Život na malim terenima

NK STRMEC BEDENICA

Mikrofon na klupi, fešta nakon utakmice i trener koji navija za Hajduk

NK Strmec Bedenica nije klub koji se pojavljuje u mnogim sportskim rubrikama. No, kada smo stigli na njihovo polufinale kupa, odmah je bilo jasno da ovo nije samo još jedna utakmica na papiru. Atmosfera je bila onakva kakva se rijetko viđa, pravi niželigaški blagdan. Toliko pravi da smo treneru Tomislavu Sitaru zakačili mikrofon i snimali ga kako se dere s klupe, akciju po akciju, bez ikakvog filtra. Ono što smo dobili teško je opisati, ali svakako nije za slabe živce.
Nakon finalnog sučevog zvižduka gorčina poraza prelila se u feštu i proslavu rođendana koja je trajala nekoliko sati. Razgovarali smo sa simpatičnim trenerom Tomislavom Sitarom, igračima i predsjednikom. Ljudima koji ovaj klub drže na nogama svaki tjedan, bez reflektora i bez velikih budžeta. Posebnu zanimljivost daje i podatak da je na klupi Strmca svojedobno sjedio Mario Kovačević, današnji trener Dinama, što je dokaz da niželigaški tereni nisu samo kraj puta, nego ponekad i prava odskočna daska.

NK METALAC SISAK

U klubu gdje jezična barijera ne postoji jer ih povezuje ljubav prema - Draženu Zečiću

NK Metalac Sisak nije klub koji se pojavljuje u velikim naslovima. No na njihovom treningu koji smo posjetili, postalo je jasno da ovaj sisački klub nosi u sebi nešto što mnogi veći klubovi nemaju, pravu mješavinu priča. Uz domaće igrače koji su cijeli život proveli na ovim terenima, u momčadi su i strani igrači koji su iz sasvim različitih razloga pronašli put do Siska. Različiti jezici, različiti krajevi, ista lopta. I dok bi jezična barijera mogla biti prepreka, na terenu se govori jedan jezik koji je svima zajendički. Jedan od stranaca već je dobro upoznao hrvatsku kulturu, pjeva Dražena Zečića, a na pitanje kome navija bez oklijevanja odgovara: i Dinamu i Hajduku.

NK HVAR

Na stadionu udaljenom trideset metara od mora, cijela jedna ekipa igra samo iz ljubavi

Iz kuće smo se na katamaran zaputili oko 11 sati, navečer se vratili oko 21. Nije cijeli dan, ali glavnina – jest. Upravo to je ono što raznorazne momčadi čeka svaki puta kada im na rasporedu predstoji gostovanje kod NK Hvara.
„Ljudima se nekada ne da ni doći igrati protiv nas“, priznat će nam Stipe Petrić (21) mladi napadač kluba.
Ipak, igrati na stadionu u Križnoj luci nije mala stvar. Ne samo igrati, već i biti gledatelj na tribinama. Stadion udaljen ni tridesetak metara od mora te miris soli i borove šume u zraku, okolnosti su s kojima se malo koji klub u Hrvatskoj može pohvaliti. Ali to je za nogometaše NK Hvara svakodnevica. A kad je uz to sve lijep i sunčan dan, kakav je dočekao nas, iskustvo je doista potpuno.

Nogometno igralište Križna Luka, Hvar

„Prekrasno je, da, a mi ni ne idemo toliko za tim. Možda to malo uzimamo zdravo za gotovo“, reći će uz osmijeh Ivan Blaž Brkušić (22), koji studentske dane provodi u Zagrebu, ali kad god je u mogućnosti dolazi igrati za svoj Hvar. No, napomenut će u nastavku: „Koliko god je sve to lijepo i krasno, ima i svojih mana. Upravo ta odsječenost od praktički cijele lige predstavlja otegotnu okolnost pa gostovanja znaju biti naporna i ode na njih cijeli dan“.
Složna s njim je i ostala „škvadra“ iz NK Hvara te usto ističe i ovisnost o dostupnosti katamaranskih i trajektnih linija, koje zbog vremenskih neprilika znaju biti otkazane: „Često su se odgađale utakmice, pogotovo u mlađim uzrastima kad smo na gostovanja išli katamaranom, rano ujutro. I čim zimi ima malo vjetra, katamarani ne voze. U seniorskom nogometu nam se događa puno rjeđe, jer idemo trajektom koji je veći i jači brod te češće isplovi u takvim uvjetima nego katamaran. Ali znalo se događati…“, kaže Petrić.

Da u niželigaškom nogometu ima puno više od samih utakmica, potvrđuju upravo takve dogodovštine i izazovi s kojima se igrači i stožer suočavaju na redovnoj bazi. Nije jednostavno, ali ima nešto u tome što te gura da ne odustaneš, kaže nam pak trener momčadi Ivo Gilve (35): „Nama iz Hvara je specifično, mi izgubimo praktički cijeli dan, krenemo ujutro, vratimo se većinom navečer. Drugim ekipama je malo lakše. Ali i to ima svoju draž, na trajektu uvijek bude dobar štimung, popije se piva, popriča se, tako da nije izgubljen dan. Čak je meni to i veselje, dug put, iskustvo, bude to zanimljivo“

Iz igračke perspektive, gostovanja su za nogometaše iz Križne luke izazovna iz još jednog razloga. Hvar je, naime, jedina momčad u njihovoj ligi koja na domaćem terenu igra na umjetnoj travi. Puno su to drugačiji uvjeti od onih s kojima se suočavaju na terenima diljem županije, a najbolje nam je to dočarao Petrić: „Zbog toga nam je dosta zahtjevno igrati na gostujućim travnjacima. Mi ovdje igramo u, takoreći, savršenim uvjetima. Lopta ti nikad ne odskače, nikad ne ide krivo, nikad se ne zaustavlja u lokvi. I onda svaki travnjak na koji idemo je po nečemu drugačiji. Negdje je možda odličan, ali je visoka trava, negdje je odličan, ali je niska trava. Možda je negdje tvrd, negdje mekan. Ovdje su uvjeti uvijek isti. I onda se treba prilagoditi, na svakom zagrijavanju isprobati malo te uvjete“.

