|
113.667. Brojka je to koja možda i najbolje dočarava zašto je nogomet „najvažnija sporedna stvar na svijetu“. Tako je, jasno, i u Hrvatskoj. Jer u Lijepoj Našoj upravo je toliko registriranih nogometaša koji svakoga tjedna, u većoj ili manjoj mjeri, nekoliko sati svoga života posvećuju „loptanju“ s protivnicima na travnjaku. I dok pod svjetlima najglamuroznije pozornice obitava škvadra s najviših instanci hrvatskoga nogometa, glavnina od navedenih 113 tisuća svoju strast ostvaruje vodeći rovovske bitke u kaljužama niželigaških terena. Mjestima na kojima zelenila trave ima tek u tragovima, a na kojima se, reći će nogometni romantici, još uvijek igra onaj „pravi nogomet“. S ofucanim i oronulim kopačkama, blatom obojenim dresovima, loptom „koja se nađe“ i u atmosferi u kojoj pucaju i oni najtvrđi. Pa čega tu, pobogu, lijepoga može biti?!
Baudelaireova „estetika ružnoće“ možda će najbrže dovesti do odgovora, no kako se god ploča okrenula, u brutalizmu niželigaškoga nogometa doista se mogu pronaći iskustva koja se teško s čime mogu mjeriti. Iskustva koja za neke predstavljaju tek „kaljenje“ i korak prema vrhu i bijegu od niželigaškoga nogometa. A koja, s druge strane, služe kao vječni dom najvećega broja nogometaša u Hrvatskoj. Onaj koji je smješten daleko od žiže široke javnosti i u kojemu „ciljanu publiku“ čini tek lokalna zajednica. Stanište u kojemu svatko svakoga zna, u kojem filtara niti oklijevanja nema te u kojemu se pravila, po potrebi, kuju na licu mjesta. „Dom“ je to koji ćemo, kroz razne perspektive i gledišta, dubinski istražiti u našemu radu i doznati što to čini niželigaški nogomet u Hrvatskoj. Od igrača, trenera i sudaca pa sve do čelnika klubova, otkrivamo stanje i uvjete u kojima ordiniraju svi akteri ovoga područja na kojemu su stasali i stasat će novi Modrići, Mandžukići i Livaje. |
|
|
NK Strmec Bedenica nije klub koji se pojavljuje u mnogim sportskim rubrikama. No, kada smo stigli na njihovo polufinale kupa, odmah je bilo jasno da ovo nije samo još jedna utakmica na papiru. Atmosfera je bila onakva kakva se rijetko viđa, pravi niželigaški blagdan. Toliko pravi da smo treneru Tomislavu Sitaru zakačili mikrofon i snimali ga kako se dere s klupe, akciju po akciju, bez ikakvog filtra. Ono što smo dobili teško je opisati, ali svakako nije za slabe živce.
Nakon finalnog sučevog zvižduka gorčina poraza prelila se u feštu i proslavu rođendana koja je trajala nekoliko sati. Razgovarali smo sa simpatičnim trenerom Tomislavom Sitarom, igračima i predsjednikom. Ljudima koji ovaj klub drže na nogama svaki tjedan, bez reflektora i bez velikih budžeta. Posebnu zanimljivost daje i podatak da je na klupi Strmca svojedobno sjedio Mario Kovačević, današnji trener Dinama, što je dokaz da niželigaški tereni nisu samo kraj puta, nego ponekad i prava odskočna daska. |
|
|
|
|
|
|
NK Metalac Sisak nije klub koji se pojavljuje u velikim naslovima. No na njihovom treningu koji smo posjetili, postalo je jasno da ovaj sisački klub nosi u sebi nešto što mnogi veći klubovi nemaju, pravu mješavinu priča. Uz domaće igrače koji su cijeli život proveli na ovim terenima, u momčadi su i strani igrači koji su iz sasvim različitih razloga pronašli put do Siska. Različiti jezici, različiti krajevi, ista lopta. I dok bi jezična barijera mogla biti prepreka, na terenu se govori jedan jezik koji je svima zajendički. Jedan od stranaca već je dobro upoznao hrvatsku kulturu, pjeva Dražena Zečića, a na pitanje kome navija bez oklijevanja odgovara: i Dinamu i Hajduku.
|
|
Iz kuće smo se na katamaran zaputili oko 11 sati, navečer se vratili oko 21. Nije cijeli dan, ali glavnina – jest. Upravo to je ono što raznorazne momčadi čeka svaki puta kada im na rasporedu predstoji gostovanje kod NK Hvara.
