraš samo razmišljati kako ćeš izaći neokrznut, da te neko ne popljuva, izbuši ti gume. Pa zatim ostavljanje auta i vožnja s 'maricom' do najbliže policijske stanice. Govorim o stvarima koje smo doista doživljavali… I to ne jer smo bili loši suci, nego jer smo sudili po pravilima, a to se ljudima u nižim rangovima ne sviđa jer misle da ti kad dođeš na njihov teren, oni kao domaćini moraju imati neku prednost“.
U manjim sredinama i nižim ligama nerijetko se očekuje to 'domaćinsko suđenje', a Ugrin tvrdi da tu nije riječ o nikakvom nepisanom pravilu pod čiji utjecaj padaju suci. Ipak, ističe da je nekad dobro svjesno napraviti pogrešku, kako bi se u konačnici spriječila veća šteta: „Npr., dosudiš neki aut domaćinu i tako ih zadovoljiš. To je sitnica, neusporedivo s ičim, i zdrava je logika nekad tako postupiti. Ali, najbitnije je da to ni na koji način ne utječe na rezultat, jer onda taj drugi klub, koji si oštetio, kad oni budu domaćini od tebe traže nešto. I tako upadaš u jedno vitlo iz kojeg ne možeš izaći“.
Upravo ta psihologija izdvaja se i može povezati sa svakim dijelom razgovora s Ćirom Ugrinom. Dojam ostaje, za 'preživjeti' niželigaške terene i izazove koje nose sa sobom, više nego samo poznavanje pravila i nogometne igre, bitniji je taj psihološki faktor i sposobnost nošenja s nepredvidivim situacijama. A kad sudac nema problema s potonjim, pravila više nisu samo slovo na papiru, nego alat kojim se utakmica drži pod kontrolom.
INTERVJU - FRANKO KORZO
Deset godina na niželigaškim terenima naučilo je Franka Korza da nogomet jednako lako spaja ljude koliko ih zna i rastaviti. Siščanin koji je suđenje otkrio sasvim slučajno govori o financijskim problemima, nedostatku edukacije i svemu onome što čini niželigaško suđenje drugačijim od svega drugoga u sportu.
Razgovarali smo sa Siščaninom Frankom Korzom, 25-godišnjakom koji se već gotovo 10 godina bavi suđenjem u nižim ligama. Osim toga, završio je studij računalstva, a u sudački svijet ušao je sasvim slučajno. Nakon godina treniranja naišao je na poziv za sudce. Spontana odluka pretvorila se u dugogodišnji angažman na nogometnim terenima. Aktivan je u niželigaškom nogometu koji iz perspektive sudca opisuje kao vrlo zanimljiv i atraktivan. Osim same igre, upravo su dinamika utakmica i kontakt s velikim brojem ljudi ono što ovaj nogomet čini posebnim.
- Zanimljivo je i spaja ljude, upoznajemo puno ljudi i uglavnom je više lijepo, ali zna biti i raznih trenutaka kada nije lijepo - ističe Korzo.
Iako niželigaški nogomet često okuplja velik broj sportskih zaljubljenika, suočava se i s brojnim izazovima. Korzo smatra kako je jedan od najvećih problema nedostatak financijskih sredstava, što se odražava na organizaciju i same uvjete rada. Uz financije, naglašava i potrebu za boljom edukacijom igrača, kao i sudaca te većim poznavanjem nogometnih pravila, što bi, smatra, pridonijelo kvalitetnijem i mirnijem odvijanju utakmica. Upravo se u tome ističe i jedna od glavnih razlika između suđenja u HNL-u i nižim ligama, gdje su razina educiranosti i pripremljenosti sudaca često niže, a okolnosti na terenu znatno zahtjevnije. Sukobi između igrača, trenera i publike nisu rijetkost te zahtijevaju brzu reakciju i veliku psihološku spremnost, zbog čega suđenje u nižim ligama često zahtijeva rad u izazovnim i nepredvidim uvjetima.
Poznanstva i odnose koji se stvaraju na niželigaškoj razini vidi kao pozitivnu stranu ovakvoga nogometa, smatrajući da je sudcima često lakše raditi u poznatom okruženju i na terenima gdje već poznaju ljude i atmosferu. Jer upravo ta povezanost daje nogometu dodatnu dimenziju izvan samih 90 minuta igre te doprinosi stvaranju zajedništva među ljudima - u sportu i izvan njega.
- Zanimljivo je i spaja ljude, upoznajemo puno ljudi i uglavnom je više lijepo, ali zna biti i raznih trenutaka kada nije lijepo - ističe Korzo.