No, Petrić se, kakvi god uvjeti bili u pitanju, sjajno snalazi u dresu voljenog kluba. Drugu je uzastopnu sezonu najbolji strijelac lige, ove sezone u čak je 27 navrata tresao protivničke mreže, deset više od prvog idućeg pratitelja. Ima li aspiracije napredovati dalje, ostvariti transfer i zaigrati u nekim višim ligama? Pitanje je to koje se logički nameće, no prije toga valja se zapitati koliko je to uopće moguće…
“Mislim da je nama s Otoka poprilično teško za probiti se. Jer nije ovo neka jaka liga, a ja u ove dvije godine nisam imao kontakt s nikojim klubom. Iz niti jedne lige iznad nas. Koliko ja znam, skauti na našim utakmicama ovdje nikada nisu bili. Igračima s kopna je, vjerujem, puno lakše biti viđen. Tako da uopće ne znam ni kako bi se to trebalo poklopiti bez da se sad sam idem gurati i pokušavati”, poručuje Petrić i dodaje da se, shodno tomu, u budućnosti i dalje vidi u Hvaru. Ali, ostavlja i vrata otvorena, jer “tko ne bi volio makar pokušati, ako se ukaže neka prilike negdje”

Stadion NK Hvar

Momčad Hvara je, inače, satkana od mahom mladih igrača, iako u ekipi ima i onih nešto starijih. Pa čak i onih koje bi skoro mogli svrstati u veterane. Josip Radovanović u listopadu će napuniti 39 godina, a iza njega su već duge 22 godine igranja za Hvar.
„Lako je odustati, a ne bi sigurno igrao da nije tolika ljubav prema svemu ovome. Atmosfera u ekipi je odlična, nekima mogu biti otac“, kaže Radovanović, koji na Hvaru slovi za „najboljeg igrača otoka“. I baš ta ljubav koju ističe nešto je što se može čuti od svakog aktera ove priče. Jer s obzirom da za nogomet koji igraju nisu plaćeni, snagu i motiv pronalaze upravo u privrženosti mjestu koje predstavljaju

Trener Ivo Glive i igrači u pozadini

“Igramo iz čiste ljubavi prema sportu i prema ovom mjestu. Jer grad je napokon opet malo živnuo u tom sportskom smislu, ljudi nas dolaze gledati i stalno se priča o nama. Jako je lijepa priča, pogotovo zato jer smo jedna domaća ekipa. Nemamo niti jednog plaćenog igrača iz vanka, za razliku od svih drugih ekipa u našoj ligi. Znači svatko ima bar nekog plaćenog. Mi igramo stvarno svi iz ljubavi prema nogometu. I mislim da je to poanta”, kaže Petrić na tu temu, a isto potvrđuje i trener Gilve: “Klubovi u ovoj ligi čak i dosta plaćaju igrače, ali mi smo, evo, svi domaći, do ti jednoga i neka je to ljubav prema sportu, klubu, družimo se. Pa mislim da to čak i više znači nego dobiti 100, 200 eura. Prije svega je to ljubav prema klubu, prema gradu, tako da je to veća motivacija nego biti plaćen neke novce”

I doista se u NK Hvaru stvorila jedna lijepa priča; cijela momčad diše poput velike obitelji, kroz uspone i padove prolaze zajedno i bore se dalje: “Svi se družimo kao da smo generacija, od mlađih koji imaju 16 godina do najstarijeg koji ima skoro 40. Kada idemo na gostovanja, kao da idemo na ekskurziju. Stvarno je dobra atmosfera. Nakon utakmice podrazumijevaju se, naravno, i zabave, izlasci. Sve to ide jedno s drugim”, kaže nam Petrić, govoreći iz srca. Osim što svi zajedno iz ljubavi igraju za Hvar, a za to pritom nisu plaćeni, igrače spaja i činjenica da im je nogomet svima više-manje tek hobi sa strane, dok paralelno rade i na radnim mjestim zarađuju svoj kruh. No, koliko je to lako koordinirati s igranjem za Hvar?

“Radim tijekom cijele godine. Evo, primjera radi, danas sam radio ujutro od 8.30. Trebao sam biti do 14.00, a utakmica je u 14.30. Pa je kolega došao pola sata ranije da ja mogu ranije na utakmicu. Najbitnija je komunikacija s kolegama i da je dobra ekipa na poslu koja će te pokriti kada treba. Isto tako, na početku tjedna, čim saznamo kada su nam taj tjedan treninzi, u grupu od posla javim kad su i pokušavam namjestiti da sam dostupan na svakom od tih treninga”, nastavlja Petrić, a trener Gilve dodaje: “Svi su zaposleni, borimo se koliko možemo. Svima nam je ovo jedan usputni izazov. Igrači se organiziraju koliko mogu, evo danas su na utakmici neki nedostajali jer su išli na neke pirove, ali ne mogu se žaliti kao trener. Stvarno su dostupni, koliko to mogu biti. Kad je sezona, nekad se moraju mijenjati smjene, pa se to nadoknadi drugi dan. Ali bore se i stvarno sam zadovoljan“