„Ljudima se nekada ne da ni doći igrati protiv nas“, priznat će nam Stipe Petrić (21) mladi napadač kluba. Ipak, igrati na stadionu u Križnoj luci nije mala stvar. Ne samo igrati, već i biti gledatelj na tribinama. Stadion udaljen ni tridesetak metara od mora te miris soli i borove šume u zraku, okolnosti su s kojima se malo koji klub u Hrvatskoj može pohvaliti. Ali to je za nogometaše NK Hvara svakodnevica. A kad je uz to sve lijep i sunčan dan, kakav je dočekao nas, iskustvo je doista potpuno. |
|
Nogometno igralište Križna Luka, Hvar
|
Iz igračke perspektive, gostovanja su za nogometaše iz Križne luke izazovna iz još jednog razloga. Hvar je, naime, jedina momčad u njihovoj ligi koja na domaćem terenu igra na umjetnoj travi. Puno su to drugačiji uvjeti od onih s kojima se suočavaju na terenima diljem županije, a najbolje nam je to dočarao Petrić: „Zbog toga nam je dosta zahtjevno igrati na gostujućim travnjacima. Mi ovdje igramo u, takoreći, savršenim uvjetima. Lopta ti nikad ne odskače, nikad ne ide krivo, nikad se ne zaustavlja u lokvi. I onda svaki travnjak na koji idemo je po nečemu drugačiji. Negdje je možda odličan, ali je visoka trava, negdje je odličan, ali je niska trava. Možda je negdje tvrd, negdje mekan. Ovdje su uvjeti uvijek isti. I onda se treba prilagoditi, na svakom zagrijavanju isprobati malo te uvjete“.
|
Trener Ivo Glive i igrači u pozadini
|
“Igramo iz čiste ljubavi prema sportu i prema ovom mjestu. Jer grad je napokon opet malo živnuo u tom sportskom smislu, ljudi nas dolaze gledati i stalno se priča o nama. Jako je lijepa priča, pogotovo zato jer smo jedna domaća ekipa. Nemamo niti jednog plaćenog igrača iz vanka, za razliku od svih drugih ekipa u našoj ligi. Znači svatko ima bar nekog plaćenog. Mi igramo stvarno svi iz ljubavi prema nogometu. I mislim da je to poanta”, kaže Petrić na tu temu, a isto potvrđuje i trener Gilve: “Klubovi u ovoj ligi čak i dosta plaćaju igrače, ali mi smo, evo, svi domaći, do ti jednoga i neka je to ljubav prema sportu, klubu, družimo se. Pa mislim da to čak i više znači nego dobiti 100, 200 eura. Prije svega je to ljubav prema klubu, prema gradu, tako da je to veća motivacija nego biti plaćen neke novce”
|
|
“Radim tijekom cijele godine. Evo, primjera radi, danas sam radio ujutro od 8.30. Trebao sam biti do 14.00, a utakmica je u 14.30. Pa je kolega došao pola sata ranije da ja mogu ranije na utakmicu. Najbitnija je komunikacija s kolegama i da je dobra ekipa na poslu koja će te pokriti kada treba. Isto tako, na početku tjedna, čim saznamo kada su nam taj tjedan treninzi, u grupu od posla javim kad su i pokušavam namjestiti da sam dostupan na svakom od tih treninga”, nastavlja Petrić, a trener Gilve dodaje: “Svi su zaposleni, borimo se koliko možemo. Svima nam je ovo jedan usputni izazov. Igrači se organiziraju koliko mogu, evo danas su na utakmici neki nedostajali jer su išli na neke pirove, ali ne mogu se žaliti kao trener. Stvarno su dostupni, koliko to mogu biti. Kad je sezona, nekad se moraju mijenjati smjene, pa se to nadoknadi drugi dan. Ali bore se i stvarno sam zadovoljan“
|
Trener NK Hvar Ivo Glive
|
Trener Ivo Glive i igrači
|
Baš sezona, ona turistička koju Gilve spominje, posebno je izazovna u kontekstu nogometaša NK Hvara. Iz odveć logičnih razloga – veće zaposlenosti i manje dostupnosti. Usto, ogromne vrućine uvijek su prepreka na početku nogometne sezone, kao i manjak utreniranosti.
