Propisi koje svaki amater treba znati
U ovom dijelu bavit ćemo se zakonskom osnovom igranja nogometa na amaterskoj razini u Hrvatskoj te razgovarati sa stručnjakom u ovom području
Propisi koje svaki amater treba znati
Dok profesionalni nogometaši imaju agente, ugovore i pravne timove koji brinu o njihovim interesima, amaterski igrači uglavnom nastupaju u uvjerenju da za njih ne vrijede nikakva posebna pravila. Stvarnost je, međutim, nešto drugačija. Hrvatska zakonodavna regulativa amaterski sport ne ostavlja u pravnom vakuumu, već ga uređuje kroz nekoliko ključnih propisa koji jasno definiraju tko je uopće amater, koja mu prava pripadaju i koliko slobode zapravo ima.
Zakon o sportu
Zakon o sportu najvažnija je pravna osnova koja svojim odredbama uređuje prava i obveze svih dionika u sportu, osiguravajući pravni okvir za razvoj i profesionalnog i amaterskog sporta što je od presudne važnosti za funkcioniranje lokalnih i županijskih klubova koji čine bazu hrvatskog nogometa. Prema članku 8 prvog odjeljka Zakona o sportu: "Sportaš je osoba koja sudjeluje u sportskoj pripremi odnosno treningu i službenom sportskom natjecanju s ciljem ostvarivanja što boljeg postignuća odnosno postizanja natjecateljskih rezultata u svim dobnim kategorijama i razinama sportskog natjecanja." Dok članak 9 jasno definira da sportaš može biti profesionalni sportaš ili sportaš amater.
Članak 12 jasno definira da je sportaš amater "osoba koja se bavi sportskom djelatnošću i sudjeluje u službenom sportskom natjecanju, a nije profesionalni sportaš kako je to propisano člankom 10. ovoga Zakona". Prevedeno, profesionalni sportaš bavi se sportom kao osnovnim zanimanjem na temelju ugovora o radu ili profesionalnom igranju. Amater se sportom bavi bez da mu je to primarni izvor egzistencije, dok se profesionalcem smatra i osoba koja ostvaruje stipendiju veću od 10 tisuća eura godišnje, ako je to propisano od strane nacionalnog saveza. Amateri nemaju ugovor o radu, bavljenje sportom im nije primarni izvor egzistencije i ne mogu se tretirati kao "imovina kluba" u smislu prodaje ili odšteta na način na koji se to radi s profesionalcima.
Zakon o sportu najvažnija je pravna osnova koja svojim odredbama uređuje prava i obveze svih dionika u sportu, osiguravajući pravni okvir za razvoj i profesionalnog i amaterskog sporta što je od presudne važnosti za funkcioniranje lokalnih i županijskih klubova koji čine bazu hrvatskog nogometa. Prema članku 8 prvog odjeljka Zakona o sportu: "Sportaš je osoba koja sudjeluje u sportskoj pripremi odnosno treningu i službenom sportskom natjecanju s ciljem ostvarivanja što boljeg postignuća odnosno postizanja natjecateljskih rezultata u svim dobnim kategorijama i razinama sportskog natjecanja." Dok članak 9 jasno definira da sportaš može biti profesionalni sportaš ili sportaš amater.
Članak 12 jasno definira da je sportaš amater "osoba koja se bavi sportskom djelatnošću i sudjeluje u službenom sportskom natjecanju, a nije profesionalni sportaš kako je to propisano člankom 10. ovoga Zakona". Prevedeno, profesionalni sportaš bavi se sportom kao osnovnim zanimanjem na temelju ugovora o radu ili profesionalnom igranju. Amater se sportom bavi bez da mu je to primarni izvor egzistencije, dok se profesionalcem smatra i osoba koja ostvaruje stipendiju veću od 10 tisuća eura godišnje, ako je to propisano od strane nacionalnog saveza. Amateri nemaju ugovor o radu, bavljenje sportom im nije primarni izvor egzistencije i ne mogu se tretirati kao "imovina kluba" u smislu prodaje ili odšteta na način na koji se to radi s profesionalcima.
