Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi mogu biti smještena i zbrinuta na različite načine pri čemu su najčešći oblici skrbi dječji domovi i SOS - Dječja sela. Kada se govori o dječjim domovima i SOS - Dječjim selima, jasno je da ondje borave djeca, no što se događa kada djeca odrastu i steknu punoljetnost? Iako su u očima zakona odgovorni sami za sebe, mladi s navršenih 18 godina i dalje trebaju određenu pomoć pri zapošljavanju ili studiranju. U razvoju samostalnog života, mladima najčešće pomažu njihovi roditelji. Pitanje je stoga što se događa kada mladi bez odgovarajuće roditeljske skrbi postanu punoljetni? Kada izlaze iz sustava skrbi i što se događa nakon izlaska? Jesu li mladi prepušteni sami sebi? Pomaže li im itko u razvoju samostalnog života? Upravo na ta pitanja odgovara projekt "Djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi" nastao u sklopu kolegija "Novinarstvo u među-medijskom okruženju". 

druga obitelj:  jednima tek institucija drugima je dom

Ne odrastaju sva djeca s istim mogućnostima, u istim uvjetima, s jednakom količinom ljubavi i pažnje. Nažalost, postoje napuštena djeca, djeca bez roditelja, djeca čiji se roditelji iz različitih razloga ne mogu brinuti o njima, djeca koja odrastaju u obiteljima gdje roditelji
zlouporabljuju svoju roditeljsku ulogu te zanemaruju i zlostavljaju djecu… Ako roditelji nemaju mogućnost brige o djeci, država im osigurava razne oblike pomoći i podrške u svrhu ostanka djeteta u obitelji. Ipak, kada pružanje pomoći roditeljima nije učinkovito, potrebno je izdvojiti dijete iz te okoline.

Stoga Hrvatska omogućuje djeci oblike skrbi poput dječjih domova, domova obiteljskog tipa, udomiteljstva, posvojenja i SOS – Dječjih sela. Stručnjaci se slažu da je potrebno da smještaj djece u institucijama bude kratkotrajan i privremen radi njegovog negativnog utjecaja na sam razvoj djeteta.
Djetetu je potrebno što prije osigurati njegovo pravo na život u obiteljskom okruženju bilo
kroz povratak u vlastitu obitelj ili osiguravanje udomiteljstva ili posvojenja odnosno
zamjenske obitelji koja će preuzeti brigu o djetetu, pišu Vejmelka i Sabotić (2015)
Briga o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Republici Hrvatskoj 
Foto + video: Lumen5 / Twitter @MarinPiletic
​Autorica: Nikolina Orešković

upoznajte kristinu i martinu, djevojke koje su djetinjstvo provele u SOS lekenik 
Kristina je u SOS selo Lekenik došla s 4 godine sa svojom starijom sestrom. Tamo je provela 11 godina. Srednju školu upisala je u Velikoj Gorici, a a to vrijeme bila je smještena u Zajednici mladih. Trenutno studira na Poslovnom Veleučilištu u Zagrebu. 

Martina je također odrasla u Lekeniku, a tamo je došla s 10 godina i to sa svojih petero braće i sestara. Nakon završene srednje škole i ona je odlučila nastaviti školovanje. 

Osamostaljivanje, barem prema programu SOS sela i zajednica, počinje gotovo od pelena. Za izlazak iz sustava skrbi mlade se priprema gotovo od dolaska. Kako to izgleda u teoriji i praksi, pogledajte u prilogu. 
Novinarke: Nikolina Orešković, Patricija Turkalj i Barbara Stranić
​Snimateljica: Ema Milovaović

​Izvori: Udruga SOS Dječje selo Hrvatska, Udomitelj za djecu.hr, Dom za djecu Zagreb.hr, Centar za pružanje usluga u zajednici Klasje Osijek.hr, Dom za nezbrinutu djecu Ivana Brlić Mažuranić Rijeka, Dječji dom Maestral Split.hr
​Autorica: Patricija Turkalj
Izvori: Državne stipendije Mzo.gov.hr
​Stipendije Zagreb.hr
Stipendije Rijeka.hr
Korak u život Rotary-kaptol.hr
Kuća za mlade "Da život imaju" Czn.hr
Autorica: Patricija Turkalj
PETRA SOKIĆ, DOBITNICA STIPENDIJE "KORAK U ŽIVOT"

