Patrijarhat danas: kako utječe na žene i muškarce

"Patrijarhat: društvo u kojem je najstariji muškarac vođa obitelji ili društvo kojim upravljaju muškarci i u kojem svu moć koriste u vlastitu korist."

- cambridge dictionary

"Patrijarhat je sustav društvenih struktura i praksi u kojem muškarci imaju moć, dominiraju, potlačuju i iskorištavaju žene."

- SOciologinja sylvia walby

"Patrijarhat nije samo sistem koji podčinjava žene, on svima nameće rigidne norme."

- prof. dr. sc. ankica čakardić

"Ne plači, ne budi curica!" i ,"Budi muško!" svakodnevni su iskazi patrijarhata koji žive među nama. Dua Lipa je to sjajno opjevala u pjesmi "Boys will be boys" u kojoj ističe kako su curice trebale odrasti ranije nego dečki i kako se sve što dečki naprave automatski pravda u društvu s onom poznatom "Boys will be boys". Ali nisu samo djevojčice, cure i žene one koje pate zbog ovakvog društvenog ustroja. Patrijarhat zapravo predstavlja svojevrsni društveni ustroj u kakvom muškarci imaju posljednju riječ i kontrolu nad društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim institucijama. Takav ustroj ukorijenjen je u naše društvo i sa sobom povlači određene obrasce ponašanja i stroge okvire kako za žene, tako i za muškarce. Žene su te koje su direktno potlačene, iskorištavane, stavljene u drugi plan i smatrane kućnim pomoćnicama, dok su muškarci s druge strane u modernom feminizmu često zanemareni. Često se na patrijarhat gleda kao neposredno zlo za ženski rod, dok su osjećaji muškaraca predstavljeni kao svojevrsni tabu. Patrijarhat ima stroge obrasce ponašanja i rodne okvire i za muškarce, od kojih se jako dug niz godina očekuje toksična i bezuvjetna snaga, izdržljivost i odsustvo osjećaja. Takvo što nije realno za očekivati, stoga je cilj ovog rada istražiti kako patrijarhat utječe na žene, ali i na muškarce.

Iako patrijarhat danas više nije prisutan isključivo kroz otvorenu zabranu prava ili strogu društvenu kontrolu kakva je postojala u prošlosti, suvremeni patrijarhalni obrasci i dalje su utkani u naše društvo i često su suptilniji. Vide se kroz stereotipe, društvene mreže, popularnu kulturu i očekivanja vezana uz rodne uloge. Unatoč tomu što su formalna prava žena značajno unaprijeđena, patrijarhat i dalje oblikuje svakodnevne odnose i društvene norme, samo u izmijenjenom i manje izravnom obliku. Istovremeno, sve više ljudi takve obrasce prepoznaje i osporava, zbog čega se društvo nalazi u procesu stalnog sukoba između tradicionalnih vrijednosti i suvremenih ideja ravnopravnosti.

Upravo zato fokus ovog rada usmjeren je na nekoliko različitih društvenih sfera: ekonomsku stvarnost, popularnu kulturu te javni prostor i politički diskurs. Kroz analizu nevidljivog rada žena, prikaza ženskih likova u horor filmovima te fenomena “klečavaca”, pokazuje se kako patrijarhalni obrasci nisu nestali, već se transformiraju i prilagođavaju suvremenom kontekstu. Istovremeno, u svim navedenim područjima promatra se i način na koji se ti obrasci osporavaju, preispituju i postupno mijenjaju.

ŽIVOT IZMEĐU SLOBODE I OČEKIVANJA:

KAKO SE PATRIJARHAT MIJENJAO I MIŠLJENJE
STRUČNJAKINJE

Današnje doba odražava brojne nelogičnosti poput one da živimo formalnu ravnopravnost spolova dok zapravo vlada neravnopravnost među muškarcima i ženama, počevši od manjih plaća na istim radnim mjestima, preko činjenice da u 83% slučajeva žene nose teret kućanstva na sebi pa sve do dobronamjernih pitanja poput onog "Kad ćeš se udat?" ili "Zašto si to obukla, to ne doliči jednoj majci?", a sve pod paravanom seksizma i mizoginije. Patrijarhat stoga nije nestao, već se transformira i neumorno prati moderan život u stopu kao vjerni pas svog vlasnika. Prilagođen je suvremenom društvu i suvremenom čovjeku, tek toliko da se doima da je sve pod kontrolom i da su stvari krenule na bolje. Tek se toliko prilagodio užurbanoj današnjici da ispod radara prolaze uznemiravanja žena na ulici, dobacivanje i pipkanje u tramvaju, druga smjena poslova koje žena odradi kod kuće, pop kultura koja kao da mrzi žene, ali i nešto radikalnije skupine poput vitezova Bezgrešnog Srca Marijina koji "mole krunicu svake prve subote u mjesecu s nakanom da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji, za domovinu i mir". Oni jako direktno i glasno zazivaju oduzimanje mukotrpno stečenih ženinih prava i eksplicitno mole za neravnopravnost spolova. Danas svaki kutak medija, marketinga i pop kulture hrani nejednakost, seksualizira žene i objektivizira njihova tijela, stavlja muškarce i žene u odvojene i stroge okvire unutar kojih im je dopušteno djelovanje. Tema je ovo koja zahtijeva brojna istraživanja, prosvjede, pažnju i medijski prostor.

Ivica Buljan, hrvatski kazališni redatelj, ove je godine povodom Dana žena objavio značajan tekst o modernoj ženi koju spaja s kazalištem. On piše kako je žena danas predstavljena kroz sliku, tijelo i spektakl za kojim modernost žudi, ali da kazalište u svemu tome nudi nešto novo, ali staro i borbeno.

"Kazalište je tu možda jedno od rijetkih mjesta gdje se još može vidjeti drugačija slika žene. Ne zato što je kazalište po definiciji progresivno, nego zato što velika drama zapadne tradicije počinje s pobunom žene. Medeja protiv oca, braće i muža, Antigona protiv države, Nora protiv braka, Hedda protiv društvenih očekivanja. Te figure nisu bile 'ženske teme', nego politički detonatori koji su razotkrivali kako funkcionira moć u društvu. Povijest drame je povijest ženskog nepristajanja. Možda je zato kazalište politički važnije nego što mislimo. U vremenu kada mediji proizvode stereotipe, scena još uvijek može pokazati ženu koja nije ni ikona ni žrtva ni dekor, nego subjekt sukoba, želje i moći."

,,Kazalište je tu možda jedno od rijetkih mjesta gdje se još može vidjeti drugačija slika žene. Ne zato što je kazalište po definiciji progresivno, nego zato što velika drama zapadne tradicije počinje s pobunom žene. Medeja protiv oca, braće i muža, Antigona protiv države, Nora protiv braka, Hedda protiv društvenih očekivanja. Povijest drame je povijest ženskog nepristajanja."

- ivica buljan

prof. dr. sc. Ankica Čakardić, Foto: Davor Konjikušić

O ovoj smo temi razgovarali s doktoricom znanosti Ankicom Čakardić, profesoricom zagrebačkog Filozofskog fakulteta koja se između ostalog bavi socijalnom filozofijom i filozofijom roda. Ranije spomenuti prilagodljivi patrijarhat hvata korak s vremenom i danas se manifestira drugačije nego prije.

Tako smo profesoricu Čakardić pitali kako se seksizam i mizoginija očituju u društvu danas.
"Seksizam i mizoginija reproduciraju se kroz političko-ekonomske i strukturne odnose, ali istovremeno i kroz različite svakodnevne prakse. Formalno-pravna jednakost ne znači i materijalnu ravnopravnost - rodni jaz u plaćama, sustavna devalvacija ženskog rada, plaćenog i neplaćenog, nedostupnost javnog i dostupnog reproduktivnog zdravlja, nasilje prema ženama u intimnim-obiteljskim prostorima - pokazatelji su koji govore sami za sebe: seksizam i mizoginija se ne reproduciraju samo na tržištu rada, već i u kućanskoj sferi. Posebno zabrinjavajuća pojava jest i normalizacija otvorene mizoginije u digitalnom prostoru, najvidljivija u fenomenu 'manosfere'. Incelski diskurs nije nastao u vakuumu – on je produkt materijalne nesigurnosti kasnog kapitalizma. Taj diskurs prodire u mainstream kulturu i politiku", kazala nam je.

MODERNI FEMINIZAM

Današnji feminizam znatno se drugačije očituje nego prije 50 ili 100 godina kad su pokreti bili ulični i masovni. Feminizam prije zahtijevao je izlaske na ulice, masovne prosvjede, sindikalno-radničke pokrete i političke borbe. Najuočljivija transformacija oblika feminističkih pogleda dogodila se s prijelazom sa spomenutih masovnih i uličnih pokreta na suvremeni feminizam koji je znatno više individualiziran i digitalno posredovan. Tako se feminizam danas u dobroj mjeri preselio na društvene mreže i ostale digitalne platforme, kao i kroz osobne identitete. Neoliberalni feminizam je moderna struja koja spaja feministička uvjerenja sa slobodnim tržištem, fokusira se na individualni korporativni uspjeh i osnaživanje žena.

Ovakav fenomen mjeri emancipaciju žena njihovim poslovnim uspjesima unutar kapitalističkog sustava, ali jako često zanemaruje sveprisutnu i brutalnu eksploataciju žena. Također, danas je česta pojava 'feministkinja' u krajnje desničarskim političkim strujama i pokretima. Ovakva kontradiktornost zapravo upućuje na instrumentalizaciju feminističke borbe u konzervativne svrhe, pojašnjava nam prof. dr. sc. Ankica Čakardić. Feministički diskurs time postaje sredstvo legitimacije ranih ideologija, pa čak i onih koji ne vide problematiku u hijerarhijskim, ekonomskim i drugim neravnopravnostima spolova. Po svemu sudeći, feminizam se iz dana u dan udaljuje od njegovih izvornih socijalno-ekonomskih ciljeva.