Porezne olakšice
Kako bi država pomogla sportašima amaterima postoje i određene porezne olakšice. Zakonodavac je predvidio i specifične neoporezive naknade kojima amateri mogu pokriti svoje troškove bez dodatnog poreznog opterećenja za klub. Jedan od najvažnijih instrumenata su sportske stipendije, koje klubovi mogu isplaćivati igračima za njihovo sportsko usavršavanje do propisanog neoporezivog iznosa. Osim stipendija, igračima amaterima se redovito nadoknađuju stvarni putni troškovi, kao i troškovi smještaja i prehrane (dnevnice) nastali tijekom odlaska na gostujuće utakmice i turnire.
Također, sustav omogućuje i isplatu nagrada za sportska ostvarenja, čime se honorira trud i rezultat na terenu unutar godišnjih limita propisanih poreznim propisima. Ovakav model neoporezivih isplata predstavlja "žilu kucavicu" županijskog nogometa, jer malim klubovima pruža pravnu sigurnost i održiv način funkcioniranja, dok igračima osigurava nužnu potporu za bavljenje sportom izvan radnog vremena.
Kako bi država pomogla sportašima amaterima postoje i određene porezne olakšice. Zakonodavac je predvidio i specifične neoporezive naknade kojima amateri mogu pokriti svoje troškove bez dodatnog poreznog opterećenja za klub. Jedan od najvažnijih instrumenata su sportske stipendije, koje klubovi mogu isplaćivati igračima za njihovo sportsko usavršavanje do propisanog neoporezivog iznosa. Osim stipendija, igračima amaterima se redovito nadoknađuju stvarni putni troškovi, kao i troškovi smještaja i prehrane (dnevnice) nastali tijekom odlaska na gostujuće utakmice i turnire.
Također, sustav omogućuje i isplatu nagrada za sportska ostvarenja, čime se honorira trud i rezultat na terenu unutar godišnjih limita propisanih poreznim propisima. Ovakav model neoporezivih isplata predstavlja "žilu kucavicu" županijskog nogometa, jer malim klubovima pruža pravnu sigurnost i održiv način funkcioniranja, dok igračima osigurava nužnu potporu za bavljenje sportom izvan radnog vremena.
Pravilnik o statusu igrača i registracijama HNS-a
Prema Pravilniku o statusu igrača i registracijama Hrvatskog nogometnog saveza, amaterski nogometaši formalno nemaju profesionalne ugovore, no njihova sloboda kretanja između klubova u praksi je značajno ograničena. Već u uvodnim odredbama, pravilnik jasno definira svoj doseg. U članku 1. navodi se: „Ovim se Pravilnikom uređuje postupak registracije klubova i igrača, postupak promjene kluba i status igrača…“
Time se potvrđuje da je status igrača, pa tako i amatera, neraskidivo vezan uz administrativni sustav registracija i prijelaza. Iako amater ne prima plaću niti ima profesionalni ugovor, ključni problem proizlazi iz činjenice da ne može slobodno raspolagati svojim statusom. Naime, prema članku 16., igrač koji je već pokrenuo postupak registracije: „ne može odustati od prijave za registraciju niti potpisati novu prijavu za drugi klub.“ Ovakva odredba u praksi znači da igrač, i bez ugovorne obveze, može biti „vezan“ uz klub protiv svoje volje barem u administrativnom smislu.
Još izraženije ograničenje proizlazi iz članka 17., koji uređuje istupnicu. Prema toj odredbi, prelazak igrača u drugi klub ovisi o formalnom odobrenju dosadašnjeg kluba, pri čemu: "istupnica vrijedi samo ako je izdana kroz službeni sustav." Drugim riječima, klub ima ključnu kontrolu nad odlaskom igrača, iako se radi o amateru bez profesionalnog ugovora.
Dodatno, pravilnik ograničava i mobilnost tijekom sezone. Igrači mogu promijeniti više klubova, ali unutar jasno propisanih granica. Broj registracija i nastupa je ograničen, što dodatno sužava prostor za slobodno kretanje. S druge strane, određena fleksibilnost ipak postoji u nižim, isključivo amaterskim ligama, gdje pravilnik dopušta registracije i izvan standardnih prijelaznih rokova. No i ta fleksibilnost ostaje unutar strogo definiranih administrativnih okvira. Također, pravo nastupa dodatno je uvjetovano procedurom: "igrač može zaigrati tek nakon što mu registracija bude službeno potvrđena i objavljena", čime se naglašava potpuna ovisnost o sustavu.
