​Zagrebački Gornji grad oduvijek je bio središte života gradske zajednice, poprište svakodnevnih, uvriježenih, ali i ostalih javnih skupova i svečanosti. Na Markovog trgu, koji predstavlja srce Gornjeg rada od 1256. se, osim godišnjeg sajma, koji je trajao dva tjedna i bio najvažniji privredni i društveni događaj, pojavilo i dnevno tržište, a utorkom i četvrtkom tjedni sajam. Crkva Sv. Marka je osim svoje osnovne, sakralne funkcije bila i fokus društvene i duhovne povezanosti gradske zajednice. Tu su, pred oltarom Sv. Križa, gradski suci, bilježnici, senatori i prisežnici, ali i hrvatski banovi, polagali zakletvu pred župnikom. Prva javna zgrada bio je tzv. Kraljevinski dom 1739., slijede 1809. Banski dvori i neposredno uz njih, 1839. zgrada kraljevinskih ureda - svi u adaptiranim starijim palačama. Kazalište je sagrađeno 1834. Upravo je, putem raznih društvenih i poljoprivrednih pa zatim vjerskih i na kraju političkih, Gornji grad postao idealno mjesto za život.
Tijekom godina život se ovdje uvelike promijenio. Nekadašnje idealno mjesto za život danas je postalo mjesto iz kojeg mlado stanovništvo odlazi, a staro ima pregršt stvari koje želi promijeniti. Da Gornji grad broji sve manje stanara govore i podatci popisa stanovnika. 

​Ako se krenete raspitivati gdje je najbolje živjeti u Zagrebu rijetko kad ćete čuti da netko spominje Gornji grad. Cijene nekretnina su visoke, a kvaliteta života po mnogima ne opravdava tu cijenu. Ipak u svakoj priči postoje dvije strane pa tako i u ovoj. Gornji grad je neosporno povijesno i kulturno središte Zagreba. Kao takvo omiljeno je mjesto i  brojnim turistima koje dodatno privlače i brojne manifestacije koje se odvijaju na Gorjem gradu. Turisti stanovnicima ne smetaju, dapače oni žele da i turisti mogu doživjeti Gornji grad u najboljem izdanju. Kulturni turizam je veliki potencijal Gornjeg grada koji svakako puno znači i obrtnicima s Gornjeg grada.  „Iako je nama građanima Gornjeg grada u interesu da se vlast i državne institucije izmjeste s Gornjeg grada na marginu grada da ovo bude baš Gornji grad, mjesto gdje ljudi žive i turisti koji dolaze, da jednostavno to bude kak bi rekli turistička zajednica”, govori Alenka Lalić koja na Gornjem gradu živi već 26 godina. Iako je kako priznaje bilo misli o preseljenju ipak to ne bi mogla. Ona kao i ostali sugovornici svjesni su problema i žive ih svakodnevno, ali nitko ne pomišlja na odlazak. 

U današnje vrijeme kad smo izloženim brojnim podražajima i u stalnoj žurbi mir i tišina su nešto što puno znači. Posebno su lijepe upravo šetnje Gornjim gradom koje pružaju utočiste i bijeg od urbane svakodnevice. „Super sam zadovoljan životom na Gornjem gradu, to je jedan kvart koji je u samom centru, srce Zagreba i Hrvatske al ujedno ima bez obzira što je u centru ima svoju mirnoću. Nema gužve, za pet minuta si u srcu, u gužvi, a za pet minuta se opet vratiš u naš mir gore na Gornjem gradu”, govori Leo Topić koji je osim stanovnik i vlasnik ugostiteljskog objekta na Gornjem gradu. Zadovoljan je poslovanjem jer ljudi prepoznaju starozagrebački štih koji nudi Gornji grad i kojeg on želi očuvati kroz svoju konobu.​