„Utječe puno to, vruće je, radi se, treba zaraditi novce. Tako i mi počnemo malo lošije, u deveti mjesec kad počne nogometna sezona. Što je po meni malo prerano. Uvijek bude izazov taj deveti mjesec, motivirati igrače pa nekad ih i nagovarati, ali u desetom se to stabilizira. Budu dvije, tri utakmice dok je sezona još, ali izborimo se, svako dogovori sa svojim šefom. Drugi dio sezone uvijek je lakše, u treningu si pa držiš taj tempo. Svakako je izazov na kraju cijela sezona“, kaže Gilve na tu temu. |
|
Prošle sezone Hvar je na nevjerojatan način ostao bez titule u 2. Županijskoj ligi. Pogodak koji su u 97. minuti primili u zadnjem kolu pokazao se kobnim, a ove sezone „Forani“ nisu htjeli ništa prepustiti slučaju. Imali smo priliku gledati Hvar protiv ekipe Poljičanin, dva kola prije kraja, a domaćini su odnijeli uvjerljivo slavlje rezultatom 5:0. Nakon utakmice vladala je sjajna atmosfera, ona prava s niželigaških terena, uz pokoju pivu i pjesmu proslavila se još jedna pobjeda u prvenstvu. Trijumf s kojim se tada nije osigurao naslov, no kojim je postalo jasno da Hvaranima više ništa ne može stati na put ka promociji. Tako se i pokazalo, Hvar je u zadnjem kolu kod kuće s 4:1 nadigrao Adriatic, osvojio titulu i osigurao selidbu u viši rang - onaj peti na ljestvici hrvatskog nogometa – 1. ŽNL Splitsko-Dalmatinsku
|
Slavlje igrača NK Hvar nakon utakmice
|
Upitna širina od granice terena do zida
|
Već po dolasku na stadion, kojeg osim terena čine klupske prostorije s vitrinama, dvije svlačionice te prostor za druženje s kominom, svakom nogometnom fanatiku jasno je gdje leži najveća boljka „zdanja“. Manjak širine na terenu tema je koja u hrvatskom kontekstu odmah otvara traumatična iskustva i slučaj Hrvoja Ćustića, nogometaša Zadra koji je 2008. godine poginuo od posljedica udarca glavom u betonski zid tijekom utakmice protiv Cibalije. Na stadionu u Križnoj luci udaljenost od aut-linije do zida svega je, otprilike, dva metra. Prošle godine na zid su postavljene zaštitne obloge, no već na sami dodir jasno je da ne pružaju dovoljnu sigurnost u slučaju kolizije. Možemo se samo zapitati: treba li se ponoviti još jedna tragedija?
|
|
I da, baš ta čudna iskustva ono su što niželigaški nogomet čine onakvim kakvim jest. Neizbježna su ona i igračima Hvara, koji će iduće godine igrati na nešto ozbiljnijoj razini, no još uvijek duboko korijenju niželigaškog sustava. Tko zna, možda jednog dana ovaj simpatični otočki klub dogura i do „televizijskih razina“, no do tada je pred njima još uvijek puno posla i zgoda koje se trebaju odviti. I više od svega napretka koji trebaju ostvariti, kako na nogometnom, tako i na infrastrukturnom polju. Do tada, pred njima su još uvijek romantika i čari niželigaškog nogometa u Hrvatskoj…
|
Svlačionica NK Hvar
|
|
NK Hvar uvijek na tribinama prati vjerna publika, a ako treba izdvojiti onog „najvjernijeg“ navijača, nema dvojbe da je riječ o Ivanu Raiću. Prije osam godina prvi je puta došao sezonu raditi na Hvar i vrlo brzo u ovom otočkom mjestu pronašao svoju ljubav.