Moderni feminizam danas činjenično izaziva djelomičan otpor, odbojnost ili barem neshvaćanje. Online su dostupni članci s naslovima poput "Zašto je moderni feminizam nelogičan, nepotreban i zlo" s portala Dialogos koji zapravo, pišući o modernom feminizmu, propagira seksizam i mizoginiju. Autor članka piše kako se moderni feminizam zasniva na pretpostavci da su muškarci i žene u biti identični, također ističe kako je ženama uvijek bilo, a i danas je, nešto bolje nego muškarcima. Također ističe kako žene nemaju manje moći od muškaraca te da je moderni feminizam zlo jer na kraju čini i žene i muškarce nesretnima. Brojni također kritiziraju moderni feminizam, ali iz drugog ugla stavova i vrijednosti. Tako primjerice na Redditu postoji chat o modernom feminizmu u kojem su korisnici stranice iznosili svoja mišljenja. Ondje su pisali kako se feminizam prilično odmakao od onoga što je nekad bio, kako se danas većinski bavi problemima onih već dobrostojećih žena te da se ne bavi pitanjima i pravima žena koje žive u Africi ili Aziji. Ondje su prisutni zakoni koji ograničavaju žene u raznim pogledima. U arapskim zemljama prisiljavaju žene na brak te ih pokradaju, a slična nepravda se događa i u nerazvijenijim dijelovima Centralne Azije. Doima se kao da se glas tih žena uopće ne čuje niti im se daje ikakva pažnja. Ovakvi stavovi poklapaju se s idejama neoliberalnog feminizma koji naglasak često stavlja na individuu, time gubeći osjećaj pripadnosti ili borbu za sve žene. Problematizira se i podrška žena iz zapadnjačkog svijeta koja izostaje.

ODBOJNOST U TRI SLOJA

Pitali smo profesoricu Čakardić da nam približi odbojnost prema modernom feminizmu danas.
"Ta odbojnost ima više slojeva. Ono što je novo i što ne smijemo podcijeniti jest da živimo u razdoblju globalnog jačanja desnice i krajnje desnice, koja svoje projekte sustavno gradi na antifeminizmu. Napad na ženska prava i reproduktivnu pravdu centralna je os suvremenih autoritarnih projekata - vidimo to u razgradnji prava na pobačaj u SAD-u, antirodnim kampanjama diljem Europe, maskulino-toksičnoj retorici koja 'rodnu ideologiju' proglašava državnim neprijateljem. Ta sprega okrupnjene reakcionarne politike s folklornom klimom opsjednutom hetero-obitelji direktno udara na sve što je feminizam u prethodnim desetljećima izborio. Drugi sloj: dio odbojnosti dolazi od 'scapegoatinga'; populistički pokreti nude antifeministički rječnik kao tumačenje za krizu - klasičan mehanizam skretanja pažnje s ekonomske krize na problematične 'Druge'. Treći je postfeminizam - uvjerenje da su ženska prava već izborena pa je feminizam suvišan", pojašnjava nam profesorica.

Patrijarhat se danas očituje kroz modernu prizmu seksizma u obliku bezobraznih pitanja i rečenica upućenih ženama. Društvo ženu uči da šuti i da se nasmije i kada joj uopće nije do smijeha, već do vrištanja. Lik Samanthe iz kultne serije Seks i grad utjelovljuje samopouzdanu modernu ženu koja zna koliko vrijedi.

Izrađeno pomoću Canve

MUŠKARCI IZMEĐU PRIVILEGIJE I PRITISAKA

Iako je naizgled možda očitiji utjecaj patrijarhata na žene, neupitno je kako patrijarhat uvelike ostavlja traga i na muškarcima. "Patrijarhat nije samo sistem koji podčinjava žene (ono što se normativno podrazumijeva pod ženskošću) - on svima nameće rigidne rodne norme. Muškarcima (ono što se normativno podrazumijeva pod muškošću) nameće normu 'tvrde muškosti'.

Posljedice su statistički vidljive: muškarci znatno rjeđe traže psihološku pomoć, imaju višu stopu suicida, kraći životni vijek. Važno je ipak naglasiti: to što patrijarhat tlači i muškarce ne znači simetričnu pogođenost muškaraca i žena. Distribucija moći i dalje je rodno neravnomjerna," pojasnila nam je stručnjakinja Čakardić.

Prava: Faktograf, https://faktograf.hr/2021/12/27/ne-postoji-bozicni-obicaj-u-kojem-zene-klececi-traze-oprost-od-muzeva/

Riječ je o negativnim utjecajima koji počinju sve od djetinjstva i izraza poput "Budi muško!" ili "Ne plači!" koji upućuju na to da muškarac treba biti glava obitelji i da ne smije pokazivati emocije što nosi veliki pritisak koji narušava kvalitetu života i mentalno zdravlje.

Muškarci tako odrastaju u sustavu koji emocionalnu ranjivost tretira kao slabost. Takav društveni sustav definitivno kreira nesigurno okruženje za žene, ali i za sve one koji ne podliježu rigidnim društvenim normama rodnih identiteta i seksualnosti. Iako patrijarhat šteti i muškarcima i ženama, opstao je tisuće i tisuće godina. Opstao je isključivo zbog muškaraca i žena kojima takav sustav godi i kojima donosi moć.

Organizacije poput Status M upozoravaju da patrijarhalni modeli "toksične muškosti" guraju mladiće prema izolaciji i online zajednicama koje frustracije usmjeravaju prema ženama. Istraživanja pokazuju da muškarci koji se najviše uklapaju u tradicionalne norme muškosti češće razvijaju rizična ponašanja, skloniji su nasilju i imaju veći rizik od depresije i suicidalnih misli. Sve više inicijativa zato naglašava da borba za rodnu ravnopravnost nije samo pitanje ženskih prava, nego i oslobađanja muškaraca od društvenih očekivanja koja ih prisiljavaju na emocionalnu šutnju, stalno dokazivanje i dominaciju.

TKO PROFITIRA, A TKO PLAĆA CIJENU PATRIJARHATA?

Patrijarhat ne čini svakog muškarca moćnim na isti način, ali definitivno gura muškarce u prvi plan čineći njih moćnijim spolom. Moć donosi autoritet jer autoritet bez moći nije ništa. S obzirom na to, jasno je kako od patrijarhata najviše koristi imaju muškarci koji se uklapaju u rigidne rodne uloge, to su heteroseksualni 'cis' bijelci. Oni će najčešće doći na visoke pozicije na poslu, imati veću plaću i uspjeti u politici. Riječ je o pretpostavci kako je muškarac vođa, kako na poslovnom planu, tako i u romantičnom polju.

Muškarci se također ne susreću sa stigmom promiskuiteta ili homoseksualnosti. Patrijarhat ne šiti homoseksualce, ali većina pokreta koji se bore za prava LGBTQ+ zajednice se još uvijek fokusira na homoseksualne muškarce. Iako muškarci radosno prihvaćaju i beru plodove patrijarhata, nužno je naglasiti kako ih itekako skupo plaćaju mentalnim zdravljem i neumoljivim društvenim pritiskom. Brojni muškarci zapravo pate od patrijarhata, poput muškaraca unutar LGBTQ+ zajednice i muškaraca koji su pripadnici rasnih i etničkih manjina.

Žene također na neki način imaju koristi od patrijarhata, ali to ne osporava činjenicu kako taj isti patrijarhat žene diskriminira na svakodnevnoj bazi. Tradicionalne rodne uloge ženama u većini slučajeva osiguravaju financijsku sigurnost, omogućuju da izbjegnu nesigurna okruženja poput bojišta te uživanje uloge "zaštićenog spola". S druge strane žene to plaćaju svojom autonomijom, financijskom ovisnošću i dubokom neravnopravnosti. Takvo što čini žene ranjivima ako sustav zakaže.

Upitno je koliko ima smisla odvajati koristi od njihovih neodvojivih mana, zbrajati i oduzimati. To što unutar tradicionalnih okvira patrijarhata žena ima određenu financijsku sigurnost i fizičku zaštitu ne može opstati izolirano jer nažalost uz to je direktno povezana diskriminacija, financijska neovisnost, njena autonomija, često psihičko i obiteljsko nasilje od strane partnera ili muškog člana obitelji, dobacivanja na ulici, manjak slobode i veliku količinu neprepoznatog kućanskog rada.

STATISTIKA KOJA OTKRIVA STVARNOST

Još jedan rezultat patrijarhata je rastući broj femicida, kao i mučne statistike koje govore kako u Hrvatskoj svaka četvrta žena doživi neki oblik nasilja nakon petnaeste godine te kako jedna žena svakih 15 minuta postane žrtvom nasilja. Prema procjenama, otprilike je 60% ubijenih žena u svijetu ubijeno upravo od strane partnera ili člana obitelji. Žrtve nemaju povjerenja u sustav, a žene žive sa zdravstvenim posljedicama fizičkog i psihičkog nasilja. Svakog dana ubijeno je 137 žena i djevojčica od strane njihovog partnera ili člana obitelji.

Također žene u Hrvatskoj u prosjeku zarađuju između 50 i 200 eura manje mjesečno od muškaraca, ovisno o istraživanju, zbog čega im je prosječna mirovina niža od muške za čak 26%. Uz to žene čine tek 25% parlamentaraca u svijetu i nerijetko dobivaju pitanja o planiranju obitelji, bračnom statusu i planiranoj trudnoći na razgovoru za posao. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, žene su u prosjeku obrazovanije od muškaraca, unatoč čemu još uvijek imaju manju plaću od muškaraca koji ujedno uživaju i više vodećih pozicija. Uzevši u obzir konkretne brojke i službene statističke podatke, neosporivo je kako žene, i dalje, imaju podređen položaj u društvu.

jesu li 'sigurne kuće' sigurne?