Trener NK Hvar Ivo Glive

Trener Ivo Glive i igrači

Baš sezona, ona turistička koju Gilve spominje, posebno je izazovna u kontekstu nogometaša NK Hvara. Iz odveć logičnih razloga – veće zaposlenosti i manje dostupnosti. Usto, ogromne vrućine uvijek su prepreka na početku nogometne sezone, kao i manjak utreniranosti.
„Utječe puno to, vruće je, radi se, treba zaraditi novce. Tako i mi počnemo malo lošije, u deveti mjesec kad počne nogometna sezona. Što je po meni malo prerano. Uvijek bude izazov taj deveti mjesec, motivirati igrače pa nekad ih i nagovarati, ali u desetom se to stabilizira. Budu dvije, tri utakmice dok je sezona još, ali izborimo se, svako dogovori sa svojim šefom. Drugi dio sezone uvijek je lakše, u treningu si pa držiš taj tempo. Svakako je izazov na kraju cijela sezona“, kaže Gilve na tu temu.

Prošle sezone Hvar je na nevjerojatan način ostao bez titule u 2. Županijskoj ligi. Pogodak koji su u 97. minuti primili u zadnjem kolu pokazao se kobnim, a ove sezone „Forani“ nisu htjeli ništa prepustiti slučaju. Imali smo priliku gledati Hvar protiv ekipe Poljičanin, dva kola prije kraja, a domaćini su odnijeli uvjerljivo slavlje rezultatom 5:0. Nakon utakmice vladala je sjajna atmosfera, ona prava s niželigaških terena, uz pokoju pivu i pjesmu proslavila se još jedna pobjeda u prvenstvu. Trijumf s kojim se tada nije osigurao naslov, no kojim je postalo jasno da Hvaranima više ništa ne može stati na put ka promociji. Tako se i pokazalo, Hvar je u zadnjem kolu kod kuće s 4:1 nadigrao Adriatic, osvojio titulu i osigurao selidbu u viši rang - onaj peti na ljestvici hrvatskog nogometa – 1. ŽNL Splitsko-Dalmatinsku

Slavlje igrača NK Hvar nakon utakmice

S obzirom da je osvajanje prvog mjesta bilo izvjesno još nakon utakmice protiv Poljičanina, već tada otvorila su se neka pitanja o ispunjavanju uvjeta za igranje u višem rangu. „Imamo možda i najgore uvjete u trenutnoj ligi. Ali, to je na gradu, mi se trudimo. Ovaj teren možda neće dobiti licencu za igranje u ligi više te ćemo trebati ići igrati u Jelsu. Nedostaje širine, umjetna trava je loša. Nismo mi jedini problem, grad nema ni pravu dvoranu, pa tako rukometaši moraju igrati u Jelsi. Nemamo uvjete, a grad ima para, mi se borimo koliko možemo. Grad mora to malo više pogurati, ne samo nogomet, već i ostale sportove“, žali se Gilve

Upitna širina od granice terena do zida

Već po dolasku na stadion, kojeg osim terena čine klupske prostorije s vitrinama, dvije svlačionice te prostor za druženje s kominom, svakom nogometnom fanatiku jasno je gdje leži najveća boljka „zdanja“. Manjak širine na terenu tema je koja u hrvatskom kontekstu odmah otvara traumatična iskustva i slučaj Hrvoja Ćustića, nogometaša Zadra koji je 2008. godine poginuo od posljedica udarca glavom u betonski zid tijekom utakmice protiv Cibalije. Na stadionu u Križnoj luci udaljenost od aut-linije do zida svega je, otprilike, dva metra. Prošle godine na zid su postavljene zaštitne obloge, no već na sami dodir jasno je da ne pružaju dovoljnu sigurnost u slučaju kolizije. Možemo se samo zapitati: treba li se ponoviti još jedna tragedija?

Hvar i njegov stadion posebna su, dakle, priča, baš kao i tereni svih drugih momčadi s niželigaških terena. Svaki nosi određeni izazov, ali i posebna iskustva. „Nije isto igrati na dobrom travnjaku i na blatnjavoj livadi s rupama. Ima svakakvih primjera, od raznoraznih kaljuža. Mislim da u našoj ligi, ne samo našoj ekipi, ima dosta talentiranih igrača koji možda ne mogu doći do izražaja jer ih koče takve stvari“, zabrinuto poručuje Petrić pa se dotiče samih iskustava: „Prvo prijetnje preko Facebooka, pa kad dođeš na zagrijavanje, onda te gleda par staraca tu iz sela i odmah viče komentare poput: 'Slomite mu nogu, ne smije proći, ako hoće loptu skrši ga…'. Nije to psihički lagano. Da on tebe skrši, pa ti ne živiš od nogometa… I radiš, sutra moraš na posao, a ako ti je noga skršena, ne možeš raditi. Dosta je to zahtjevno“.

Govoreći o ovoj temi i samim iskustvima, neizbježno je bilo otkriti zgode koje pamti 'stari lisac' ekipe: „Bilo je svega, svašta sam prošao. Jednom pamtim navijača koji je na tribinama spremno stajao s puškom. Sjećam se također, sezona 2005. ili 2006., igrali smo u Ivanbegovini, zagrijavali smo se, a u pozadini zavijaju vukovi. I tko nabije loptu, nitko neće da ide po nju. A ovi stariji te tjeraju. Bilo je svega, tučnjava s igračima, sucima… Pa je tu policija, trčiš u autobus bez tuširanja. Ali, svugdje se volim vratiti, to su neka sjećanja. Ta neka čudna iskustva ti najviše i ostanu u pamćenju“, prisjeća se Radovanović