„Inače sam iz Mostara, navijač sam Zrinjskog, ali kad sam došao ovdje, odmah sam se zaljubio u NK Hvar. Ispočetka nisam baš toliko pratio, no zadnjih sezona redovito sam uz momke. Od prošle sezone za Hvar igra i moj cimer tako da pratim svaku utakmica. Ovdje sam, inače, pola godine, dok sam drugih šest mjeseci kući u Mostaru. Kad sam tamo, sve pratim preko aplikacije Semafor“, kaže nam Raić u uvodu. Otkad mu cimer igra za NK Hvar, Raić se još više približio momčadi. Do te mjere, da ga ekipa tretira kao jednog od igrača. „Šaljem videa podrške i bodrim momke pa moj cimer to prosljeđuje u grupu. Tu se stvorila još veća ljubav, iako je ljubav i prije postojala, tako da stvarno mi je drago da sam sad postao, ajmo reći, dio te porodice nogometnog kluba Hvar. Bodrim momke s tribine i poslije utakmice dođem, javim se, čestitam im. Dolazim i na treninge, kad god mogu. Momci su prva liga, u svakom slučaju sve najbolje o njima. A je li i svojim Mostarcima prenio ljubav prema NK Hvaru..? „Na tome trenutno radim, momci me pitaju, pokazivao sam im videa koje šaljem i odmah se raspituju dalje. Objasnio sam im sve, da postoji nogometni klub Hvar, tu je blizu mog smještaja, da pratim utakmice. Svi moji prijatelji su navijači Zrinjskog, vole nogomet, razumiju me i rekli su ako mogu da će doći nekada ovdje pogledati utakmicu. Tako da, trudim se što više da prenesem tu ljubav“. |
Ivan Raić, najvatreniji navijač NK Hvara
Zbog svoje bliskosti klubu vrlo je svjestan i upućen u možebitne probleme s kojima bi se NK Hvar mogao suočavati.
„Kako sam saznao od mještana, a i sam uvidio, glavni je problem i prepreka taj uzak teren. I pitanje je ako uđu u 1. ŽNL, hoće li uspjeti dobiti tu licencu. Teren je, pak, umjetna trava i ja nerijetko igram tu termine pa se osjećam kao da sam u Mostaru. Kakogod, nadam se da će momci dobiti tu licencu za ligu više“, zaključit će Raić i izraziti svoju daljnju podršku, kao i želju da se konačno osvoji prvo mjesto i promocija. Želja će mu se, vrijeme će pokazati, ostvariti… |
|
„1967. godine došao sam na probu u NK „Dinamo”. Nakon treninga, profesor Pero Dujmović prišao mi je i rekao: „Mali, donesi 2 slike da te mogu registrirati.” Tako sam postao pionir NK „Dinamo”. Tada je malo tko mogao pretpostaviti kakvu će priču ispisati. Iako, on sam nikada nije ni sumnjao. Bio je tek dječak, niži od većine svojih vršnjaka, a upravo ga je taj nedostatak obilježio na početku karijere, nakon što je kao pionir osvojio prvenstvo Jugoslavije s NK „Dinamom“: „Pošto sam tada bio nizak rastom, samo 170 cm, trener juniora Borislav Srebrić je mene i još pet mojih suigrača poslao u NK „TPK”, sadašnji NK „HAŠK”.“ No, nogomet (ili život) ponekad piše priče koje nitko ne može predvidjeti: „U nepunih sam godinu dana sam narastao na 183 cm.“ – više od deset centimetara, a ubrzo je potom zaigrao i seniorski nogomet. Već kao šesnaestogodišnjak dobio je priliku zaigrati za seniorsku momčad. Taj je susret završio bez pogodaka, rezultatom 0:0, a Stipo kao mladi stoper nije dopustio protivnicima da zatresu mrežu. Trener je nakon utakmice bio toliko zadovoljan njegovom igrom da je od toga dana postao stalni član seniorske ekipe. Njegove igre nisu prolazile nezapaženo: „Zapele su za oko mnogim klubovima u Zagrebu. Tako sam 1972. prešao u NK „Zagrebački plavi“, klub koji je bio u drugom rangu natjecanja. Igrajući u „Zagrebačkim plavima“ zapeo sam za oko mnogim klubovima u višim ligama.“ Kao igrač „Zagrebačkih plavih“ izborio je nastupe za reprezentaciju Zagrebačkog nogometnog saveza, koja je svake godine igrala prestižne utakmice protiv reprezentacije Beograda.