Sigurne kuće osmišljene su kao privremeni smještaj za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja, koji im pruža psihološku i pravnu pomoć. U Hrvatskoj djeluje otprilike 25 sigurnih kuća koje sve skupa imaju kapacitet od približno 346 kreveta. To nažalost nije dovoljno i ne osigurava da svaka žena koja zatraži pomoć, nju i dobije. Udruge upozoravaju kako gotovo svakodnevno moraju odbijati žene, jer nemaju slobodnog mjesta.

Iako u Hrvatskoj postoji mreža sigurnih kuća, njihova tajna lokacija i sustav zaštite često se pokazuju nedostatnima. To potvrđuje i televizijska emisija Provjereno koja je kroz više slučajeva ukazala na propuste u sustavu. U slučaju jedne žene sudac je greškom njenom mužu otkrio lokaciju sigurne kuće, zbog čega je ona morala bježati. Provjereno je također dalo glas jednoj ženi koja je pričala o neugodnom iskustvu u jednoj sigurnoj kući gdje su davali hranu s istekom roka trajanja, gdje su na prigovore prijetili oduzimanjem djece i govorili im da su same krive što su uopće tu gdje jesu.

Kao što formalno postoji ravnopravnost spolova, a u društvu još uvijek živi patrijarhat; tako su sigurne kuće na papiru sigurne, dok je realnost posve drugačija. Ovakve situacije pokazuju propuste onih na vlasti. Hrvatska se formalno obvezuje na zaštitu žrtava obiteljskog nasilja i često priča o unaprjeđenju ženinih prava, ali praksa pokazuje kako sustav zakaže baš onda kada je pomoć najpotrebnija. Problem leži u nedovoljnoj učinkovitosti institucija i izostanku odgovornosti vladajućih koji nisu osigurali da se zakoni provedu u djelo.

Izrađeno pomoću umjetne inteligencije

gdje se krije patrijarhat

u svakodnevnom životu?

Patrijarhat danas još uvijek postoji jer je duboko ukorijenjen u društvo, ali doima se kao da mu ovo današnje moderno društvo čupa korijenje. Još uvijek čvrsto stoji na nogama, ali barem je malo poljuljan s modernosti koja se neumorno bori s njim. Iako još uvijek postoji, žene danas formalno imaju sva prava kao i muškarci. Postoje još brojne neravnopravnosti koje žene doživljavaju na radnom mjestu, u obitelji, u romantičnim odnosima i na ulici.

U svojoj knjizi Theorizing Patriarchy iz 1990. godine, sociologinja Sylvia Walby definira patrijarhat kao sustav društvenih struktura i praksi u kojem muškarci dominiraju nad ženama, potlačuju ih i iskorištavaju. Smatra da se muška dominacija održava kroz šest međusobno povezanih struktura: kućanski rad, plaćeni rad, država, muško nasilje, seksualnost i kulturne institucije. Upravo se kroz te sfere patrijarhat reproducira u svakodnevnom životu, od nevidljivog kućanskog rada i neravnomjerne raspodjele obaveza, preko medijskih prikaza žena i normi seksualnosti, pa sve do društvenih očekivanja koja oblikuju ponašanje muškaraca i žena.

Suptilni oblici seksizma i rodna očekivanja

U skladu s tim, seksizam se danas očituje često suptilno kroz latentne predrasude i stereotipe. Danas se od žena očekuje i balansiranje posla, kuće, djece i obitelji. Od žena se danas često očekuje da se odreknu svog života kada postanu majke, da prestanu nositi određene haljine ili ići u barove s prijateljicama. Seksizam je prisutan i u svakodnevnim razgovorima kroz tzv. mansplaining, odnosno upadanje u riječ, korištenje seksističkih šala i komentara na temelju tjelesnog izgleda ili općenito žena kao drugotnih. Uz to, žene nakon obroka pospremaju stol dok muškarci ostaju sjediti, što se smatra "prirodnim" obrascem ponašanja.

Mediji, kultura i objektivizacija žena

U medijima i digitalnom prostoru nažalost još uvijek postoji objektivizacija žena te korištenje stereotipnih rodnih uloga i podjela u brojnim reklamama. Česta je pojava da se televizijske voditeljice nakon neke dobi zamjene i premjeste negdje iza kamera, dok se muškom tijelu ne pristupa na takav način. Vidjeti starijeg televizijskog voditelja svakodnevna je pojava.
Osim toga, u kulturi se patrijarhat često održava kroz male gaze odnosno estetski i kulturni alat patrijarhata koji ženu prikazuje kao objekt koji postoji za muško promatranje i užitak, čime se podupire ideja da su muškarci ti koji djeluju (subjekti), a žene one koje su promatrane (objekti).

To se nadovezuje i na popularnu kulturu, ali i na medije u kojima su često stereotipni prikazi koji također održavaju patrijarhat. Fenomen posljednje djevojke u horor filmovima odražava patrijarhat tako što preživljavanje žene uvjetuje njezinom seksualnom nevinošću i moralnom čistoćom, dok seksualno aktivne likove kažnjava smrću. Da bi pobijedila ubojicu, ona mora odbaciti tradicionalnu žensku pasivnost i preuzeti muške osobine poput agresije i racionalnosti. Osim toga, medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama često analizira ponašanje žrtve čime se, slično kao u hororima, krivnja prebacuje na ženu ako nije bila „moralna“, što se još zove i sindrom savršene žrtve u vijestima. Sve navedeno je zapravo zamršeno klupko vune koje se naziva ženinim životom, koji je bolji nego ikad, kako brojni tvrde.

Nevidljivi rad i svakodnevne rodne nejednakosti

Jedan suvremen primjer načina održavanja patrijarhalnog sustava danas je takozvana "druga smjena", situacija u kojoj žene nakon radnog dana nastavljaju obavljati većinu kućanskih i obiteljskih obaveza. Iako se zaposlenost žena često promatra kao dokaz emancipacije, zanemaruje se činjenica da teret kućanskog rada uglavnom nije ravnomjerno podijeljen. Zbog toga mnoge žene danas, uz profesionalne obveze, i dalje nose gotovo cjelokupnu odgovornost za brigu o domu i obitelji, što ih stavlja pod veći pritisak nego prije, te njihov rad kod kuće ostaje nevidljiv.

Također postoje podaci koji govore kako su žene češće prekidane na poslovnim sastancima od muškaraca, također su manje šanse da će se neka njena vizija uvažiti dok je ne ponovi njen muški kolega. Danas je također čest slučaj očekivati od žena da zadovolje svačije emocionalne potrebe i da održavaju društvenu harmoniju, dok zapravo štete sebi dok takvo što čine. Liječnici često ženine fizičke simptome pripisuju psihi ili emotivnosti, što vodi do kasnog dijagnosticiranja i odgođenog liječenja. Takvo što se ne događa muškarcima.

"NE BI, NE BI LJUDI ŽIVOT PROKLINJALI, SVE BI

RUŽE ŽENI POKLANJALI, KAKO BI SE ŽIVJELO I

KAKO BI SE VOLJELO I KAKO BI DOBRO BILO,

KAKO BI SE ŽIVJELO I KAKO BI SE VOLJELO,

KAKO BI DOBRO BILO, DA SAM JA NETKO"

To je dio pjesme Indexa koja opjevava cijeli ovaj problem.
Patrijarhat nije nestao već se prilagodio suvremenom društvu i razvoju kapitalizma. Danas muškarci i žene formalno imaju ista prava, ali realnost je surova i posve drugačija jer pokazuje da rodna neravnopravnost još uvijek postoji. Patrijarhalni obrasci još uvijek postoje u Saboru, u uredima, u kulturi, u medijima i kod kuće. Važno je naglasiti kako patrijarhat šteti i muškarcima projicirajući toksičnu muškost i krute rodne uloge koji od njega očekuju da ne pokazuje emocije i da je glava obitelji.

Suvremeno društvo sve više prepoznaje probleme koje patrijarhat stvara, a javne rasprave, feministički pokreti i društvene inicijative doprinose njegovom propitivanju i postupnom slabljenju. Borba za ravnopravnost stoga nije rezervirana samo za žene, već je riječ o borbi za pravedniji svijet za sve. Riječ je o borbi za svijet koji ne živi diskriminaciju i u kojem pojedinac nije zarobljen u okovima rodnih uloga i stereotipa.

NEVIDLJIVI LANCI: Od neplaćene druge smjene do Ekonomskog nasilja

Zamislite ovo. Vraćate se kući nakon napornog radnog dana. Dok se vozite prema domu, u glavi vam se već nižu obveze koje vas čekaju. Ulazite u stan, još niste ni izuli cipele, a dijete već traži pomoć oko zadaće. Sudoper je pun neopranog posuđa, košara rublja stoji od jutra, igračke i stvari razbacane su po stanu, a djeca čekaju večeru.

I tako, iz dana u dan.