I da, baš ta čudna iskustva ono su što niželigaški nogomet čine onakvim kakvim jest. Neizbježna su ona i igračima Hvara, koji će iduće godine igrati na nešto ozbiljnijoj razini, no još uvijek duboko korijenju niželigaškog sustava. Tko zna, možda jednog dana ovaj simpatični otočki klub dogura i do „televizijskih razina“, no do tada je pred njima još uvijek puno posla i zgoda koje se trebaju odviti. I više od svega napretka koji trebaju ostvariti, kako na nogometnom, tako i na infrastrukturnom polju. Do tada, pred njima su još uvijek romantika i čari niželigaškog nogometa u Hrvatskoj…

Svlačionica NK Hvar

NAJvatreniji navijač

NK Hvar uvijek na tribinama prati vjerna publika, a ako treba izdvojiti onog „najvjernijeg“ navijača, nema dvojbe da je riječ o Ivanu Raiću. Prije osam godina prvi je puta došao sezonu raditi na Hvar i vrlo brzo u ovom otočkom mjestu pronašao svoju ljubav.
„Inače sam iz Mostara, navijač sam Zrinjskog, ali kad sam došao ovdje, odmah sam se zaljubio u NK Hvar. Ispočetka nisam baš toliko pratio, no zadnjih sezona redovito sam uz momke. Od prošle sezone za Hvar igra i moj cimer tako da pratim svaku utakmica. Ovdje sam, inače, pola godine, dok sam drugih šest mjeseci kući u Mostaru. Kad sam tamo, sve pratim preko aplikacije Semafor“, kaže nam Raić u uvodu.
Otkad mu cimer igra za NK Hvar, Raić se još više približio momčadi. Do te mjere, da ga ekipa tretira kao jednog od igrača.
„Šaljem videa podrške i bodrim momke pa moj cimer to prosljeđuje u grupu. Tu se stvorila još veća ljubav, iako je ljubav i prije postojala, tako da stvarno mi je drago da sam sad postao, ajmo reći, dio te porodice nogometnog kluba Hvar. Bodrim momke s tribine i poslije utakmice dođem, javim se, čestitam im. Dolazim i na treninge, kad god mogu. Momci su prva liga, u svakom slučaju sve najbolje o njima.
A je li i svojim Mostarcima prenio ljubav prema NK Hvaru..?
„Na tome trenutno radim, momci me pitaju, pokazivao sam im videa koje šaljem i odmah se raspituju dalje. Objasnio sam im sve, da postoji nogometni klub Hvar, tu je blizu mog smještaja, da pratim utakmice. Svi moji prijatelji su navijači Zrinjskog, vole nogomet, razumiju me i rekli su ako mogu da će doći nekada ovdje pogledati utakmicu. Tako da, trudim se što više da prenesem tu ljubav“.

Ivan Raić, najvatreniji navijač NK Hvara

Zbog svoje bliskosti klubu vrlo je svjestan i upućen u možebitne probleme s kojima bi se NK Hvar mogao suočavati.
„Kako sam saznao od mještana, a i sam uvidio, glavni je problem i prepreka taj uzak teren. I pitanje je ako uđu u 1. ŽNL, hoće li uspjeti dobiti tu licencu. Teren je, pak, umjetna trava i ja nerijetko igram tu termine pa se osjećam kao da sam u Mostaru. Kakogod, nadam se da će momci dobiti tu licencu za ligu više“, zaključit će Raić i izraziti svoju daljnju podršku, kao i želju da se konačno osvoji prvo mjesto i promocija. Želja će mu se, vrijeme će pokazati, ostvariti…

INTERVJU - STIPO PERIĆ

Nekada igrač, potom sudac, danas delegat — čovjek koji je niželigaški nogomet proživio iznutra kroz tri različita života, tri različite perspektive i desetljeća promjena koje su od jugoslavenskih liga dovele do onoga što danas zovemo hrvatskim amaterskim nogometom

„1967. godine došao sam na probu u NK „Dinamo”. Nakon treninga, profesor Pero Dujmović prišao mi je i rekao: „Mali, donesi 2 slike da te mogu registrirati.” Tako sam postao pionir NK „Dinamo”. Tada je malo tko mogao pretpostaviti kakvu će priču ispisati. Iako, on sam nikada nije ni sumnjao. Bio je tek dječak, niži od većine svojih vršnjaka, a upravo ga je taj nedostatak obilježio na početku karijere, nakon što je kao pionir osvojio prvenstvo Jugoslavije s NK „Dinamom“: „Pošto sam tada bio nizak rastom, samo 170 cm, trener juniora Borislav Srebrić je mene i još pet mojih suigrača poslao u NK „TPK”, sadašnji NK „HAŠK”.“ No, nogomet (ili život) ponekad piše priče koje nitko ne može predvidjeti: „U nepunih sam godinu dana sam narastao na 183 cm.“ – više od deset centimetara, a ubrzo je potom zaigrao i seniorski nogomet. Već kao šesnaestogodišnjak dobio je priliku zaigrati za seniorsku momčad. Taj je susret završio bez pogodaka, rezultatom 0:0, a Stipo kao mladi stoper nije dopustio protivnicima da zatresu mrežu. Trener je nakon utakmice bio toliko zadovoljan njegovom igrom da je od toga dana postao stalni član seniorske ekipe. Njegove igre nisu prolazile nezapaženo: „Zapele su za oko mnogim klubovima u Zagrebu. Tako sam 1972. prešao u NK „Zagrebački plavi“, klub koji je bio u drugom rangu natjecanja. Igrajući u „Zagrebačkim plavima“ zapeo sam za oko mnogim klubovima u višim ligama.“ Kao igrač „Zagrebačkih plavih“ izborio je nastupe za reprezentaciju Zagrebačkog nogometnog saveza, koja je svake godine igrala prestižne utakmice protiv reprezentacije Beograda.