|
|
|
Posebno pamti susret 1975. godine kada je, igrajući na poziciji posljednjeg obrambenog igrača, postigao dva pogotka protiv Beograđana. Upravo tu utakmicu smatra jednom od prekretnica svoje karijere: „Te 1975. g. prvenstvenu utakmicu u Veslačkoj ulici NK „Zagrebački plavi“ – „Lokomotiva“ gledali su treneri NK „Zagreba“ Oto Barić i Mladen Wacha. Tu smo utakmicu doma izgubili s 0:1 i bio sam malo ljut i razočaran, a onda mi je predsjednik kluba Stjepan Pisk rekao: „Mali, bi li prešao u „NK Zagreb“?. Bio sam iznenađen jer smo izgubili utakmicu... „NK Zagreb“ je tada bio u II. Jugo ligi i tako sam na ljeto 1975. u prijelaznom roku došao u Kranjčevićevu ulicu. U toj sezoni, 1975/1976, igrajući za NK Zagreb, kao prvi na tablici ušli smo u I. Jugo ligu.“
Sedamdesetih godina nogomet nije izgledao kao danas. Tereni su bili travnati, ali, kako navodi Stipo, „bez kvalitetne drenaže“ pa su se utakmice često igrale po vodi, blatu, lokvama ili čak „po barama vode“. Igrači nisu bili bogato plaćeni, nisu živjeli iza visokih ograda niti su same sebe odvajali od navijača. Nakon utakmica družili su se s ljudima koji su ih bodrili s tribina. Stadioni su bili puni, a interes za nogomet ogroman. Posebno se to osjećalo u NK „Zagrebu“, gdje je stigao 1975. godine i s kojim je izborio ulazak u Prvu jugoslavensku ligu. U to su vrijeme NK „Zagreb“ vodili treneri Dražan Jerković i Otto Barić, a momčad je igrala izrazito napadački nogomet, što je privlačilo gledatelje na tribine Kranjčevićeve: „Za moje karijere, NK „Zagreb“ samo je 3x igrao 0:0, a ostale su utakmice bile golijade. Publika je voljela utakmice s puno golova.“. Danas se kroz smijeh prisjeća da je u cijeloj karijeri postigao samo jedan autogol: „Igrajući zadnju utakmicu u II. ligi u Zagrebu protiv Dinama iz Vinkovaca koju smo pobijedili 5:3, ja sam postigao jedini autogol u karijeri“ – i upravo ga zbog toga nikada nije zaboravio. |
|
Malo tko je vjerovao da će se vratiti (nogometu). Ipak, vratio se. Kako često voli spomenuti, nogomet ga je spasio – jer upravo mu je utrenirano, sportaško tijelo bilo najveći adut u borbi protiv najgorega. Nakon toliko povreda i lomova, oporavio se i počeo suditi. Tako je stigao i do Prve hrvatske nogometne lige: „Sudio sam u početku 2. HNL pola sezone, sve derbije, da bi me 1991. vratili na 1. HNL.“
Njegova sudačka karijera nastavila se upravo u najtežem razdoblju hrvatske povijesti. No, dok je rat bjesnio, nogomet se i dalje igrao: „Sudio sam utakmice NK „Dubrovnik“ – „Hajduk“ u Dubrovniku i često putovao avionom na relaciji Zagreb – Dubrovnik u ratno vrijeme“. Sudio je utakmice u Dubrovniku i Splitu, putovao avionom na jug te izlazio na terene i onda kada se Hrvatska raspadala: „Sudio sam utakmicu 1993. „Zadar“ – „Hajduk“, 0:0, kad su pred kraj utakmice pale granate 500 metara od stadiona“. Ne moramo biti skromni, to što je činio zbilja je bilo herojski, uzimajući u obzir to da su ga kod kuće čekali supruga Nada i dvojica sinova, Igor i Ivica. „Sudio sam nogomet do granice – do punih 45 godina.“, a danas, nakon desetljeća provedenih u nogometu kao igrač, sudac, delegat i kontrolor suđenja (u nogometu i futsalu), na sport gleda iz drukčije perspektive. Uvjeren je da je nekada bilo mnogo teže postati vrhunskim sucem te da su kriteriji bili stroži: „Prije je bilo teže doći do saveznog suca, danas odsudi 2 utakmice je već je kandidat za suca FIFA-e.“ Ističe i kako je, gdje god je došao bio iznimno cijenjen i dobro ugošćen, a s posebnim poštovanjem govori o sucima svoje generacije, uvjeren da su uživali veći autoritet i prolazili zahtjevniji put do najviših razina. |
|
|
No, unatoč svemu što je prošao – od prvoligaških utakmica i punih stadiona do teške nesreće i ratnih godina – najradije se ipak prisjeća vremena kada je bio igrač. Ne zbog rezultata ili slave, nego zbog svlačionice, prijateljstava i osjećaja zajedništva koji su, kaže, bili najveća vrijednost nogometa njegova vremena.