Uz svu ljepotu ovog starog kvarta, stanovnici se svakodnevno žale na probleme kojima teško pronalaze rješenje.
Naime, Gornji se grad pretvorio u prometnu prečicu. Oni koji iz Donjeg grada idu prema sjevernom dijelu ili obrnuto prolaze ulicama oko Markovog trga kako bi uštedili koju minutu ili kilometar vožnje. Uz to, važno je spomenuti da je gotovo cijelo područje Gornjeg grada neasfaltirano, već popločeno kockama koje izazivaju popriličnu buku prelaskom bilokakvog vozila. Osim što je Gornji grad postao prečica, postao je i kultno mjesto za nepoštivanje prometnih znakova i propisa. Zona u kojoj je dozvoljeno voziti maksimalnom brzinom od 30 km/h često je zona u kojoj se vozi i preko 60. Zabrana prometovanja od Ilirskog do Markovog trga u smjeru sjever – jug naglašena je s 5 prometnih znakova, no vozači ih često ne primijete. Upravo su zbog toga građani Gornjeg grada uzeli stvar u svoje ruke i gledali koliko se prometnih prekršaja na tom potezu napravi u mjesec dana, čak XX (moram provjerit) vozila prošlo je u zabranjenom smjeru. 

Kao da pronalazak parkirnih mjesta nije bio dovoljno problematičan, potres je ovaj problem učinio još većim. Naime, stanari često vode bitke oko parkirnih mjesta jer čak i ona rezervirana i predviđena za određenu zgradu budu zauzeta. Nakon potresa su na mnogim parkirnim mjestima postavljene barikade ili obavijesti kako se zgrade urušavaju te da je parkiranje isključivo na vlastitu odgovornost. 

Građevine su već stare i tretiraju se kao kulturno dobro, stoga je stanarima jako teško dobiti dozvolu za obnovu vlastitih domova. Ako ju i dobiju, ta obnova se odvija u kontroliranim uvjetima. Zbog brzine i količine prometa koji se svakodnevno odvija zgrade su sve lošije statike, a stanari se upravo zbog toga svakodnevno susreću s pukotinama u vlastitim domovima.

- Pa nažalost zbog toga što su političari te institucije sebi preuzeli i oni smatraju da je taj Gornji grad Bogom dan samo za njih, smatra jedna od sugovornica i stanovnica Gornjeg grada, Sanja Benić.


U listopadu 2022. godine mlađi muškarac ranio je policajca koji je čuvao zgradu Vlade. Tada prestrašeni stanari nisu ni sumnjali u to kakve će im probleme ovaj događaj donijeti u budućnosti. Događaj je okarakteriziran terorističkim napadom, postavljene su barikade preko Markova trga i policajci koji svakodnevno tamo stoje i stražare. Stanari nemaju pristup Markovom trgu i to im otežava svakodnevne aktivnosti. Najviše problema imaju starije osobe koje sada moraju ići okolnim putevima do jedine trgovine u tom dijelu. Osim za stanare, ovo je problem i za turističke agencije koje svoje klijente dovode pred barikade i pokazuju im znamenitosti grada na daljinu. Barikade su postale broj jedan problem kojeg stanari žele riješiti. 

Kantograd postao je, kako kažu stanari, već sinonim za Gornji grad. Pregršt kanti za otad nalazi se na ulicama, a osim što narušavaju izgled, narušavaju i slobodno kretanje ulicama. Mnoge od tih kanti imaju mjesto na privatnim posjedima stanara, ali, tvrdi nam Alenka, stanarima je problem spremati kante i iznositi ih za vrijeme odvoza. 

A da Gornjem gradu pridaju epitet policijskog, u prilog ide i nedostatak parkova, vrtića i škola. Stanovnici se žale i na nedostatak drugih, važnih ustanova bez kojih je danas gotovo nezamisliv život.

Hrvatska stari. Žene sve kasnije rađaju.
Pretpostavke su koje nas prate u proteklih nekoliko godina, ali nije sve crno bijelo. Roditeljstvo u Hrvatskoj puno je vizura, a kako bismo dubinski istražile tu temu, pozabavile smo se različitim aspektima. Zapitale smo se, zašto demografske mjere nikako da zažive, kako je onima koji 24 sata, bez pauze, skrbe za svoje dijete. Na kakve predrasude nailaze roditelji kojih se ne biste odmah sjetili i njihovih prepreka? S kojim problemima se susreću mlade žene koje odluče balansirati karijeru i obitelj? 