Prema Pravilniku o statusu igrača i registracijama Hrvatskog nogometnog saveza, amaterski nogometaši formalno nemaju profesionalne ugovore, no njihova sloboda kretanja između klubova u praksi je značajno ograničena. Već u uvodnim odredbama, pravilnik jasno definira svoj doseg. U članku 1. navodi se: „Ovim se Pravilnikom uređuje postupak registracije klubova i igrača, postupak promjene kluba i status igrača…“
Time se potvrđuje da je status igrača, pa tako i amatera, neraskidivo vezan uz administrativni sustav registracija i prijelaza. Iako amater ne prima plaću niti ima profesionalni ugovor, ključni problem proizlazi iz činjenice da ne može slobodno raspolagati svojim statusom. Naime, prema članku 16., igrač koji je već pokrenuo postupak registracije: „ne može odustati od prijave za registraciju niti potpisati novu prijavu za drugi klub.“ Ovakva odredba u praksi znači da igrač, i bez ugovorne obveze, može biti „vezan“ uz klub protiv svoje volje barem u administrativnom smislu.
Još izraženije ograničenje proizlazi iz članka 17., koji uređuje istupnicu. Prema toj odredbi, prelazak igrača u drugi klub ovisi o formalnom odobrenju dosadašnjeg kluba, pri čemu: "istupnica vrijedi samo ako je izdana kroz službeni sustav." Drugim riječima, klub ima ključnu kontrolu nad odlaskom igrača, iako se radi o amateru bez profesionalnog ugovora.
Dodatno, pravilnik ograničava i mobilnost tijekom sezone. Igrači mogu promijeniti više klubova, ali unutar jasno propisanih granica. Broj registracija i nastupa je ograničen, što dodatno sužava prostor za slobodno kretanje. S druge strane, određena fleksibilnost ipak postoji u nižim, isključivo amaterskim ligama, gdje pravilnik dopušta registracije i izvan standardnih prijelaznih rokova. No i ta fleksibilnost ostaje unutar strogo definiranih administrativnih okvira. Također, pravo nastupa dodatno je uvjetovano procedurom: "igrač može zaigrati tek nakon što mu registracija bude službeno potvrđena i objavljena", čime se naglašava potpuna ovisnost o sustavu.
INTERVJU - VANJA SMOKVINA
Zakonski okvir postoji, ali njegov stvarni doseg i učinak na terenu često ostaje nevidljiv prosječnom igraču. Kako bi rasvijetlio što sve te odredbe znače u praksi, obratili smo se jednom od rijetkih hrvatskih stručnjaka koji temu sportskog prava poznaje iznutra.
Kada je riječ o pravnoj strani hrvatskog sporta, teško je pronaći stručnjaka s većim autoritetom od Vanje Smokvine. Izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci posvetio je karijeru istraživanju radnog prava, socijalnog i sportskog prava te sportske diplomacije, područja koja se u svakodnevnoj praksi često isprepliću na načine koje većina sudionika u sportu niti ne primjećuje.
Smokvina je voditelj Zavoda za sportsko pravo, politika u sportu i sportsku diplomaciju na riječkom Pravnom fakultetu, a kao nositelj Jean Monnet katedre za sportsko pravo Europske unije jedan je od rijetkih hrvatskih akademičara koji se sustavno bavi europskom dimenzijom sportskog zakonodavstva. Njegova je uloga daleko od isključivo teorijske, od 2012. godine aktivno je sudjelovao u izradi Zakona o sportu kao član mnogobrojnih radnih skupina ministarstva nadležnog za sport.
Međunarodnu prepoznatljivost Smokvina je stekao imenovanjem za arbitra Arbitražnog sportskog suda, poznatijeg pod kraticom CAS, sa sjedištem u Lausanni u Švicarskoj. Radi se o najvišoj pravnoj instanci u svijetu za rješavanje sporova u sportu, svojevrsnom Vrhovnom sudu sportskog svijeta, a imenovan je na općoj listi, koja pokriva sve sportove, kao prvi Hrvat na posebnoj listi za nogomet. Upravo ti predmeti čine više od 80 posto svih slučajeva koji dolaze pred taj sud. Voditelj je važnog NPOO (Nacionalni plan oporavka i otpornosti) projekta NEMUS: "(Ne)vidljive manjine u sportu: promicanje jednakosti, uključivosti, prava i ravnopravnosti", financiranog sredstvima Europske Unije - NextGeneration EU putem NPOO-a.