Iako mnoge žene danas sudjeluju na tržištu rada jednako kao i muškarci, velik dio neplaćenog rada u kućanstvu i dalje uglavnom pada na njihova leđa. Ovakva raspodjela nije samo pitanje privatne organizacije kućanstva, već dio šireg društvenog obrasca u kojem patrijarhalne norme oblikuju i neplaćeni rad i ekonomsku nejednakost između žena i muškaraca. U kontekstu aktualnih okupljanja molitelja na hrvatskim trgovima, gdje se promovira ideja muškarca kao autoriteta i „glave obitelji”, nameće se važno pitanje: ako je muškarac formalno postavljen kao autoritet, kako u stvarnosti izgleda raspodjela rada, odgovornosti i moći unutar kućanstva?

kad posao ne završava dolaskom kući

Krajem 1980-ih sociologinja Arlene Kaplan Daniels uvela je pojam "nevidljivog rada" (invisible work) kojim opisuje neplaćeni rad i emocionalni angažman žena unutar privatne sfere doma. A osim što je nevidljiv, takav je rad također neplaćen. To uključuje kuhanje, čišćenje, brigu o djeci i starijima te svakodnevnu organizaciju obiteljskog života. Iako se taj posao često podrazumijeva, riječ je o satima rada koji bi inače netko morao platiti.

Brojna istraživanja u Hrvatskoj i svijetu pokazuju da žene i dalje obavljaju većinu neplaćenog rada u kućanstvu. Istraživanja provedena u Hrvatskoj od 1998. do danas pokazuju da se struktura kućanskog rada gotovo uopće nije promijenila. Prema istraživanju sociologinje Ksenije Klasnić, zaposlene žene tjedno provedu oko 24 sata brinući o djeci, dok njihovi partneri na iste obaveze troše tek deset sati. Razlika je još vidljivija kod rutinskih kućanskih poslova: žene na kuhanje, čišćenje i pranje rublja troše oko 15 sati tjedno, gotovo tri puta više od muškaraca. Iz godišnjeg izvješća udruge B.a.B.e za 2024. godinu, može se vidjeti da žene u čak 97% slučajeva obavljaju poslove poput pripreme hrane, a u 89% slučajeva održavaju stan. Sociolozi taj fenomen nazivaju "drugom smjenom", jer žene nakon plaćenog posla nastavljaju raditi i kod kuće.

um koji nikad ne odmara

No problem nije samo fizički posao. Tu je i takozvani mentalni rad odnosno stalno planiranje, organiziranje i razmišljanje unaprijed. Mentalni rad uključuje stalne brige o tome jesu li računi plaćeni, jesu li djeca dobila lijekove i što treba kupiti za kućanstvo. Tu je i emocionalni teret, poput smirivanja sukoba, razgovora s djecom i brige da sve u obitelji funkcionira., zbog čega se žene opisuju kao "kapetanice broda" ili menadžerice kućanstva. Posljedica su kronični umor i nedostatak vremena za sebe, stres i osjećaj da žene rade dvije smjene dnevno. Sociologinje Arlie Hochschild i Anne Machung to opisuju riječima: "Nema više vremena u danu nego što ga je bilo dok su žene ostajale kod kuće, ali je posla dvostruko više. Žene su te koje uglavnom apsorbiraju to ubrzanje."

žene rade svakodnevno, muškarci povremeno

Nejednaka raspodjela obveza u kućanstvu često proizlazi iz stereotipa o tome što se "očekuje" od žena i muškaraca. Godišnje izvješće za 2024. godinu udruge B.a.B.e to i potvrđuje. Prema izvješću, čak 27 % žena u Hrvatskoj zbog obiteljskih obaveza propušta prilike za razvoj karijere, dok je istovremeno vidljiv značajan manjak angažmana muškaraca u kućanskim poslovima. Ni kućanski poslovi nisu jednako raspoređeni. Žene uglavnom obavljaju rutinske, svakodnevne i neodgodive poslove poput kuhanja, čišćenja i pranja rublja, dok muškarci češće preuzimaju povremene zadatke poput popravaka ili održavanja automobila. Zato za žene kućni rad predstavlja neprekidni produžetak sfere rada u sferu obitelji. Dok su žene primarne menadžerice kućanstva, muškarci su povremeni "pomagači", a žene brinu da oni te poslove obave dobro i na vrijeme.

U istraživanju Ksenije Klasnić neplaćenim obiteljski poslovima smatraju se 4 skupine poslova:

RUTINSKI KUĆANSKI POSLOVI - na tjednoj ili dnevnoj bazi (glačanje rublja, čišćenje sanitarnih prostorija, pranje posuđa, kuhanje i priprema hrane, pospremanje stvari...)
POVREMENI KUĆANSKI POSLOVI - na mjesečnoj bazi, sezonski ili rjeđe (plaćanje računa, održavanje okućnice, održavanje stana...)
BRIGA ZA DJECU (mijenjanje pelena, hranjenje djeteta, igranje s djetetom, vođenje u vrtić, školu ili na dodatne aktivnosti...)
BRIGA ZA STARIJE I NEMOĆNE, TEŠKO BOLESNE ČLANOVE OBITELJI.

"Nema više vremena u danu, nego što ga je bilo dok su žene ostajale kod kuće, ali je posla dvostruko više. Žene su te koje uglavnom apsorbiraju to ubrzanje."

- sociologinje arlie hochschild i anne machung

patrijarhat kroz kvadrate i novac

Osim kroz nevidljivi rad i mentalni teret, patrijarhat se održava i kroz ekonomsku ovisnost koju, nažalost, žene imaju prema svojim partnerima, a najčešće se manifestira kroz kontrolu trošenja novca. Udruga B.a.B.e u svojim je istraživanjima otkrila da je gotovo polovica žena koje su potražile pomoć u psihološkom savjetovalištu bilo izloženo nekom obliku ekonomske kontrole, kao i četvrtina onih koje su zatražile pravnu pomoć.

Podaci o vlasništvu nad nekretninama dodatno pokazuju koliko je ekonomska neovisnost žena često ograničena. Samo 11,5 % žena vlasnica nekretnine u kojoj žive s partnerom. Kada se tome pribroje žene koje žive u nekretnini u vlasništvu svoje primarne obitelji, dolazi se do podatka da manje od 18,5 % žena ima stambenu sigurnost koja bi im omogućila lakši odlazak iz nasilne ili ekonomski ovisne veze.

S druge strane, u više od polovice slučajeva, čak 53,2 %, nekretnina je u vlasništvu partnera ili članova njegove obitelji, podaci su iz istraživanja Ksenije Klasnić. Mnogi se uzroci zapravo pronalaze u i dalje patrijarhalno posloženom društvu u kojem se žensku djecu odgaja da je sasvim normalno da su nekretnine i pokretnine i dalje u vlasništvu muškog partnera ili njegove obitelji.

Upravo zato stručnjaci ističu da vlasništvo nad nekretninom nije samo pitanje imovine, nego i pitanje ekonomske moći, sigurnosti i mogućnosti izlaska iz nasilnih odnosa. Čak i one žene koje odluče izaći iz tog toksičnog odnosa kako bi spasile sebe pa i djecu, naiđu na ogroman broj problema poput rješavanja stambenog pitanja, brige o djeci i nedostatka socijalne podrške. Nevjerojatan je podatak da u velikom broju slučajeva ženama nakon razvoda životni standardi značajno padnu, a neke žive i na rubu siromaštva. Suočene s tom situacijom primoravane su živjeti u podstanarstvu ili se vratiti svojoj obitelji.

Uz sve to, u Hrvatskoj su česta dva fenomena: piramidalna zastupljenost i rodni jaz u plaćama. Jedan se odnosi na neravnomjernu raspodjelu poslova pa su tako žene zastupljenije u slabo plaćenim poslovima, a drugi stvara financijski jaz između žena i muškaraca u kojem opet postoji nesklad ne samo među plaćama nego i mirovinama. Od 280 tisuća korisnika minimalne mirovine u iznosu 450 eura bile su žene i to skoro dvije trećine. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svome izvještaju za 2025. godinu iznijela je podatak za tvrtke registrirane na Zagrebačkoj burzi u kojem se samo 20,5% žena nalazi u nadzornim odborima što predstavlja rast od mizernih 0,2% u odnosu na prošlu godinu.

Izrađeno pomoću alata Flourish/Izvor: Izvješće o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2025. godinu

KOLIKO KOŠTA NEVIDLJIVI RAD ŽENA KOD KUĆE?

Društvo oblikuje rodne uloge i stereotipe o muškarcima, ali i, u ovom slučaju, nedovoljno vrednuje koliko poslova i odgovornosti najčešće padnu na leđa žena i majki kod kuće. Jasno je da skoro svaka odrasla osoba kuha, čisti, pere, bavi se kućanskim poslovima i vodi brigu u svojoj djeci, ali problematika leži u neravnomjernosti i nepravednosti same podjele. Realnost kaže kako većina kućanskih poslova u većini tradicionalnih obitelji padne upravo na ženina leđa. Zbog takve nepravde, žene ispaštaju psihički i fizički. Obzirom da većinu svog slobodnog vremena iza posla provedu baveći se kućanskim poslovima, ženama ostaje manje vremena za bilo što ostalo što žele raditi.

Žena tako ima manje vremena za sebe, za svoj socijalni život, za brigu o sebi, za odmor ili za bilo što drugo. Prema statistici, u Hrvatskoj žene dnevno za neplaćeni rad prosječno potroše 2 i pol sata, dok je brojka na razini Europske unije veća i iznosi 3 i pol sata. U Europskoj uniji čak 79% žena svakodnevno kuha, čisti i pere, dok to svakodnevno radi samo 34% muškaraca. Primjerice, kada bi žena dnevno 7 ili 8 sati provodila obavljajući sve od navedenog, i uzimajući u obzir navedenu minimalnu satnicu, zarađivala bi 600€ dnevno. S druge strane, kada bi bila plaćena po gornjoj granici satnica ove poslove, dnevno bi trebala zaraditi i do 1300€.