Nije mali broj žena čulo ovakvu ili sličnu izjavu iz usta njihovog šefa. U većini slučajeva ova izjava je striktno vezana uz temu porodiljnog, na kojeg sve žene imaju pravo.

Znate li da u Gradu Zagrebu ima 186,087 tisuća žena u dobi od 20 pa do 64 godine života, prema najnovijem popisu stanovništva. Sve te žene su kotačići u ogromnom ekonomskom stroju koji puni proračun, no velika je vjerojatnost da je previše njih iskusila neku vrstu omalovažavanja bilo seksualnog, religijskog ili dobnog. Ono s čim žene imaju većinom problema jest upravo osnivanje obitelji. Iako vladajući „kukaju“ o padu nataliteta žene i dalje nisu u mogućnosti uzeti vremena za dijete koliko bih željele zbog često koji im često prijete otkazom ili ne produljivanjem ugovora o radnom odnosu.
​
Već na samom razgovoru za posao postavljaju se neugodna pitanja

A dok se sve to događa ženama koje žele raditi, ali i imati djecu, Vlada i ostali „momci“ odlučuju i zasjedaju o problemu nataliteta ne bazirajući se na probleme s kojima se te iste žene već nose. ​

No, nisu svi privatnici negativci u ovoj priči. „Kada god tražim slobodan dan za kćer uvijek mi ga daju bez pitanja. Shvaćaju da je teško odgajati dijete kada oboje roditelja rade, čak su mi i omogućili da ranije dođem i odem s posla“ Andrijana govori s vidnim olakšanjem, „Na prošlom poslu su mi oduzeli dva godišnja odmora jer sam otišla na porodiljni, kao „odmorila sam se dosta“ “.

Radno i ravnopravno i žene

Oznaka “#znatelištosunamrekli” u jedanaestom mjesecu 2017. godine preplavila je društvene mreže s objavama žena koje su se našle na meti poslodavaca radi traženja porodiljnog ili slobodnih dana za brigu o djetetu. Malo je reći da su te odluke šokirale i zgrozile javnost što je i bio cilj tih poruka, da osvijeste javnost da to nije samo nešto što se događa samo jednoj ili dvjema ženama. Ubrzo su se javile i inicijatorice akcije „Radno i ravnopravno“ čija je i bila zasluga širenje tih poruka. Imena tih inicijatorica su Tihana Naglić, Iva Davorija i Đurđica Peranić, a dolaze iz riječke Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.
Radno i ravnopravno je u sklopu većeg projekta kojeg vode Ime mu je “Sisterality – International network of girls and young women” (Internacionalna mreža djevojaka i mladih žena). Projekt je pokrenut 2017. godine u ožujku uz financijsku pomoć Europske Unije u sklopu programa Erazmus+. Nositelj je PaRiter koji se zalaže za jednakost rodova, spolova i identiteta, a cilj im je stvoriti međunarodnu mrežu mladih žena za promicanje  zapošljivosti, poticanje mobilnosti radne snage te kroz kampanju osvijesti javnost o rodnoj nejednakosti na tržištu rada.

Što nam predstoji?
​
Prema nekim istraživanjima žene bi trebale čekati još dva stoljeća kako bi postignule jednakost s muškarcima u pogledu posla, ali i mnogočega drugog. Jedino što ih može „utješiti“, ako se to tako može nazvati, je da nisu jedine koji se bore s ovom zvijeri od problema. Žene su na ivici toga žele li financijsku sigurnost ili obitelj jer kao da je nebuloza to da mogu imati oboje.
Svima je jasno da se trebaju neke stvari promijeniti jer ako se već svi visoko pozicionirani zalažu za natalitet i za život djece, bilo bi potpuno ispravno i potrebno da se isto tako zalažu i za život majke koja će se brinuti o djeci, hraniti tu djecu, učiti ih životu i raznim stvarima od životne važnosti.
Nećemo gledati odviše crno jer postoje i poslodavci koji su spremni platiti jednako i za muškarca i za ženu, te priuštiti slobodne dane i ostale beneficije. Pitanje ostaje, hoćemo li dopustiti da takvi budu rijetki ili ćemo promijeniti ponašanje prema ženama, majkama, kraljicama i radnicama.