Iako niželigaški nogomet često okuplja velik broj sportskih zaljubljenika, suočava se i s brojnim izazovima. Korzo smatra kako je jedan od najvećih problema nedostatak financijskih sredstava, što se odražava na organizaciju i same uvjete rada. Uz financije, naglašava i potrebu za boljom edukacijom igrača, kao i sudaca te većim poznavanjem nogometnih pravila, što bi, smatra, pridonijelo kvalitetnijem i mirnijem odvijanju utakmica. Upravo se u tome ističe i jedna od glavnih razlika između suđenja u HNL-u i nižim ligama, gdje su razina educiranosti i pripremljenosti sudaca često niže, a okolnosti na terenu znatno zahtjevnije. Sukobi između igrača, trenera i publike nisu rijetkost te zahtijevaju brzu reakciju i veliku psihološku spremnost, zbog čega suđenje u nižim ligama često zahtijeva rad u izazovnim i nepredvidim uvjetima.
Poznanstva i odnose koji se stvaraju na niželigaškoj razini vidi kao pozitivnu stranu ovakvoga nogometa, smatrajući da je sudcima često lakše raditi u poznatom okruženju i na terenima gdje već poznaju ljude i atmosferu. Jer upravo ta povezanost daje nogometu dodatnu dimenziju izvan samih 90 minuta igre te doprinosi stvaranju zajedništva među ljudima - u sportu i izvan njega.
INtervju - LUKA MUHAR
Loši tereni, skromne svlačionice i igrači koji nedovoljno dobro poznaju pravila - to je svakodnevnica s kojom se Luka Muhar nosi već godinama. Siščanin koji sudi u nižim ligama smatra da je sudački posao u takvom okruženju kronično podcijenjen, a klubovi prepušteni sami sebi, bez dovoljne podrške zajednice i financija.
U Sisku smo razgovarali s još jednim lokalnim sudcem, Lukom Muharom, 25-godišnjim Siščaninom i studentom Ekonomskog fakulteta, koji se aktivno bavi suđenjem u niželigaškom nogometu. Kroz dugogodišnje iskustvo u tom poslu dobro je upoznat sa svim izazovima koje takvo okruženje donosi, posebice kada je riječ o uvjetima na terenima i samoj infrastrukturi. Ističe kako se sudci s vremenom naviknu na nedostatke koje nosi nogomet u nižim rangovima natjecanja.
- Infrastruktura, pogotovo u nekom niželigaškom nogometu nije savršena. Od terena, svlačionica i općenito nekih sportskih objekata, tako da je to nama sudcima svakidašnji izazov - kaže Muhar.
Naglašava kako niželigaškom nogometu u Hrvatskoj prije svega nedostaje kvalitetnija infrastruktura, kao i znatno veća financijska potpora. Mnogi klubovi djeluju u amaterskim uvjetima i, unatoč ograničenim sredstvima, nastoje postići što bolje i uspješnije rezultate. Također, velik naglasak stavlja na lokalne zajednice, koje često ne pružaju dovoljnu podršku klubovima koji svojim radom okupljaju velik broj mladih u sportu, kao i same sportske zaljubljenike.
Osim nedovoljnih resursa, također ističe kako igrači i okolina nedovoljno poznaju nogometna pravila, što nerijetko dovodi do nesporazuma i kritika na račun sudaca. Upravo iz tih razloga Muhar ističe kako je suđenje često nedovoljno cijenjeno. Unatoč tomu, sudci svoj posao nastavljaju obavljati odgovorno, svjesni da su izazovi i pritisci sastavni dio niželigaškog nogometa.
- Infrastruktura, pogotovo u nekom niželigaškom nogometu nije savršena. Od terena, svlačionica i općenito nekih sportskih objekata, tako da je to nama sudcima svakidašnji izazov - kaže Muhar.
Naglašava kako niželigaškom nogometu u Hrvatskoj prije svega nedostaje kvalitetnija infrastruktura, kao i znatno veća financijska potpora. Mnogi klubovi djeluju u amaterskim uvjetima i, unatoč ograničenim sredstvima, nastoje postići što bolje i uspješnije rezultate. Također, velik naglasak stavlja na lokalne zajednice, koje često ne pružaju dovoljnu podršku klubovima koji svojim radom okupljaju velik broj mladih u sportu, kao i same sportske zaljubljenike.
Osim nedovoljnih resursa, također ističe kako igrači i okolina nedovoljno poznaju nogometna pravila, što nerijetko dovodi do nesporazuma i kritika na račun sudaca. Upravo iz tih razloga Muhar ističe kako je suđenje često nedovoljno cijenjeno. Unatoč tomu, sudci svoj posao nastavljaju obavljati odgovorno, svjesni da su izazovi i pritisci sastavni dio niželigaškog nogometa.