Izrađeno pomoću alata Piktochart

Iako patrijarhat postoji od davnina i još od prvih ljudskih zajednica, prolaskom vremena, globalizacijom, tehnološkim napretkom i napretkom znanosti, mijenjaju se patrijarhalni obrasci. Žene se danas često susreću s pitanjima poput "Kako nemate ista prava?" ili "Kako je feminizam još uvijek potreban?" koja aludiraju na rodnu ravnopravnost i nestanak patrijarhata.

Takvo što još uvijek, nažalost, nije društvena realnost jer su patrijarhalni obrasci još uvijek tu, samo drugačiji nego prije. Žene više od 100 godina imaju pravo glasa, imaju pravo na obrazovanje i rad, imaju imovinska i obiteljska prava. Reproduktivna prava i zdravlje, kao i borba protiv diskriminacije također su napredovala, ali još uvijek nisu dosegli razinu ravnopravnosti s muškarcima.

Žene se danas još uvijek svakodnevno susreću s brojnim stereotipima, predrasudama, diskriminacijom, mizoginijom, seksizmom, omalovažavanjem i seksualizacijom na drugačije načine nego ikad prije. Danas se mizoginija i seksizam često manifestiraju kroz latentne uvrede, šale i komentare koji još uvijek podržavaju i hrane diskriminaciju nad ženama.

Jedan od modernijih problema je druga smjena koju žene odrade kod kuće, nakon posla. Takvo što se često zanemaruje kao problem i ne pridaje mu se dovoljno pažnje jer sam odlazak žena na posao izgleda kao već velika emancipacija pa se zanemaruje ostatak nepravde pod krinkom poslovne žene koja je financijski neovisna. Stoga je danas česta pojava da zaposlene žene koje su majke i supruge, imaju veći teret no ikad jer im količina kućanskog posla nije opala, "samo" još uz sve to idu i na posao.

Sada se postavlja pitanje ako su muškarci i dalje simbolički glave obitelji zašto su žene te koje nose najveći dio tereta i rada? Zašto su potplaćene i iskorištavane te na kraju ostavljene bez ičega? Govorimo li zaista o stvarnoj raspodjeli moći i društvu u kojem je patrijarhat umro i u kojemu vlada ravnopravnost?

I za kraj ostavljamo jedan kviz o financijskoj (ne)ovisnosti!

Riješite kviz i saznajte koliko ste financijski neovisni...

Izrađeno pomoću alata QuizMaker/ Fotografija generirana uz pomoć UI

fenomen stereotipa 'final girl'

Patrijarhat se također pojavljuje i pop kulturi, a primjer toga je i fenomen "final girl". „Knjiga je ogledalo duše“ izreka je kojom se izriče povezanost između onoga što jesmo i onoga što čitamo. Položaj žena, njihova uloga i očekivanja bili su povijesno definirani, a svaki se izlazak iz tih granica smatrao u najmanju ruku neprikladnim. Upravo je umjetnost često znala biti odraz društvenog stanja pa su onda po toj pretpostavci filmovi jedan od objektiva prema svijetu. U devedesetim godinama 20. stoljeća Carol J. Clover u knjizi Men, Women, and Chain Saws definirala je pojam "posljednje djevojke" u horor filmovima. Stereotipnim prikazom taj lik zbog svoje seksualne i moralne čistoće, intelektualne superiornosti te snage i volje, ostaje kao zadnji ženski lik koji se suočava s ubojicom i ostaje živ kako bi prenio priču o preživljavanju.

Izrađeno pomoću alata Knight Lab

Prva "posljednja djevojka" pojavila se u filmu "Crni Božić" 1974. godine. Jess Bradford glavni je lik u filmu, a prikazana je stereotipno kao bijela žena i intelektualno nadmoćna u odnosu na ostale likove. No, ipak nije u potpunosti ispunjavala tadašnje konzervativne stavove društva budući da je u filmu bila trudna. U filmovima 70-ih godina, žene koje su bile seksualno aktivne bile su kažnjavane smrću, dok su samo "čiste" djevojke preživljavale. Novo je desetljeće donijelo i nova društvena viđenja. Likovi "posljednjih djevojki" bili su drugačiji jer su se aktivno borili i koristili inteligenciju u borbi. Ellen Ripley iz filma "Alien" i Nancy Thompson iz "Strave u Ulici brijestova" odbacile su ulogu pasivnih žena i počele rušiti stigmu o "čistoći". Ono što je dovelo to tako značajnih promjena jesu ženski pokreti toga doba. Njihovim se primjerom promijenila percepcija u kojoj su se žene sada mogle spasiti same.

Izlaskom filma "Vrisak" 1996. godine i pojavom Sidney Prescott kao glavnog ženskog lika došlo je do značajnih promjena u žanru. Njena je priča srušila pravilo da seksualno aktivne žene moraju umrijeti te, što je još važnije, srušila je percepciju u kojoj žene ovise o muškarcu. Njihovo preživljavanje ovisilo je isključivo na vlastitoj snazi volje i tijela. Dvadeset prvo stoljeće je razdoblje brojnih borbi za prava ne samo žena, nego i drugih društvenih skupina. Ponukana tim promjenama, filmska je industrija morala promijeniti štošta u prikazivanju arhetipa "posljednje djevojke". Fokus novih filmova je inkluzivnost pa tako glavne glumice više nisu isključivo bjelkinje ili pak koriste gluhoću, kao Maddie u filmu "Šuti", kao prednost nad negativcem kako bi na kraju pobijedile. Odnos društva prema ženama mijenjao se iz desetljeća u desetljeće, iz filma u film, ali jedina konstanta koja je ostala je ta da su žene bile te koje su se borile za jednakost i preživljavanje.

Izrađeno pomoću alata CapCut/ Izvor videa: YouTube

Što možemo doznati iz dokumentarca

Louisa Therouxa: "Unutar manosfere"

Možda je koncept "posljednje djevojke" ostao u filmovima 90-ih, ali to ne znači da su seksizam i mizoginija ostali u 90ima. Današnja pop industrija reflektira seksizam i mizoginiju na vrlo moderan i relativno suptilan način. Stoga nije čudno što i u 2026. godini nastane relativno neuspješan dokumentarac koji opet ne radi puno po pitanju rodne ravnopravnosti, iako dolazi iz najbolje namjere.

Luksuz, mišići, skupi automobili, skupi satovi, toksična muškost i ponižavanje žena glavna su retorika ovog Netflixovog dokumentarca. Autor dokumentarca je Louis Theroux, poznati britanski novinar, voditelj i autor. Dobitnik je tri nagrade Britanske akademije za televiziju i nagrade Kraljevskog televizijskog društva za televiziju.

Poznat je po svojim dokumentarcima koji se nerijetko bave tabu temama, supkulturama i zločinima, pa je tako snimao dokumentarce o seksualnim radnicima, o neonacistima, o lovcima na NLO-e i o članovima crkve Westboro Baptist. Ovaj je put uronio u svijet mizoginije i toksične muškosti, odnosno u manosferu.

Louis Theroux, https://www.vanityfair.com/hollywood/story/louis-theroux-inside-the-manosphere-interview?srsltid=AfmBOopqf9aMclIC6ldKS7Wm34bMRVWdi03H_Xa7-m8IvsEt5l9CsFCG

ideologija crvene pilule

Theroux je u svom dokumentarcu o manosferi ugostio pet jako poznatih, ali i po društvo jako opasnih influencera, muškaraca koji redefiniraju pojam muškosti i vode ga u ekstreme. Svi su oni iznimno praćeni muškarci kojima su publika većinom isto muškarci, posebno tinejdžeri i mladići u dvadesetima koji ih slušaju i odrastaju uz njih.

Ono što ti influenceri zapravo promoviraju su luksuzni stanovi, automobili, luksuzan stil života, brza i laka online zarada, isklesano tijelo i redefiniranje muško ženskih odnosa, u korist muškaraca. Oni zapravo prodaju toksičnu muškost kao početak i kraj priče. Toksična muškost sadržana je i u njihovim nerealnim poslovnim planovima, u odnosu prema samome sebi i prema partnericama, jer se o partnerima ne razgovara - njeguje se stigma seksualnosti i ljubavi. Nerealna mentalna i fizička snaga, mentalitet koji im ne dopušta da budu emotivni, ranjivi ili emocionalno dostupni partnericama jer su u suprotnom "slabići", udaljuje ih od ljudskosti i ulazi u područje toksične muškosti. Oni se boje "slabosti" odnosno emocija, zbog čega ih potiskuju i drže u sebi, čime hrane agresiju i promiču mušku dominaciju zbog potrebe da se dokažu kao "pravi" muškarci. Takve nametnute društvene uloge blokiraju ljudskost u muškarcu, stvaraju pritisak i razne psihičke poremećaje i nerijetko rezultiraju diskriminacijom, obiteljskim nasiljem ili online uznemiravanjem neke vrste. Ovakve su odrednice ukorijenjene u patrijarhatu, koji šteti svima, uključujući same muškarce.

Dokumentarac prikazuje život Harrisona Sullivana, Myrona Gainesa, Sneaka, Justina Wallera i Eda Matthewsa. Ovi influenceri promoviraju brzu i laku zaradu, jednostranu monogamiju i mušku dominaciju koja bezuvjetno odražava mizoginiju, seksizam, homofobiju, antisemitizam, rasizam i potiče ekstremno ponašanje. U dokumentarcu se spominje i teorija crvene pilule, riječ je o metafori iz filma Matrix. Radi se o svojevrsnom osvještavanju i povratku surovoj realnosti, točnije o buđenju i spoznaji skrivenih istina. U kontekstu manosfere se odbacuju mainstream narativi o društvu, rodu i općenito o politici te se često šire razne teorije zavjere. Unutar crvene pilule se također vjeruje kako su romantični odnosi između muškarca i žene pogrešno shvaćeni, kako žene zapravo imaju korist od veze s muškarcem i kako postoje jasno definirane uloge u takvom odnosu.