Posebno pamti susret 1975. godine kada je, igrajući na poziciji posljednjeg obrambenog igrača, postigao dva pogotka protiv Beograđana. Upravo tu utakmicu smatra jednom od prekretnica svoje karijere: „Te 1975. g. prvenstvenu utakmicu u Veslačkoj ulici NK „Zagrebački plavi“ – „Lokomotiva“ gledali su treneri NK „Zagreba“ Oto Barić i Mladen Wacha. Tu smo utakmicu doma izgubili s 0:1 i bio sam malo ljut i razočaran, a onda mi je predsjednik kluba Stjepan Pisk rekao: „Mali, bi li prešao u „NK Zagreb“?. Bio sam iznenađen jer smo izgubili utakmicu... „NK Zagreb“ je tada bio u II. Jugo ligi i tako sam na ljeto 1975. u prijelaznom roku došao u Kranjčevićevu ulicu. U toj sezoni, 1975/1976, igrajući za NK Zagreb, kao prvi na tablici ušli smo u I. Jugo ligu.“
Sedamdesetih godina nogomet nije izgledao kao danas. Tereni su bili travnati, ali, kako navodi Stipo, „bez kvalitetne drenaže“ pa su se utakmice često igrale po vodi, blatu, lokvama ili čak „po barama vode“. Igrači nisu bili bogato plaćeni, nisu živjeli iza visokih ograda niti su same sebe odvajali od navijača. Nakon utakmica družili su se s ljudima koji su ih bodrili s tribina. Stadioni su bili puni, a interes za nogomet ogroman. Posebno se to osjećalo u NK „Zagrebu“, gdje je stigao 1975. godine i s kojim je izborio ulazak u Prvu jugoslavensku ligu. U to su vrijeme NK „Zagreb“ vodili treneri Dražan Jerković i Otto Barić, a momčad je igrala izrazito napadački nogomet, što je privlačilo gledatelje na tribine Kranjčevićeve: „Za moje karijere, NK „Zagreb“ samo je 3x igrao 0:0, a ostale su utakmice bile golijade. Publika je voljela utakmice s puno golova.“. Danas se kroz smijeh prisjeća da je u cijeloj karijeri postigao samo jedan autogol: „Igrajući zadnju utakmicu u II. ligi u Zagrebu protiv Dinama iz Vinkovaca koju smo pobijedili 5:3, ja sam postigao jedini autogol u karijeri“ – i upravo ga zbog toga nikada nije zaboravio.

Iz svojih igračkih dana spomenuo je i anegdotu koja mu je ostala u pamćenju: „Igralo se zadnje kolo. „OFK Beogradu“ trebala je pobjeda da bi ostali u I. ligi, a mi, ako izgubimo, možemo ostati u I. ligi samo ako „Budućnost“ u Titogradu pobjedi „Borca“ iz Banja Luke. Utakmice su se igrale u isto vrijeme. Sudac Brocanović iz Titograda je od prve minute vukao za „Beograd“. Sve sumnjive situacije sudio je za „OFK Beograd“. Na prigovor je dao opomenu (žuti karton) Lipovcu, nakon toga je dosudio nepostojeći kazneni udarac (penal) i onda ga je naša cijela momčad zaokružila, a Rumora ga je nogom napucao u rit. Sudac je tada odsvirao kraj i počeo bježati prema svlačionici, ali mi smo ga sustigli i dobro iscipelarili. Normalno, izgubili smo 3:0, a „OFK Beograd“ je ostao u ligi pa smo čekali kraj u Titogradu (Podgorica). Bila je 23. minuta. Nakon prekida naše utakmice smo u svlačionici na tranzistor slušali utakmicu u Titogradu. I tada je, na našu sreću, „Budućnost“ pobijedila 1:0 pa smo i mi ostali u ligi, kao i oni. Ali, komisija je kaznila šestoro naših igrača, što nas je koštalo druge sezone. Tada smo ispali i do danas padamo iz lige u ligu.“
„Moj najveći uspjeh teško je odabrati. Biti prvak u pionirima; ulazak Zagreba u I. ligu ili igra za reprezentaciju ZNS-a“ – odabiri su između kojih se dvoumi.

Nakon prestanka aktivnog igranja, iako ga je posao trenera privlačio, u konačnici je odabrao karijeru nogometnog suca: „Trenirao sam s juniorima i usput sam išao na seminar za suce. Kao (bivši) nogometaš, uz pravila nogometne igre (što se zvalo Knjiga), nisam trebao polagati ostalo. Kao prvoligaški nogometaš preskočio sam suđenje mladeži pa, pošto nisam mogao nastupati nedjeljom jer sam bio star, tako sam sudio svaku subotu i nedjelju.“ Kao bivši nogometaš brzo je napredovao, a dok je njegova sudačka karijera išla uzlaznom putanjom, njegov bivši klub NK „Zagreb“ prolazio je kroz teška razdoblja i padao kroz natjecateljske rangove. Sudbina je htjela da se 1983. godine ponovno sretnu – ovaj put u istoj ligi: „Sad sam ja trebao kao sudac pomoći NK „Zagrebu“.“ Pred kraj prvenstva NK „Zagreb“ vodio je borbu za prvo mjesto s Mladosti iz Petrinje: „I meni su dali da sudim utakmicu NK „Karlovac“ – NK „Mladost“. Na toj sam utakmici kod rezultata 0:0 dosudio kazneni udarac (penal) za „Karlovac“. Igrač „Karlovca“ promašio je penal, a ja sam penal ponovio i dao opomenu (žuti karton) igraču „Mladosti“ koji je prije vremena ušao u 16 metara. Drugi penal su Karlovčani dali i pobijedili su „Mladost“. Tako je NK „Zagreb“ bio prvi i ušao je u I. ligu.“ Danas o toj epizodi govori bez zadrške, kao o vremenu u kojem su se nogomet i odnosi među klubovima promatrali drukčije nego što bi se promatrali danas.