Kako biste definirali položaj amaterskog nogometaša u hrvatskom pravnom sustavu — je li on sportaš, radnik ili nešto treće? (Infografika je kreirana prema informacijama koje nam je dao prof. Smokvina)
Smokvina je voditelj Zavoda za sportsko pravo, politika u sportu i sportsku diplomaciju na riječkom Pravnom fakultetu, a kao nositelj Jean Monnet katedre za sportsko pravo Europske unije jedan je od rijetkih hrvatskih akademičara koji se sustavno bavi europskom dimenzijom sportskog zakonodavstva. Njegova je uloga daleko od isključivo teorijske, od 2012. godine aktivno je sudjelovao u izradi Zakona o sportu kao član mnogobrojnih radnih skupina ministarstva nadležnog za sport.
Međunarodnu prepoznatljivost Smokvina je stekao imenovanjem za arbitra Arbitražnog sportskog suda, poznatijeg pod kraticom CAS, sa sjedištem u Lausanni u Švicarskoj. Radi se o najvišoj pravnoj instanci u svijetu za rješavanje sporova u sportu, svojevrsnom Vrhovnom sudu sportskog svijeta, a imenovan je na općoj listi, koja pokriva sve sportove, kao prvi Hrvat na posebnoj listi za nogomet. Upravo ti predmeti čine više od 80 posto svih slučajeva koji dolaze pred taj sud. Voditelj je važnog NPOO (Nacionalni plan oporavka i otpornosti) projekta NEMUS: "(Ne)vidljive manjine u sportu: promicanje jednakosti, uključivosti, prava i ravnopravnosti", financiranog sredstvima Europske Unije - NextGeneration EU putem NPOO-a.
Kako biste definirali položaj amaterskog nogometaša u hrvatskom pravnom sustavu — je li on sportaš, radnik ili nešto treće? (Infografika je kreirana prema informacijama koje nam je dao prof. Smokvina)
- Zaključno mislim da je važno istaknuti broj ugovora o radu. Koliko sam upoznat ugovore o radu nalazimo, na žalost, samo u nogometu. Prema podacima dostavljenim od strane HNS-a, u Super sport HNL imamo 12 ugovora o radu, a u Prvoj HNL imamo 71 ugovor o radu.
Amater nema ugovor, ali ga pravilnik veže uz klub. Je li to pravno uopće održivo?
Amater nema ugovor, ali ga pravilnik veže uz klub. Je li to pravno uopće održivo?
- E sad, tu je problem kako i kada se taj amater može registrirati za novi (amaterski) klub. Naime, igrači amateri, za razliku od profesionalaca (koji mogu mijenjati klub samo, u pravilu, tijekom prijelaznih razdoblja), mogu mijenjati klub i izvan prijelaznih razdoblja. Prema čl. 7., st. 8. Pravilnika HNS-a „Tijekom cijele natjecateljske godine, osim u razdobljima između 15. listopada i 17. siječnja i između 01. ožujka i 25. lipnja, mogu se registrirati, ako ovim Pravilnikom nije drugačije određeno, igrači amateri koji se natječu u isključivo amaterskim ligama i koji u tom statusu trebaju ostati najmanje do prvog sljedećeg prijelaznog roka. Igrači amateri koji se prvi put registriraju u nogometnoj organizaciji (prva registracija) mogu se registrirati tijekom cijele natjecateljske godine, osim u razdoblju između 01. svibnja i 25. lipnja. Igrači amateri koji nakon postupka preregistracije ostanu nepreregistrirani mogu se registrirati i u razdoblju između 01. i 31. ožujka.“ Dakle, ta sloboda nije neograničena, HNS je ograničio ipak razdoblje registracije tih igrača, no moramo to gledati i iz drugog kuta. Naime, tim se pravilima štiti i regularnost natjecanja. Nikako ne bi bilo dobro imati apsolutnu slobodu registracija kada to igrač poželi, jer bi neki klubovi navedeno mogli iskoristiti na način da u završnom dijelu sezone dovedu nove igrače (ponekad i uz plaćanje odgovarajućih ugovornih naknada igračima) kako bi osigurali plasman u viši rang ili izbjegli ispadanje u niži rang.