baka ih nikada nije ostavila prepuštene samima sebi, a sada oni pomažu njoj

Petra Sokić studentica je prve godine novinarstva, nju i njezinih troje braće i sestara, nakon što su ostali bez roditelja, odgojila je baka
​Moj idol je moja baka, ne znam bi li itko mogao proći to što je ona prošla. Kratka je i jasna Petra Sokić kada govori o ženi koja je, nakon što su im preminuli roditelji, preuzela brigu o njoj i njezinim sestrama i bratu. Baka ih je školovala, bila im potpora i omogućila im da iskoriste sve prilike koje su im se nudile. Svim silama trudila se osigurati im normalan život i odrastanje. Svi su upisali fakultete, Petra je brucošica na Novinarstvu na Fakultetu političkih znanosti i dobitnica stipendije Korak u život koju Rotary klub Zagreb Kaptol dodjeljuje djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
 
Možeš li nam ispričati svoju životnu priču?
Imam dvije sestre i brata, svi su stariji od mene. Najstariji brat je poginuo kad je imao samo tri godine, ja tada nisam bila rođena. To je na moje roditelje imalo jako velik utjecaj – tata je iznenada preminuo od tumora na mozgu za kojeg nije ni znao. Tada sam imala tri godine. Moja mama je bila jako dobra žena i jako se dobro brinula za nas nakon tatine smrti, ali nije prošlo dugo i ona se razboljela. Dobila je leukemiju i nakon duge borbe je preminula. Tada sam imala devet godina. Od tada se naša najsnažnija baka skrbila za nas četvero i omogućila nam što normalniji život je mogla.
Nedavno si dobila stipendiju Korak u život. Kako si čula za nju?
Za stipendiju sam čula od starijih brata i sestre. Brat više ne studira, ima odličan posao i trenutno mu je, ako se mene pita, super u životu. Sestra još uvijek studira i stipendija joj jako puno znači.
 
Koliko ti stipendija olakšava studiranje i život u Zagrebu?
Stipendija mi zapravo maksimalno olakšava stvari i život u Zagrebu, osobito sad kako se dosta povećala. Živim s dvije sestre pa uspijevamo sve tri odvajati od svojih primanja za režije i neke potrebe u stanu. Čak i kad dam dosta novaca na te neke „službene“ stvari, ostane mi malo za moj vlastiti užitak i stvari koje želim, volim i koje mi trebaju i zasad takav način funkcionira. Ako pazim kako trošim taj novac vjerujem da neću biti u nikakvom problemu.

Osim stipendije, ima li drugih pomoći od strane države koje primate ili imate pravo primati?
Primale smo do 18. godine pomoć od tatinog radnog mjesta i primamo mirovine od mame i tate, ali to sve dajemo baki jer nama nije toliko potrebno trenutno. Sestra koja ne dobiva ovu stipendiju (jer je mijenjala faks) radi dva posla, a ja i druga sestra imamo stipendije i uspijevamo s time prolaziti kroz život trenutno.
 
Postoji stigma da je djeci bez roditeljske skrbi teže nastaviti školovanje, da su prepušteni sami sebi. Kako ti gledaš na to?
Rekla bih da je naš slučaj dosta specifičan i da je moja baka stvarno izvanredna, nikada nas nije ostavila prepuštene samima sebi i uvijek se toliko trudila učiniti naše odrastanje i školovanje što sličnijem onom „normalnom“ . Puno nam je olakšala sve, ali smatram da djeca u domovima puno teže prolaze kroz obrazovanje i odrastanje.
Kako si ti prolazila kroz odrastanje, kako su se djeca u školi ponašala prema tebi?
Osobno nikada nisam imala loših iskustava s drugom djecom. Mislim da je to i do mene i do načina na koji sam odgojena. To što nemam roditelje nisam činila crtom svoje osobnosti, nisam to spominjala, nisam pustila da me drugi sažalijevaju i gledaju na mene na izopačen način pa niti nisu.
 
Postoji li neki drugi način da se pomogne djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi, a da to nije materijalno?
Živim u selu u kojem trenutno prebivaju većinom stariji, konzervativni ljudi koji vole stvarati mišljenja temeljena ni na čemu i jako puno ljudi na nas gleda kao na neke odrone. Želim reći da se trebaju prestati stvarati stigme oko djece bez roditelja poput onih da ćemo postati ili već jesmo - razbojnici, drogeraši, kriminalci, propaliteti... to je toliko suludo i toliko glup stereotip. ​
*citat*
Razgovarala: Nikolina Orešković