Takvih priča iz njegove sudačke karijere ne nedostaje. Posebno se sjeća oproštajne utakmice igrača Petrovića, Dubrovčanina koji je ostavio trag u „Hajduku“. Petrović je tijekom susreta napravio prekršaj za koji bi u nekim drugim okolnostima vjerojatno dobio crveni karton. No, utakmica je već bila riješena: „Trebao sam mu dati crveni karton, isključiti ga, ali rezultat je u tom trenutku bio 5:0 za „Hajduk“, a prije utakmice je bio primio cvijeće i službeno se oprostio od nogometa“. Umjesto isključenja, kao sudac je procijenio da će u tom trenutku prevagnuti ljudska strana sporta. Bio je to jedan od onih trenutaka koji se ne mogu pronaći u pravilnicima, ali ostaju zapamćeni godinama.
Kao sudac je napredovao brzo, došao je do savezne razine i sudio neke od najvažnijih utakmica tadašnjeg nogometa: „Nakon dvije godine suđenja, 1986. sudio sam kao perspektivan sudac Partizansku olimpijadu u Foči (današnja Bosna i Hercegovina). To je bio pionirski turnir šest republika i dviju pokrajina bivše Jugoslavije. Pošto je finale bilo Srbija – Crna Gora, ja sam sudio finale.“ Ubrzo je potom dospio na „A listu sudaca Jugoslavije“ te je nastupio kao sudac na Univerzijadi u Zagrebu.
No, jedan događaj gotovo je zauvijek prekinuo njegov put. „04. svibnja 1988. na putu za Novi Pazar, gdje sam trebao suditi utakmicu 2. lige – Istok, na Autobusnom se kolodvoru autobus zabio u mene, pješaka, i zalijepio me na zid. Polomio me cijelog: stradala su mi sva rebra na obje strane, pukla mi je zdjelica na desnoj nozi, ključna kost na desnoj strani, obje kosti podlaktice lijeve ruke... Koma, zrak u pluća, 72 igle nabodene na tijelo, 6 mjeseci bolnica, toplice. Oporavak je trajao.“

Malo tko je vjerovao da će se vratiti (nogometu). Ipak, vratio se. Kako često voli spomenuti, nogomet ga je spasio – jer upravo mu je utrenirano, sportaško tijelo bilo najveći adut u borbi protiv najgorega. Nakon toliko povreda i lomova, oporavio se i počeo suditi. Tako je stigao i do Prve hrvatske nogometne lige: „Sudio sam u početku 2. HNL pola sezone, sve derbije, da bi me 1991. vratili na 1. HNL.“
Njegova sudačka karijera nastavila se upravo u najtežem razdoblju hrvatske povijesti. No, dok je rat bjesnio, nogomet se i dalje igrao: „Sudio sam utakmice NK „Dubrovnik“ – „Hajduk“ u Dubrovniku i često putovao avionom na relaciji Zagreb – Dubrovnik u ratno vrijeme“. Sudio je utakmice u Dubrovniku i Splitu, putovao avionom na jug te izlazio na terene i onda kada se Hrvatska raspadala: „Sudio sam utakmicu 1993. „Zadar“ – „Hajduk“, 0:0, kad su pred kraj utakmice pale granate 500 metara od stadiona“. Ne moramo biti skromni, to što je činio zbilja je bilo herojski, uzimajući u obzir to da su ga kod kuće čekali supruga Nada i dvojica sinova, Igor i Ivica.
„Sudio sam nogomet do granice – do punih 45 godina.“, a danas, nakon desetljeća provedenih u nogometu kao igrač, sudac, delegat i kontrolor suđenja (u nogometu i futsalu), na sport gleda iz drukčije perspektive. Uvjeren je da je nekada bilo mnogo teže postati vrhunskim sucem te da su kriteriji bili stroži: „Prije je bilo teže doći do saveznog suca, danas odsudi 2 utakmice je već je kandidat za suca FIFA-e.“ Ističe i kako je, gdje god je došao bio iznimno cijenjen i dobro ugošćen, a s posebnim poštovanjem govori o sucima svoje generacije, uvjeren da su uživali veći autoritet i prolazili zahtjevniji put do najviših razina.

No, unatoč svemu što je prošao – od prvoligaških utakmica i punih stadiona do teške nesreće i ratnih godina – najradije se ipak prisjeća vremena kada je bio igrač. Ne zbog rezultata ili slave, nego zbog svlačionice, prijateljstava i osjećaja zajedništva koji su, kaže, bili najveća vrijednost nogometa njegova vremena.
Gledajući njegov životni put, teško je odlučiti što više impresionira: dječak kojeg su zbog visine prerano otpisali, prvoligaški nogometaš koji je izborio ulazak NK „Zagreba“ u elitni rang, sudac koji se nakon gotovo kobne nesreće vratio na teren ili čovjek koji je usred ratnih godina nastavio obavljati svoj posao. Jedno je sigurno – priča Stipe Perića puno je više od sportske biografije. To je priča o upornosti, prilagodbi i ljubavi prema nogometu koja traje već gotovo šest desetljeća.
Zato se (ne što je „moj“) Stipo, ili nama (deda) Ćipa, nakon svega što je prošao, zbilja se može u punom smislu riječi nazvati LEGENDOM.
A za njega su znali, naravno, i u Bedenici.