Može li igrač kojemu klub uskrati istupnicu tražiti zaštitu pred sudom ili nekim drugim tijelom?
- Ukoliko su ispunjeni gore navedeni uvjeti, a Klub ne izda istupnicu, može se pokrenuti Disciplinski postupak protiv Kluba. Ukoliko igrač amater ima ugovor za rješavanje statusnih pitanja igrača i u svezi s tim imovinskih sporova koji nastaju između pojedinih subjekata HNS-a (klub-klub, igrač – klub, klub – pojedini ŽNS), u smislu odgovarajućih odredbi Statuta i drugih propisa HNS-a, propisa FIFA-e i UEFA- e i zakona Republike Hrvatske, nadležan je Arbitražni sud Hrvatskog nogometnog saveza.
Kako se Hrvatska uspoređuje s drugim članicama EU u regulaciji amaterskog sporta?
- Važno je napomenuti da je sport djelatnost koja nije u izričitim ovlastima reguliranja Europske unije, već sport spada u ovlasti i obveze reguliranja od samih država članica. Ono što je važno spomenuti jest da Europska unija kroz neka druga područja poput radnog vremena, zdravstvene zaštite i dr. može utjecati na područja poput sporta. Kada gledamo usporedbu s drugim državama važno je spomenuti da ujednačenosti nema, jer države same, kao i sportske organizacije (gdje im je to omogućeno) definiraju tko je sportaš profesionalac odnosno amater. Neke države čak imaju i među kategoriju, polu ili para profesionalac. Ovdje je važno još samo dodati da je Europski su u Luksemburgu bio jasan kroz svoju praksu: nevažno je kako se ugovor zove ili da li uopće postoji ugovor, ukoliko sportaš obavlja ekonomsku djelatnost (biva plaćen za svoje usluge - igranje i treniranje, više od troškova koje ima) smatra se profesionalcem. Ukoliko je taj rad sportaša redovit, konstantan i ima odliku podređenosti uputama odgovornih osoba u klubu (treneru, sportskom direktoru i sl.) može se smatrati i radnim odnosom!
Koje su pravne obveze kluba prema amaterskom igraču, čak i bez formalnog ugovora?
- HNS je propisao standardne obrasce za sve 4 vrste ugovora, pa kada imamo sklopljen ugovor onda je jasno sto su sve obveze kluba (osigurati trening, zdravstvenu zaštitu, stručni rad, opremu i dr.). Ako igrač nema ugovor, i samo je registriran, ne razlikuju se obveze u odnosu na bilo kojeg hrvatskog igrača.
Može li klub biti odgovoran ako igrač pretrpi ozljedu na treningu ili utakmici?
- Ovo je jedan od problema, pogotovo ako je riječ o igračima bez ugovora gdje obveze kluba nisu detaljnije uređene i igrač nije ili u radnom odnosu ili u samostalnoj sportskoj djelatnosti, jer ove dvije kategorije jesu zdravstveno osigurane te čak, ovisno o okolnostima slučaja se može raditi o ozljedi na radu. Kod igrača bez ugovora, pogotovo kada igrači igraju u klubovima nižeg ranga, zdravstvena podrška će biti ograničena, ovisno o kojem se rangu radi i standardima licenciranja koje klub mora poštivati ovismo o stupnju u kojem se natječe. Za sada vrlo je mali broj takvih igrača u nižim ligama, no obzirom na porast broja stranih radnika u RH koji danas čine praktički i više od 25- 30% radne snage, izgledno je očekivati da će ih biti puno više. Trenutno je glavna zapreka što te osobe nisu integrirane u društvo, pa time niti ne pomišljaju baviti se (amaterski) sportom. Ipak, ako tendencija prisutnosti stranih radnika ostane, a time i pojava obitelji (uslijed prava na spajanje obitelji) za očekivati je prvo porast broja djece stranih radnika u klubovima, pa posljedično i odraslih. Time se dijelom bavimo i kroz projekt NEMUS koji provodimo na Pravnom fakultetu u Rijeci gdje nam je fokus na (ne)vidljivim manjinama u sportu – ženama, djeci, mladima, osobama s invaliditetom, ali i drugim osobama koje su ranjive skupine.