Lica manosfere: Sullivan, Waller i Gaines

Harrison Sullivan je fitness influencer koji je probio led u ovom dokumentarcu. On ima 23 godine za vrijeme snimanja, 132 tisuće pratitelja na TikTok-u i prvo što je napravio kada se pojavio u dokumentarcu je pokazao rukom na djevojku koja je sjedila u njegovom dnevnom boravku i smijući se rekao: "Ovo je moja perilica suđa." U nastavku je razgovarao s Therouxom i kazao kako je kupio organizaciju koja se bavi OnlyFansom, ali da mu se gade djevojke koje se tim bave i da bi se odrekao svoje kćeri kada bi se ona odlučila baviti tim.

Nadodao je kako bi se odrekao i sina da sazna da je homoseksualac. Takve riječi su jako kontradiktorne i odražavaju seksizam i jasnu razliku koju čini između sebe kao muškarca i ostalih žena. Problematika se nastavlja kada kaže kako bi bilo idealno da mu je partnerica djevica. Theroux također problematizira Sullivanove priznanje u jednom od videa kako je on sam rasist, homofob i mizoginist. Na kraju dokumentarca se navodi kako je Sullivan uhićen zbog opasne vožnje.

Još jedan od aktera jest i Justin Waller, američki poduzetnik koji se bavi nekretninama i društvenim mrežama gdje zagovara mentalitet crvene pilule i daje savjete o stjecanju bogatstva, o načinu razmišljanja i o odnosima sa ženama.

On je milijunaš koji zagovara jednostranu monogamiju, točnije odnos u kojem je njegova partnerica odana samo njemu, dok on smije spavati i izlaziti s drugim ženama. Kasnije u dokumentarcu to i njegova partnerica i majka njegove djece opravdava i odobrava objašnjavajući kako je njoj dovoljno da joj ne laže i ne skriva druge žene te da njoj godi pomisao da je njen muškarac poželjan.

Pojavljuje se i Myron Gaines koji snima podcast "Fresh and Fit" i bavi se društvenim mrežama šireći teoriju muške nadmoći, antisemitizma, tradicionalnih rodnih uloga, samonapretka, pričajući o zaradi, treniranju i romantičnim odnosima. Kontroverzan je i zbog izvođenja nacističkog pozdrava i zbog preispitivanja žrtava Holokausta. Prije tri godine je i objavio knjigu koja se zove "Zašto žene zaslužuju manje".

Therouxu je priznao kako bi želio u budućnosti imati više supruga, nakon čega je autor dokumentarca želio kratko pričati s njegovom partnericom koja je sramežljivo objasnila da nije sigurna je li joj u redu da ne bude jedina u odnosu s njim. Gaines je inzistirao kako to sada nije bitno jer je riječ o budućnosti, nakon čega je poslao svoju djevojku Angie da mu pospremi sobu.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Netflix UK & Ireland (@netflixuk)

Prava: Netflix 2026.

Prava: Netflix 2026., Harrison Sullivan, njegova majka Elaine Sullivan i Louis Theroux

DOKUMENTARAC KOJI JE OSTAO NA POVRŠINI

Mizoginija nije samo nusproizvod manosfere i teorije crvene pilule, već je ključni dio njihove retorike i marketinga. Ovim influencerima tijekom snimanja prilaze obožavatelji, redom mladi muškarci u dvadesetima ili i mlađi od toga, koji im izražavaju potporu i oduševljenje njihovim radom. Tada Theroux pokušava ispitati utjecaj ovih influencera, ali jako površno.

Dokumentarac se bavi aktualnim i iznimno značajnim društvenim pitanjem, ali ostavlja dojam kao da je samo otvorio veliku kantu crva i samo je ostavio otvorenom, a da se nije pobrinuo gdje će ti crvi otići. Louis Theroux je nažalost samo zagrebao površinu problematike patrijarhata, seksizma, mizoginije i mržnje prema drugim i drugačijima uopće.

Njegov pristup djeluje nedorečeno jer zapravo ništa nije novo otkrio, gotovo uopće nije doprinio temi niti je nešto istražio. On kao da je samo dao medijski prostor, ono njima najdraže, svim influencerima koje je ugostio u svom dokumentarcu. Njih se nije ni o čemu naučilo niti osvijestilo, oni su samo pokazali široj javnosti kakvi su, čim se bave i što zagovaraju; a stvarno se ne vidi kako je to moglo doprinijeti javnom diskursu o ovoj temi.

Ostaje nepoznanica je li autor dokumentarca toliko nekompatibilan s gostima zbog čega dijalog gotovo pa nije bio moguć ili je ovo rezultat muškarca koji se odlučuje pozabaviti s temom patrijarhata i mizoginije, a zapravo je ne razumije i ne proživljava svakodnevno na vlastitoj koži.

Za svaku je pohvalu što se netko odlučio baviti ovom važnom temom, ali nažalost djeluje kao jako loša realizacija nečega što je bila dobra ideja na papiru. Ne može se oteti dojmu da Therouxov prepoznatljiv stav, pristup i retorika uopće ne funkcioniraju kada dođu u susret s glasnim, samopouzdanim i toksičnim alfa mužjacima koje je pokušao ugostiti, osvijestiti ili što god treće da je pokušao, ali djeluje kao da uopće nije uspio.

Jasno je da je Theroux na strani ravnopravnosti, pravde i zdravog razuma u ovoj priči, ali njegov pristup djeluje iznimno bezopasno i "nedorastao" akterima s kojima je razgovarao. Djeluje kao mala bijela pudlica u suknjici koja laje na dobermana ili nekog vučjaka.

Zbog svega ovoga, ostaje gorak okus u ustima nakon pogledanog dokumentarca.
Porast popularnosti spomenutih Influencera koji njeguju toksičnu muškost učinio je temu mizoginije još aktualnijom. Podjele su osjetljivije no ikad, a godine borbe za ravnopravnost spolova na trenutke djeluje kao da su pale u vodu i kao da su žrtve bile uzalud.

POSLJEDICE VAN EKRANA

Ovdje nije riječ samo o pukim moralima, o brojkama, o statistici ili o retorici koja prevladava ili ne prevladava u društvu. Ovdje je riječ o životima žena diljem svijeta, o njihovoj patnji i o njihovoj borbi, ali i o njihovoj šutnji. U Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi nasilje i to najčešće od strane bliske muške osobe, odnosno od partnera ili od članova obitelji. Prema statistici, svaka četvrta žena u državi doživi neku vrstu nasilja nakon navršene 15. godine života, bilo ono fizičko, psihičko ili seksualno. U Hrvatskoj se dogodi između 22 i 45 femicida godišnje, a u svijetu svakih deset minuta jednu ženu ubije jedna njoj bliska osoba. To znači da su dvije žene ubijene dok sam ja napisala jednu karticu teksta. Ovo su podaci sa službenih stranica Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i sa službenih stranica za Državni zavod za statistiku.
Toksična muškost je dakle, u srži patrijarhata i obiteljskog nasilja. Stoga se porast takvog narativa ni pošto ne bi smjela shvatiti olako ili bezopasno.

KLEČANJE ZA PROŠLOST

ILI BORBA ZA BUDUĆNOST?

Slične ideje o rodnim ulogama i odnosima između muškaraca i žena ne pojavljuju se samo u online prostoru, nego i u fizičkom javnom prostoru, kroz organizirana okupljanja poput molitvenih skupina gdje se dodatno normaliziraju. Molitelji, popularno nazvani klečavci, u Hrvatskoj se okupljaju od 2022. godine i do danas se mole u čak 30 mjesta diljem zemlje.

Naime, radi se o muškarcima koji kleče i mole krunicu na javnim mjestima, najčešće trgovima, gdje ističu i promoviraju svoje ciljeve i vrijednosti poput duhovne obnove, jačanja muškog autoriteta, čednosti žena, povratka tradicije i protivljenja pobačaju.

Pod maskom molitve i vjere, ograđuju se od politike, iako nisu nimalo apolitični. U različitim gradovima i kontekstima pojavljuju se razne inicijative javne molitve, poput "Marijinih sinova" u Dubrovniku, "Muževni budite" i "Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina" u Zagrebu, te "Marijinih ratnika" u Splitu. Paralelno se pojavljuju i u hrvatskoj dijaspori, posebno u Australiji.

od hrvataske do globalnih konzervativnih mreža

Molitvena okupljanja dio su kampanje pod nazivom "Što je muškarac bez krunice?" koja se provodi u sklopu projekta Muževni budite, a organizira ih neformalna građanska inicijativa "Bratstvo Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina". Kampanja "Što je muškarac bez krunice?" dio je antirodnih pokreta u Republici Hrvatskoj, kako stoji u priopćenju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Višnje Ljubičić. No, takva okupljanja nisu ekskluzivna za Hrvatsku, već se radi o globalnom pokretu "Men's Rosary" koji se održava u 40-ak zemalja svijeta, s početkom u Brazilu.

Brazilski TFP (TFP - Tradition, Family and Property) pokret je iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Riječ je o međunarodnoj katoličkoj ultrakonzervativnoj udruzi koja se zalaže za obranu tradicionalnih katoličkih vrijednosti, privatno vlasništvo i hijerarhijski poredak u društvu. Izvorna brazilska organizacija TFP s vremenom je prerasla u globalnu mrežu udruga koje djeluju diljem svijeta. Možda najpoznatiji primjer je Poljski Ordo Iuris, poznat je po snažnom lobiranju za zaštitu tradicionalne obitelji i po protivljenju pobačaju. Javnosti su najpoznatiji po tome što su prije nekoliko godina bili glavni pokretači inicijative za potpunu zakonsku zabranu pobačaja u Poljskoj te zbog ratificiranja Istanbulske konvencije 2015. godine u Poljskoj.