ZA KATEGORIJU VJEROVALI ILI NE

Bizarno, neočekivano i potpuno stvarno: priče s rubova hrvatskog nogometa koje nitko nije planirao, ali koje govore više o ovoj zemlji i ovom sportu nego ikakva utakmica na vrhu ligaške piramide

No, korupcija nije jedina sjenka koja se nadvija nad niželigaškim terenima. Ponekad je bizarno jednostavno, priča koja se ne može izmisliti, trenutak koji govori više o ovoj zemlji i njenim protuslovljima nego ikakva analiza ili statistika. Pronašli smo tri takve priče, s potpuno različitih krajeva Hrvatske, koje na svoj način oslikavaju sve ono što niželigaški nogomet jest. Klub koji nosi ime partizanske gimnazije iz Drugog svjetskog rata. Razglas preko kojeg se pušta Thompsona pred srpskim gostima i utakmica četvrtog ranga u Slavonskom Brodu koja je u isto vrijeme kad i finale Lige prvaka ispunila tribine s 2500 gledatelja, dok je ostatak svijeta gledao PSG i Arsenal u Budimpešti.

NK Prva partizanska gimnazija RujevaC

Neke će PPG podsjetiti na francuskog nogometnog velikana PSG, čije je puno ime Paris Saint-Germain, ali u ovom slučaju riječ je o nečemu potpuno drugačijem. Vjerujemo kako većina hrvatske javnosti nije niti upoznata s činjenicom da se u domaćim nižim ligama natječe klub imena „Prva partizanska gimnazija“.
Klub iz Banije, točnije iz mjesta Rujevac, nosi jedno puno zvučnije i značajnije ime u ovim krajevima od one spomenute pariške asocijacije. Ovdašnje prilike i povijesne okolnosti jednostavno tom imenu daju posebnu težinu. Klub se danas natječe u 2. ŽNL Sisačko-moslavačke županije koja predstavlja 7. stupanj nogometnih natjecanja u Hrvatskoj, a 2. stupanj natjecanja u Sisačko-moslavačkoj županiji. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine samo 124 osobe žive u Rujevcu, a vjerujemo kako se, nažalost, taj broj u posljednjih pet godina dodatno smanjio.

NK PPG Rujevac osnovan je 1977. godine na inicijativu lokalnih entuzijasta te je bio aktivan do 1995. godine kada se odlaskom Srba nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“ gasi. Povratkom Srba u Rujevac 2004. godine NK Rujevac je ponovno oformljen. Klub iz malog mjesta u Sisačko-moslavačkoj županiji danas ponosno nosi staro ime (PPG) koje je vraćeno 2008. godine. Ovo je prvi i jedini klub u Hrvatskoj kojeg su osnovali Srbi.

U jeku najžešćih borbi protiv okupatora, u Rujevcu je, u studenom 1943. odlukom Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, započela s radom prva partizanska gimnazija na oslobođenom području. Gimnazija je počela s radom 20. studenoga 1943. sa 159 polaznika koji su bili iz Like, Korduna i Banije. Prema odlukama rukovodstva ZAVNOH-a, tada je sazrelo vrijeme da se, pored osnovnog obrazovanja i opismenjavanja, pokrene i gimnazija, koja će djelovati, ovisno o ratnim prilikama. U Rujevcu je djelovala do 12. prosinca 1943. godine, nakon čega je preselila u Klasnić do 3. srpnja 1944,a zatim u Italiju u mjesto Santa Cesare do 3. prosinca 1944. da bi na koncu završila u Splitu.

ANICA JE NA TEREN STIGLA PRIJE LOPTE

Grad Otok i okolna mjesta su u Hrvatskoj u posljednjih godinu dana bila su pozornice svakakvih „zanimljivih“ događanja. Ono najveće i najvažnije, koje će se pamtiti neko vrijeme, je ispad ministra Josipa Dabre koji je u mjestu Komledinci tijekom pokladnog jahanja zapjevao kontroverzne stihove.
„U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata…“, moglo se čuti bivšeg ministra poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Stihovi su to koji veličaju osnivača i vođu ultranacionalističkoga Ustaškog pokreta te poglavnika i fašističkog diktatora Nezavisne Države Hrvatske Antu Pavelića, koja je u Drugom svjetskom ratu bila marionetska država fašističke Italije i nacističke Njemačke.
Ako nekome to nije bilo dovoljno incidenata za ovu kalendarsku godinu u blizini Otoka, za to se pobrinuo nogometni klub HAŠK Sokol. Klub iz Starih Jankovaca je tijekom ožujka ugostio NK Sinđelić, a goste je dočekalo neugodno iznenađenje po dolasku na stadion jer je putem razglasa odjekivala je pjesma Marka Perkovića Thompsona imena "Anica Kninska Kraljica".
Repertoar pjesama hrvatskog autora mnogima nije stran, pogotovo na niželigaškim travnjacima, ali problem je što NK Sinđelić dolazi iz mjesta Trpinja koje čini većinski srpsko stanovništvo. Stihovi koji su se orili poput „Zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina", ili "Zapalit ću dva, tri srpska štaba, da ja nisam dolazio džaba", nemaju mjesto na ovakvom sportskom događaju.
Nije nam bio cilj ovim primjerima poticati ikakvu netrpeljivost između Srbije i Hrvatske ili partizana i nepartizana, već pokazati kako su ti dijelovi povijesti ovih prostora dan danas plodno tlo za netrpeljivost koja se pretače i na sportske terene.