Postoje li posebne pravne zaštite za maloljetne igrače u nižim ligama? (Kako bismo na što kreativniji način vam dočarali o čemu govori prof. Smokvina, provest ćemo vas kroz jedan scenarij u kojem ćete dobiti priliku s Lukom proći pet situacija, a svaka ima tri ponuđena odgovora.)
Može li igrač kojemu klub uskrati istupnicu tražiti zaštitu pred sudom ili nekim drugim tijelom?
- Ukoliko su ispunjeni gore navedeni uvjeti, a Klub ne izda istupnicu, može se pokrenuti Disciplinski postupak protiv Kluba. Ukoliko igrač amater ima ugovor za rješavanje statusnih pitanja igrača i u svezi s tim imovinskih sporova koji nastaju između pojedinih subjekata HNS-a (klub-klub, igrač – klub, klub – pojedini ŽNS), u smislu odgovarajućih odredbi Statuta i drugih propisa HNS-a, propisa FIFA-e i UEFA- e i zakona Republike Hrvatske, nadležan je Arbitražni sud Hrvatskog nogometnog saveza.
Kako se Hrvatska uspoređuje s drugim članicama EU u regulaciji amaterskog sporta?
- Važno je napomenuti da je sport djelatnost koja nije u izričitim ovlastima reguliranja Europske unije, već sport spada u ovlasti i obveze reguliranja od samih država članica. Ono što je važno spomenuti jest da Europska unija kroz neka druga područja poput radnog vremena, zdravstvene zaštite i dr. može utjecati na područja poput sporta. Kada gledamo usporedbu s drugim državama važno je spomenuti da ujednačenosti nema, jer države same, kao i sportske organizacije (gdje im je to omogućeno) definiraju tko je sportaš profesionalac odnosno amater. Neke države čak imaju i među kategoriju, polu ili para profesionalac. Ovdje je važno još samo dodati da je Europski su u Luksemburgu bio jasan kroz svoju praksu: nevažno je kako se ugovor zove ili da li uopće postoji ugovor, ukoliko sportaš obavlja ekonomsku djelatnost (biva plaćen za svoje usluge - igranje i treniranje, više od troškova koje ima) smatra se profesionalcem. Ukoliko je taj rad sportaša redovit, konstantan i ima odliku podređenosti uputama odgovornih osoba u klubu (treneru, sportskom direktoru i sl.) može se smatrati i radnim odnosom!
Koje su pravne obveze kluba prema amaterskom igraču, čak i bez formalnog ugovora?
- HNS je propisao standardne obrasce za sve 4 vrste ugovora, pa kada imamo sklopljen ugovor onda je jasno sto su sve obveze kluba (osigurati trening, zdravstvenu zaštitu, stručni rad, opremu i dr.). Ako igrač nema ugovor, i samo je registriran, ne razlikuju se obveze u odnosu na bilo kojeg hrvatskog igrača.
Može li klub biti odgovoran ako igrač pretrpi ozljedu na treningu ili utakmici?
- Ovo je jedan od problema, pogotovo ako je riječ o igračima bez ugovora gdje obveze kluba nisu detaljnije uređene i igrač nije ili u radnom odnosu ili u samostalnoj sportskoj djelatnosti, jer ove dvije kategorije jesu zdravstveno osigurane te čak, ovisno o okolnostima slučaja se može raditi o ozljedi na radu. Kod igrača bez ugovora, pogotovo kada igrači igraju u klubovima nižeg ranga, zdravstvena podrška će biti ograničena, ovisno o kojem se rangu radi i standardima licenciranja koje klub mora poštivati ovismo o stupnju u kojem se natječe. Za sada vrlo je mali broj takvih igrača u nižim ligama, no obzirom na porast broja stranih radnika u RH koji danas čine praktički i više od 25- 30% radne snage, izgledno je očekivati da će ih biti puno više. Trenutno je glavna zapreka što te osobe nisu integrirane u društvo, pa time niti ne pomišljaju baviti se (amaterski) sportom. Ipak, ako tendencija prisutnosti stranih radnika ostane, a time i pojava obitelji (uslijed prava na spajanje obitelji) za očekivati je prvo porast broja djece stranih radnika u klubovima, pa posljedično i odraslih. Time se dijelom bavimo i kroz projekt NEMUS koji provodimo na Pravnom fakultetu u Rijeci gdje nam je fokus na (ne)vidljivim manjinama u sportu – ženama, djeci, mladima, osobama s invaliditetom, ali i drugim osobama koje su ranjive skupine.