Hrvatski Ordo Iuris osnovan je 2017. godine u Zagrebu, a bavi se promicanjem tradicionalnih vrijednosti, zaštitom života od začeća, obiteljskim pravom i slobodom savjesti. Osim toga, u Hrvatskoj djeluje i Zaklada Vigilare koja se također povezuje s mrežom TFP-a. Vincent John, poznat kao Vice Batarelo, povezan je s ovim organizacijama. A da je očuvanje patrijarhalnih vrijednosti jedan od glavnih ciljeva takvih organizacija vidi se i iz poruke koje same ističu kao temelj svojeg djelovanja. Primjerice, udruga Vigilare djeluje pod sloganom „ponosno retrogradni“.

Molitvene skupine muškaraca koje kleče na hrvatskim trgovima povezane su s projektom "Muževni budite" čiji je pokretač Krunoslav Puškar. Pokret je inspiriran sličnim inicijativama iz Poljske, gdje su muškarci koji mole krunicu u javnom prostoru prvi put zabilježeni 2009. godine kao oblik otpora LGBT pokretima. Pokret se povezuje i sa Zakladom Ordo Iuris te mrežom konzervativnih katoličkih organizacija povezanih s Poljskom i organizacijom Vigilare. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova također je upozorila da se kroz poruke te kampanje pokušavaju reafirmirati neravnopravni odnosi moći u obitelji i društvu u skladu s nekadašnjim patrijarhalnim poretkom.

povratak
tradicionalnih rodnih uloga?

Kako stoji u izvješću Pravobraniteljice, isključivanje žena iz molitvenih aktivnosti te prikazivanje muškaraca kao duhovnih autoriteta promovira vrlo tradicionalnu i stereotipnu sliku rodnih uloga. Posebno su problematične izjave pojedinih organizatora prema kojima bi žene trebale paziti kako se odijevaju kako "ne bi izazivale muškarce".

Takvi stavovi ne štete samo ženama, već i muškarcima jer ih prikazuju kao osobe koje ne mogu kontrolirati vlastite nagone i ponašanje. Time se muškarce svodi na stereotip agresivne i impulzivne muškosti, dok se odgovornost za njihove postupke prebacuje na žene. Upravo zato ovakve poruke ne učvršćuju samo patrijarhalne obrasce, nego i održavaju toksične ideje o tome kakvi bi muškarci "trebali biti".

IMa potrebe za reakcijom

Fenomen tako izaziva podijeljene reakcije u društvu jer osim molitelja, na trgovima se često znaju naći i prosvjednici. Trgovi tako postaju prostor sukoba između različitih interpretacija društvenih vrijednosti. Pa je tako i prvi prosvjed zabilježen u prosincu 2022. godine kada je nekolicina građana s vjenčićima na glavi i ružama na podu ispred sebe također uz molitelje bila na Trgu. Od tada su prosvjedi sve češći, a među najpoznatijim primjerima svakako su "Tihe mise", performansi umjetnice Arijane Lekić-Fridrih te pokušaj uklanjanja molitelja s Trga putem peticije aktivistice Sanje Sarnavke. Peticija je predana Saboru s više od 60 tisuća prikupljenih potpisa. Osim toga, bubnjevi, zviždanje i transparenti prisutni su gotovo svake subote uz molitelje. Istodobna prisutnost molitelja i prosvjednika pokazuje koliko su stavovi o toj temi polarizirani te koliko je teško pronaći zajednički društveni konsenzus.

Možda najpoznatiji incident povezan s moliteljima je događaj 6. prosinca 2025. godine kada je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, muškarac koji se izdvojio iz skupine molitelja, namjerno pregazio 38 crvenih ruža. Ruže su bile postavljene u sklopu performansa "Tiha misa" umjetnice Arijane Lekić-Fridrih u spomen na 38 žena žrtava femicida u Hrvatskoj. Nakon gaženja ruža, vratio se među muškarce koji su klečali i molili. Zagrebačka policija je dovršila istragu i prijavila ga zbog počinjenog prekršaja. Udruga koja organizira mušku molitvu na glavnom zagrebačkom trgu oštro se ogradila od ovog čina u priopćenju za javnost, navodeći kako počinitelj nije njihov član.

Riječki nadbiskup Mate Uzinić pozvao je molitelje da preispitaju čini li ih njihova molitva boljim ljudima te pridonose li društvenom miru ili stvaranju novih podjela. Posebno je osudio gaženje ruža te istaknuo da je teško razumjeti kako iz molitve može proizaći takva reakcija i tolika razina bijesa. Upravo u tome vidi dokaz da se ne radi o istinskoj molitvi, a ako se i naziva molitvom, ona prema njegovim riječima nema obilježja kršćanske molitve. Iako smatra kako molitva na javnim trgovima nije primjeren oblik vjerskog djelovanja, zabrana nije odgovarajuće rješenje jer bi, prema njegovu mišljenju, takav potez mogao dodatno produbiti sukobe.

No, ponekad i policija zakaže. Kada je umjetnica Lekić-Fridrih zakupila prostor Peristila u Splitu od grada te sa svim potrebnim dozvolama na dan okupljanja molitelja jasno dala do znanja da se molitva tamo neće moći održati, policija nije stala u njezinu obranu. Kako prenosi Večernji list, "kada je zatražila pomoć od policije i komunalnih redara da izvedu muškarce iz prostora njene instalacije, rekli su joj navodno da nema potrebe za reakcijom".

Mia Slafhauzer / Pixsell

Iako su se u početku molitelji nalazili na većim trgovima gradova poput Zagreba, Splita ili Rijeke,

s vremenom se brojka popela na čak 30 mjesta diljem Hrvatske.

koja je cijena povratka tradiciji?

Zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Kristijan Kevešević sudjelovao je na okruglom stolu u Hrvatskom saboru o navodnim kršenjima prava muškaraca uključenih u javne molitve krunice. U raspravi je kritički ocijenio predstavljeno izvješće, istaknuvši da mu nedostaje nepristranost i ozbiljna analiza konteksta. Naglasio je da pojedine poruke i prakse povezane s ovim okupljanjima mogu jačati patrijarhalne obrasce, primjerice kroz stavove o ženama, naglašavanje muške duhovne autoritativnosti te isključivanje žena iz samih aktivnosti. Upozorio je i na moguće negativne posljedice za ravnopravnost spolova te naveo da su zaprimljene i pritužbe građana koje izražavaju zabrinutost zbog ove inicijative.

Jer ipak, svaka akcija ima i reakciju. U izvješću Pravobraniteljice stoji da u svakom društvu postoje skupine koje nastoje očuvati tradicionalni društveni poredak i protive se pojedinim promjenama koje donosi suvremeno društvo, smatrajući ih štetnima ili neprihvatljivima te da su posljednjih godina takve skupine vidljive i u Hrvatskoj. Iako se često predstavljaju kao građanske inicijative, njihovo djelovanje uglavnom se temelji na konzervativnim i vjersko fundamentalističkim vrijednostima. A ženska su prava kolateralna žrtva aktivnosti takvih pokreta, kojima je cilj očuvati patrijarhalni poredak koji podrazumijeva manja ženska prava, ostanak u "prirodnim ulogama" te mušku dominaciju.

Zbog svega toga ovakve pokrete i društvene pojave važno je promatrati kritički, posebno zbog njihova sve većeg utjecaja na društvene vrijednosti, javni prostor i političke rasprave. Primjer Poljske pokazuje koliko brzo konzervativni i antirodni pokreti mogu prerasti iz građanskih inicijativa u ozbiljnu političku snagu koja utječe na zakone i prava građana. A takav scenarij nije nemoguć ni u Hrvatskoj, kaže Pravobraniteljica. Time se otvara prostor mogućem nazadovanju u području ljudskih prava i ravnopravnosti spolova, što potvrđuju i trendovi porasta rodno stereotipnih stavova u društvu. Ovi pokreti se mogu shvatiti kao novi, suvremeni oblik patrijarhata koji se ne pojavljuje samo kroz zakone, nego i kroz javni prostor i društvene poruke, a moliteljske skupine su jedan od njegovih primjera.

kako izgleda jedna subota na trgu?

Molitva, bubnjevi i pjesma

Molitva

Bubnjevi

Prvog subotnjeg svibanjskog jutra, u 8 sati i 30 minuta, na Trgu bana Josipa Jelačića po običaju su se okupili molitelji u organizaciji Muževni budite i Vitezova bezgrešnog srca Marijina. Tek stupivši na pločice Trga, u zraku su se osjetile tenzije. S jedne strane ritam bubnjeva, s druge strane molitva, a između postroj policajaca. Policija je bila osjetljiva i pažljiva na najmanju sumnju, na najmanji upitni zvuk. Pa su tako, u trenutku kada se čuo zvuk odljepljivanja čička s futrole fotoaparata, dvoje policajaca odmah posegnuli za svojim pištoljima.

Kao i inače, muškarci koji su molili krunicu bili su u svoja četiri zida, u koja žene ne mogu zaći. Podržavateljice muškaraca koji kleče, tako su stajale van tih zidova, u neposrednoj blizini, klečeći s krunicama u rukama. Zaštićeni sjenom i mnoštvom policije, što u plavom, a što u civilu, molili su se punih sat vremena. Prolazeći pokraj njih moglo se čuti kako znatiželjni sinčić, povlačeći za rukav svoju mamu, koja podiže novac s bankomata, pita: "A za što se oni mole?". "Neki ljudi ne žele da mame i tate budu ravnopravni", odgovara mu mama, ovaj put povlačeći njega dalje od vreve.