Dok je Budimpešta čekala PSG i Arsenal, Slavonski Brod je čekao nešto važnije

Finale Lige prvaka. PSG protiv Arsenala u Budimpešti, gotovo 70 tisuća gledatelja na stadionu, milijuni ispred ekrana. Najveća europska pozornica, najbolji igrači, najveći novac. I dok je cijeli svijet gledao u jednu stranu, u isto vrijeme Slavonskom Brodu se punilo gledalište.
Marsonia i Slavonija iz Požege odlučivale su o prvaku 3. NL istok, četvrtog ranga hrvatskog nogometa. Utakmica je stavljena u sulud termin od 18 sati, točno u isto vrijeme kad i finale Lige prvaka. Na tribinama se skupilo 2500 ljudi. Navijači Marsonije, okupljeni pod imenom Legija, bili su zaslužni za sjajnu atmosferu, a Požežani su imali solidan broj svojih pristaša.
Marsoniji je za naslov bio dovoljan bod, a Slavonija je morala pobijediti. Takav narativ do posljednjeg je mjesta ispunio tribine i gledatelji su dobili što su tražili. Slavonija je slavila 3:1, a apsolutni junak bio je mladi Drago Marković, rođen 2008., koji je zabio dva gola, od kojih je jedan bio golčina iz slobodnjaka.
Fešta u Slavonskom Brodu nije bila ona kakva se očekivala. Ali priča koja je ostala govori nešto što finale Lige prvaka nije moglo, da 2500 ljudi na utakmici četvrtog ranga, u isto vrijeme kad i najveći europska utakmica, nije slučajnost. To je ljubav prema lokalnom klubu koju ne možeš kupiti ni s milijunskim ugovorima ni s televizijskim pravima.

MITOVI I STVArnost: što (ne) znamo o niželigaškom nogometu?

Tijekom istraživanja za ovaj projekt susreli smo se s brojnim mišljenjima o niželigaškom nogometu. Neka od njih pokazala su se točnima, dok su se druga našla daleko od stvarnosti. Kroz razgovore s igračima, sucima i stručnjacima za sportsko pravo, kao i analizu dostupnih podataka, izdvojili smo nekoliko najčešćih mitova i usporedili ih sa stvarnim stanjem na terenu. U kojoj su mjeri rasprostranjene zablude o amaterskim igračima, financiranju klubova, ulozi sudaca i značaju lokalnih klubova za zajednicu, provjerite u nastavku.

TKO ODRŽAVA Niželigaški NOGOMET NA ŽIVOTU?

Kad se ugase reflektori na velikim stadionima, negdje na rubu grada, u malom mjestu počinje nešto drugačiji nogomet, a u samoj biti ipak potpuno nepromijenjen. Onaj bez televizijskih prijenosa, velikih sponzora i milijunskih ugovora. Ali, s dušom i ljudima koji ga iz vikenda u vikend održavaju na životu. Zato niželigaški klub ne čini samo 11 igrača na terenu i trener na klupi, već cijeli mini-ekosustav koji svakoga vikenda zabljesne na svojih 90 minuta.

Na prvi pogled čini se da nogometni klub čine igrači i trener. Međutim, niželigaški nogomet puno je više od toga. Iza svake utakmice, treninga i sezone stoji mreža ljudi bez kojih lokalni klubovi ne bi mogli zaigrati ni na minutu. Iako, ne smije se umanjiti važnost glavnih zvijezda, igrača, a potom i trenera. Prvi su (a i drugi) spremni izginuti na terenu, gdje dolaze nakon posla, fakulteta ili škole, vođeni isključivo ljubavlju prema igri, klubu i zajednici koja ih bodri s tribine. Treneri pak, usto grade karakter (mladih) igrača, prenose im znanje i održavaju ih na okupu čak i kad je najteže, dok sami često ostaju zadnji na terenu, dugo nakon što su svi već otišli kući. No, važnu ulogu imaju i suci, koji osiguravaju regularnost natjecanja i smisao utakmice uopće, te brojni volonteri, nevidljivi heroji (ili dobre vile), koji pomažu u organizaciji utakmica, održavanju objekata i svakodnevnom radu klubova. Oni postavljaju mreže, uređuju igrališta, organiziraju prijevoz, kuhaju kavu u svježa zimska jutra, popravljaju svlačionice vlastitim rukama i obavljaju na desetke „sitnih“ poslova bez kojih klub ne bi mogao funkcionirati. Tu su i navijači – nekada njih desetak, a nekada nekoliko stotina, ali upravo oni, kao prvi glas kluba, zadužen za atmosferu i podizanje morala, daju smisao utakmicama i s pravom zauzimaju posebno mjesto u sustavu niželigaškog nogometa. Ne smije se zaboraviti ni na lokalnu zajednicu koja stvara nove generacije igrača, prenosi priče s koljena na koljeno i daje klubu identitet koji ostaje i kada se porazi zaborave. U mnogim manjim sredinama nogometni klub stoga nije samo sportska udruga, već važan dio lokalnog identiteta i mjesto okupljanja stanovnika svih generacija. I konačno, financijsku stabilnost niželigaškog kluba često osiguravaju lokalni sponzori, dok gradovi i općine sudjeluju u financiranju infrastrukture i sportskih programa.
Upravo je zato niželigaški nogomet mnogo više od sportskog natjecanja. Niželigaški je nogomet društvena institucija koja povezuje ljude, potiče zajedništvo i održava sportski život brojnih hrvatskih krajeva.

On je dokaz da nogomet ne živi samo na najvećim stadionima, već i na malim igralištima, u brdu, na ravnici, pokraj potoka i pored mora, zahvaljujući ljudima koji iz tjedna u tjedan vjeruju da upravo taj klub vrijedi održati na životu.

Tko održava niželigaški nogomet na životu?