Gledajući njegov životni put, teško je odlučiti što više impresionira: dječak kojeg su zbog visine prerano otpisali, prvoligaški nogometaš koji je izborio ulazak NK „Zagreba“ u elitni rang, sudac koji se nakon gotovo kobne nesreće vratio na teren ili čovjek koji je usred ratnih godina nastavio obavljati svoj posao. Jedno je sigurno – priča Stipe Perića puno je više od sportske biografije. To je priča o upornosti, prilagodbi i ljubavi prema nogometu koja traje već gotovo šest desetljeća. Zato se (ne što je „moj“) Stipo, ili nama (deda) Ćipa, nakon svega što je prošao, zbilja se može u punom smislu riječi nazvati LEGENDOM. A za njega su znali, naravno, i u Bedenici. |
|
Neke će PPG podsjetiti na francuskog nogometnog velikana PSG, čije je puno ime Paris Saint-Germain, ali u ovom slučaju riječ je o nečemu potpuno drugačijem. Vjerujemo kako većina hrvatske javnosti nije niti upoznata s činjenicom da se u domaćim nižim ligama natječe klub imena „Prva partizanska gimnazija“.
Klub iz Banije, točnije iz mjesta Rujevac, nosi jedno puno zvučnije i značajnije ime u ovim krajevima od one spomenute pariške asocijacije. Ovdašnje prilike i povijesne okolnosti jednostavno tom imenu daju posebnu težinu. Klub se danas natječe u 2. ŽNL Sisačko-moslavačke županije koja predstavlja 7. stupanj nogometnih natjecanja u Hrvatskoj, a 2. stupanj natjecanja u Sisačko-moslavačkoj županiji. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine samo 124 osobe žive u Rujevcu, a vjerujemo kako se, nažalost, taj broj u posljednjih pet godina dodatno smanjio. NK PPG Rujevac osnovan je 1977. godine na inicijativu lokalnih entuzijasta te je bio aktivan do 1995. godine kada se odlaskom Srba nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ gasi. Povratkom Srba u Rujevac 2004. godine NK Rujevac je ponovno oformljen. Klub iz malog mjesta u Sisačko-moslavačkoj županiji danas ponosno nosi staro ime (PPG) koje je vraćeno 2008. godine. Ovo je prvi i jedini klub u Hrvatskoj kojeg su osnovali Srbi. U jeku najžešćih borbi protiv okupatora, u Rujevcu je, u studenom 1943. odlukom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, započela s radom prva partizanska gimnazija na oslobođenom području. Gimnazija je počela s radom 20. studenoga 1943. sa 159 polaznika koji su bili iz Like, Korduna i Banije. Prema odlukama rukovodstva ZAVNOH-a, tada je sazrelo vrijeme da se, pored osnovnog obrazovanja i opismenjavanja, pokrene i gimnazija, koja će djelovati, ovisno o ratnim prilikama. U Rujevcu je djelovala do 12. prosinca 1943. godine, nakon čega je preselila u Klasnić do 3. srpnja 1944,a zatim u Italiju u mjesto Santa Cesare do 3. prosinca 1944. da bi na koncu završila u Splitu.
|
|
|
Tijekom istraživanja za ovaj projekt susreli smo se s brojnim mišljenjima o niželigaškom nogometu. Neka od njih pokazala su se točnima, dok su se druga našla daleko od stvarnosti. Kroz razgovore s igračima, sucima i stručnjacima za sportsko pravo, kao i analizu dostupnih podataka, izdvojili smo nekoliko najčešćih mitova i usporedili ih sa stvarnim stanjem na terenu. U kojoj su mjeri rasprostranjene zablude o amaterskim igračima, financiranju klubova, ulozi sudaca i značaju lokalnih klubova za zajednicu, provjerite u nastavku.
|
|