My Mother's Savage Daughter

Bella Ciao

Na suncem obasjanoj strani Trga, nasuprot moliteljima, našli su se i prosvjednici, a barikada policije između njih sve je nadzirala. Među transparentima prosvjednika moglo se pročitati Vjera ili politika?, Molitva ili performans?, Mi nismo krive za vaše grijehe, Gdje su molitve za žrtve femicida?. A osim bubnjeva i transparenata, mogla se čuti i pjesma. U jednom trenutku grupa djevojaka iz LeZbora zapjevala je pjesmu "My Mother’s Savage Daughter". Riječ je o himni koja slavi žensku snagu, povezanost s precima i otpor društvenim pravilima. Uz to pjevala se i antifašistička himna "Bella Ciao". Prosvjednici su privukli pažnju brojnih prolaznika i turista koji su ih znatiželjno promatrali, snimali ili cupkali nogom u ritmu bubnjeva. No, neki su na njihov nastup reagirali otvorenim negodovanjem, uzvikujući "Prokletnici!".

Možda je odabir strane s više ili manje sunca puka slučajnost, a možda je neka sudbinska poruka ili poziv da osvijestimo da je vrijeme da tamu ostavimo iza sebe. Da je vrijeme da se okrenemo novom educiranom, međusobno poštujućem sustavu. Društvu u kojemu nema mjesta zastarjelim patrijarhalnim obrascima koji se pokušavaju u naše živote vratiti klečeći na trgovima.

je li došlo vrijeme

ZA IZLAZAK IZ "MUŠKE KUTIJE"?

Glava kuće i financijski stup, stoik i autoritet. To su samo neka tradicionalna očekivanja društva od muškaraca. S naglaskom na dominaciju, emocionalnu suzdržanost te odbacivanje ženskih osobina, s vremenom se stvorio jedan toksičan obrazac strogih patrijarhalnih očekivanja o tome "što znači biti muško?".

Patrijarhat ne oblikuje samo odnose moći između muškaraca i žena. On oblikuje i samu ideju muškosti, često na načine koji ostavljaju duboke i ozbiljne posljedice. Između "budi muško" i "nemoj plakati" rastu generacije muškaraca koje uče da je osjećaje sigurnije potisnuti, nego izraziti, osim možda bijesa i ljutnje.

Takva očekivanja oblikuju uvjerenje da se vrijednost muškaraca procjenjuje kroz njihov uspjeh i kontrolu. A kad se težina tih očekivanja sukobi sa stvarnim životom, rezultat su tjeskoba, sram i osjećaj nepripadanja. Koncept koji najbolje objašnjava ovaj fenomen, a može se povezati s pojmom toksične muškosti, jest "The Man Box" koji je detaljno razrađen u istraživanju Equimunda.

U "muškoj kutiji" nalaze se sva društvena očekivanja i pritisci koje dječaci i mladići usvajaju kroz obitelj, vršnjake, medije i širu kulturu, a koji definiraju što znači biti "pravi muškarac".

Radi se o "kutiji" u kojoj nema mjesta za izražavanje te koja nameće ideju da muškarac mora biti samodostatan, emocionalno suzdržan, fizički snažan, heteroseksualan i dominantan kako bi bio prihvaćen kao muževan.

Istraživanja pokazuju da je takav pritisak izrazito raširen. Velik broj mladića navodi da su odrastajući dobivali poruke kako "pravi muškarac" mora ostati snažan i onda kada osjeća strah ili nesigurnost.

To se počinje učiti vrlo rano, kroz igračke, očekivanja i svakodnevne poruke poput "dječaci ne plaču", čime se postupno oblikuje model muškosti. Osim toga, patrijarhat potiče obrasce prema kojima je prihvatljivo, često i poželjno, da muškarci koriste nasilje kako bi stekli poštovanje i kontrolu, piše Libela.

Dakle, patrijarhat šteti čak i onima kojima bi, barem na prvi pogled, trebao pogodovati. Iako se čini da isključivo daje moć i privilegije, patrijarhat zapravo muškarcima nameće očekivanja koja moraju ispuniti, a cijena toga je (emocionalna) sloboda. A takvi pritisci dovode do stalnog natjecanja i potrebe da dokazuju svoju muškost.

Neki od najčešćih primjera su:

"Muškarci ne plaču"
"Ne budi djevojčica"
"Ne budi papučar i slabić"
"Očvrsni i ne traži pomoć"
"Prava muškarčina mora biti agresivna"
Homofobija i omalovažavanje "ženskih" ponašanja
"Plava je za dečke, roza je za cure"
Natjecateljski karakter i dominacija

U istraživanju je također definirano sedam ključnih stupova koji čine sadržaj "Muške kutije", a koji služe kao definicija toksične muškosti, a to su: samodostatnost, glumljenje čvrstine, fizička privlačnost, rigidne rodne uloge, heteroseksualnost i homofobija, hiperseksualnost te agresija i kontrola.

Posljedice rigidnih rodnih obrazaca

"Muška kutija" tako ima ozbiljne i dugoročne posljedice na živote mladih muškaraca, ali i žena. Mladići koji prihvaćaju takve obrasce ponašanja češće narušavaju vlastito mentalno i fizičko zdravlje, udaljavaju se od bliskih odnosa te rjeđe traže pomoć u trenucima kada im je potrebna. Takvi obrasci povezani su i s većim rizikom od depresije te češćim razmišljanjima o samoubojstvu.

Osim toga, mladići unutar ovog okvira pokazuju veću sklonost različitim oblicima nasilja kao i seksualnom uznemiravanju žena, dok je istodobno vjerojatnije da su i sami bili izloženi nasilju. Također su skloniji rizičnim ponašanjima poput prekomjernog konzumiranja alkohola i opasne vožnje, što značajno povećava rizik od ozljeda i prometnih nesreća.

"Usamljenost među muškarcima raste, ali društvo ih i dalje uči da emocije drže u sebi", stoji na Instagram stranici udruge Status M. Sve češće se govori o takozvanoj "epidemiji muške usamljenosti" odnosno rastućem osjećaju izolacije među muškarcima koji su odrastali uz poruke da emocije treba potiskivati, a ranjivost skrivati.

Mnogi mladići danas ostaju bez prostora za otvorene razgovore o nesigurnosti, strahu i bliskosti. Upravo zato dio njih utočište pronalazi u online zajednicama, poput "Incel kulture" ili prostora "Manosfere", koje nude pojednostavljene odgovore na njihove frustracije. Takve zajednice prikazuju muškarce i žene kao suprotstavljene strane u stalnom sukobu, pritom žene predstavljajući kao uzrok muških problema. Umjesto da pronađu podršku i osjećaj pripadnosti u takvim zajednicama, učinak je često suprotan.

PROMJENE U RAZUMIJEVANJU MUŠKOSTI

Ipak, posljednjih godina sve je više inicijativa koje pokušavaju redefinirati tradicionalne obrasce muškosti i otvoriti prostor za zdravije, ravnopravnije modele ponašanja. Organizacije poput Status M naglašavaju da muškarci ne moraju biti zatočeni unutar patrijarhalnih očekivanja te potiču dječake i muškarce da razvijaju empatiju, emocionalnu otvorenost i nenasilne oblike ponašanja. Njihov pristup temelji se na ideji da rodna ravnopravnost nije isključivo "žensko pitanje", nego društvena promjena koja koristi svima, uključujući i muškarce. Jedan od važnih prostora promjene postaje i suvremeno očinstvo. Dok je tradicionalni patrijarhalni model oca prvenstveno definirao kao financijskog hranitelja obitelji, sve više muškaraca danas nastoji biti emocionalno prisutno i uključeno u svakodnevnu brigu o djeci.

Projekti poput "Festivala tata" promoviraju upravo takve modele roditeljstva: očeve koji koriste roditeljski dopust, sudjeluju u kućanskim poslovima i pokazuju nježnost i brigu bez straha da će zbog toga biti percipirani kao "manje muževni". Sličan cilj ima i regionalna inicijativa Ne posmatraj. Reaguj!, koja okuplja muškarce u borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja i štetnih patrijarhalnih normi. Kroz javno osuđivanje nasilja, rušenje ideje da muškarci moraju biti emocionalno "nedodirljivi" te zalaganje za rodnu ravnopravnost, ovakve inicijative pokušavaju pokazati da muškost ne mora biti povezana s dominacijom, kontrolom i šutnjom, nego može uključivati odgovornost, empatiju i međusobnu podršku.

Po riječima Herba Goldberga: "Muškarac je platio visoku cijenu za svoju mušku 'privilegiju' i moć. Izgubio je kontakt sa svojim emocijama i tijelom. Igra po pravilima muške igre i s bezumnom svrhom uništava samoga sebe – emocionalno, psihološki i fizički." Patrijarhat zato nije sustav koji oblikuje samo položaj žena u društvu, nego i način na koji muškarci doživljavaju sebe, svoje emocije i međuljudske odnose. Iako muškarcima kao skupini donosi određene privilegije, istodobno ih zatvara unutar rigidnih normi koje ograničavaju slobodu izražavanja, emocionalnu bliskost i individualnost. Takvi obrasci postupno postaju internalizirana pravila ponašanja koja dječaci usvajaju od najranije dobi, često bez prostora za drugačije modele muškosti. Upravo zato propitivanje patrijarhalnih normi nije samo pitanje rodne ravnopravnosti, nego i pitanje stvaranja društva u kojem muškarci ne moraju birati između vlastite ljudskosti i društveno prihvatljive slike "pravog muškarca".

"Muškarac je platio visoku cijenu za svoju mušku 'privilegiju' i moć. Izgubio je kontakt sa svojim emocijama i tijelom. Igra po pravilima muške igre i s bezumnom svrhom uništava samoga sebe - emocionalno, psihološki i fizički."