Postoje li posebne pravne zaštite za maloljetne igrače u nižim ligama? (Kako bismo na što kreativniji način vam dočarali o čemu govori prof. Smokvina, provest ćemo vas kroz jedan scenarij u kojem ćete dobiti priliku s Lukom proći pet situacija, a svaka ima tri ponuđena odgovora.)
Koje dodatne administrativne prepreke strani igrač mora proći kako bi se registrirao u hrvatskom amaterskom klubu
Postoje li elementi diskriminacije stranih igrača unutar HNS-ovog pravilnika?
- Ključna diskriminacija je kvota, ali ona mora postojati radi zaštite višeg interesa, razvoj mladih hrvatskih nogometaša. Jedina zapreka koja može biti je da strani igrači ne pričaju uopće hrvatski jezik ili ga ne pričaju dovoljno dobro da bi mogli razumjeti propise ili pravne akte koji ih obvezuju. No, za to su sami obvezni osigurati pravnu zaštitu ili se obratiti Hrvatskoj udruzi „Nogometni sindikat“ koja će ima omogućiti odgovarajuću zaštitu.
Što se događa s registracijom stranog igrača ako mu istekne boravišna dozvola usred sezone?
- Kod profesionalnih igrača je to zapravo nemoguće (osim ako mu zbog počinjenja nekog kaznenog djela bude određena mjera da mora napustiti RH) jer tzv. papirologiju igrač rješava sa klubom i za razdoblje cijele natjecateljske sezone. Ako je riječ o amateru, tada taj igrač više neće moći igrati za klub jer nema pravnog temelja boraviti u RH.
Razgovor s prof. Vanjom Smokvinom otkriva neugodnu istinu o hrvatskom amaterskom nogometu. Sustav postoji, ali rupe u njemu su velike. Igrač bez ugovora nema zajamčenu zdravstvenu zaštitu, maloljetnik je formalno zaštićen ali transferi se događaju unatoč zabranama, a strani radnik može ostati bez prava nastupa ako mu istekne boravišna dozvola usred sezone. Rješenja postoje — bolja edukacija igrača, jača uloga Nogometnog sindikata, usklađivanje prakse s pravilima koja već postoje. No dok se to ne dogodi, amaterski nogometaš ostaje u dovoljno sivoj zoni da u njoj nestanu i prava i odgovornosti. Sada kada znamo što zakoni govore, vrijeme je da vidimo kako to izgleda u stvarnosti, na terenima gdje se ta pravila svakodnevno susreću s ljudima koji ih moraju živjeti.
Dok navijači vjeruju u sport, ispod površine IGra se sasvim drugačija igra
1.500 eura za jedan kazneni udarac, dogovori sklopljeni prije sezone i priče koje svi znaju, ali nitko ne potpisuje
Muhar i Korzo govore o niželigaškom suđenju s ljubavlju prema poslu, ali i s jasnom sviješću o svemu što ga opterećuje. Loša infrastruktura, nedovoljna edukacija, premalo poštovanja... Sve su to izazovi s kojima se nose svakodnevno. No, postoji još jedan sloj ove priče, onaj o kojemu se ne govori naglas i koji mnogi u niželigaškom nogometu poznaju, ali rijetko imenuju. Razgovarali smo s igračima koji su pristali govoriti samo pod uvjetom anonimnosti i ono što su rekli otvara pitanja na koja nema jednostavnih odgovora.
Jedan od njih prisjeća se utakmice koja mu nije izlazila iz glave dugo nakon što je završila.
- Sjećam se utakmice u Jastrebarskom. Igrač je bio metar i pol od mene, pao na glavu, i sudac je dosudio kazneni udarac. Zabili su iz njega za 1:0, ostali smo bez bodova.
No, u razgovoru postaje jasno da priča nema samo jednu stranu. Pritisak ide u oba smjera i oni koji se žale na nepravdu znaju da ni sami nisu uvijek čisti.