U prvoj verziji teksta intervjuirala sam tri žene sa različitim iskustvima sa porodiljnim dopustom, a bazirala sam se na to kako utječe financijska sigurnost u osnivanju obitelji. Andrijana Serdar imala je loše iskustvo u prošloj firmi s traženjem čuvanja trudnoće i sa samim porodiljnjim. Željkica Perinić je sama imala dobro iskustvo, ali njene kolegice ne. U ova dva slučaja promatramo razliku u traženju porodiljnog dopusta u privatnim firmama. Posljedna žena, Marija Pokas, radi u državnoj firmi i govori nam kako je upravo suprotno. Naime njima u ugovoru stoji kako se treba ponašati u takvoj situaciji, i poslodavac i radnik. Na temelju izjava ove tri žene možemo vidjeti velike razlike. 

U drugoj verziji popravila sam sitne greške i dodala demografa doc. Dr. Sc. Marina Strmotu koji nam daje perspektivu kako utjeće financijska sigurnost u osivanju obitelji sa objektivnog stajališta stručnjaka.

AUTORICA: HELENA TUČKORIĆ 

Dok smo u prvoj verziji intervjuirali gospođu Anu Alapić, majku njegovateljicu iz Siska, u drugoj verziji iste radijske forme uvrstili i iskustvo Drage Vugrinca, oca njegovatelja iz Zagreba. Njegove smo izjave uvrstili na početak priloga, te smo tako pojačali dinamičnost i životnost dodajući još jednu perspektivu. Poslije razgovora bilo je jasno da se iskustva ovo dvoje roditelja značajno razlikuju ali i da se i iz jedne i iz druge priče mogu iščitati sve manjkavosti socijalnog i zdravstvenog sustava. 
Također je unaprijeđen uvodni jingle, dodana je drugačija podloga, naravno izmijenjen je sinopsis na kojem se temeljio prilog.
​
AUTORICA: IVA HABEK

Iako se obje infografike svode na prikaz statističkih podataka vezanih uz područje teme, postoje jasne vizualne razlike. Prva infografika se svodi na strogu geometrijsku podjelu odjeljaka koji su jasno odvojeni bojama. Takav prikaz omogućuje nepostojanje povezanosti između sekcija i nasumičnog čitanja odabranog odjeljka. Drugim riječima, koji god dio da “zapne oku” , može se pročitati i razumjeti kao zaseban dio. Boje koje su odabrane su tamno smirujuće kako bi olakšalo iskustvo čitanja, a jednostavnost infografike pridonosi razumijevanju podataka.
S druge strane, alternativna verzija infografike ima suprotan pristup. Dizajn je osmišljen kako bi se postavilo stanje “prohodnosti” slično plakatu gdje se informacije i grafički prikazi nižu jedan ispod drugog. Čitanjem prethodnih informacija pridonosi boljem razumijevanju informacija koje nadolaze. Kako bi se obogatilo iskustvo čitanja teksta i teme, u alternativni prikaz postavljeni su dodatni materijali - video-diskusija o temi kao dodatan medijski element. Time se dodaje multimedijski segment, ali i alternativni način informiranja iz više izvora. Uz to, sami grafički elementi su oblikovani u oblom stilu što pridonosi jednostavnosti i “prostranosti” vizuala. 
Za razliku od prve verzije koja koristi mnoštvo boja, druga verzija sadrži dvije tematske boje u različitim nijansama što pridonosi jednostavnosti iskustva čitanja. Uz dodani prvi multimedijski segment audiovizualnog materijala iz alternativnog izvora, na samom kraju, dnu, postavljen je dodatna sekcija “za one koji žele znati više” gdje je postavljen još jedan audiovizualni materijal koji opisuje i subjektivno iskustvo subjekta u tematskom području koje ovaj članak obrađuje.

​Autorica: Mirjana Čirjak