- Kad zagusti, moraš. Naši su igrači padali u kaznenom prostoru, pomoćni bi dignuo zaleđe kad ne treba. I to utječe na psihu protivnika, jednostavno potonu igrači i ne možeš se izvući iz te crne rupe, gubiš bodove.
Ono što posebno udara jest konkretnost. Nije riječ o apstraktnoj korupciji, nego o poznatim iznosima i poznatim metodama.
- Čujem da u našoj ligi sudac dobije 1.000, 1.500 eura. Za crveni karton, za zaleđe, za to da smiri utakmicu. Ili ga gurnu u privatnim poslovima, pomognu firmi, proguraju na natječaj. Tako se kupuje utakmica.
Drugi sugovornik ne ulazi u detalje. Njemu je dovoljno reći ono što u niželigaškim krugovima ionako svi znaju.
- Ima puno korupcije što se tiče sudaca. I mogu reći da se uvijek, još prije sezone, zna tko ide gore. Jednostavno je tako.
Izjave naših sugovornika teško je provjeriti, a još teže opovrgnuti. Onima koji su godinama dio niželigaškog nogometa ne zvuče nevjerojatno, zvuče poznato. Korupcija u sportu nije hrvatska posebnost, ali u kontekstu liga gdje klubovi jedva spajaju kraj s krajem, a suci rade za simbolične naknade, plodno je tlo za sve vrste dogovora. Sustav koji nema dovoljno resursa lako postaje sustav koji nema dovoljno integriteta. No, niželigaški nogomet nije samo to. Uza sve što ga opterećuje, ovi tereni su i pozornica za priče koje se ne mogu izmisliti, trenutke koji govore više o prirodi ovog sporta nego ikakva statistika ili pravilnik. Bizarno, smiješno i nevjerojatno. Sve to svakodnevno se događa na terenima diljem Hrvatske, daleko od kamera i novinskih naslova.
Jedan od njih prisjeća se utakmice koja mu nije izlazila iz glave dugo nakon što je završila.
- Sjećam se utakmice u Jastrebarskom. Igrač je bio metar i pol od mene, pao na glavu, i sudac je dosudio kazneni udarac. Zabili su iz njega za 1:0, ostali smo bez bodova.
No, u razgovoru postaje jasno da priča nema samo jednu stranu. Pritisak ide u oba smjera i oni koji se žale na nepravdu znaju da ni sami nisu uvijek čisti.
- Kad zagusti, moraš. Naši su igrači padali u kaznenom prostoru, pomoćni bi dignuo zaleđe kad ne treba. I to utječe na psihu protivnika, jednostavno potonu igrači i ne možeš se izvući iz te crne rupe, gubiš bodove.
Ono što posebno udara jest konkretnost. Nije riječ o apstraktnoj korupciji, nego o poznatim iznosima i poznatim metodama.
- Čujem da u našoj ligi sudac dobije 1.000, 1.500 eura. Za crveni karton, za zaleđe, za to da smiri utakmicu. Ili ga gurnu u privatnim poslovima, pomognu firmi, proguraju na natječaj. Tako se kupuje utakmica.
Drugi sugovornik ne ulazi u detalje. Njemu je dovoljno reći ono što u niželigaškim krugovima ionako svi znaju.
- Ima puno korupcije što se tiče sudaca. I mogu reći da se uvijek, još prije sezone, zna tko ide gore. Jednostavno je tako.
Izjave naših sugovornika teško je provjeriti, a još teže opovrgnuti. Onima koji su godinama dio niželigaškog nogometa ne zvuče nevjerojatno, zvuče poznato. Korupcija u sportu nije hrvatska posebnost, ali u kontekstu liga gdje klubovi jedva spajaju kraj s krajem, a suci rade za simbolične naknade, plodno je tlo za sve vrste dogovora. Sustav koji nema dovoljno resursa lako postaje sustav koji nema dovoljno integriteta. No, niželigaški nogomet nije samo to. Uza sve što ga opterećuje, ovi tereni su i pozornica za priče koje se ne mogu izmisliti, trenutke koji govore više o prirodi ovog sporta nego ikakva statistika ili pravilnik. Bizarno, smiješno i nevjerojatno. Sve to svakodnevno se događa na terenima diljem Hrvatske, daleko od kamera i novinskih naslova.